Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Hm...

Znam da u zadnje vrijeme ne postam često, zapravo, kad pogledam, postam vrlo rijetko kad usporedim sa prijašnjim gotovo svakodnevnim razmišljanjima na blogu. Vjerujte mi, i meni je samoj žao što sam se u posljednje vrijeme otuđila od blogerskog svijeta.

Ali...

Ne,
ovaj put nema ali. Ipak, ovo što sam rekla je činjenica koju ne namjeravam opravdavati nikakvim ali razlozima. No mogu vam reći da sam prikupljala snagu i energiju za novu sezonu, novi početak bitke...nove jesenje kiše, tmurne dane i borbu. Znate, ili živiš u skladu sa životom, Bogom i ljudima, ili se s nečime od tih triju stvari boriš.
Ipak, rekla bih da je za mene život jedno veliko nadmetanje, izazov.
A time i borba.
Što ne mora značiti da borba uvijek mora imati loš predznak. Mogla bih to pojasniti time kada bih vam rekla da mi život svakim novim danom nosi neke izazove. Neki su dobri, a neki loši, a upravo iz tih loših čovjek može vidjeti koliko i na koji način se može suočiti s problemom. Zato bih borbu više mogla definirati u nekom pozitivnom smislu.
Jer, na kraju krajeva, sve na ovom svijetu ima neku svrhu. Nešto te ubije, nešto te ojača, nešto te promijeni...Nikad ne znaš što će prije doći.

Kad sam rekla da se može živjeti u skladu sa životom, zaista sam to mislila. Može se živjeti tako, a da se istovremeno i bori. Samo je stvar kako ćete to prikazati u svojoj glavi. Budući da sam optimista, za mene život predstavlja ljepotu, makar se usput morala boriti rukama i nogama da nešto postignem :)

* * *

U pozadini mi svira Goran Bare i njegovi plaćenici. Slušam pjesmu Ostat ću svoj. Nevjerojatno je kako me dobra pjesma može potaknuti na razmišljanje. Ne znam da li ste ikad čuli tu pjesmu (većinom je ne puštaju na radio stanicama i sličnim medijima pa ne vjerujem da je previše medijski eksponirana - tu čast ipak mogu imati samo neponovljiva Severina, Zečić, Luka Nižetić...) ali na jednom dijelu ide otprilike ovako:


...U vjeri je snaga, ne u molitvi
Pa i kad me sruše, s vjerom ću ustati...


Zar nije to jedna od najbitnijih stvari u životu? Da bi mogao živjeti, čovjek uvijek ima neku vjeru, za nešto se grčevito drži i ustraje u tome da bi vidio smisao svoga postojanja. Za nekoga je to religija, za nekoga posao, za nekoga ljubav...
Svatko ima neku vjeru, neku svoju vrstu religije s kojom ujutro ustaje i noću liježe u krevet.
Nije li to ironično?

Mi, tako napredna, neovisna, samodopadna civilizacija, koja pokorava sve živo na ovom planetu ovisimo o jednoj tankoj niti što se naziva vjera. Bez nje, kao da bi mi, ljudi, moćni i nepokorivi, postali bezlične duše prazna pogleda što lutaju kroz život zauzimajući prostor i vegetirajući.

Ali podižući pogled prema nebu, uvijek se može vidjeti nešto tajno, nedokučivo što vuče čovjeka prema naprijed, daje mu poticaj da postoji nešto što još nije otkrio i vjerojatno neće, ali mu daje vjere da je neuništivo i da se može pouzati...


Za mene, konkretno, smisla i vjere ima ovo:

Bog je čovjeku podario uspravan položaj kako bi mogao promatrati nebo i dizati pogled prema zvijezdama.

Oprostite mi, ali sad moram izaći na trenutak i podignuti pogled prema nebu.
Tek toliko, samo da se uvjerim da su još uvijek tu. Te male, svjetlucave, treperave svjetiljke koje se nikad ne gase.
Bar tako kažu... thumbup

29.08.2006. u 20:26 | 5 Komentara | Print | # | ^

Cipele naše svagdanje


Veći broj mojih prijateljica već mi je znalo priznati da na prvi pogled kod tipa uvijek odmjere kakve cipele nosi.
I da prema tome znaju prosuđivati kakva ta osoba jest.

Jer, ipak je velika razlika u tome nosi li on martensice ili cipele u špic, kažu.

A ja sve onako gledam...Čudno mi je sad da gledam tipu u cipele i razmišljam da li bi on prema tome bio osoba kompatibilna mom karakteru ili ne. Malo mi je to sick. Okej, može se skužiti da li drži do svog izgleda ili ne, ali u daljnje analize ipak ne bih išla samo sa cipelama.

Svatko ima svoje mušice, zaključih.

Pa tako i ja, kad smo već kod mušica. Ja ne gledam cipele, ali pogled mi uvijek padne na nokte. I zube. wink
Po noktima uvijek mogu zaključiti koliko tip drži do sebe.
Koliko do sebe, toliko drži i do drugih. Pretty much.
A čistoćom svojih zubi čovjek uvijek može dati do znanja želi li da se osobe u njegovoj blizini osjećaju ugodno ili ne.
Vidim li da tip ima žute, smećkaste ili neoprane zube, pa se još kesi kao da pozira u reklami za Winterfresh, onda bježim glavom bez obzira.

