Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Nije lijepo sve što sja
Nikada nisam posebice obraćala pažnju na krovove kuća. Zaista nisam. Uvijek su mi svi odreda bili ružni, uglavnom sivi, depresivni, zahrđali i otrcani.
Nikako nisam uspijevala s njima uspostaviti «kontakt», pronaći nešto lijepo u njima, nešto po čemu bih znala da i oni čine ovaj svijet ljepšim, a ne ružnijim i depresivnijim mjestom. (Kao da toga već nema dovoljno...)
A onda sam shvatila.
Nije sve na ovom svijetu stvoreno da bude lijepo, prekrasno, i da čini život ljepšim.
Postoje neke stvari, kamenčići na Cesti Života, koji nas svako malo podsjete na one trenutke iz prošlosti kojih se sjećamo s tugom i kapljom suze u očima.
Trenutak koji će u prisjećanju možda trajati kao Vječnost.
I tada vam prođe kroz glavu – sve.
Djed, kojeg si tako volio, a nisi mu stigao reći da ti je bio uzor i jedini idol u životu. Prijatelj kojeg si davno izgubio, mozda zbog neke sitne svađe, a sad bi bilo dovoljno samo da ga vidiš na trenutak, da znaš da postoji još tu negdje i da mu kažeš da ti je još stalo.
Jedini rođak, bili ste bliski kao prst prstu, zajedno dijelili snove i nade, zajedno se veselili i tugovali, svađali i praštali. Prošli ste cijeli jedan roman zajedno. A danas ga nema...otišao je s druge strane tunela.
Koliko toga može samo proći kroz minutu, napiknemo li se na taj oštar kamenčić koji nam vraća sve bolne uspomene iz prošlosti.
I zato uvijek pazimo da baš ne naletimo na to. Na taj Kamenčić.
Neke su stvari jednostavno stvorene da budu ružne.
To su Kamenčići na Cesti našeg Života, uvijek spremni podjetiti nas da smo još uvijek samo ljudska bića s dušama prepunim uspomena...
...uspomena koje je ponekad vrijedno izvući iza zaključanih vrata naših srdaca, kako bi nas upiknule tamo gdje najviše boli i podsjetile nas kako bolje iskoristiti sadašnjost, kako je ispuniti ljudima i osjećajima, onim što je vrijedno i neponovljivo. Ono što se izgubi i onda žalimo do smrti za neispunjenim trenutkom.
I zato su oni tu, Kamenčići, da me podsjete kako si više nikad ne smijem dopustiti Neispunjeni trenutak. Predragocjeni su ovi sati mog života da ih bi ostavljala praznima i tužnima.
Oči mi skreću s jednog ružnog, rđavog krova.
Bio je ovo moj Kamenčić. Bolan, prepun uspomena, ali me upravo podsjetio kako Trenuci Sadašnjosti ističu, a ja ih ostavljam neobojanima.
Uzimam kist u ruke i krećem u potragu za ljudima prema kojima moram iskazati sreću i zahvalnost što su tu i što ispunjavaju moj život.
Da, upravo krećem u Ispunjavanje Trenutka.
Skrećem pogled s ovog krova i upravo shvaćam kako je to bila jedna od najljepših stvari koje sam ikada vidjela.
*******************
I za kraj, želim vam sretan Božić, da ga proživite i doživite punim duhom, veselo i s otvorenim srcem. Neka vam protekne u okružju s puno ljubavi i mira, obasjan svjetlošću Duha Svetoga.
Uživajte dragi moji blogeri!!
Pusu veliku vam šalje vaša bllankk.