Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Sretna luđakinja. Ili sretnica koja je luda? S osmijehom.

I neka svi vide, mene,
budalu koja se smije bez posebnog razloga.
i neka me proglase ludom zbog ustrajanja,
al' ja neću odrasti,
ako to znači prihvatiti ironiju bez opiranja.

(soulconfusion)

Ponekad je teško.
Stvarno teško.
Samo razvući osmijeh i smijati se,
Makar te boli i najmanji mišić u tijelu.

Kad je najteže...onda kada se suze čine jedinim prijateljima...i onda kad bi zagrlio bocu viskija i utopio se u nekoj nesretnoj uspomeni.

Tada...da, baš tada.
Stati nasuprot cijelom svijetu, na tu pozornicu zamaskiranih lica i klaunova i žonglera...i nasmiješiti se. Odgurnuti onu bocu viskija, mahnuti svim svojim nemilosrdnim preprekama koje te negdje iza ugla vrebaju i samo čekaju trenutak da ti postave granatu među noge.

Iako su oči prepune tuge, i samo bi htjele pobjeći nekamo daleko, daleko...ti se skrivaš iza osmijeha, i negdje se pojavi ona rečenica koja uvijek dolazi uz taj smiješak:

Ma, sve će biti u redu.

Ne otvaraj tu bocu viskija, bolje da je podijeliš s društvom na nekoj zabavi.
Ne zabrinjavaj se za one granate, svaki čas je mogući trenutak Smrti. Već te sutra mogu pregaziti na cesti, i zato je najbolji lijek da nemilosrdno radiš svoje Korake.

Nije gotovo.
Ništa nije gotovo.
Samo jedan mali zastoj i ništa više.
No imam Krila. Ona koja me dignu poput anđela, svaki put kad se spustim na koljena.
Preletjet ću i to.


Živim i dišem.

To je ono glavno.
Ostalo dolazi usput. I odlazi.
Baš kao i prepreke.

Samo dajte. Smijte se.
Nije mi važno.
Jer, zaluđenom sanjaru više ništa pred očima nije.

Samo osmijeh...
on će uvijek će titrati tu negdje.

*
Hvala soulconfusion na predivnim stihovima s početka posta. To je bio izvadak iz njene pjesme, Sanjiva budala.
Ujedno se ispričavam svim neistomišljenicima kojima je dosadan moj vječni optimizam. Ne mogu si pomoći :)
A onaj viski je poslužio samo kao nadahnuće.
:)

29.01.2007. u 23:36 | 37 Komentara | Print | # | ^

I živjeli su dugo, dugo...


Image Hosted by ImageShack.us


Kad bi bajke postojale....

...Postojale u ovom stvarnom svijetu.
Bi li opet patili?
Bi li oni negativci uvijek nam uspjeli namamiti suze na oči baš kao i u ovom svijetu?
Bi li naše priče imale sretan kraj?

...Ili bi se to sve izgubilo negdje u prijelazu vremena?
Koliko bi patnje i žrtvovanja trebalo biti uloženo da se svladaju svi opaki čarobnjaci i zle vile koji stoje na putu vječne sreće?


Ma koliko to apsurdno zvučalo, bajke su mi uvijek izgledale kao preslike pravog života i postojanja.
Ni u bajkama nije sve savršeno. Postoje ljudi koji te uvijek pokušavaju namamiti u neki začarani dvorac ili te natjerati da popiješ otrovano vino.
A happy end?
Onaj koji imaju sve bajke?
Pa, to sam uvijek doživljavala kao Smrt.
Čak i one najsretnije priče s najsretnijim završecima negdje moraju imati svoj kraj, koji uvijek tjera strah u kosti. Onaj kraj koji je tek početak nečega što nitko živ ne može znati. A mrtvi ne govore.

A svi oni trenuci koji se nalaze između pobijeđenih neprijatelja i Smrti, to sam doživljavala srećom. Ne posljednjom, a ne ni prvom.
Jer, novi neprijatelji nadolaze, i ja znam da sreća nikad nema svoj kraj ni početak. Za mene se piše u otkucajima novih pobjeda.

*
Zatvorila sam knjigu.
Braća Grimm.


Pišu li se bajke iz stvarnih života?

Pa makar trajao taj happy end samo i nekoliko trenutaka, makar se sakrio u najmanjem kutku negdje iza mog osmijeha, ja znam da je u tom trenutku (pa bar i na sekundu) trajala i moja mala bajka.

