Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Iz dana u dan, iz lekcije na novu lekciju...


Image Hosted by ImageShack.us

Zalutala u nekom vremenu, vremenu bez granica, plešem uz Ritam Života.
Muzika, lagano, poput proljetnog lahora teče baš onako kako volim. Uz cvjetne note i melodiju vječnog optimizma, polako se krećem po svojoj Cesti Života.

A onda...
Onda je jedna osoba ušla u moj život.
On.
Nikada mi ništa posebno nije predstavljao.
Za razliku od onih postova gdje se tuguje za neprežaljenim ljubavima, ja sam ovog puta odlučila napisati nešto malo drugačije.
Post o zivotnoj lekciji koja se ponavlja sve dok je ne naucimo...
...iskazana kroz temu ljubavi.

Našli smo se jednog vedrog zimskog dana, sasvim slučajno.
Nije proslo dugo vremena, i nešto je više iz tog susreta izašlo. Nije da sam to zaista željela, nije da sam ga zaista voljela, ne nije...

I dalje sam plesala svoju Melodiju, misleći kako je život maskenbal. Čim nas je više, bit će zabavnije, pomislih.
Zašto ne bi zajedno zaplesali i učinili si život ljepšim?

Ništa mi nije stajalo na putu. Bila sam slobodna, željna novih avantura i promjene u životu.


Sve je bilo krasno. Osim onog najvažnijeg. Moje je Srce patilo.
Jer, mic po mic, On mi je počeo oduzimati vlastitu Melodiju i nametati neku novu. Neku ružnu, glasnu, drečavu, koja je svakim danom postajala nepodnošljivija.

Željela sam se vratiti opet svome Srcu, kojeg sam tako zapostavila, svojoj Melodiji i svojoj Cesti Života. Jer shvatila sam da ono po čem sam hodala, bila je neka slijepa ulica bez sretnog završetka i bez onog blještavog maskenbala kojemu sam se nadala.
I jesam, vratila sam se.

A moj je život opet postao pravilni otkucaj Melodije Srca, polagano se vraćajući ritmu kojeg je znalo samo moje Postojanje.

I tog trenutka sam shvatila najvažniju životnu lekciju.
Ili, možda više njih.
A prva je bila da nikada više svoje Srce ne smijem bacati u zapećak. Jer ono je cijelo moje Biće, postojanje, cijela Ja. Negirajući svoje Srce, negirala sam samu sebe i cijeli svoj život.
Druga je bila da više nikada ne smijem dopustiti da me izbace iz vlastite Melodije, iz vlastitog života, kao da sam bezvremensko biće kojemu ništa nije važno i koje se može njihati na svaku notu koju Život zamisli.
A treća je bila da ću svaku svoju lekciju ponavljati sve dok je potpuno ne savladam i naučim. A onda krećem na novo gradivo.
Čim je viši nivo, teže je gradivo, no slađa je i pobjeda nakon svakog položenog ispita.


I zato, nimalo shrvana vlastitim pogreškama, i dalje hrabro krećem koracima punim života kroz svoju Cestu. Znam da su neki krivi, znam da su ponekad loši ili neispravni, ali najbolji za mene.

Jer, život je Lekcija. I bit će proživljen punim duhom samo ako se odvažimo proći kroz sve ispite koje nam zadaje, umjesto odabiranja lakših puteva i svjesnog skretanja u slijepe ulice.

*

Uživajte, dragi moji blogeri, u svakom svojem koraku, i nikada nemojte pomisliti kako su krivi ili neispravni.
Jer baš takvi kakvi su, savršeni su za vas i za vaš život koji ne može biti proživljen nikako drugačije, već samo onako kako vi to znate i možete!

26.12.2006. u 23:09 | 16 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*