Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Fightin' against the flow
Evo, sjedim i gledam u papir koji je baš jučer postao utočište mojih tužnih utisaka iz nekih zaboravljenih dijelova mene...
Nasmiješila sam se na pomisao koliko se patetike samo zavuklo među te retke.
Ah, svakog puta kad osjećam da ću se jednostavno raspoloviti na dvoje, napišem nešto što bi me možda odnijelo dalje no mrak koji mi je te noći pružao utočište.
I onda se probudim iduće jutro, ništa bolje raspoložena, i shvatim, ma koliko da sam tužna bila, da patetika ipak nije moj najjači adut :)
Mogu ja i bolje od toga, govori mi neki sitni glasić u mojoj glavi.
Čak i kad sam slomljena, patetika ne bi smjela biti moj suputnik.
Ovaj svijet i ovaj život kojeg posjedujem previše je fascinantan da bih ga svela na nešto tako prozirno.
I zato, za kraj ostavljam samo jedan dio jučerašnjih misli...
Prije negoli se opet zavučem u neki svoj kutak samoće.
I opet, po tko zna koji put,
zatvaram oči...
Mrak. Tmina.
Nema snova, ničega.
Samo pustoš i beskraj s one strane života.
Odlazim u taj besprostorni svijet. Ništa drugo
ove noći ne preostaje mi više.
*
A svi oni zaljubljeni, oni koji će to tek postati, ili oni koji su veoma daleko od toga, pa, lijepo se provedite.
Nije važno je li Valentinovo...Svi ste posebni, i trebali bi dobiti tu crvenu ružu puno češće no što ju dobivate.
Jer, naposljetku, Ljubav bi trebali slaviti svakog dana, a ne samo onda kada nam to odrede glavešine koje sve moguće emocije na ovoj Zemlji žele iskomercijalizirati.
Možda...
Možda bi poneka ruža donijela malo više ljubavi i djelić mira u ovim našim uzburkanim svjetovima.
*
Laku vam noć, dragi moji.
Skidam kapu i mašem...
S palube zaboravljenih sjećanja....