Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Sretna vam Nova...


Iako sam vam se još jučer mislila javiti prije nego što ovu godinu zaključim današnjim postom, upravo je bilo nestalo struje.

Samo pri svjetlosti svijeće, čiji je plam stvarao razigrane sjene po zidovima moje sobe, prisjetih se svega što mi je obilježilo ovu godinu.
Bilo je svega...Dobre i loše uspomene navirale su jednakom jačinom. No ipak, smiješak mi je zatitrao kroz usne, jer osjetila sam zahvalnost...

Zahvalnost prema svemu što mi se dogodilo, i ono dobro i ono loše...Zahvalnost prema svim ljudima i trenucima koji su mi ispunili ovu godinu. Oni koji nisu bili pozitivni, bar su me nečemu naučili. A ja volim učiti...

Neizmjerno sam sretna, dragi moji, što sam otvorila ovaj blog, što sam upoznala ovdje puno divnih ljudi, što sam imala čast čitati tako divne postove i slušati govor vaših duša pretočenih u prelijepe rečenice.
Što je najvažnije, u svoj toj zbrci koju nam život ponekad donosi u jakim naletima vjetra, ovdje sam pronašla svoje utočište i upoznala sam dio sebe koji je do prije godinu dana negdje skriven čučao u meni...
I zbog svega toga vam hvala!
Zbog divnih komentara, znaka prijateljstva makar se nikada nismo ni upoznali, no čini mi se da vas poznajem bolje od ikoga drugoga.
Makar smo mi u stvarnom životu vro vjerojatno poptuno različiti ljudi s različitim stavovima i karakterima, ovdje nas povezuje most koji je jači od bilo kakvih prepreka: govor naših Duša.

I zato se nadam da ćemo se u nadolazećoj godini i dalje susretati, upoznavati, i dijeliti dobre i loše dane.

Želim vam u ovih novih 365 dana pregršt zdravlja i sreće.
A želje? Ne želim da vam se sve ispune, jer život bi vam postao isprazan. Želim da ostvarite onoliko želja koliko vam je potrebno da s osmijehom na licu krećete u nove pobjede i daljnje svladavanje životnih koraka na Cesti Života.
Ljubav je svuda oko nas, samo trebate dobro otvoriti oči, stoga bez i da vam poželim pregršt ljubavi, ja vjerujem da ćete je osjetiti posvuda oko sebe i unutar sebe.
Svega onog materijalnog želim da vam što manje ispunjava Srca, a da se punite duhovnim i vječnim stvarima, onima koje traju zauvijek.

Čak i kada vam zapne, sjetite se, uvijek će postojati Sunce koje dolazi poslije svake Oluje.


Zaista vas volim.

...S palube broda maše vam vječna sanjarka, znam da ćemo se sresti negdje na putu do Snova...

31.12.2006. u 14:49 | 35 Komentara | Print | # | ^

Odletio je kao prah iznad morske pučine...


Image Hosted by ImageShack.us

Mogla bih reći da se čitav jedan život može prikazati šahovskom pločom i njenim figurama...baš kao i u toj igri, i u stvarnosti čovjek je stalno na nekom bojnom polju...
Potezi mogu biti kobni, a mogu donijeti i sreću...sve zavisi, od čovjeka do čovjeka.

Jednog dana izgubiš pijuna...drugi dan lovca, treći dan konja...i tako redom...
Do jednog dana ne ostaneš samo kao prst i shvatiš da si cijeli život proveo u gubljenju svojih dijelova, sebe, i sad je prekasno da ih vratiš...

Cijelog života si nešto čekao, nešto daleko i neostvarivo, dok napokon nisi shvatio da to nikada doći neće, a ti si još uvijek ovdje, na istom mjesu, istoj točci, zapanjen što je tvoje vrijeme već odavno prošlo...a ono što si čekao nikad nije došlo...

I badave ti je sada plakati...
Jer sve su tvoje figure već odavno pojedene, izgažene i ranjene udarcima protivnika...odvučene daleko s tvojeg bojišta...
Nema te tko više braniti, Kralju...
I sad znaš da si život trebao više cijeniti...znaš da si trebao cijeniti svoje figure koje su za tebe život davale...
...a znaš da si i neprijatelja trebao cijeniti...jer da jesi, danas ne bi ostao sam...znao bi kolika mu je moć.
Mogao si, moj Kralju, više razmišljati o potezima koje si radio, umjesto nepromišljenog životarenja na bojištu gdje, a sada ti to dobro znaš, nigdje i za nikoga nema milosti.
Da, mogao si svašta, i ti to sada jako dobro znaš...
Sada ti samo suze postaju vječni drugovi u pustinji tvoga bojišta.

I zato nemojte dopustiti da i vaše figure samo tako odu, jedna po jedna, a da niti ne zamijetite...Da život vaš prohuji s vihorom kao da ga i nije bilo...
Živite za danas!
I nikada, nikada nemojte čekati ono što možda nikada doći neće.

