Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Život vam daje platno, vi trebate slikati.

«Mogu izabrati između toga da budem žrtva u svijetu ili pustolovka koja traga za svojim blagom.
Stvar je samo u tome kako ću gledati na svoj život.»
Maria, «11 minuta»

Život je vizija, samo je trebate ostvariti. I bit će najbolje ostvarena ako je izvršite upravo na svoj način i nikakav drugačiji.
Ali, uvijek nas nešto koči, jeste li primijetili?
Uvijek se tu nađu neke kočnice koje nas povuku unatrag i udalje nas od onih veselih dječjih očiju punih nade i želje za srećom.
Jer svi smo mi, na kraju krajeva, u dubininama duša, jedan veliki vrtić. Odrasli ljudi s djetetom u sebi.
Neki su dopustili da to dijete prevlada, a neki su ga zatočili u sebi i zaboravili da uopće postoji tamo negdje u dubini srca.

Postoje ljudi koji su uvijek spremni na prigovaranja, žalost, ljutnju i što je najžalosnije od svega, uvijek se vide kao žrtve koje nikada neće pronaći sreću.
Ti ljudi nikada nemaju smješak na licu. A osjetit ćete ih na kilometre, jer imaju auru negativne energije koju šire kao zaraznu bolest, i u njihovoj blizini čovjek jednostavno zaboravi da postoje tako male vesele sitnice koje nas mogu neizmjerno usrećiti, poput malog bezazlenog smješka.
Na kraju krajeva, svi smo mi upisani u školski program pod nazivom «Život na planeti Zemlji» i svaka osoba i događaj su naši učitelji.
No doživljavaju li ovakve osobe svoj život kao niz lekcija u kojima su oni učenici?
Rekla bih da se oni prije doživljavaju kao veliki mučenici prema kojima je život nepravedan, koji ih gazi, a svima drugima je bolje nego njima.
Odnosno, svi ostali imaju bolje ocjene u imeniku...A učitelji su najnepravedniji prema njima.
Takvi pojedinci nikad nisu spremni prihvatiti činjenicu da se lekcija ponavlja sve dok je dobro ne naučimo. I pojavljivat će se u raznim oblicima sve dok je potpuno ne svladamo.
Ali pojedinci radije stanu, puste koju suzu niz lice i odustanu od svega. Oni nikad nisu upoznali Upornost, jer to za njih ne postoji.

Ne bih takve ljude mogla nazvati pesimistima. Mislim da je to još gori oblik. To su ljudi koji jednostavno nemaju snage uhvatiti se ukoštac sa životom.

I oni uvijek odaberu onaj put da se prikazuju žrtvama u svijetu.

A oni koji ipak žele postići neki viši cilj u životu, znaju da je ovo sve samo jedna velika pustolovina, a da su oni tragači za svojim blagom.

Zato dragi moji uzmite najljepše boje do kojih možete doći i krenite crtati svoj put do tog blaga na tom velikom platnu zvanom Život.
I vjerujem da će nacrtani prizor biti ljepši od bilo kojeg Picassovog remek-djela!

;)*

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2006. u 12:49 | 9 Komentara | Print | # | ^

Zašto ne bi počeo stvarati novog Da Vincija?

Ljudi moji ja nikad još u životu nisam vidjela ljepšu jesen! Evo, već će polovica listopada, a sunce jos prži na sve strane.
Ne volim kiše i blato i hladnjikavost i sve te nedostatke koje jesen donosi, ali moram priznati da to doba ima neke svoje vraške čari kojima se ne mogu oduprijeti.
Šareno lišće koje pada na sve strane, miris pečenih kestena na ulici i onaj zrak koji te tako oštro ubada kao da želi iščistiti moja pluća od onih zagušljivih i smrdljivih prostorija u kojima moram boraviti svakog dana.
Da se mene pita, kad već stalno moram boraviti u nekim zatvorenim prostorijama, bar bi spavala vani. Krevet bi preselila u dvorište i zaspala gledajući zvijezde onako umotana i ušuškana u toplu dekicu. E to ja zovem snom!

* * *

Pitam se zašto nekim ljudima treba toliko vremena da se pokrenu, da se pomaknu s mrtve točke u kojoj, kao da stoje ukopani i paralizirani poput nemoćnih invalida.

Zašto svi misle da će se stvari riješiti same od sebe, da samo treba stati u središte i promatrati kako se svijet događa? A oni? Kao da se to njih ne tiče, oni žive u nekom drugom razdoblju, čekaju neko drugo (bolje) vrijeme.
I opet se zapitam zašto ljudi misle da je bolje vrijeme bilo prije pedeset i kusur godina i zašto neki misle da bolje vrijeme tek treba doći?
Čemu sva ta iščekivanja, gledanja u prazno i stalna njurganja o tome kako je svijet nesavršen?
Zašto za promjenu, ne bi postao aktivan stanovnik ove Zemlje i učinio nešto za nju i za sebe? Umjesto neprestanog cendranja, zašto ti dragi čovječe ne bi uspravio pogled prema nebu i zapisao si neku ulogu pod ovim zvijezdama? Osim, naravno, one uloge statične lutke u muzeju punom prašine i zaboravljenih uspomena?

Muzeji su samo za povremene posjete, ali i ne tvoje radno mjesto. Muzeji su tu da se prisjetimo, a ne da živimo, zatočeni u njima. Zar nema prilika da sada počneš stvarati nešto vrijedno, umjesto da samo gledaš prošle, davne vrijednosti?

Kako možeš? Pitam se samo, kako možeš?

Hajde, pokreni se, izmijeni se, učini nešto jer padamo u zaborav.
Dok ne pokušaš, nećeš saznati tko si zapravo ti...pokreni se, izmijeni se.
I zato dragi moj, čekam te na kolodvoru da zajedno uhvatimo vlak za najbližu stvarnost i pokušamo nadoknaditi izgubljeno.

Znaj da će te uvijek netko uhvatiti za ruku. Čak i kada misliš da si zaglibio preduboko. Nekima je vjerojatno potrebno najprije dotaći dno da bi se počeli uspinjati stepenicama.

P.S. Hajde, baci već jednom one požutjele fotografije uslikane u vrijeme tvojih baka i djedova! Zar ne bi bilo zabavnije da stvoriš nove?
;)

Image Hosted by ImageShack.us

08.10.2006. u 14:49 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*