Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

*Odsjaj Duše*


Image Hosted by ImageShack.us

Gledala sam ih kako plešu po mojoj ruci...
Razigrane, tako vesele.

Prisjetila sam se prizora iz jednog filma.
Dječak je ispružio ruku da dohvati nestašne sunčeve zrake koje su se igrale pored njega...A onda je rekao da su te zrake odsjaji umrlih duša...Naših najdražih, koji nas s neba prate ovdje, Dolje.
I da, još je rekao kako se ne boji ničega, jer sada zna da ga čuva njegov djed Odozgo, i da ga je došao pratiti na njegovom putu.

Uspomene su počele navirati.
Sjetila sam se nekoliko dragih ljudi kojih više nema ovdje, a tako su mi puno značile u životu.

Gledala sam ih.
Još uvijek su se igrale na mojoj ruci.
Veselo i bezbrižno, kao da su samo moj dlan čekale da bi svoje igre izvodile na njemu.

Možda je dječak zaista imao pravo.
Sve se uvijek vraća u nekom obliku. A ljudi nikad ne mogu zapravo zaista umrijeti. Samo se preobraziti, i opet postati nešto i dio nečega.


A onda mi je suza kliznula kroz lice.
Nakon svega što sam prošla s njima, sada me samo zrake podsjećaju da su i oni bili dio ovog svijeta i nekada postojali...

*
Iako sam obecala da cu u ovom postu napisati stafetu koju mi je predala velvet, moram joj se ispricat...No, u nekom od iducih postova, ova ce tema doci zasigurno na red. :)

22.02.2007. u 19:03 | 40 Komentara | Print | # | ^

*Think positive, stay postive* - Well, thnx for invitation


Image Hosted by ImageShack.us

Mnogi se pitaju, vidim, odakle je među ove moje retke doputovala Sjeta....

Iskreno da vam kažem, nisam je zvala...nisam je željela.
Ali, baš kao mnoge stvari koje zadnje poželimo da nas prate u životu, tako se i ova Sjeta neprimjetno došuljala u moje Biće...i ne izlazi.

Ne želim reći da je zbog vremena.
Jer nije.
I lagala bih kad bih rekla da će uskoro sve biti u redu. Jer neće.
A uostalom, ja ne volim lagati.

Mnogo se toga događa u mojem životu.
Nisu to neke jako ružne stvari, ali su pomalo bolne...baš poput onih dosadnih komaraca koji mi se znaju uvući u sobu, pa me cijele noći ubadaju i zuje...
Takve su i te Stvari, nazovimo ih.
Pomalo dosadne i bolne, ali mogu reći da su mi pomogle složiti neke slagalice u mojoj glavi.

Tko bi rekao da i od komaraca možeš izvući nešto pozitivno? :)

*

Šetala je kišnom ulicom.

Pogledom uprtim u već napola promočene cipele, zapitala se, ima li smisla raditi još te korake, kad već ionako unaprijed zna da će kiša pobijediti.
I da će kući doći pokisla i mokra, i da će njene cipele biti uništene.

Čemu da potrči, baš kao i svi ljudi oko nje, da potraži neko suho sklonište, kad zna da je baš negdje napola puta čeka neka ogromna lokva u koju će ionako upasti jer će tražiti nešto suho.

Koje li ironije.

Prestala se opirati i svađati s tom prokletom kišom.
Produžila je dalje i opet počela neumorno koračati puštajući da joj se krupne kapi poslane iz sumornih, teških oblaka pridruže u njenoj tihoj Samoći.

Neumorno koračati...
Da...
Jer, znala je da vrijeme neće stati. Nikada.
I da će doći netko tko će je pogurnuti protiv njene volje, ako će stati, samo i na trenutak.
I zato je radije krenula sama.

Tko zna, možda joj kiša nešto novo prišapne ovog puta.
Koliko je ljudi plakalo pod ovim istim nebom, ili koliko ih se zagrljeno ljubilo pod ovim istim kapima koje sada s njom putuju.

Odšetala je kišnom ulicom, ostavljajući tek neznatan otisak svojih promočenih cipela.
A kiša je otišla za njom, prateći tragove njenih koraka, tiho joj pričajući sonate svojih snova.


Image Hosted by ImageShack.us

20.02.2007. u 15:14 | 27 Komentara | Print | # | ^

Fightin' against the flow


Image Hosted by ImageShack.us

Evo, sjedim i gledam u papir koji je baš jučer postao utočište mojih tužnih utisaka iz nekih zaboravljenih dijelova mene...

Nasmiješila sam se na pomisao koliko se patetike samo zavuklo među te retke.

Ah, svakog puta kad osjećam da ću se jednostavno raspoloviti na dvoje, napišem nešto što bi me možda odnijelo dalje no mrak koji mi je te noći pružao utočište.