*
Prekopavajući po ladicama svog radnog stola, naišla sam na nekoliko isprintanih tekstova što sam ih već dosta davno objavila na ovom blogu.
A ovaj mi je nekako posebno prirastao srcu, pa sam ga poželjela re-objaviti :))

Šaljem vam jedan topli veeeliki zagrljaj da vas zagrije u ovim hladnim zimskim noćima...

29.12.2006. u 14:34 | 23 Komentara | Print | # | ^

Hvala ti, Prolaznosti...

Image Hosted by ImageShack.us

Uvijek je željela da sve traje vječno.
I njen život, i ljubav koju je imala, i sreća kojom je bila okružena, i ljudi koji su je voljeli.
Mrzila je pomisao da će jednog dana možda sve to otići u nepovrat, i da na ovom svijetu neće ostati ni traga njenom životu i djelovanju.


I zato, iz takve misli, u jednoj glavi, rodilo se mnoštvo misli, koje se širilo lako poput korova, u glave sve više i više ljudi.
I svijet je postao nesretan.
Više se nije živjelo za sadašnjost, već za budućnost. A ljudi su gledali samo kako će pronaći izlaz iz kaveza koji se zvao Smrtnost. Prolaznost.

Tada su došli oni koji su sebe nazivali alkemičarima.
Pokušali su svašta izumiti, napraviti, stvoriti moguće od nemogućeg.
No, nikada ništa nisu pronašli.

Ne znam, možda je to zato što zvijezde nisu namijenile ljudskoj rasi da se razvije u nešto veće i u nešto više.
Ili...možda zato što je Onaj Gore htio da upoznamo nešto puno veće i jače od Vječnosti.

Prolaznost.
Da, bila je to sila koja ljude tjerala na pokret, na život.

Zamislite samo da vaš život traje vječno. Da imate vremena napretek.
Da li biste tada bili sretniji? Da li biste mislili da imate dovoljno vremena za sve što namjeravate učiniti, i da ispravite ono u čemu ste pogriješili?
Sve mi nekako govori da tada ništa ne bi radili.
Ni ljubili, ni griješili, ni voljeli ni tugovali.
Sve bi stalo, jer svi bi imali vremena. Sve bi postalo beskonačno i nekako...isprazno. Znajući da kraja nikad neće biti, ljudi bi izgubili smisao za vrijednost života. Sve bi izgubilo svoju čar...

I, kažite mi biste li željeli sudjelovati u priči kojoj se ne nazire kraj?

Upravo sve što nam se događa u ovom životu, svo veselje, tuga, radost ili ljutnja, sve dugujemo Prolaznosti.
Da je nema, nikada ne bi upoznali prave vrijednosti za koje je vrijedno «gubiti glavu», nikada ne bi upoznali želju za ispunjavanjem Trenutka.
Ne bi upoznali Smrt, a ona nas tjera da živimo svoj život ispunjeno.

Sve što su ljudi željeli bila je vječnost, a dar koji su dobili bio je još veći i jači od vječnosti. Bila je to Prolaznost.

Prolaznost ih je natjerala da sami stvore svoju Vječnost, onu koju su alkemičari stoljećima pokušavali stvoriti. No, nisu shvatili da im je cijelo vrijeme bila tik pred nosom.
Bila je to ona Vječnost koja je skupljala sve trenutke Prolaznosti. Uspomene, emocije, ljude i trenutke koji nisu smjeli pasti u zaborav.
A takvu Vječnost je svaki čovjek mogao stvoriti bez problema. I to je upravo naš najveći dar, da stvaramo vlastitu Vječnost jer živimo u Prolaznosti.

*

I zato, dragi moji, sve što mislite da je važno i što mislite da nema isteka roka u vašem životu, spremite u svoju dušu. Jer to je vaša Vječnost!

28.12.2006. u 19:06 | 14 Komentara | Print | # | ^

Nemoj ih gubiti, jer gubiš svoje Postojanje...

Image Hosted by ImageShack.us

Kao mala obožavala sam slagati puzle.
Znate, one male sićušne, kojih ima na tisuće komadića...Svaka kockica je imala neku svoju boju, neku nijansu, nešto novo su predstavljale pri svakom novom pogledu na njih.
Bilo ih je jako teško slagati, svaki taj djelić puzle trebalo je dugo vremena promatrati da bi shvatila kamo ću je staviti.

Uostalom, vjerujem da ste svi bar jednom u životu probali slagati tako nešto.

I sjedim sada ovdje, pred ovim elektroničkim čudom kojeg nazivaju računalo, tipkajući svoje nabacane misli i točim ih u rečenice...nečega.
I pitam se...
Jesam li uspjela složiti svoje puzle kako treba? Koliko će vremena morati proći da bih shvatila krojim li dobro svoj život?
I bilo je onih buntovnih komadića, koji se nisu uklapali ni u jedan dio moje slike. Kako god ih okrenem, ne pašu, baš kao za inat.
No, takav je život. Ništa savršeno nije, to sam već odavno naučila.