26.01.2007. u 15:25 | 34 Komentara | Print | # | ^

*Pouči me iz života svojega*


Image Hosted by ImageShack.us

Gledala sam je.
Veliku, sluzavu kišnu glistu kako se izvija po kišom namočenoj cesti.

Nikad nisam voljela gliste.
Budile su u meni neki osjećaj gadljivosti.

Približila sam joj se. Gotovo da sam nosom dotakla tlo. Sad sam bila njene visine.
Kako je svijet izgledao velik!
Samo prijeći jednu običnu cestu njoj je predstavljalo pustolovinu cijelog njenog malog i kratkog života.
Zamisli samo, kolike su je opasnosti vrebale...Nesigurnost i Strah postavljale su joj prepreke na svakih nekoliko centimetara.
Ali nisam primijetila Bijelu Zastavu u njenoj blizini.
I dalje je neumorno puzala prema svom odredištu rušeći sve one barijere koje joj je Strah postavio.

*
Gledala sam ga.
Velikog, crnog pauka koji je sklonište našao u mračnom kutku moje sobe.

Vidjela sam, napravio je udoban dom.
Mrežu je lijepu ispleo, da samo staneš i diviš se tom remek-djelu.

Morala sam usisati ipak tu paučinu.
Ali, pauka nisam htjela.
Bio bi to tužan završetak za jednog tako vrijednog stvora.
Zamisli, graditi svoju kuću iznova i iznova, iako znaš da će je jednog dana opet neka cijev usisavača odnijeti u prah.
Ali nisam vidjela Bijelu Zastavu ni kraj njegovog porušenog doma.

Uzela sam jednu veliku staklenku i on se, nošen Sudbinom, pomireno popeo u tu staklenku. Nije se ni osvrnuo na svoje porušene ostatke nekad veličanstvene mreže.
Čemu da se osvrćem kad mi je to ionako neće vratiti...
Čula sam neki sitni glasić.

Odnijela sam ga van. Na lijepo prostrano dvorište. Žurno je krenuo. Čeka ga novi dan, toliko Neizvjesnosti i toliko planova...on mora nastaviti. Nema vremena plakati za nečim što je nepovratno izgubljeno.

*
Vidjela sam je.
Veliku ogromnu muhu kako se zaletavala u staklo mog prozora, bezuspješno pokušavajući odletjeti van.
I kako li je samo uporna bila...Toliko se puta zaletjela i pala da sam pomislila kako će vjerojatno u agoniji svog sićušnog malog života pri pnovnom padu odustati i umrijeti od tuge.
Ali nije.
Neumorno se zaletavala, ponovno i ponovno...i ponovno.
Nigdje nije bilo na vidiku one Bijele Zastave.

Otvorila sam prozor.

A ona, u milijuntom pokušaju, zaletavajući se, ovog puta na prepreku nije naišla.
Sretno je odzujala, a u prolazu sam čula kako netko govori...
Čak i kada nema nade, sreća se uvijek nasmiješi onima koji od svog sna ne odustaju.
Hvla ti što si ovog puta ti bila izabranica moje Sreće.


*
Zatvorila sam prozor.
Bilo je prohladno.
A mene je još toliko posla čekalo.
Usisavač je neumoljivo radio, a prašina je neobrisano ležala na mom stolu.
Požurila sam.

20.01.2007. u 11:44 | 40 Komentara | Print | # | ^

Tražeći odgovore...

Image Hosted by ImageShack.us

Još jedna noć.
Besana ili polusnena?
Kako bilo, zatvaram oči, u mislima uskačem u najdraže mi cipele, moje sveputujuće starke i krećem.
Na pomolu njušim još jedno putovanje.

***
Koraci nekih prošlih sjećanja odvode me malo unazad.
Prisjećam se jedne slike, koja mi se doslovce zarezala u glavu.
Prolazila sam pokraj jedne osobe, koja mi je nekada puno značila...a i sada zadrhtim kada mi pogled skrene na te plave oči.
Sekunda je došla...i prošla. Opet sam sama koračala ulicom, a on je skrenuo za ugao.

Svi smo zatvoreni u svojim glavama, zarobljeni u vlastitim svjetovima, dopuštajući da nam samo oči budu prozori u naše unutarnje domove, one koje smo izgradili negdje duboko u sebi.
Pitam se, dokad ćemo morati biti robovi ovog izvanjskog svijeta, u kojima se ponekad osjećamo kao stranci.


Da je gotovo nemoguće spojiti onaj unutarnji i vanjski svijet, u to sam se odavno uvjerila.

