Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Živjeti vječno


Ima dana kad čovjek trči tolikom snagom prema naprijed da ne stigne skrenuti pogled prema sadašnjosti i uživati u trenutku.
A onda, kada sjedine prošaraju njegovu divnu, nekad mladenačku kosu, i bore iskrižaju svaki centimetar njegova lica, zapita se kamo li je otišlo svo to vrijeme, gdje su se sakrile sve one uspomene na davnu mladost...
I shvati da nje nikada nije ni bilo...umjesto toga, to mjesto zauzimale su stalne jurnjave za nečim boljim, ljepšim i kvalitetnijim. A znate kako čovjek može biti pohlepan - Uvijek želi više i više....
Sada, kada ima vremena napretek, novaca kojim je žrtvovao čitavu svoju mladost, želi se vratiti pedeset godina unatrag.
Ali vrijeme nikoga ne štedi, nikome ne oprašta...Nemilosrdno i kruto pomiče kazaljke svoga sata prema naprijed izmijenjujući sve - dane, noći, ljude, lica, - i nikada ne ponavlja iste slike.
Baš je živopisno, to vrijeme. Svakog dana pruži čovjeku nešto novo, nešto vrijedno divljenja, ali on okreće glavu živeći samo za sutra.

I sada, kad je došlo vrijeme da čovjek pogleda svoju prošlost, osvrne se unazad, shvati kako život nije proživio onako kako je trebao.
Znate li što tada radi?
Pomlađuje se, vraća se u godine u kojima bi želio biti, želi zaustaviti vrijeme i natjerati kazaljke da se počnu vrtjeti unatrag...
I tako, starost žrtvuje za mladost koju zapravo više nikada neće moći vratiti, jer sada, umjesto da napokon živi za sadašnjost, ponavlja iste greške. Samo što sada ide prema unatrag, umjesto prema unaprijed.
Tako je i starost prokockana za nešto što nikada neće biti vraćeno.

Čovjek misli kako treba koračati smjelo kroz život, uvijek gledajući prema naprijed. S tim ciljem ponekad zaboravi zastati i duboko udahnuti. Bar na trenutak živjeti samo za sada...

* * *

Dao bih sve samo da živim vječno. Sva bogatstva koja posjedujem dao bih za jednu kap eliksira koji ostvaruje vječan život.
Znam da nisam Bog, ja sam samo običan smrtnik koji se boji smrti. Proživio sam život kako sam znao, ali želim još...
Ne želim da me stigne kazna vječnog ropstva, ta smrt. Jer, bojim se da više nikada neću otvoriti oči i ugledati svjetlo dana, da ću lebdjeti u odajama vječne tame i samoće....
Strah me hvata na samu pomisao da moram otići na mjesto iz kojeg se nikada nitko nije vratio...Da ne mogu kupiti povratnu kartu i sići s tog vlaka smrti kad god poželim.
I tako živim u stalnom strahu, a život za mene ne predstavlja ništa više od stalne bojazni.


Misli ovakvog čovjeka vjerojatno svakoga muče s vremena na vrijeme.
Ali...da on zna....da samo zna...da mu netko prišapne na uho...

...možda bi shvatio da se boji svog vlastitog postojanja.
Jer smrt nije nikakva opreka životu nego njegov sastavni dio. A čovjek može istinski shvatiti život tek kad shvati da je smrt sastavni dio života.

Kao svakodnevno jutarnje buđenje. Ili rituali poput pranja zubiju, doručkovanja ili odlaska na posao.
Da, to je smrt. Nije opreka, samo novi produžetak.

19.07.2006. u 12:51 | 8 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*