No jedna stvar koja mi se već dugo vrzma po glavi je želja da moje puzle uvijek budu onako sitne, male, da ih ima na tisuće komadića. I da svaki taj komadić nosi i najmanji otkucaj mojih misli i mojeg Srca.
Da svaki detalj bude zapisan na komadiću mojeg Života, da ništa ne ostavim ili odbacim iz svoje Slike, ma koliko tmurno bilo.

Jer, najgore mi je bilo kad su mi kao djevojčici na poklon znali donijeti one velike puzle koje sam mogla složiti za pet minuta, kojih jedva da je bilo dvadeset komada u kutiji.
Bile su tako «površne», neprecizne i vidjelo se da u svakom tom komadu puzle fali još tisuću manjih da bi učinile sliku potpunom.

Znate li zašto želim što veći broj malih, sitnih komadića puzla da čine moju Sliku?

Zato da, kad jednog dana spremim svoje kovčege na put za Vječnost, kroz oči mi preleti i najmanji pokret mojih Koraka.
Zato, da bih se na kraju uvjerila kako sam ovo dragocjeno Ljudsko Vrijeme potrošila na nešto, nešto što je, bar na trenutak, ostavilo malo mjesta pod suncem za moje Postojanje.

*

Nemojte ih nikada gubiti ili odbacivati, te svoje puzle, jer, kad vam na Koncu cijeli život preleti pred očima, pitat ćete se gdje je ostalo ono Vrijeme u prazninama vaše Slike.

Znate da vas volim sve, mislim da ne moram ponavljati ;)*

27.12.2006. u 18:52 | 23 Komentara | Print | # | ^

Iz dana u dan, iz lekcije na novu lekciju...


Image Hosted by ImageShack.us

Zalutala u nekom vremenu, vremenu bez granica, plešem uz Ritam Života.
Muzika, lagano, poput proljetnog lahora teče baš onako kako volim. Uz cvjetne note i melodiju vječnog optimizma, polako se krećem po svojoj Cesti Života.

A onda...
Onda je jedna osoba ušla u moj život.
On.
Nikada mi ništa posebno nije predstavljao.
Za razliku od onih postova gdje se tuguje za neprežaljenim ljubavima, ja sam ovog puta odlučila napisati nešto malo drugačije.
Post o zivotnoj lekciji koja se ponavlja sve dok je ne naucimo...
...iskazana kroz temu ljubavi.

Našli smo se jednog vedrog zimskog dana, sasvim slučajno.
Nije proslo dugo vremena, i nešto je više iz tog susreta izašlo. Nije da sam to zaista željela, nije da sam ga zaista voljela, ne nije...

I dalje sam plesala svoju Melodiju, misleći kako je život maskenbal. Čim nas je više, bit će zabavnije, pomislih.
Zašto ne bi zajedno zaplesali i učinili si život ljepšim?

Ništa mi nije stajalo na putu. Bila sam slobodna, željna novih avantura i promjene u životu.


Sve je bilo krasno. Osim onog najvažnijeg. Moje je Srce patilo.
Jer, mic po mic, On mi je počeo oduzimati vlastitu Melodiju i nametati neku novu. Neku ružnu, glasnu, drečavu, koja je svakim danom postajala nepodnošljivija.

Željela sam se vratiti opet svome Srcu, kojeg sam tako zapostavila, svojoj Melodiji i svojoj Cesti Života. Jer shvatila sam da ono po čem sam hodala, bila je neka slijepa ulica bez sretnog završetka i bez onog blještavog maskenbala kojemu sam se nadala.
I jesam, vratila sam se.

A moj je život opet postao pravilni otkucaj Melodije Srca, polagano se vraćajući ritmu kojeg je znalo samo moje Postojanje.

I tog trenutka sam shvatila najvažniju životnu lekciju.
Ili, možda više njih.
A prva je bila da nikada više svoje Srce ne smijem bacati u zapećak. Jer ono je cijelo moje Biće, postojanje, cijela Ja. Negirajući svoje Srce, negirala sam samu sebe i cijeli svoj život.
Druga je bila da više nikada ne smijem dopustiti da me izbace iz vlastite Melodije, iz vlastitog života, kao da sam bezvremensko biće kojemu ništa nije važno i koje se može njihati na svaku notu koju Život zamisli.
A treća je bila da ću svaku svoju lekciju ponavljati sve dok je potpuno ne savladam i naučim. A onda krećem na novo gradivo.
Čim je viši nivo, teže je gradivo, no slađa je i pobjeda nakon svakog položenog ispita.


I zato, nimalo shrvana vlastitim pogreškama, i dalje hrabro krećem koracima punim života kroz svoju Cestu. Znam da su neki krivi, znam da su ponekad loši ili neispravni, ali najbolji za mene.

Jer, život je Lekcija. I bit će proživljen punim duhom samo ako se odvažimo proći kroz sve ispite koje nam zadaje, umjesto odabiranja lakših puteva i svjesnog skretanja u slijepe ulice.

*

Uživajte, dragi moji blogeri, u svakom svojem koraku, i nikada nemojte pomisliti kako su krivi ili neispravni.
Jer baš takvi kakvi su, savršeni su za vas i za vaš život koji ne može biti proživljen nikako drugačije, već samo onako kako vi to znate i možete!