No, u ovom izvanjskom svijetu baš kao za inat, sve moramo proživjeti i napraviti.
Zaljubiti se, pronaći pravog čovjeka za sebe, steći prave prijatelje, shvatiti ponekad nerazumljive postupke svojih voljenih...

Tko nam plete naše niti i piše priče u tragovima zvijezda?
Kako li ću znati prolazi li priča mog života upravo sada kraj mene, ili me možda jučer okrznula ramenom na ulici? Ili je to možda bio slučajni pogled nekog stranca s druge strane pločnika?

...Skrenuo je za ugao. I njegova nit je otišla za njim.
Tko zna, da su nam zvijezde namijenile drukčiju priču, možda bi pronašla nešto što više nikada ne bi morala tražiti u nekome drugome...nešto što se zove srodnost.
A možda bi to bilo tek jedno gorko razočaranje u nizu.

Zamislih se.
Sve ima svoju duplu, suprotnu stranu.
I ljubav, i svijet, i čovjek.
Ljubav ima lice sreće ili razočaranja.
Svijet ima svoje zlo i dobro lice.
Čovjek ima svoj unutarnji i izvanjski svijet.

Sve kao da je podijeljeno na šanse 50:50. I uvijek je neizvjesno kako ćeš izvući glavu iz ovog života.


Potegnuh malo jače ono svoje klupko niti što se vuklo iza mene.
Nema smisla virkati pogledom prema onom uglu, njegova nit je već odavno otišla za njim...kažem svojem dijelu niti koja se još uvijek nadala nečem nemogućem.
Ponekad nam je samo suđeno da se dotaknemo, i ništa više, znaš.
Krenula sam dalje.
Tražeći onu bolju polovicu šanse 50:50, s kojom bih se mogla izvući iz ralja nemilosrdnog dana, moja nit i ja skrenule smo za neki drugi ugao...i opet u neki drugi svijet.

18.01.2007. u 10:33 | 18 Komentara | Print | # | ^

Krije li se nešto tamo?

Image Hosted by ImageShack.us

Zatvaram oči.
Voljela bih da mjesečina prostre svoje zrake kroz prozor moje sobe, no ovog puta sakrila je lice među tamnim putujućim oblacima.
Svejedno, ja je ipak vidim.
Zamišljam da ničega se više ne sjećam...
Samo mjesečina iza mojih zatvorenih očiju...i ja.

I sve je otišlo ovog puta.
Ružne i dobre uspomene, trenuci iza ovog u kojem sada postojim, i oni koji će možda doći.
Sve strepnje, strahovi, nesigurnost.
Samo na trenutak-dva, nestalo je u pučini zaboravljenih sjećanja.

Samo na trenutak-dva...
ja smijem se
plešući u trenutku Savršenstva.


Nema grmljavine, oluje, kiše...ničega.
Samo ja iza svojih zatvorenih očiju i moj Trenutak.
Plešem na neku melodiju smijući se ljepoti svega što gledam.

Divan je taj svijet...
...onaj iza zatvorenih očiju...


Pustolovina kojoj nema premca.
Pružam ruku u nadi da će moj svijet dotaknuti još neki.
Dođite, pružite ruku...Zaplešimo zajedno!

Plešimo na pozornici života u svijetovima svojih dimenzija...

14.01.2007. u 22:40 | 32 Komentara | Print | # | ^

U pet crtica...zapravo, zvjezdica :)

Evo, na zamolbu anđela s ružom, dream maker, judith, silent echo, sunlight25, taianne i velvet dreamskoji su mi proslijedili štafetu Mema, morala bih vam napisati nešto o sebi...

Iako vjerujem da se otkrivam u svakom svom postu, uvijek se nešto novo može saznati, baš kao što sam se i ja uvjerila u to čitajući vaše Meme.

Da krenem? Pa, najbolje bi bilo.

(Ovo je malo teže nego što sam mislila da će biti, no dobro...:)

** Ponekad volim ugasiti svjetlo svoje sobe, sjesti u omiljeni kut i upaliti muziku. Zaklopiti oči i pustiti se da me odnesu tonovi moje omiljene glazbe...nekamo daleko, gdje granice ne postoje.
I mogla bih tako prosjediti cijelu noć, samo slušajući...I kad sam slomljena, i kad sam najveselija, glazba mi uvijek liječi srce na neki neobičan način kakav se ne može usporediti s nijednom izgovorenom riječju.