Što se tiče cipela, slatko mi je kad tip ima one starke, pa ne izgledaju uglancane ko da su taj mah izašle iz dućana, nego kad su malo ofucane i prljave. Ali to je samo što se tiče starka. Da se razmemo :)

Sve u svemu, ima nešto u tim vanjskim faktorima. Svašta se može naučiti o čovjeku čak i na prvi pogled. Ali to je uglavnom nedovoljno.

A što vama na prvi pogled bode oči?

14.08.2006. u 17:42 | 13 Komentara | Print | # | ^

Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada



Evo, budući da nisam postala prije nekoliko dana, kad je hrvatski narod obilježavao dan svoje nezavisnosti, ja bih iskoristila priliku da sada kažem jedno veliko HVALA svim našim braniteljima koji su pomogli da danas budemo «svoj na svome».
Nije to bio dan kao svaki drugi, to je bio dan kojeg je trebalo ispratiti s poštovanjem, baš kao što smo s poštovanjem i velikim ponosom gledali svoju obranjenu zemlju ´95.

I neka se Mesić rukuje sa Srbijanskim predsjednikom, neka govore da se sve to treba zaboraviti i da trebamo zajedničim snagama krenuti u budućnost, a ja bih rekla da je to samo hrpa običnih BLJUVOTINA kojima se pune stranice dnevnog tiska i kojima se širi nelagoda među građanima Republike Hrvatske i velika ljutnja među obiteljima poginulih vojnika.
Zašto? Zato što se neke stvari nikad neće moći zaboraviti, neke rane nikad neće zacijeliti a o ožiljcima da i ne govorimo.

Neka prođe stotinu godina od tog rata, dapače i tisuću, ali jaz uvijek ostaje. Tko bi samo tek tako mogao zaboraviti sve one krvave gosine kojima su Srbi tlačili naš narod?
Zato molim vas, nemojte mi govoriti o praštanju i zaboravljanju jer neke su stvari ipak preveliki zalogaj da bi ih se moglo progutati odjednom.

Tim više što i dan danas na spomeniku našeg prvog hrvatskog predsjednika, Tuđmana, preko noći iskrsavaju natpisi «Ovo je Srbija» ili «Samo sloga Srbina spašava».

Nemojte misliti da sam neka mrziteljica naroda, da diskriminiram ili sl.
Jednostavno mislim da je previše ljudi koji još uvijek ne traže oprost, kao i onih koji s pravom ne žele oprostiti.

Zajedničkim snagama u budućnost?
Dajte, molim vas! Zar se to i nije govorilo u bivšoj Jugi pa su zajedničkim snagama sva sredstva prikupljana u bivšoj Jugoslaviji odlazila isključivo na jedno mjesto. U Srbiju.
A sad. Sad se traži oprost. Zaborav.
Da bi se opet mogle raditi gluposti.

I sad, iz tko zna kojeg razloga, pada mi na pomisao ona stara poslovica:
«Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.»

08.08.2006. u 13:24 | 5 Komentara | Print | # | ^

Why to have no faith



Oduvijek sam imala neku vjeru u ljude.

Bila sam svjesna mana svakog pojedinca s kojim sam se družila. Naravno, svatko od nas ima mušice s vremena na vrijeme...
Nitko nije nepogrješiv. Nitko nije «svetac».

Ali u zadnje vrijeme nadogađalo mi se dosta stvari koje bih mogla nazvati veoma ružnima. I upravo ti ljudi, u koje sam imala toliku vjeru, su me podlo izdali.
Nije to bila vjera u smislu da ih smatram najboljima, vrlo bliskima...Bila je to samo vjera da su dobri ljudi koji poštuju prijateljstvo.

Nevjerojatno je koliko me patnja, svaki put kad je doživljavam iznova, čini sve realnijom. Lijepo je to sročio jedan dragi mi bloger.

Čudno, jel da?
Čovjek bi pomislio da patnja svakog od nas može nas učiniti samo ogorčenijima. Ali postoji nešto divno u životu. A to je da uvijek imamo mogućnost odabira.
Ili ćemo postati bolji, ili ogorčeniji.
Pa što je komu draže, jel...

I tako sam shvatila da zbog ovog iskustva nikako ne bih smjela postati ogorčena. Prekratak je život da bi se rasipao na takve stvari.
Naprotiv, dalo mi je poticaj da postanem bolja. Odnosno, da u realnijem smislu usmjeravam svoje misli.


Zbog toga, mogu vam najiskrenije reći da sam igubila vjeru u ljude. Onu vjeru u kojoj vidim nekakve nade.
Zaključila sam da bi bilo nepošteno od ikoga se išta nadati, jer ovaj svijet je postao previše prevrtljiv da bi išta mogao očekivati ili nečemu se nadati u ljudima.
Najbolje je, a i najbezbolnije, davati, ali nikada se ničemu nadati. Ništa iščekivati.
Tako bar znam da me ljudi neće moći povrijediti u velikoj mjeri.

Na kraju krajeva,
Uvijek je lakše reći kad upoznam nekog novog da me oduševio nego da me razočarao.
Mala očekivanja i male nade...

...a život može biti poprilično iznenađenje. Svašta donosi. Pa tako možda donese i nekog tko bi pobio moja uvjerenja.

No, kao što sam rekla, ne nadam se.

01.08.2006. u 14:08 | 6 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*