26.12.2006. u 23:09 | 16 Komentara | Print | # | ^

Njena Kalvarija

Image Hosted by ImageShack.us

Zimska je noć. Mrkla, sniježna i pusta. Na trgu malog gradića u kojem sam se našla prije otprilike godinu dana nije bilo nigdje nikoga.
Možda tek pokoji čovjek u žurbi prođe, sa željom na licu da što prije stigne svom toplom domu.

A ja stojim na autobusnoj stanici čekajući svoj prijevoz, zadubljena u vlastite misli.
Tek pokoji pogled mi pobjegne kroz pusti trg, obuhvaćajući sumornu tišinu.

Bilo je hladno i jače sam se umotala u kaput.


Odjednom, iza leđa, tamo negdje u daljini čula sam tihi bat koraka.
Okrenula sam se i pogled mi pade na postariju ženu, duge kose i zdepaste građe. Bila je umotana u neki stari kaput, i trošne cipele.
Tiho je šetala po malom trgu, kao da nekoga iščekuje svakog trenutka...

Pogledi nam se sretoše.
Te oči...Nikada nisam vidjela beznadnije oči. Pune umora i tuge. Kao da su sabrale nesreću cijelog svijeta u jednom pogledu.
Svrnula sam pogled. Jednostavno nisam mogla izdržati.

Poznavala sam tu ženu.
Bio je to mali gradić, svatko je poznavao svakoga. A o Njoj su govorili najčudnije priče. Između ostaloga, govorili su kako je već svi znaju, bila je ona ropkinja svoga tijela, Kraljica Noći.
Prostitutka.

Svake noći je šetala po tom malom trgu, nadajući se bar jednoj mušteriji. Vidjelo se da je bila izgladnjela, umorna i prepuna tuge.
Rijetko sam je viđala s nekime, uvijek je bila sama i vječito se šetala po tom trgu kad je pala večer.
Izgledalo je da joj posao loše ide.
A život još više.


Te noći, kad sam čekala svoj prijevoz, vidjela sam je prvi puta. I ono što sam vidjela u njenom pogledu previše me kosnulo da sam o tome još dugo vremena razmišljala.

Ljudi su pokraj nje prolazili kao da je nevidljivi kip, a kad bi je pogledali, to zapravo i nije bio pogled, već sijevanje očima, vidjelo se da im je krivo što su im oči uopće skretale prema tako niskom i odvratnom biću.
Nisu je pozdravljali,
nisu s njom razgovarali u lice.

Samo su pričali o njoj iza leđa.

Ta kako i ne bi! Bio je to najgori soj ljudske vrste, najniži način ljudskog postojanja i življenje. Ljudi su joj se bojali približiti u strahu da ih ne vidi netko s njom, prljavom prostitutkom.

Nikada nisam s njom razmijenila ni riječ.
Nisam ni trebala. Njen pogled mi je ispričao sve o njoj. Cijeli život, cijeli jedan roman, bez ijednog slovca izrečenog preko njenih suhih i promrzlih usana.

Vidjela sam kajanje u njenim očima, sramotu na usnama, tugu koje je obuzimalo cijelo njeno tijelo, i dušu koja je vapila za oprostom i milošću.
Znala sam da ne radi to iz zabave, iz želje za bogatstvom ili iz dosade.
Njene oči rekle su mi kako je pala, zaglibila u dubokom bunaru iz kojeg nikako da se uspne, nikako da pronađe onu svjetlost kad je skretala oči prema Gore.


Vidjevši sve to, obuzela me želja da joj poklonim svoj novi kaput, izvadim zadnjih dvadeset kuna iz džepa i tutnem u ruke, da je odvedem kući i da joj pružim Život.
Željela sam sve učiniti, sve kako nikad više ne bih morala sretati takve oči.

A onda se javio glas koji je dolazio iznutar mojeg Srca.

Ovo nije tvoja priča.
Ovo nije tvoja sudbina, tvoj put ni tvoja Osoba.
Ne, njoj ne možeš pomoći.
I da joj pokloniš kaput, ona bi ga odbila s ljutnjom u očima. Zar povrh svega, želi da je se smatra i sirotinjom?!
Da joj pokloniš tih dvadeset kuna, zar misliš da bi ih primila? Zar joj treba da se i prosjakinjom osjeća?!
Da je odvedeš kući, zar misliš da bi prihvatila? Pa nije ti ona odbačeni ljubimac kojeg tek tako možeš pokupiti s ceste, za Boga miloga!
Sve što bi ti učinila, Ona bi se osjećala još više povrijeđenom.

Ne, to je Njen put.
A Njene zvijezde nisu i tvoje zvijezde na Cesti Života.
Što god ti napravila, Ona nikada neće pronaći Svjetlo na kraju onog Bunara, ako se sama ne pokuša uspeti.

