Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Jednog lijepog dana.



Nije li ponekad neobično skrenuti malo s rutine?
Onako, tek da pogledaš kako li će svijet izgledati kreneš li drugom stranom ulice ili odlučno počneš gaziti pješčanim dijelom ceste, tako da sva bijela prašina prijeđe na tvoje čiste cipele.


Možda skrenuti pogled na običnu zelenu travu pokraj puta, umjesto tjeskobnog gledanja stare, raspadnute kuće dok hodaš prema svom cilju?


Ili mahnuti prljavobijelim oblacima gore iznad svoje glave, tek toliko da se ne osjećaju usamljenima u tom golemom prostranstvu iznad nas. Baš kao što se i mi osjećamo usamljeni na ovom zemaljskom prostranstvu po kojem gazimo svakoga dana.


*

Ponekad je tako teško ne osjećati prazninu.
I usred svih oblaka, raspjevanih ptica i proljetnih veselja...ponekad je tako prokleto lagano ustati se usred sivog, kišnog dana, no kada sunce zove, imaš osjećaj kao da bi prespavao cijeli taj usrani dan i ljutio se na cijeli svijet jer je sve tako u kontrastu s tvojim raspoloženjem.


I...zar nije tako bolno tresnuti s oblaka na čvrstu, tvrdu zemlju?
Kako li samo može biti malen korak od neba do zemlje? A opet, tako jako tresnuti, kao da padaš milijunima godina?


Ponekad...
Hm, ponekad samo želim onu aureolu oko svoje glave da mi dadne malo svjetlosti, i meka krila da mi ublaže te glupe padove.


Kako li samo lijepo može biti anđelima?
Ponekad mislim kako je Lucifer stvarno sam sebi iskopao jamu, a time povukao cijeli ovaj svijet u neku svemirsku crnu rupu.

A mogao je uživati.
I pustiti nas da uživamo.


Koliko li svijet može ovisiti o samo jednoj duši?

Image Hosted by ImageShack.us



27.04.2007. u 14:17 | 42 Komentara | Print | # | ^

- Priče s bojišnice -

Zatvorenih očiju polako je hodala po kišom namočenoj cesti.
Koliko li je samo svjetova šetalo iza tih zaklopljenih trepavica? Na koju se livadu leći, gdje otplesati svoj valcer a da te ne prekinu i ubace u jubox neku svoju melodiju?

*

Kažu da neki ljudi spavaju otvorenih očiju.
Stvarno?
Voljela bih to doživjeti. Zamislite, nalaziti se u drugoj dimenziji, a svejedno imati prozore širom otvorene u svijet kojeg mirišete svakog dana.


*

Toliko se toga našlo u toj maloj kapi što mi je pala na dlan. Možda je u padu pokupila miris toplog doma, iskru s nečijih zaljubljenih usana, nadu u zagrljaju dvoje ljudi s ulice, ili usisala tugu nečije suze što je padala niz mokro lice.
Sve to doživjeti, i skončati svoj mali kratki vijek na mom dlanu.

Nije li zapravo neobično kako se u tako malo vremena toliko puno fotografija može nanizati?

*

Slušala sam promuklo pjevanje s druge strane ulice.
Nije li ponekad neobično dobiti želju pridružiti se ljudima koje uopće ne poznajem i pjevati pjesmu najgore što mogu?
Tek toliko, da upotpunimo ovaj svijet pun nakrivljenosti i nedostataka.
Samo biti tamo, i dati svoj začin ovom neobičnom svijetu. Jer, ponekad ljepota i savršenstvo znaju biti tako dosadne.


*

Evo je. Stajala je pred kućom vukući svoje blatnjave cipele prema pragu koji će je primiti baš kao neku poderanu skitnicu koja se uvijek vraća s ratišta u bitci proživljenog dana.

Čak i Rat mora imati predaha.

Polako i plašljivo odložila je kacigu nadajući se da neće nagaziti na još neko iznenađenje ovoga dana.

Image Hosted by ImageShack.us

24.04.2007. u 20:39 | 21 Komentara | Print | # | ^

( Mrvice uhvaćene u Letu )

...

Sjećam se kako u jednoj pjesmi govore da prolazi sve osim sjećanja.

Tiho, najtiše, kao u uspavanci za laku noć, note našeg postojanja tako nam se nečujno primiču, i još neprimjetnije odlaze.
Sve što pamtim su odbljesci.

...

Odbljesci nečijih očiju, grlenog smijeha ili suza što klizile su niz rumena lica.

...

Kažu mi često Život je varka, toliko ti stupica postavlja, da više ne možeš razlučiti stvarnost od zamišljenog.

A onda shvatim da Život nije ništa doli igra ludosti, a naše postojanje, bilo iluzija ili san, naša je realnost jer živimo u njoj.
U našoj maloj, slatkoj umobolnici, prepunoj vriskova, sreće, tuge, suza i veselja,
mnoštvo glasova se isprepliće, a zapravo ni ne zamjećujemo da svaka naša misao
jedan je čovjek koji živi svoju ludost.

...

Hodam ulicama, Noć guta večernje lampe u nekom finom restoranu za slasnom večerom.
Šljapkajući u mraku zapravo shvaćam da je cijeli život jedna mrkla noć u kojoj tek sami sa sobom možemo pronaći svoj put. Nikakve lampe nemaju preveliku ulogu ovdje, već mi sami...

...