** S vremena na vrijeme, u ovom odraslom svijetu punom ozbiljnih lica i zamršenih odnosa, volim nabaciti onaj dječji smješak na lice, trčeći izletiti na ulicu baš kad zapljušti kiša...i zaletim se u najveću lokvicu vode koju mogu pronaći...
Kakav je to divan osjećaj kad napraviš nešto što ti oduvijek govore da se ne smije raditi i da to nije PRISTOJNO...
I onda kad dođeš kući sva zablatnjena i mokra, ali s iskrom u očima, kao da ti se dogodilo ne znam što...A bila je to samo obična lokva vode.

** Zvijezde. Ali, za mene nikada to nisu bile samo zvijezde.
Oduvijek sam vjerovala da su to odsjaji nečijih duša, zapisi nekih davno izgubljenih puteva, na milijune neispričanih priča...
Dovoljan je samo jedan pogled na nebo, i već se nalazim u nekoj drugoj dimenziji.

** "Smij se i svijet će se smijati s tobom,
plači i plakat ćeš sam.
"

Cijelog svog života pitala sam se zašto to mora biti tako, zašto je svijet tako okrutno donio ovaj «zakon» koji nikome ne odgovara, a opet, svi se po njemu ravnaju.
No, onda sam shvatila, da se neke stvari jednostavno nikada neće promijeniti, da će ljudi ostati samo ljudi i da neke mane iz sebe jednostavno ne možemo iskorijeniti.

I onda kad mi je jako teško,kad sam sama, i kad se samo tuga zrcali u mojim očima, ova rečenica mi je poput nekog vodiča.
A kad sam sretna, i kad se milijun ljudi nalazi oko mene i zajedno sa mnom dijeli smijeh i veselje, ja se opet sjetim te rečenice, i znam da će to uvijek tako funkcionirati...i da će opet doći dani kad ću biti sama.
No tako to ide...

** Optimist sam veliki. I ponosna sam na to...pomaže mi da još uvijek gledam na svijet nekako s nadom u očima da će biti bolje.


Možda bih mogla reći još puno stvari, no ionako ćete to saznati u nekim od mojih idućih postova i naših daljnjih druženja.

Pet web stranica?
*blog
*blog
*blog
*blog
*Google

I na kraju, budući da vas je već puno napisalo svoj Memo, a znam da neki još nisu, pozivam vas sve da napišete nešto o sebi, da se još bolje upoznamo i razumijemo u ovim našim tajnim prostranstvima bloga.
Bit će mi užitak pročitati vaše misli i upoznati vas još bolje, stoga, svi koji već to niste napisali, predajem vam štafetu i nadam se da ćete nastaviti lanac.

Poljubac jedan veliki vam šaljem i nadam se da vas nisam previše zagnjavila ovog puta :).

13.01.2007. u 14:22 | 10 Komentara | Print | # | ^

Zrcalo moje najdraže... tko je najljepši kostur na svijetu?


Image Hosted by ImageShack.us

Neku večer sam lutala malo po internetu i došla sam na blog po imenu pro-ana. Link ne želim stavljati jer mislim da takvoj vrsti bloga zaista ne treba reklame, a kamoli da čim više ljudi za njega čuje.

Ne znam što je to današnjem svijetu...zaista mi nije jasno.
Ne vodimo ratove, ne gladujemo, koliko toliko si možemo priuštiti ugodan život bez ikakvih ogromnih nedostataka...živimo u naprednoj civilizaciji, imamo razvijenu medicinu, svu vrstu mogućih medicinskih pomagala, lijekova, sve vrste zabava i hobija koje čovjeka mogu preokupirati...Uglavnom, lijepo nam je. Za razliku od ljudi koji su živjeli ovdje prije nekih 20-ak i više godina.
Sada konkretno govorim za Europu, jer znam da i dan danas ima mjesta na zemlji i gdje se ratuje i gladuje.
No, možda baš zbog toga, takve ljude ne okupiraju gluposti koje izjedaju nas europljane.

Poput primjerice, jesam li pojela kolač previše, koliko banana ima kalorija i hoću li stati u traperice broj 26? Koliko ručak ima kalorija i smijem li jesti poslije šest navečer?
Jesam li debela krava i moram li na dijetu?
ŽELIM IZGLEDATI POPUT KATE MOSS!!!

Zvuči poznato?
E pa, dobrodošli u svijet anoreksije.

