Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Hills and mountains
Ima nekih stvari u životu kojih se stravično znam bojati.
Znate, kad mislite da ne biste mogli napraviti neku stvar jer mislite da je to izvan dometa vaših mogućnosti, zapravo izvan dometa vaše snage...
Volim to nazivati uzbrdicama.
Kad stojim dolje u nizini i uprem pogled prema toj najvišoj točki uzbrdice, pomislim kako je taj vrh samo moj san i kako ću ga uvijek gledati samo s nizina.
Jer, put prema tom vrhu je strašan...
Pri tome mislim da je više strašan u psihičkom smislu, jer mislim da ga ja kao osoba ne bih mogla preći...
A ima osoba koje su svoje uzbrdice prešle. Popele se na taj vrh.
Pa onda pomislim kako su rijetki takvi, i kako ja to sigurno ne bih mogla učiniti.
No, bit svega je da su svi ljudi isti. Jednaki.
Samo ono što ih razlikuje je njihov pogled na svijet.
Smatrate li se osobama manje vrijednima za uspjeh koji su neki doživjeli, ili ste među onima koji mogu sve ostvariti jer smatraju da je cijeli svijet jedna mogućnost koja čeka samo na njih.
I tada sam shvatila.
Sve dok ću tu uzbrdicu samo promatrati i ništa ne pokušati, uvijek će mi nedostajati hrabrosti i uvijek ću gledati na život sa nekakvim strahom u očima.
Na kraju krajeva, što se može dogoditi ako se probam uspeti pa ne uspijem? Opet ću se naći u nizini, ovako ili onako.
Samo će razlika biti u tome što ću znati da sam bar pokušala...
I zato je dobro svako malo ispitati granicu svojih strahova...
Onako, barem s vremena na vrijeme zaletiti se jurišem u neku uzbrdicu i pobijediti samoga sebe...
Jer, većina tih uzbrdica čini se većima nego što jest, baš zbog naših strahova.
A ja, baš kad pomislim da je strah nadvladao moju želju da krenem u juriš na neki novi vrh, u inat samoj sebi dokažem suprotno.
I zamislite čuda, uvijek mi uspije doći na taj vrh.
I tako ja svako malo zaletim se na neku uzbrdicu, isprva očiju širom otvorenih od straha, a onda s olakšanjem izdahnem...jer upravo sam savladala još jedan Strah.
I tako iznova i iznova...Nikad uzbrdicu nije lako prijeći, bila ona prva ili stota u nizu...Jer svaki Strah nosi svoje prepreke...No sve dok se inatim svojim strahovima, nadam se da ću dotad i doticati te vrhove.
I nije uvijek lako...ponekad se padne, ali ako ne prijeđem tu uzbrdicu, znam da će me sljedeća dočekati još veća i ogromnija.
Ali volim taj osjećaj trijumfa na kraju.
Poput nekakvog vojskovođe se osjećam kad se uspem na taj vrh i zabijem svoju zastavu. Eto, označila sam teritorij i savladala neprijateljsku vojsku...
Ponekad mi se sve to čini poput malih osobnih ratova koji se znaju voditi u meni...
No, baš zbog tog osjećaja trijumfa, ja opet krećem u neke nove ratove nadajući se da će opet moja zastava se vijoriti na nekom novom, još većem vrhu...A Strah će ležati pod mojim nogama, moleći za milost :)
*
Hvala jednoj osobi na poticaju za ovaj post.
Hvala što si mi otkrila otvoreni pogled na te uzbrdice.
Hvala ti.