Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
*It's not the long way at all*
Gledajući staricu kako pada na hladno, beživotno tlo tik pod mojim nogama, nisam mogla a da me nešto iznutra, kao neka velika zvijer koja je čučala u meni, prodrma i strese poput beživotne lutke.
Činilo se kao čitava vječnost dok tijelom nije udarila o tlo.
Zamislite, taj jedan jedini mali trenutak doživljavati svojim očima kao užas kojeg gledate milijunima godina!
Tog časa proletio mi kroz oči cijeli život.
Sve one male radosti i suze kojima sam ga solila, paprila i sladila svih ovih proteklih godina.
Osjetila sam da sam bestjelesna duša koja svoje tijelo promatra odnekud izvana.
Ne mogu opisati taj osjećaj Strahopoštovanja prema Životu kojeg sam proživljavala svake te Beskonačne Sekunde.
Nije li zapravo zastrašujuće s kolikom nam lakoćom taj život može biti oduzet, baš kao što nam je i dan?
Sve suze, boli i patnje zapravo čine se tako malima i sitnima kad se zaista nađeš u blizini daha Smrti.
I onda poželiš da poživiš bar još jednu sekundu više...
...da zadržiš dah tek toliko da udahneš sve slatke brige i patnje koje ti dan nosi,
sunčanu zraku na vrelim usnama
i kaplju kiše koja te slučajno iznenadila svojim nesputanim dolaskom...
Kako bi divno bilo dočekati još jednu zoru
ili ispratiti noć poljupcem u beskonačnost nekoj Zvijezdi tamo Gore?
Sve, sve se može.
I nikad nije kasno.
Svaki maraton svoj kraj ima, no i čak da tek u zadnjoj sekundi svog malog, kratkog zivota shvatis koliko si dragocjen i kako je tvoj Film najbolje remek djelo kojeg si ikada mogao stvoriti, shvatit ces da nije vazno drzati Zlatni Kipic u rukama.
Jer, ti znaš da ga već odavno držiš u rukama.