Samo da navedem sve karakteristike blogova na koje sam naišla a da imaju veze s anoreksijom ili bulimijom:
Dakle, sve OBAVEZNO u svom boxu imaju sliku Kate Moss ili one brazilske manekenke koja je prošle godine umrla od zatajenja bubrega (uzrokovano anoreksijom).
Nazivaju se glupim debelim svinjama, i prežderavanjem nazivaju vjerojatno jedan pojedeni keks u danu.
Veličaju sve one cure koje uspiju izdržati šest dana na vodi...to im postaju kao neke vrste idola.
Obavezno u svakom postu napišu koliko su kalorija unijele taj dan u sebe, i jesu li po pedesetak puta na dan trčale u wc da povrate (valjda sam želudac, jer ionako ništa ne jedu)
Životni san im je valjda da stanu u traperice br. 25...vjerojatno nakon toga mogu i umrijeti, ništa više nije važno, koliko sam skužila.


Ništa i nikoga ne mogu osuđivati na ovom svijetu, jer nikada se nisam smatrala jednom od onih koje su najpametnije osobe na svijetu koje znaju sve o svima i koje sole pamet cijelom svijetu misleći kako je baš njihov život savršen.
Ne, nikada.

Ali jedina stvar koju bih mogla osuđivati do kraja svog života je ljudska glupost.
I da, uprla bih prstom u svaku djevojku koja svjesno od svog života radi samoubojstvo, mic po mic.
Smatram li to bolesnim?
Ma ništa ne smatram toliko bolesnim koliko curice koje uzdišu za retuširanim Photoshop fotkama neke razvikane manekenkice i opterećuju se svojim kilogramima.
Osobno, smatram takve osobe užasno plitkim i površnim ljudima koje misle samo na sebe i svoje hirove.
Curice moje drage, ma da ste stare i tridesetak godina, svejedno ću vas zvati curicama jer očito mentalno niste daleko od dječjeg razmišljanja. Ma što dječjeg, i time sam napravila uvredu djeci, i ona su pametnija od vas...

I uopće nema objašnjenja za to što si one rade. Jer isprike tipa: to je moj život i radit ću s njime što god poželim ili anoreksija nije moja bolest, nego dio mene...
Ma kakve su im to bijedne isprike uopće?
Ima li ikakvog smisla uopće se i ispričavati zbog zaluđenosti za supermršavim manekenkama i opsesije kilogramima? Jer, to je nešto najplitkije i najpovršnije što sam vidjela u cijelom svom životu.

Žalim ih, i mislim da nisu ni vrijedne otkriti sve ljepote koje im život nudi takoreći na pladnju ako se tako odnose prema nečem tako dragocjenim što imaju priliku iskusiti ljudi: a to je život punim plućima.

Nemam im što drugo poručiti osim: sramite se, zaista niste zavrijedile živjeti kad se tako odnosite prema svom životu i ljudima oko sebe! Fuj!
Vaš čin je gori i od prostitucije ili samoubojstva.

*
Ovog puta me zaista nije briga hoću li ovime uvrijediti neku zaluđenu anoreksičarku ili bilo koga drugoga. Tko ne želi ne mora čitati, jer ovo je samo moje mišljenje i ništa više.

Ljubim vas blogeri moji, i nadam se da vam nikada neće pasti na pamet da na takav najjadniji način prosipate svoj dragocjeni život.
Pusa.

11.01.2007. u 19:39 | 32 Komentara | Print | # | ^

An angel with broken wings


Image Hosted by ImageShack.us

Noćas bih mogla pisati najtužnije stihove...

...probuditi se u najtužnijim snovima...
...sanjati gorke uspomene...
...ljubiti odavno slomljene želje...
...pustiti suzu preslanu za sve proživljeno noćas...

Željela bih pisati o ljudima bez licaa, o onima i s previše lica, o onima koje je sebičnost posve obuzela.
Ali ne mogu, ponestaje mi snage.
Previše je to tužnih priča za jednu običnu djevojčicu Slomljenih Krila.

Posrćem. Padam.
Noćas ja sam još jedan anđeo slomljenih krila u nizu.
Pustite me, ne dižite me.
Ovo je moj pad.
A krila svoja isplesti ću tek kada mi vrijeme srca dopusti to.

Neka sada, u tišini ove duboke noći
Samo kaplja suze slane bude mi drug
U vječnim otkucajima neostvarenih snova.


(Patetika. Žalost. Tuga.
Ma tako mi je svejedno kako ovo zvuči.
Jer raširenih krila prema samoći Tuge
ja ne vidim ništa noćas.
I mašem s palube nekog broda
Što odvodi me u zemlju prepunu
tužnih Uspomena.
Doviđenja, srest ćemo se negdje putem...
)

**
Sjećam se, ovo sam bila napisala nekoliko dana prije Stare godine...Bio je to gadan dan...ali dan koji je dosta toga promijenio u meni. Shvatila sam neke ljude oko sebe i okolinu sam počela promatrati drugačijim očima.
Onim očima koje se nikada neće uklopiti u takvu sliku i okolinu...
No jednim velikim dijelom bilo mi je neopisivo drago zbog toga.
Ne znam da li me shvaćate...
Ponekad je jako teško riječima prenijeti neke misli i osjećaje, stoga znam da neke stvari jednostavno ne mogu biti izrečene razumljivim jezikom.