I onda se probudim iduće jutro, ništa bolje raspoložena, i shvatim, ma koliko da sam tužna bila, da patetika ipak nije moj najjači adut :)
Mogu ja i bolje od toga, govori mi neki sitni glasić u mojoj glavi.

Čak i kad sam slomljena, patetika ne bi smjela biti moj suputnik.
Ovaj svijet i ovaj život kojeg posjedujem previše je fascinantan da bih ga svela na nešto tako prozirno.

I zato, za kraj ostavljam samo jedan dio jučerašnjih misli...
Prije negoli se opet zavučem u neki svoj kutak samoće.

I opet, po tko zna koji put,
zatvaram oči...
Mrak. Tmina.
Nema snova, ničega.
Samo pustoš i beskraj s one strane života.

Odlazim u taj besprostorni svijet. Ništa drugo
ove noći ne preostaje mi više.


*
A svi oni zaljubljeni, oni koji će to tek postati, ili oni koji su veoma daleko od toga, pa, lijepo se provedite.
Nije važno je li Valentinovo...Svi ste posebni, i trebali bi dobiti tu crvenu ružu puno češće no što ju dobivate.
Jer, naposljetku, Ljubav bi trebali slaviti svakog dana, a ne samo onda kada nam to odrede glavešine koje sve moguće emocije na ovoj Zemlji žele iskomercijalizirati.

Možda...
Možda bi poneka ruža donijela malo više ljubavi i djelić mira u ovim našim uzburkanim svjetovima.

*
Laku vam noć, dragi moji.
Skidam kapu i mašem...
S palube zaboravljenih sjećanja....

14.02.2007. u 22:51 | 33 Komentara | Print | # | ^

*Nighttrain*

Image Hosted by ImageShack.us


Volim putovati.
Ah, tko ne voli, uostalom.

Evo me još jednom na kolodvoru.
Peron broj...Zaboravljenih Snova.
Utapam tugu u bezbroju kišnih kapi što se slijevaju na pločnik.
Mrkla je noć, a ja se uvlačim u zadnje sjedalo noćnog vlaka.

Nije važno kamo ide, samo neka me odveze nekamo daleko.
Da pobjegnem od tuge i minuta zakucanih u prazno.
Da, bježim od stvarnosti.
Da, bježim od života..
Da,bježim od svega.


Sve do izlaska sunca, ja bježim u more nekih boljih vremena.
Mračno nebo ruga mi se, osjećam prezir u njegovim dalekim očima.

Samo kukavice bježe, kaže mi.

Zvijezde ugasiše svoje noćne svjetiljke, čak se ni njima ne sviđa taj noćni vlak koji vozi odbjeglog putnika.
Nije me briga, i dalje se vozim, sve do posljednje stanice.
Osjećati se kao odmetnik od cijelog svijeta ponekad i nije tako loša ideja.
Ugledati mrak nije sramota, samo sastavni dio mog života.

Evo ih, već proviruju. Prve jutarnje zrake.
Bolje da se vratim.
Putovanje je završeno, a noćni me vlak, barem nakratko, odvukao u neki drugi svijet.
A sad se rastajemo.

Opet račvanje.

Odlazim teškim koracima.
A on se vraća na svoj peron da primi još koju odbjeglu dušu neke sljedeće noći.


09.02.2007. u 14:46 | 36 Komentara | Print | # | ^

**Waiting**


Image Hosted by ImageShack.us

Na trenutak sam zaklopila oči.

U prostoriji punoj ljudi, žamora i glasova, moj svijet kao da se tog momenta nalazio negdje vrlo daleko od stvarnosti.

Ah, kako li sam samo željela da se vrijeme pomakne,
Da se te proklete kazaljke na satu zavrte negdje daleko, daleko....

Kako li je samo teško biti tu sada...ovdje...postojati i čekati da dođe ono vrijeme kada će tuga nestati.
Znate, ono vrijeme za koje kažu da uvijek dođe.

Ono koje zacjeljuje rane

Samo postojati. I čekati.
Buditi se iznova svakog jutra s istim probadanjem negdje duboko unutar svog bića i spoznati da je još uvijek tako prokleto blizu. Ta bol.
I da još uvijek nije otišla, nestala.
I da ono vrijeme još uvijek negdje očigledno štrajka i nikako da se dovuče do mog života.

I tako se buditi. Iz jutra u jutro. I svake se noći nadati da će nove sunčeve zrake nešto drugačije donijeti. Novi miris u jutarnjem zraku, novi nalet vjetra i da će s njime doletjeti to Vrijeme.

Što je najbolje, uvijek dođe.
Ali najgore je biti u onom vremenskom kavezu kada jednostavno ništa drugo ne preostaje nego samo čekanje. Sve se brzo događa, i ono prije Boli, i ono poslije Boli, ali za vrijeme Boli...
O tome nitko ne govori.

