Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
*Odbljesak starih Uspomena*
Prekapajući po ladici prepunoj papira i zaboravljenih stvari, odjednom je iz knjige pune uspomena provirila jedna fotografija.
Nevjerojatno je kako jedna jedina slika, pa čak i najmanja, može toliko toga ispričati...
I sjećam se još kao da je jučer to bilo uslikano.
Svi smo se držali zagrljeni i nasmiješili se objektivu fotoaparata kao da su tog časa sve brige sa svijeta nestale.
Iako se mnogo toga otada promijenilo, slika je na trenutak zaustavila Vrijeme i pokazala ono što u stvarnosti možda nikada nije bilo ostvareno.
Činili smo se tako sretnima.
Makar je svaka ta osoba iza smješka skrivala svoje slomljene snove, svoje tajne i brige, tog jednog jedinog trenutka svi smo se nasmiješili, ostavili sve za sobom i
pustili da nas bljesak uslikane fotografije ponese u neku sretniju prošlost.
A danas, gledajući je, osjećam kako se puno stvari otada promijenilo.
Možda je netko promijenio frizuru ili dobio pokoji kilogram, ali to je samo najmanja sitnica velikih promjena koje su se dogodile svim ljudima s te fotografije.
Neke su tajne isplivale na površinu, neki su se ljudi zarobili u svojim vlastitim svjetovima, neki su postali nedostupni za sve što se oko njih događa....
Neki su krenuli svojim putem. Najkraće rečeno.
Brige, strahovi, nesigurnost.
Sve im je obilježeno na licu...u očima.
Svaki novi korak piše im nove izraze njihovih lica.
No, gledajući tu fotografiju, možda na prvi pogled «umjetnu» ili lažnu, ja znam kako je zapravo ona prikazala sve samo ne laž.
Na njoj su prikazane sve nade tih ljudi, sakrivene u smješku, ili svjetlucavo se skrivajući u nečijim očima.
Nada da će moći prihvatiti svoju prošlost, nada da će sadašnjost biti sigurnija na njihovim životnim koracima, i naposljetku, nada da će sutra možda biti bolje. Bar na trenutak.
Sa smješkom sam je vratila u knjigu.
Nismo se pretvarali, samo smo otkrili svoje snove. Makar to možda i nismo željeli, ali zagrljaj i osmijeh otkrio je dušu svakoga od nas.
*
Neka ostane tu negdje pokraj mene, uvijek.
Tek toliko da se prisjetim kako je ipak moguće zaviriti u nečije snove. Makar i na jednoj staroj, prašnjavoj fotografiji.