Znala sam da mi Srce govori istinu.
Sve što možemo učiniti za druge su mrvice koje dajemo prolazeći svoju osobnu Kalvariju. No, uplitati se u nečiju tuđu Kalvariju, nikada nije bila ljudska zadaća ni domet ljudskih mogućnosti.

A ja sam znala da moj kaput ni moji novci toj sirotoj ženi neće pomoći.
Jer, ona mora živjeti svoju Kalvariju, baš kao i ja svoju.

Kao mala, oduvijek sam željela biti netko velik, poput predsjednice, da ispravljam sve ljudske nedaće i brige.
No shvatila sam, da što god bila, i kakav god posao imala, moje mrvice će uvijek biti iste, ni veće ni manje, već uvijek onakve veličine kakve mi dopušta moj život i moje postojanje.

Pogledala sam je po zadnji puta. Uputila sam joj pogled mira i razumijevanja. Pogled koji suosjeća. Znam da ga je shvatila. I osjetila sam zahvalnost u njenim očima, a i toplinu koja je obuzela cijelo moje tijelo.

Upravo sam se osjećala poput predsjednice. Darovala sam najveću mrvicu koju sam mogla pružiti ovoj ženi.

Čak i kada su najmanje, vaše mrvice mogu biti najveće i najljepše. Nemojte to nikada zaboraviti! I dijelite ih gdje god uzmognete!

Voli vas sve vaša bllankk.

25.12.2006. u 23:11 | 16 Komentara | Print | # | ^

Nije lijepo sve što sja

Nikada nisam posebice obraćala pažnju na krovove kuća. Zaista nisam. Uvijek su mi svi odreda bili ružni, uglavnom sivi, depresivni, zahrđali i otrcani.
Nikako nisam uspijevala s njima uspostaviti «kontakt», pronaći nešto lijepo u njima, nešto po čemu bih znala da i oni čine ovaj svijet ljepšim, a ne ružnijim i depresivnijim mjestom. (Kao da toga već nema dovoljno...)


Image Hosted by ImageShack.us


A onda sam shvatila.
Nije sve na ovom svijetu stvoreno da bude lijepo, prekrasno, i da čini život ljepšim.
Postoje neke stvari, kamenčići na Cesti Života, koji nas svako malo podsjete na one trenutke iz prošlosti kojih se sjećamo s tugom i kapljom suze u očima.

Trenutak koji će u prisjećanju možda trajati kao Vječnost.
I tada vam prođe kroz glavu – sve.
Djed, kojeg si tako volio, a nisi mu stigao reći da ti je bio uzor i jedini idol u životu. Prijatelj kojeg si davno izgubio, mozda zbog neke sitne svađe, a sad bi bilo dovoljno samo da ga vidiš na trenutak, da znaš da postoji još tu negdje i da mu kažeš da ti je još stalo.
Jedini rođak, bili ste bliski kao prst prstu, zajedno dijelili snove i nade, zajedno se veselili i tugovali, svađali i praštali. Prošli ste cijeli jedan roman zajedno. A danas ga nema...otišao je s druge strane tunela.

Koliko toga može samo proći kroz minutu, napiknemo li se na taj oštar kamenčić koji nam vraća sve bolne uspomene iz prošlosti.

I zato uvijek pazimo da baš ne naletimo na to. Na taj Kamenčić.



Neke su stvari jednostavno stvorene da budu ružne.
To su Kamenčići na Cesti našeg Života, uvijek spremni podjetiti nas da smo još uvijek samo ljudska bića s dušama prepunim uspomena...
...uspomena koje je ponekad vrijedno izvući iza zaključanih vrata naših srdaca, kako bi nas upiknule tamo gdje najviše boli i podsjetile nas kako bolje iskoristiti sadašnjost, kako je ispuniti ljudima i osjećajima, onim što je vrijedno i neponovljivo. Ono što se izgubi i onda žalimo do smrti za neispunjenim trenutkom.


I zato su oni tu, Kamenčići, da me podsjete kako si više nikad ne smijem dopustiti Neispunjeni trenutak. Predragocjeni su ovi sati mog života da ih bi ostavljala praznima i tužnima.

Oči mi skreću s jednog ružnog, rđavog krova.
Bio je ovo moj Kamenčić. Bolan, prepun uspomena, ali me upravo podsjetio kako Trenuci Sadašnjosti ističu, a ja ih ostavljam neobojanima.
Uzimam kist u ruke i krećem u potragu za ljudima prema kojima moram iskazati sreću i zahvalnost što su tu i što ispunjavaju moj život.
Da, upravo krećem u Ispunjavanje Trenutka.



Skrećem pogled s ovog krova i upravo shvaćam kako je to bila jedna od najljepših stvari koje sam ikada vidjela.




*******************

I za kraj, želim vam sretan Božić, da ga proživite i doživite punim duhom, veselo i s otvorenim srcem. Neka vam protekne u okružju s puno ljubavi i mira, obasjan svjetlošću Duha Svetoga.
Uživajte dragi moji blogeri!!
Pusu veliku vam šalje vaša bllankk.

24.12.2006. u 00:50 | 25 Komentara | Print | # | ^

Igre u pijesku

Image Hosted by ImageShack.us

Kao mala oduvijek sam se voljela igrati u pijesku...