Svejedno...Obnovila sam svoja krila.
I opet sam vratila smiješak na lice.

I tako to ide. Iznova i iznova.

08.01.2007. u 23:28 | 33 Komentara | Print | # | ^

Hills and mountains

Image Hosted by ImageShack.us

Ima nekih stvari u životu kojih se stravično znam bojati.
Znate, kad mislite da ne biste mogli napraviti neku stvar jer mislite da je to izvan dometa vaših mogućnosti, zapravo izvan dometa vaše snage...

Volim to nazivati uzbrdicama.
Kad stojim dolje u nizini i uprem pogled prema toj najvišoj točki uzbrdice, pomislim kako je taj vrh samo moj san i kako ću ga uvijek gledati samo s nizina.
Jer, put prema tom vrhu je strašan...
Pri tome mislim da je više strašan u psihičkom smislu, jer mislim da ga ja kao osoba ne bih mogla preći...


A ima osoba koje su svoje uzbrdice prešle. Popele se na taj vrh.

Pa onda pomislim kako su rijetki takvi, i kako ja to sigurno ne bih mogla učiniti.

No, bit svega je da su svi ljudi isti. Jednaki.
Samo ono što ih razlikuje je njihov pogled na svijet.
Smatrate li se osobama manje vrijednima za uspjeh koji su neki doživjeli, ili ste među onima koji mogu sve ostvariti jer smatraju da je cijeli svijet jedna mogućnost koja čeka samo na njih.

I tada sam shvatila.
Sve dok ću tu uzbrdicu samo promatrati i ništa ne pokušati, uvijek će mi nedostajati hrabrosti i uvijek ću gledati na život sa nekakvim strahom u očima.
Na kraju krajeva, što se može dogoditi ako se probam uspeti pa ne uspijem? Opet ću se naći u nizini, ovako ili onako.
Samo će razlika biti u tome što ću znati da sam bar pokušala...


I zato je dobro svako malo ispitati granicu svojih strahova...
Onako, barem s vremena na vrijeme zaletiti se jurišem u neku uzbrdicu i pobijediti samoga sebe...
Jer, većina tih uzbrdica čini se većima nego što jest, baš zbog naših strahova.

A ja, baš kad pomislim da je strah nadvladao moju želju da krenem u juriš na neki novi vrh, u inat samoj sebi dokažem suprotno.
I zamislite čuda, uvijek mi uspije doći na taj vrh.

I tako ja svako malo zaletim se na neku uzbrdicu, isprva očiju širom otvorenih od straha, a onda s olakšanjem izdahnem...jer upravo sam savladala još jedan Strah.

I tako iznova i iznova...Nikad uzbrdicu nije lako prijeći, bila ona prva ili stota u nizu...Jer svaki Strah nosi svoje prepreke...No sve dok se inatim svojim strahovima, nadam se da ću dotad i doticati te vrhove.

I nije uvijek lako...ponekad se padne, ali ako ne prijeđem tu uzbrdicu, znam da će me sljedeća dočekati još veća i ogromnija.
Ali volim taj osjećaj trijumfa na kraju.
Poput nekakvog vojskovođe se osjećam kad se uspem na taj vrh i zabijem svoju zastavu. Eto, označila sam teritorij i savladala neprijateljsku vojsku...


Ponekad mi se sve to čini poput malih osobnih ratova koji se znaju voditi u meni...

No, baš zbog tog osjećaja trijumfa, ja opet krećem u neke nove ratove nadajući se da će opet moja zastava se vijoriti na nekom novom, još većem vrhu...A Strah će ležati pod mojim nogama, moleći za milost :)

*
Hvala jednoj osobi na poticaju za ovaj post.
Hvala što si mi otkrila otvoreni pogled na te uzbrdice.
Hvala ti.

07.01.2007. u 22:10 | 24 Komentara | Print | # | ^

Dust in the wind


Image Hosted by ImageShack.us

Lutala sam jedne večeri po ulicama poznatog mi gradića.
Bila je noć, sve je prekrivala neka pustoš i spokoj...tek tu i tamo pokoji čovjek prođe.
Pokraj mene, suprotno tome, prolazi na desetke automobila u minuti, jureći nezaustavljivo prema nekim zamišljenim ciljevima...

