Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
I živjeli su dugo, dugo...
Kad bi bajke postojale....
...Postojale u ovom stvarnom svijetu.
Bi li opet patili?
Bi li oni negativci uvijek nam uspjeli namamiti suze na oči baš kao i u ovom svijetu?
Bi li naše priče imale sretan kraj?
...Ili bi se to sve izgubilo negdje u prijelazu vremena?
Koliko bi patnje i žrtvovanja trebalo biti uloženo da se svladaju svi opaki čarobnjaci i zle vile koji stoje na putu vječne sreće?
Ma koliko to apsurdno zvučalo, bajke su mi uvijek izgledale kao preslike pravog života i postojanja.
Ni u bajkama nije sve savršeno. Postoje ljudi koji te uvijek pokušavaju namamiti u neki začarani dvorac ili te natjerati da popiješ otrovano vino.
A happy end?
Onaj koji imaju sve bajke?
Pa, to sam uvijek doživljavala kao Smrt.
Čak i one najsretnije priče s najsretnijim završecima negdje moraju imati svoj kraj, koji uvijek tjera strah u kosti. Onaj kraj koji je tek početak nečega što nitko živ ne može znati. A mrtvi ne govore.
A svi oni trenuci koji se nalaze između pobijeđenih neprijatelja i Smrti, to sam doživljavala srećom. Ne posljednjom, a ne ni prvom.
Jer, novi neprijatelji nadolaze, i ja znam da sreća nikad nema svoj kraj ni početak. Za mene se piše u otkucajima novih pobjeda.
*
Zatvorila sam knjigu.
Braća Grimm.
Pišu li se bajke iz stvarnih života?
Pa makar trajao taj happy end samo i nekoliko trenutaka, makar se sakrio u najmanjem kutku negdje iza mog osmijeha, ja znam da je u tom trenutku (pa bar i na sekundu) trajala i moja mala bajka.