Naročito na onom morskom, kad je bilo ljeto, a moje ručice na nekoj muljevitoj plaži marljivo su gradile kule od dvoraca, životinjice i kolačiće.
Fascinirala su me ta mala zrnca koja su mi ulazila svugdje: u oči, usta, pod nokte, primila su se za svaki djelić gole kože.
Ali mene to uopće nije sprječavalo, čim su me više «ugrizala» i najedala ta mala zločesta zrnca, to sam ja više bila upornija.

E, nećete me otjerati dok ne sagradim svoj dvorac. Nećete!

*
A sada se opet kroz uspomene vraćam u svoje djetinjstvo. Eto je, vidim ju, onu malu djevojčicu kako brižno gadi svoj Dvorac.

Nekoliko metara dalje, moje oči gledaju nekog dječaka koji baš kao i ona djevojčica, marljivo se trudi nešto podići iz te gomile pijeska. Tik do njega kleči njegov otac, pomažući mu da sagradi To Svoje Nešto.

No, kao da ga nešto proganja u tom pijesku. Čelo mu se rosi, sunce ga prži, a zrnca ujedaju. Svako malo otrči do vode da ispere te «male gamadi» i opet se vraća svome sinu koji i dalje revno nešto gradi.

Naposljetku je čovjek odustao.
Koljena su ga boljela (naposljetku, nije on više tako mlad), sunce ga je spržilo, a i sav je uprljan od tog odvratnog pijeska.

S nestrpljenjem se diže i ostavlja sina. Nije on više za to, te ludorije i igrarije po pijesku, što li si je on uopće umislio?!



Tužno okrećem oči i vraćam se u Sadašnjost.

Kao da ga i danas vidim, tog nemirnog čovjeka koji je izgubio sve dječje nade, snove i onu dječju upornost.

Jesmo li i mi ponekad takvi? Sa svakim oštrijim kamenčićem na kojeg se nabodemo na Cesti Života, kao da nam korak postaje tromiji i umorniji.
Izgubivši one dječje oči i nadu da možemo ostvariti sve što dovoljno jako poželimo, gubimo se u vrtlogu života, besciljno tragajući za nečim lakšim i bržim za upotpunjavanje svojih snova.

Hm, kao da blješti reklama:
Najjeftinijim i najbržim mršavljenjem dođite do vitke linije! Kupite! Kupite! KUPITE!

Mnogo njih će kupiti. Kupit će baš sve. Samo da im nešto pomogne, da ih odvrati od onog Dvorca koji se još uvijek nalazi negdje u njihovim snovima. Začahuren i zarobljen u nečijoj glavi, taj Dvorac do posljednjeg trenutka čeka da ga vrijedne ruke pretoče u nešto više od sna.
I uzalud sve te reklame, blještavilo i luksuz, ako srce zna kojim bi putem trebalo poći do svojeg Dvorca. Nikada se taj put neće zametnuti ili zagubiti, samo treba imati dovoljno hrabrosti i strpljenja pronaći svoje Dječje oči i marljive ruke.


Kao mala oduvijek sam se voljela igrati u pijesku...

Graditi dvorce i uprljati se mukom svoga rada.

Nadam se da nitko od vas nikada neće prestati graditi svoj Dvorac, jedino što je važno u ovom Vrtlogu Života.

A sada idem, uzimam sve svoje kantice i lopatice, i oboružana krećem u nove graditeljske pothvate. Slobodno bi mi došla mala pomoć. Nije lako sagraditi kulu od pijeska, znate...


20.12.2006. u 21:17 | 17 Komentara | Print | # | ^

Ma sve pet!


Hladno mi je, smrzavam se, gladna sam i vjerojatno sam iščašila tri mala prsta na desnom stopalu.

Psihičko stanje mi je donekle stabilno, ali i to se sad narušava jer sam si navila muziku iz Titanica.

Sad kad znate u kakvom sam stanju, mislim da ni ne možete od mene zahtijevati da napišem više od tri rečenice.

A ja ću ih napisati bar pet. Tako da svakome bude kost na mjestu.

Eto.

19.12.2006. u 20:45 | 11 Komentara | Print | # | ^

Kako bllankk svakog dana naleti na jednog hypokrita.

Znam da se licemjer ne piše ovako kao u naslovu, malo sam improvizirala

Enivej, jeste li znali da čovjek prosječno u jednom satu kaže oko pet laži?

Da se uvjerim, pokušala sam brojati, ali nije mi baš pretjerano uspijevalo, makar sam se ponekad znala uhvatit u nekoj laži (ma maloj naravno) i onako sama sebi se zločesto nasmiješit.
Nije lak posao. Zaista. (ni govorit istinu ni brojat laži :)

Uglavnom, sjedim danas u skoli, i pričam s frendicom, kad odjednom počne ona nešto o trećoj personi... "tralala...vidi ovu kak je proračunata..." bila je neka spika, i nadoda ona: " baš zbog toga što uvijek misli samo na svoju guzicu i nije kolegijalna, ne želim joj pomoći kad će nju ispitivat."
Ofkors da sam se složila, naravno, ako osoba ne želi drugome pomoći, kako ćeš ti onda i njoj?