Samo se nada, taj mali čovjek, pun slomljenih snova i novih očekivanja.
Sjeo je na morski kamen gledajući suton negdje s neke zaboravljene luke.
I čeka...kupio je kartu već odavno...ali njegov brod nikako da dođe i da ga povede u svijet za kojeg su mu svi tako mnogo pričali...onaj svijet u kojemu se Vrijeme napokon pojavilo.

I proći će mnoge zvjezdane noći, bezbrojne oluje i oštri mrazovi.
Ali on će još uvijek čekati neumoljivo u toj maloj luci tvrdoglavo gledajući u daljinu, pogledom uprtim u nepreglednu pučinu.

Čekajući svoj brod.

07.02.2007. u 16:16 | 27 Komentara | Print | # | ^

*Odbljesak starih Uspomena*


Image Hosted by ImageShack.us

Prekapajući po ladici prepunoj papira i zaboravljenih stvari, odjednom je iz knjige pune uspomena provirila jedna fotografija.

Nevjerojatno je kako jedna jedina slika, pa čak i najmanja, može toliko toga ispričati...

I sjećam se još kao da je jučer to bilo uslikano.
Svi smo se držali zagrljeni i nasmiješili se objektivu fotoaparata kao da su tog časa sve brige sa svijeta nestale.

Iako se mnogo toga otada promijenilo, slika je na trenutak zaustavila Vrijeme i pokazala ono što u stvarnosti možda nikada nije bilo ostvareno.
Činili smo se tako sretnima.

Makar je svaka ta osoba iza smješka skrivala svoje slomljene snove, svoje tajne i brige, tog jednog jedinog trenutka svi smo se nasmiješili, ostavili sve za sobom i
pustili da nas bljesak uslikane fotografije ponese u neku sretniju prošlost.


A danas, gledajući je, osjećam kako se puno stvari otada promijenilo.
Možda je netko promijenio frizuru ili dobio pokoji kilogram, ali to je samo najmanja sitnica velikih promjena koje su se dogodile svim ljudima s te fotografije.

Neke su tajne isplivale na površinu, neki su se ljudi zarobili u svojim vlastitim svjetovima, neki su postali nedostupni za sve što se oko njih događa....
Neki su krenuli svojim putem. Najkraće rečeno.

Brige, strahovi, nesigurnost.

Sve im je obilježeno na licu...u očima.
Svaki novi korak piše im nove izraze njihovih lica.

No, gledajući tu fotografiju, možda na prvi pogled «umjetnu» ili lažnu, ja znam kako je zapravo ona prikazala sve samo ne laž.

Na njoj su prikazane sve nade tih ljudi, sakrivene u smješku, ili svjetlucavo se skrivajući u nečijim očima.
Nada da će moći prihvatiti svoju prošlost, nada da će sadašnjost biti sigurnija na njihovim životnim koracima, i naposljetku, nada da će sutra možda biti bolje. Bar na trenutak
.

Sa smješkom sam je vratila u knjigu.
Nismo se pretvarali, samo smo otkrili svoje snove. Makar to možda i nismo željeli, ali zagrljaj i osmijeh otkrio je dušu svakoga od nas.

*
Neka ostane tu negdje pokraj mene, uvijek.
Tek toliko da se prisjetim kako je ipak moguće zaviriti u nečije snove. Makar i na jednoj staroj, prašnjavoj fotografiji.

03.02.2007. u 14:36 | 30 Komentara | Print | # | ^

nema naslova. upravo to je pravi naslov.


Znam da bih trebala napisati nešto smisleno na ovim praznim recima koji me čekaju, no večeras kao da je moja glava prazan balon.

Iako mi na milijune misli prođe kroz glavu u jednoj sekundi, osjećam se kao bespomoćnica koja nijednu ne može uhvatiti za rep i ugurati je u mrežu da ne pobjegne.

Iako ne mora biti uvijek tako, ponekad mi tužno razdoblje donese više inspiracije nego obično...no, nije da mi je danas nešto posebno sretan dan, ali jednostavno sam došla kući ispražnjene glave.
Ponekad mi sport u tom ispražnjivanju puno pomogne.

Kad se nakupi svega...i onog dobrog naboja, i onog lošeg.
I onda odem, dobro se ispucam, istrošim svu energiju i izbacim sve negativno iz glave. A onda...pa već znate kakav je to osjećaj.

Tako da večeras nisam za ništa doli se fino umotati u dekicu, skuhati šalicu toplog čaja i prepustiti se čarima koji mi snovi donose.

A sutra, tko zna, možda vas posjetim s novom pustolovinom proživljenih i neproživljenih otkucaja moga Srca...

Pa, laku vam noć želim dragi moji pustolovi, sanjari, realisti i zaljubljeni i tužni ...

...svima sretne snove **

01.02.2007. u 21:57 | 27 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*