Vrelo piće prži mi grlo. Gorak je taj okus boli.
Zašto uvijek moramo tražiti zamjenu za tugu, kad ona uvijek nađe svoj put, u ovom ili onom obliku?
Pijani ili trijezni, uvijek ona dođe k nama.

...

Hodam po oblacima, smijeh mi titra na usnama.
Letim... Krila sašivena od najfinije svile mojih nadanja paraju nebo nečujnim letom.
Samo na trenutak...

postala sam ptica.

...

Image Hosted by ImageShack.us

...

19.04.2007. u 15:41 | 27 Komentara | Print | # | ^

Hvala. Jedno obično HVALA.

Mogla bih reći kako je ovo bio jedan od inspirativnih vikenda u kojima čovjek stigne probuditi svoju sanjivu dušu usred sve te jurnjave i zbrke kojima nas život prepušta.


Stajala je među hrpom ljudi na jednom brdašcu. Svi su šutjeli, zadubljeni u svoje misli i u molitvu poznatu samo njima. Nebo je naprosto pucalo pod težinom misli koje su okupirale sve te ljude. Da je moglo, vikalo bi, sigurno.

Znala je da je okružena ljudima koje uopće ne poznaje, ali s druge strane, bila je povezana sa svima njima samo tišinom koja ju je preplavila toliko koliko i povici nabacanih misli koje su prštale nad njihovim glavama.

Na neki neobjašnjiv način, znala je da su svi bili ogoljeli svoj komadić duše i dijelili ga strancu do sebe.

*
Gledala je u rijeku. Bio je vruć dan, i ona se kotrljala svojim koritom lijeno i sporo.
U daljini se nazirao slap koji je prštao energijom i nadmoćnom snagom, kao da je u stanju porušiti cijelu udolinu u jednoj sekundi.

Mjehurići vode prolazili su rijekom što ih je slap u svojoj silini stvorio pršteći na sve strane.
Gledala ih je kako se vuku, sporo i pomalo lijeno, a opet tako sigurno i nepovratno.
Nikada se više neće vratiti pod onaj slap, nikada više neće biti dio padajućih kapi s nekog ogromnog slapa.
Sada su samo mjehurići koji obavljaju svoj dio putovanja, i znaju da riječ povratak za njih ne postoji.

Svaki milimetar tog prijeđenog puta nepovratan je baš kao i trenutak u mojim očima kojima sam upravo gledala tu prolaznost.

*

Starica sivih, ali toplih očiju, i naborana lica, dolazila je sporim korakom do Nje.
Nije poznavala tu staricu. Vidjela ju je po prvi puta u svom životu, a vjerojatno i zadnji.

Starica joj je udijelila osmijeh kao da se poznavaju već godinama. Ispružila je ruku.

Držeći u ruci grančicu ružmarina, starica je jednoj strankinji, najobičnijem prolazniku davala tu grančicu kao da u ruci drži komad svog srca i dijelila ga s osmijehom koji je razarao.

Bez riječi, tutnula mi je grančicu u ruku, i staračkim hodom produžila dalje.
Nijednom se nije osvrnula. Odlazila je iz mog života udijelivši mi neprocjenjiv Trenutak.
Makar je trajao samo nekoliko minuta, osjećala sam ga takvom snagom, i znala sam da ovu Crticu svog života nikada neću moći zaboraviti.

Nikada nisam dobila neobičniji dar od još neobičnije osobe. I u najneobičnijoj situaciji.

Bila sam zadivljena. Imati snage dijeliti tako obične stvari s takvom radošću i zanosom jednom nepoznatom čovjeku, mogao je samo čovjek koji je spoznao bit svog života.
A sresti nekog takvog, značilo je naići na veliku Sreću.

*

Skrenula sam pogled sa starice koja se udaljavala i bacila pogled na ružmarin.
Zatim sam istog trenutka, nekako potpuno spontano, produžila do prijatelja i bez riječi mu tutnula grančicu u ruke.

Gledao me pomalo začuđeno, i vidjela sam iznenađenje u njegovim očima. Zahvalio mi je bez riječi, no pogled je puno toga govorio.

Tutnuo je grančicu u džep, a ja sam osjećala kao da sam upravo nekome udijelila komadić svoje Sreće.

Hvala.
I starici.
I prijatelju.
I grančici.
I mjehurićima.

I svim tim tako neznačajnim sitnicama koje gledamo svakog dana, a niti svjesni nismo da prolazimo pokraj blaga koji nas mogu ispunjavati i učiniti nas najsretnijim ljudima na svijetu.

Naši Sveti Gralovi.
Nikada se pronaći neće, a gledamo ih svakoga dana.



Image Hosted by ImageShack.us


15.04.2007. u 21:32 | 24 Komentara | Print | # | ^

Vrteći se u krugu života...



Znam da me već dosta dugo nema ovdje... stvarno mi je žao zbog toga, ali imam razdoblja kada neke stvari moram ostaviti postrance.
Ne zato što nemam vremena ili mi se nesto loše dogodilo, nego jednostavno ovdje dolazim kada stvarno imam potrebu i želju.
Nikada si nisam dopuštala da mi ovaj blog postane obaveza ili opterećenje, pa se zbog toga znalo dogoditi da me nema određeno vrijeme.

A ovo sada razdoblje cemo nazvati *Malim kratkim predahom*.

Puno vas voli vaša duga Cesta i šalje vam tople poljupce.

Vratit ću se ja, bez brige :)

05.04.2007. u 20:42 | 43 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*