Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Tražeći odgovore...
Još jedna noć.
Besana ili polusnena?
Kako bilo, zatvaram oči, u mislima uskačem u najdraže mi cipele, moje sveputujuće starke i krećem.
Na pomolu njušim još jedno putovanje.
***
Koraci nekih prošlih sjećanja odvode me malo unazad.
Prisjećam se jedne slike, koja mi se doslovce zarezala u glavu.
Prolazila sam pokraj jedne osobe, koja mi je nekada puno značila...a i sada zadrhtim kada mi pogled skrene na te plave oči.
Sekunda je došla...i prošla. Opet sam sama koračala ulicom, a on je skrenuo za ugao.
Svi smo zatvoreni u svojim glavama, zarobljeni u vlastitim svjetovima, dopuštajući da nam samo oči budu prozori u naše unutarnje domove, one koje smo izgradili negdje duboko u sebi.
Pitam se, dokad ćemo morati biti robovi ovog izvanjskog svijeta, u kojima se ponekad osjećamo kao stranci.
Da je gotovo nemoguće spojiti onaj unutarnji i vanjski svijet, u to sam se odavno uvjerila.
No, u ovom izvanjskom svijetu baš kao za inat, sve moramo proživjeti i napraviti.
Zaljubiti se, pronaći pravog čovjeka za sebe, steći prave prijatelje, shvatiti ponekad nerazumljive postupke svojih voljenih...
Tko nam plete naše niti i piše priče u tragovima zvijezda?
Kako li ću znati prolazi li priča mog života upravo sada kraj mene, ili me možda jučer okrznula ramenom na ulici? Ili je to možda bio slučajni pogled nekog stranca s druge strane pločnika?
...Skrenuo je za ugao. I njegova nit je otišla za njim.
Tko zna, da su nam zvijezde namijenile drukčiju priču, možda bi pronašla nešto što više nikada ne bi morala tražiti u nekome drugome...nešto što se zove srodnost.
A možda bi to bilo tek jedno gorko razočaranje u nizu.
Zamislih se.
Sve ima svoju duplu, suprotnu stranu.
I ljubav, i svijet, i čovjek.
Ljubav ima lice sreće ili razočaranja.
Svijet ima svoje zlo i dobro lice.
Čovjek ima svoj unutarnji i izvanjski svijet.
Sve kao da je podijeljeno na šanse 50:50. I uvijek je neizvjesno kako ćeš izvući glavu iz ovog života.
Potegnuh malo jače ono svoje klupko niti što se vuklo iza mene.
Nema smisla virkati pogledom prema onom uglu, njegova nit je već odavno otišla za njim...kažem svojem dijelu niti koja se još uvijek nadala nečem nemogućem.
Ponekad nam je samo suđeno da se dotaknemo, i ništa više, znaš.
Krenula sam dalje.
Tražeći onu bolju polovicu šanse 50:50, s kojom bih se mogla izvući iz ralja nemilosrdnog dana, moja nit i ja skrenule smo za neki drugi ugao...i opet u neki drugi svijet.