Gledajući taj prizur jurećih automobila, i sebe koja polako hodam u nekom svom ritmu, osjetila sam ogromnu razliku između ovog svijeta koji me okružuje i sebe koja u njemu sudjelujem...

Uvijek sam se osjećala kao da ne mogu hodati ukorak s vremenom kojeg ljudi postave, nametnu...
Ili sam bila daleko ispred njih, ili daleko iza njih...


No, shvatila sam da je većini ljudi ponekad tako...Svi smo mi bića izgubljena u ovom univerzumu nastojeći do svoje smrti skrojiti neki životni ritam, melodiju koja bi odgovarala samo pojedincu...
No neki žive poput kopirajućih strojeva, živeći neki tuđi život i neku tuđu melodiju misleći kako će se tako osjećati najbolje.

Bilo kako bilo, svi smo kao prašina odnesena vjetrom, prolazni i nestalni...Šteta bi bila kopirati tuđu melodiju kad imamo mogućnost stvaranja nekog svojeg Mozarta ili Beethovena.

Jedino će nebesa možda u svojim prostranstvima ostaviti zapis o tim sićušnim točkicama koje su nekada postojale...



*
Odjednom, još uvijek hodajući onom ulicom, prepuna pitanja u svojoj glavi, skrenem pogled prema nebu, kao da će mi dati odgovore na sva pitanja.
A ono mi je umjesto svih odgovora ponudilo samo pogled na jedan mjesec koji je žarko osvjetljavao sve ispod sebe.

Hvala ti Mjeseče, što si zrncu prašine koje će jednom biti odnešeno kao vjetar, dopustio da pogleda tvoju vječnu svjetlost...I samo ti sjaji, dok ovo zrnce pleše na neku čudnu melodiju veseleći se tvojoj prisutnosti u vremenu kada svi nekamo žure.

A ti i ja, Mjeseče, polako ćemo...
Na trenutak, postat ćemo prijatelji krećući se u punom žaru neke svoje polagane muzike....

06.01.2007. u 17:07 | 20 Komentara | Print | # | ^

Putovanje zvano Svijet


Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam jesam li možda praznovjerna, jesam li samo jedna glupa nerealizirana sanjarka koja vječito traži nešto nemoguće od ovoga svijeta, no uvijek sam nekako imala čvrstu vjeru da sve stvari, sva bića i sve pojave na ovom svijetu imaju svoju Dušu...

Možda je to zato što sam tako voljela putovati...kroz sve i svašta...

I bila sam luka...Toliko sam ljudi dočekala u svom zagrljaju sretna i ozarena lica, a toliko sam ih ispratila sa suzama slanim koje oplakivale su sve vjetrom odnešene jarbole...

I bila sam brod...Nekada sam putovala, hrlila ka životu koji me čekao negdje na sigurnoj obali, a nekad sam jednostavno stala, usred pustog oceana. Bacila sidro i čekala...

I bila sam vjetar...Hirovita, nestalna, neizdrživa cijeloj svojoj okolini...i svi su jedva čekali da ta bura prođe i da se vratim kao neki maestral.

I bila sam pustinja...Vječito sam čekala da netko koracima svojim ugasi žeđ moga srca.

I bila sam sunce...prošla zrakama kroz svaku laticu i obasjala svaki kamenčić na putu. Milovala sam nemirne valove i topila snijeg na planinama.

I bila sam kiša...Tužna, neumoljiva, tmurna...Isplakala sve suze ljuta zbog cijelog svijeta...Istopila sve ulice i zablatila svaki kamen kapljicama svojim...

Toliko sam toga bila, u toliko obličja se pretvorila...
I nekako teško je djetinjim mojim očima dokazati da je brod bio samo brod, hrpa iskovana željeza koja će prije ili kasnije postati olupina u nekoj zaboravljenoj luci...
Da je vjetar samo bezlična masa toplog i hladnog zraka koji kruži ovom planetom...
Da je kiša samo oborina teških tmurnih oblaka koji su negdje morali ispustiti svoj teret...

I zato je zovite kako želite, tu malu djevojčicu djetinjih očiju...Ali ona nikada neće prestati vjerovati u život tamo gdje svi misle da ga nema...No, tamo je zapravo življe nego igdje drugdje na ovome svijetu...

