Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
boomp3.com
Gazim mekane kapi kiše
Napajam tišinu,
Poput bezbojne električne utičnice.
Sanjala sam mozaike.
Samo ih melodija spaja...
Ponekad.
Gledam neka stara lica.
Je li istina da se rasprsnu
Na mokrom pločniku?
Ali nikad ne isuše...
Vječne kapi.
Ima li smisla pričati kako odlaziš ispod duge?
Ili su to samo izgubljene priče za djecu...
Samo spremamo svjetove u kutiju...i pokrivamo ih prašinom.
A odjeci možda ipak postoje. Tamo negdje, tragovi ne nestaju...
glasaj ;)
Iz dubina
Možeš li opisati
miris tamnih ruža?
Rastu li one pod mračnom dugom
ili samo cvatu
u besanim noćima
nečijih suza?
Hej, hej, ružo mala.
Gdje li je nestalo tvoje oštro trnje? Zar su ga suze sasušile?
Koliko ćeš puta sklopiti oči svoje slane, prije no što noć postane dan?
Koliko ćeš suza proliti za svakim rasprsnutim mjehurićem nade?
Čekat ćeš
u busenu svojih mirisnih
sjećanja
da te spase nove doze
izbodenih rana.
Nitko te, ljepotice,
neće spasiti
dok ne vineš svoje latice
i spremiš kofere tuge.
glasaj ;)
18.04.2008. u 14:48 | 19 Komentara | Print | # | ^
Livin' the blues
prstima mičem sjenke zaborava
prolazim kosom
divlje, ludo
želim usnama pokupiti kaplju
starog vina.
Kako je smiješno kad kupim kofere i odlazim. Stvaram prošlost, i znam da će biti zaboravljena.
...Kriknuti glasno i minutu kasnije pretvoriti se u tišinu.
Kao da nikada ničeg nije bilo.
Prolazim ulicom, gledam kako ulični slikar prodaje svoje radove.
Dajte, kupite. Sve je na prodaju. I pogled, i treptaj okom, sve se plaća. Treba to iskoristiti dok ne padne u zaborav.
Bacam novčić u fontanu i gledam kupljenu sreću.
Evo, sad će mi pasti osmijeh s neba. Hvala, ali ne hvala. Mogu ja i sama to. Mene se ne može kupiti. A ni moju sreću.
i motor koji odlazi sa zalaskom sunca.
Blues počinje, a bijeg je samo
uzbuđeni krik novih nada.
glasaj ;) 12.04.2008. u 12:59 | 24 Komentara | Print | # | ^
Does butter fly?
Odlaziti zamahom ptičjeg krila
I vraćati se treptajem u stvarnost.
Vrtim se u krug, plešem na žici života.
Šarene točkice na mojoj haljini
Postaju dugine mrlje razlivene u zraku.
Psst. Ima nešto ovdje. Možda mali osmijeh koji titra u uglu usana. Ne smijemo ga preplašiti.
Trenutak vječnosti utisnut u slučajan pogled na mrtvog leptira.
Nije vrijedilo gibati ga travkom. Bio je to samo pokušaj buđenja zauvijek usnule ljepote.
Gledam točke, slažem mozaik.
Ponekad nije vrijedno.
Nabaciti osmijeh...i probuditi ljepotu.
05.04.2008. u 22:09 | 26 Komentara | Print | # | ^