Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
¨¨Skupljajući krhotine¨¨
Dosta sam rijetko znala došetati do najdražeg mi mjesta ovdje gdje živim, ali kad sam se našla tamo, onda bi to bio nekakav neobičan doživljaj...tako me ispunjavao.
A taj moj mali kutak zvale su se kamene školske stube na staroj, stogodišnjoj školi.
Najdraže mi se noću bilo tamo naći.
Sjela sam na te stare, oronule stube, koje su već toliko bile izlizane podnoseći na sebi stotine i stotine malih, dječjih nogu.
Koliko li su samo toga mogle mi ispričati!
Priče o zaljubljenim parovima,
i crvenim obrazima dječjih lica koja su upravo tamo zapečatila svoj prvi poljubac.
Priče o nerazdvojnim prijateljima koji su svake noći radili vesele pijanke,
priče o tolikim svađama i pomirenjima.
Priče o tužnim sanjarima i onima koji su bili miljama daleko od tuge.
Da ne postoji Biblija, pomislila bih kako je ovo jedina stvar na planeti koja je toliko dugo «živjela» i toliko toga prošla.
Sjela sam na stube i uprla pogled u nebo. Na tisuće malih, svjetlucavih točkica smiješilo mi se odozgo u toj vreloj noći.
To je mjesto bilo jedino gdje sam mogla doživjeti svijet oko sebe u punoj veličini. A nebo ni na jednom mjestu nije tako prekrasno blistalo kao tamo.
Tako mirno...
Tako sigurno Utočište.
A sada ih gledam, kako su nestale u prašini starih priča i zaboravljenih duhova.
Moje je Utočište nestalo, a s tog mjesta rugale su mi se glanc-nove popločane stube natkrivene ružnim malim krovom.
Ni zvijezde nisu mogle više prodrijeti kroz njih, nebo je potpuno nestalo, a svaka ona crtica i ogrebotina prašnjavih stuba nestala je s lica zemlje. Kao da tu nikada nije postojalo ništa, a kamoli tolike godine starih legendi i proživljenih sjećanja.
Kao zalutali putnik u nekoj stranoj zemlji, odvratila sam pogled od tog mjesta. Škola je još uvijek bila tamo, prkoseći svojom veličinom.
Možda zato nije doživjela sudbinu svojeg sudruga.
Razoreno Utočište moje duše sada je izgledalo kao hrpa polomljenih cigla.
A ja sam morala početi graditi sve iznova i iznova.
Ciglu po ciglu.
Jednog dana možda će te krhotine opet zablistati pod vedrim noćnim nebom.