(Tko tebe kamenom, ti njega kruhom? Ma daj molim te...)

Pet min nakon toga, dođe i ova "proračunata" na "roštilj" i nije znala neko pitanje, kad odjednom čujem onaj mileni glasić do mene u klupi kako joj šapće odgovor.
Opa! Kako smo brzo promijenili mišljenje! Ili je to nagla želja za humanom gestom?

A da pet minuta nisam prije toga čula: "ajme kako se može biti tako pokvaren...stvarno me živcira ova proračunata...ne želim imat posla s njom..."

Nasmiješim se sama u sebi i pomislim: Sigurno je i mojoj frendici u jednom satu izmaklo i malo više od pet laži, ili sam ja toliko glupa da ne mogu shvatiti licemjerje od stvarne dobrote kad se nekome stvarno želi pomoći.

Ajde dobro bllankk, ni prvi ni zadnji.

Idemo dalje, tko je sad na redu? :))


************
P.s. 102 post :)

18.12.2006. u 21:11 | 4 Komentara | Print | # | ^

Zvončići, zvončići...

Slušam danas jednu radijsku emisiju o starim običajima, kako su naši stari znali slaviti Božić i sve one male sitnice koje su za njih u tadašnje vrijeme predstavljale glavni smisao Božića.

Ljudi moji, da mi slavimo Božić na način na koji su oni slavili, svijet bi vjerojatno pomislio da smo pošandrcali «zaostali» narod.
Tko bi nam to predbacio? Pa naravno, slavljeni i hvaljeni Zapad kojemu toliko težimo.

Makar su svi današnji blagdani jako iskomercijalizirani, i sve se pretty much vrti oko materijalnih stvari, mislim da još ponegdje ima i onih koji nisu izgubili nit za smisao pravog Božića.

Al dajte si samo na trenutak zamislite da se nalazite u staroj trošnoj kućici koju grije jedna velika peć a svjetlost vam dolazi iz jedine petrolejske svjetiljke na stolu. Pod stolom se igra hrpa djece i svi se nalaze u jednoj jedinoj prostoriji.
Sve odzvanja od smijeha i veselja.
Darova pod borom nema, tek poneki slatkiš koji je služio kao ukras boru i kojeg su djeca s čežnjom promatrala.
Na stolu se nalazi tradicionalni božićni kolač, skromno pripravljen od sastojaka do kojih se moglo doći u to vrijeme, ali svi u njemu uživaju kao da je napravljen finije od Schwardzvaldove torte.

I sad mi vi recite da su oni bili uskraćeni?

Da, za materijalno su bili zaista i više nego uskraćeni.

Ali duhovno su bili bogatiji onako kako mi nikada nećemo biti.

No, neću sad opet reći da je u to vrijeme bilo sjajno i bajno, naravno da je nama danas puno bolje nego njima u ono vrijeme, ali u nekim stvarima nam je puno gore.
Al nema smisla previše govoriti o tome, kad već svi znaju da svako vrijeme donosi nešto svoje ali i uzima komadiće svojih prethodnika.

Pa eto nadam se da ovog Božića nećete misliti samo što ćete kupiti i staviti pod bor svojim najmilijima, nego da ćete bar malo promisliti o malom Isusu i izmoliti nešto za one koji neće imati na svom stolu ono što ćete vi imati u obilju.

Image Hosted by ImageShack.us


P.s. Nevezano uz temu, samo da se pohvalim da mi je ovo 101 post, znači prešla sam jubilarku :), a ovaj blog je dobio prvu punu godinu svog postojanja...
Nadam se da neće na tome stati, i da ćemo se družiti još dugo dugo ;)

17.12.2006. u 15:49 | 7 Komentara | Print | # | ^

While the fog surround us...


Kao prvo, znate već što ću vam reći. Ispriku naravno :).

Strašno mi je neugodno što sam toliko zapostavila ovaj blog i što imam hrpu mejlova koje moram napisati, jer ispadam uzasno bezobrazna što se ne javljam već duuugo vremena.

Što da vam kažem?
Nadam se da me neki od vas ipak nisu zaboravili, jer ja vas sigurno nisam. No znate kako to ide – ponekad se neke stvari jednostavno moraju zapostaviti da bi druge mogle krenuti.

Polako me počinju živcirati ovi zimski dani, nisam ja baš tip za hladnjikava jutra i maglovite večeri. Jedva čekam ono proljetno sunčeko da uskočim u majicu kratkih rukava i izležavam se na travi dok mi lahor mreška kosu...
Ajoj, ne želim početi.

