Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Dođi kakav jesi, kao prijatelj, kao stari neprijatelj.
Kaplje su oplakivale tmurni pločnik.
Golub je skupljao te nebeske suze oblijećući hladnu zimsku tišinu.
Nije li ponekad neobično samo stajati u u polumraku maglovitog jutra i gledati ljude koje poznaješ odavno...tako davno da bi mogao pomisliti kako se i ne sjećaš trenutka kad ste se točno upoznali?
A oni samo šute...preskačući pogledom tvoje lice, zureći u izgubljenu daljinu.
Kao da nisi tu.
Da ne postojiš.
Poput nevidljive zrake davno minulog sunca?
*
A s druge strane...
Nije li ponekad neobično razmišljati o tome kako ti bude dosta...i onih praznih razgovora s ulice, i onih znatiželjnih lica koja zapravo ni ne slušaju te puste riječi.
Samo eto, tek tako, da se priča. Da se razlomi tišina.
Skrenula sam pogled s jednog znanca.
Ovog puta nisam mogla ponavljati sve iznova. Neki se krugovi moraju prekinuti.
Nisam više imala snage za te prazne razgovore.
Je li tišina zbilja tako ružna, da svi zaziru od nje, čak i onda kada ništa drugo ne preostaje?