Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Šaputanja s klupica
Nevjerojatno je kako su ljudi sposobni sve svoje umne i fizičke sposobnosti usmjeriti na nešto totalno beskorisno. Kao primjerice, na ogovaranje ili izmišljanje nepostojećih stvari, ljudi i događaja.
Gledajte, nisam ni ja svetica, i meni se koji put zalomi da kažem nešto što možda ne bi bilo lijepo da ta osoba čuje. Ali ja NIKAD, stvarno nikad ne ogovaram svoje prijatelje. Čak ni one s kojima sam si na bok-bok.
Prijatelje ne ogovaram iz dva razloga:
a)jer su mi naprosto frendovi s kojima se svakodnevno družim i provodim vrijeme. Nisam osoba koja bi malo se družila s nekim pa ga onda sa strane ogovarala samo da se svidim nekom desetom.
b)jer to rade samo iskompleksirane osobe koje nemaju pametnijeg posla u životu.
Ne bih željela zalaziti u daljnje rasprave koga i zašto bi mogla ogovarati, to ću ostaviti za neki drugi post.
Ono što sam htjela podijeliti s vama je moje veliko iznenađenje kada sam shvatila da mi iza leđa šuškaju osobe od kojih bi se najmanje mogla nadati da su sposobni za izmišljanje gluposti.
A zašto sam se tako iznenadila?
Jer su to ljudi s kojima se poznajem na bok-bok, ljudi s kojima imam tako površne odnose da površniji ne bi mogli biti. I sada si zamislite situaciju u kojoj prolazim pokraj takvih osoba i pričam s društvom, a oni se okrenu u stranu i počnu vadit iz konteksta svaku moju riječ i situaciju u kojoj sam bila.
I mean, wtf?!
Kao prvo, ti me pojedinci uopće ne poznaju, ne znaju moj karakter i osobnost da bi uopće mogli nešto prosuditi o meni.
Kao drugo, kako se na čovjeka uopće može počet bacat drvlje i kamenje ako ga prethodno nisi dobro uopznao i uvjerio se da je zaista to zaslužio?
I sad ja pitam te ljude, u čemu je caka da počneš šuškat nekom iza leđa i stvaraš mu probleme a da ga prethodno uopće jedva i pozdraviš na ulici?
...Ne postoji nešto što ne postoji
Nekad se stane, nekad se nastavi
Možeš odlučiti, možeš izabrati
Kada ćeš krenuti, kada ćeš krenuti...
Većina ih se na kraju i odluči, no nekima je očito suđeno da sjednu na klupicu u parku i žive od klevetanja tuđih života.
No jel bi nam život bio tako zanimljiv da nema ljudi koji kao sjenke prate svaki tvoj korak?
Pa...mislim da ipak bi.
Al što ćeš.
Promijenit ih ne možeš. Zato znam najbolji lijek, nasmijat im se u facu.
I ostati cool
Pozdravić, maše vam vaša bllankk. 06.09.2006. u 00:18 | 11 Komentara | Print | # | ^