Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Miris vanilije i propuh jesenske kise
Iako imam posla preko glave, moram procitat neku dozlaboga dosadnu knjizurinu etc., etc., ipak nisam mogla ne odoljeti da sjednem i upalim ovo kompjutersko čudo pa napišem koje slovce. Onako, tek da vidite da sam živa :)
Moram vam se malo i pohvaliti s komadom nakita koji ce uskoro postati samo moje vlasnistvo i naravno malo reklamirati slavnu Pinkeye (draga ovo cu ti naplatiti:).
Bube inace ne volim, ali tko moze odoljeti ovim preslatkim tockastim zivotinjicama?
Ha? Baci okeco
Ovdje kod mene kisica nesto rominja, propada i zezucka malo, ali svidja mi se. Bas tocno opisuje moje raspolozenje. Ponekad mi tako pase to lose vrijeme, onako sve oko mene huce i zavija, pada i grmi, a ja lijepo zavaljena u nekoj udobnoj foteljici i pijem kapucino od vanilije. I naravno, usput zamijenim dosadno zurenje u strop jos nekim dosadnijim poslom, poput citanja knjigice koja je sve samo ne zanimljiva.
Kad smo vec kod knjigica, nadam se da ste procitali «11 minuta» Paula Coelhe, jer ako niste, stvarno, ali najiskrenije, ne znate sto propustate.
Iako je citam vec po drugi put, mislim da ni stotinu puta ne bi bilo dovoljno procitati je koliko je potrebno da se otkriju iznenadjenja skrivena u svakoj, i najbeznacajnijoj recenici. Zato, ako nemate posla, dobru knjigu u ruke i da vidis kome ce bit dosadno!
Što jos ima novog? Kupila sam novi mobitel. :).
Da, da...Pa se sad malo pravim vazna i tako. :). Moja draga Nokijica sluzila mi je dobrih pet sest godinica bez ikakvog problema, ali vidjela sam da i njoj sirotici je vec dosta i da uporno zahtijeva povlacenje u mirovinu, pa je nisam vise htjela tlaciti i otisla do jednog tamo ducancica i kupila svojeg novog telefonskog ljubimca.
Beba moja :)
Sto jos?
Pa evo, dani idu, jesen je polako pred vratima, kuca svakome pod prozor svojim kapima kise i uvelim liscem pred pragovima kuca, ali ja se ne zalim. Pregurat cu to lose vrijeme u nadi da ce opet doci moje ljubljeno proljece.
I s njime leptirici, vrapci na krovu moje kuce (koji mi rade vise stete nego koristi), zuti maslačci i toplo sunceko.
Svasta se dogadja, ljudi dolaze i odlaze, kako iz zivota tako iz srca, da bi potom dosli novi. Iznenadjenja na svakom koraku, kako dobra tako losa. Necu reci da ima vise losih kako ne bi pokvarila reputaciju vjecne optimistice pa cu reci da i u tome necemu losem pronadjem neceg dobrog.
A sad, polako, tise, najtise, gasim kompjuter i saljem vam svima jedan jesenski, ali topli zagrljaj do iduceg posta koji, nadam se,
nece biti toliko opterecen glupostima poput ovog.
Mah-mah ;)*
Šaputanja s klupica
Nevjerojatno je kako su ljudi sposobni sve svoje umne i fizičke sposobnosti usmjeriti na nešto totalno beskorisno. Kao primjerice, na ogovaranje ili izmišljanje nepostojećih stvari, ljudi i događaja.
Gledajte, nisam ni ja svetica, i meni se koji put zalomi da kažem nešto što možda ne bi bilo lijepo da ta osoba čuje. Ali ja NIKAD, stvarno nikad ne ogovaram svoje prijatelje. Čak ni one s kojima sam si na bok-bok.
Prijatelje ne ogovaram iz dva razloga:
a)jer su mi naprosto frendovi s kojima se svakodnevno družim i provodim vrijeme. Nisam osoba koja bi malo se družila s nekim pa ga onda sa strane ogovarala samo da se svidim nekom desetom.
b)jer to rade samo iskompleksirane osobe koje nemaju pametnijeg posla u životu.
Ne bih željela zalaziti u daljnje rasprave koga i zašto bi mogla ogovarati, to ću ostaviti za neki drugi post.
Ono što sam htjela podijeliti s vama je moje veliko iznenađenje kada sam shvatila da mi iza leđa šuškaju osobe od kojih bi se najmanje mogla nadati da su sposobni za izmišljanje gluposti.
A zašto sam se tako iznenadila?
Jer su to ljudi s kojima se poznajem na bok-bok, ljudi s kojima imam tako površne odnose da površniji ne bi mogli biti. I sada si zamislite situaciju u kojoj prolazim pokraj takvih osoba i pričam s društvom, a oni se okrenu u stranu i počnu vadit iz konteksta svaku moju riječ i situaciju u kojoj sam bila.
I mean, wtf?!
Kao prvo, ti me pojedinci uopće ne poznaju, ne znaju moj karakter i osobnost da bi uopće mogli nešto prosuditi o meni.
Kao drugo, kako se na čovjeka uopće može počet bacat drvlje i kamenje ako ga prethodno nisi dobro uopznao i uvjerio se da je zaista to zaslužio?
I sad ja pitam te ljude, u čemu je caka da počneš šuškat nekom iza leđa i stvaraš mu probleme a da ga prethodno uopće jedva i pozdraviš na ulici?
...Ne postoji nešto što ne postoji
Nekad se stane, nekad se nastavi
Možeš odlučiti, možeš izabrati
Kada ćeš krenuti, kada ćeš krenuti...
Većina ih se na kraju i odluči, no nekima je očito suđeno da sjednu na klupicu u parku i žive od klevetanja tuđih života.
No jel bi nam život bio tako zanimljiv da nema ljudi koji kao sjenke prate svaki tvoj korak?
Pa...mislim da ipak bi.
Al što ćeš.
Promijenit ih ne možeš. Zato znam najbolji lijek, nasmijat im se u facu.
I ostati cool
Pozdravić, maše vam vaša bllankk. 06.09.2006. u 00:18 | 11 Komentara | Print | # | ^