***

Nije prošlo mnogo dana, zapravo bilo je to sad neko jutro.
Vozim se busom, još sanjiva i poluotvorenih očiju. Vani je hladno, maglovito, baš kao stvoreno da dan provedeš u krevetu sa šalicom čaja u ruci.
Drndajući se tako, još zaglavljena u nekim svojim mislima, bus se odjednom zaustavi.
Grejt, još jedna stanica, ljudi izlaze, hladni zrak ulazi.
Bundam se u svoj kaput kad onako totalno bezveze pogledam kroz prozor i gledam nekog čovjeka kako kreće prema nekoj ulici. Odjednom, kao munjom oparen, naglo se okrene, doslovce potrči prema drvetu na kojem je visjela osmrtnica i počne je čitati žarko razrogačenim očima, nestrpljiv da sazna tko je «okinuo» ovaj put.

Zzzip. Vrata se zatvaraju i bus kreće. Već su svi otišli nekim svojim putem, samo onaj čovjek još uvijek s velikim nestrpljenjem čita osmrtnicu.
Gubi mi se iz vidokruga, dolaze neki novi prizori, nova lica, no ja još uvijek pred sobom imam tu sliku ogoljelog drveta s osmrtnicom i prolaznika koji je željno iščitava.

Ne znam zašto, ali odmah istog trenutka pojavio mi se prizor današnjih prilika i stvari koje su ušle u naš svakidašnji život, kao nešto posve uobičajeno.
Okruženi neprestanim nasiljem, neimaštinom, ratovima i sukobima, osmrtnice su samo blaži oblik ravnodušnosti na koju su se ljudi tako navikli.

To je postalo tako svakodnevno, rekla bih poput ispijanja jutarnje kave.

Umjesto da pogledaju kroz prozor, razgrnu zastore i nasmiješe se novim izazovima koje ih čekaju danas, ljudi sjedaju za stol, piju kavu i iščitavaju crnu kroniku.
Tko je koga ubio? Tko je koga silovao? Kako je završio krvavi obračun u toj i toj obitelji?

Neki bombaš samoubojica raznio je pola ulice tamo na Bliskom istoku.
Ma, kaj me briga, ko da je to nekaj novog.
Idemo dalje. Muž ranio trudnu ženu, uz opasku da je to već x-ti put nasilja u obitelji.
Shit happens, kaj ćeš. Ni prvi ni zadnji slučaj.

Narkobosevi se obračunali sa sitnim preprodavačima zbog love.
Ma nek se tamane te gamadi, čim ih se više međusobno poubija, to bu bilo manje problema!


Ljubavnica tog i tog gradonačelnika tog i tog grada razotkriva tajnu ljubavnu vezu. Da, neka cijela Hrvatska bude upućena u skrivene strasti ljubavnih golupčića kojima je očito loš dan, malo su se pokeckali pa reko, nek i to ide u novine. Ma kaj u novine, zašto ne bi na televiziju!
Hm, ma vidjelo se i gadnijih priča. Ovo nije dovoljno sočno.

Kao šećer na kraju, ili možda tek na početku novog dana, može se dogoditi da slučajno naletite i na neko drvo. Ne da bi možda bacili pogled na njega samog i još jednom se utvrdili u začuđujuće sposobnosti svega oko nas, već da bi vam pogled skrenuo na pribijenu osmrtnicu u koru drveta.
Joj, pa taj je čova živil u mojoj ulici. A šteta, bil mi je sused, makar se nismo baš poznavali. Ma dobro, ionak je bil star, valjda je bilo već i vreme, ne?

I eto ljudi moji dragi tako vam to ide. Okruženi samim mračnim vijestima, kao da se više ništa pozitivnog ne događa na ovoj planeti, mi se još čudimo sveopćem ludilu i kaosu koji se zbiva svuda oko nas, pa i u nama samima.

Umjesto da susjeda upoznamo dok je živio tik pokraj naše kuće, mi ga upoznajemo na njegovom sprovodu, možda po prvi puta na nadgrobnom spomeniku iščitavajući njegovo ime.

Hvalimo se kako smo napredna civilizacija, koja svakim danom postaje sve razvijenija, no neke stvari kao da ne možemo uhvatiti u korak s vremenom, ne čini vam se?

No to je današnji svijet, ne?
Izgubljeni u sivilu današnje svakodnevice tražimo izlaz iz svih tih problema i gadosti koje nas okružuju, možda još više potkopavamo sami sebe uvijek iznova tražeći neke nove gadosti kojima bi se mogli «informirati» i biti u tijeku događaja!

Ma pusti novine stari moj, ugasi televiziju i radije pogledaj neku dobru predstavu u kazalištu. Umjesto da vikend provedeš pred televizorom, izađi van i razgledaj malo tu prirodu oko sebe. Znaš da već ionako dugo vremena moraš saznati kako se zove onaj čudnovati žuti cvijet pokraj tvoje zgrade. ( možda drugi znaju da je to maslačak, ali daj se i ti potrudi da budeš u toku i s takvim informacijama, koje bi ti čak i mogle koristiti u životu). Pročitaj neku dobru knjigu ili popričaj s frendovima.

Čovječe, koliko posla imaš, a ti još uvijek držiš taj prokleti Večernjak u ruci!

Ajde diži se i na posao!

13.12.2006. u 16:13 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*









































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se