Pakiram svoje kovčege i putujem...Opet negdje i kao nešto...Tko zna, možda vas baš dotaknem vlatima trave ili grančicom drveta na nekom zaboravljenom putu...
Ili kao lahor prođem kroz vlasi nečije kose...


Možda ćete i osjetiti, samo dobro osluhnite...Moje usne dotaknut će vas i pružiti ruke u zagrljaj...Na kraju krajeva, ja sam samo jedno dijete koje želi iskusiti Svijet...

03.01.2007. u 16:05 | 35 Komentara | Print | # | ^

Puna mi je kapa. I zato je skidam.


Image Hosted by ImageShack.us

Evo me, sjedim za kompjuterom uz šalicu toplog čaja i vrtim film malo unazad.
Unazad...koliko? Recimo, dva dana...

Gdje ćeš je slaviti? Kako ćeš je slaviti? S kim ćeš je slaviti? Što ćeš obući? Kakvu fizuru ćeš napraviti?

Ufff...Napokon umaknem svim mogućim dosadnim pitanjima koja Nova godina nosi sa sobom, dodjem kući i očekujem da ću napokon osjetiti mali predah od svih tih napornih ljudi...
Upalim radio.
Kad ono,umjesto da čujem neku dobru glazbu, sa zvučnika mi trešti samo – komercijala. Doček ovdje, doček ondje, nazovi ovaj tel. ili onaj...
A najviše od svega na glavu su mi se popeli oni iskomercijalizirani pjesmuljci.
Sretan Božić i godina nova, Merry Christmas tralalalala...Ne bi to ni upola tako loše zvučalo da je pjevano sa srcem, a ne samo da se ljude zove da troše lovu ovdje ili ondje.

Tužna mi je samo pomisao na sve one ljude koji jedva čekaju da se nekome pohvale kako su proslavili Novu godinu, kako su bili obučeni i kolike su hektolitre vina istočili u sebe.
Ima li to ikakve veze s dobrim početkom novih 365 dana u novoj godini?
Pa, napiti se mogu svake subote. Isplesati i dobro se skockati također mogu kad god poželim.
Zašto ne bih onda prvu (tako posebnu noć, kako je mnogi doživljavaju, a meni nije ništa važnija od bilo kojih sljedećih 365 nadolazećih dana) posvetila nečem što je manje previkano?

Jednostavno, bilo mi je muka. Muka kao nikada do sada.
Od svih tih licemjera koje sam susretala na svakom koraku, svih tih lažnih usiljeno nasmiješenih faca, srdačnih čestitanja s ledenim glasom i hladnim pogledima, kao da je to tek red kojeg se mora poštivati, a ne čestitanje zato što stvarno želiš nekome dobro..
Bilo mi je muka od svih naperlitanih nervoznih ljudi koji samo dolaze na zabavu tek tako jer je to red, a ne ostati doma kao «zadnji luzer».
I nema veze što će se smrznuti, ugušiti od gomiletine parfema što su ljudi stavili na sebe, nema veze što će cipele biti sve izgažene, nema veze što će petarde i ostale eksplozivne naprave morati izbjegavati kao minsko polje...Zaista to ništa nije važno, glavno da se nekamo ide, dobro popije i zabavi, naravno.
Zabava!
Ako je to zabava onda sam ja stvarno....ne znam ni sama šta.

Kad sam sve to odvagnula i napravila jedan kratki rezime: što želim a što ne...znala sam jednu stvar.
Da se ujutro ne želim probuditi smrdeći po dimu od cigareta, s otečenim i izgaženim zglobovima i pitajući se što sam uopće radila prošlu noć.
Kad već slavim, neka ovaj prvi dan nove godine uđem na malo drukčiji način, za promjenu....A taj je bio da se posvetim sama sebi i odlučim što zaista želim od sebe i od ove godine. Da se za promjenu od izlazaka, bavim malo «unutarnjim stvarima»...onim duhovnijim.

Jer, materijalizma sam se ovih dana zaista naslušala preko glave pa mi je film pukao ne jednom nego na više dijelova.

Nadam se da ste vi dragi moji uživali na koji god način ste proslavili...Zbilja nije važno kako ste je proslavili, već jeste li je proslavili onako kako vama odgovara.

Pusu veliku šaljem vam svima.

P.S. Zašto u cijelom Zagrebu ne mogu pronaći nijedne crne starke br. 39?
Odjednom svi furaju te starke samo zato što je to očito neki pomahnitali modni krik. I sad ih svi moraju imati, samo zato što je to IN. A oni pravi ljubitelji moraju izvisiti....


02.01.2007. u 19:53 | 19 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*