Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Nekako s kraja dana...



Image Hosted by ImageShack.us



Danas je zadnji dan tekućeg mjeseca pa se odlučih, kao i uvijek, malo osvrnuti na sve što mi se događalo u ovih tridesetak dana. Onako, da odvagnem stvari, podvučem neke glavne crte i tako...Ali nekako sam danas bivala iznenađena svime što mi se događalo, kao da je ovaj dan još neko novo razdoblje koje uopće ne spada ovdje. Nekako mi ne paše. Ili, možda je ipak sve na svojem mjestu, baš onako savršeno, kao što treba biti...

Što je najčudnije, iznenađenja sam uglavnom dobivala iz same sebe, ali, budimo realni :), sve je to potaknuto djelovanjem neke treće osobe. Na kraju krajeva, u nekim stvarima čovjek sam sebe ipak ne može iznenaditi.

Dobila sam kompliment (ah, tko ne voli komplimente?!) od jedne osobe što mi je nabacilo jedan ogroman smješak na lice. Bio je to baš jedan, onako pravi, iz duše, čisti i nepokvareni kompliment.

Ipak mi je poslije bilo teško jer sam shvatila kako u mojem životu postoji niz uzročno-posljedičnih veza koje nekako nisam još spremna odvojiti u zasebne...rečenice. I tako je ta osoba nekako još uvijek u zapećku mog srca pa sam stoga bila tužna, a znam da drukčije ne može biti.

Kad pronađem onoga tko će mi znati pokazati kako da vratim vrijeme unazad, javit ću ti se.

Čudno je kako mi ljudi uvijek težimo budućnosti, želimo gledati naprijed, a za neke stvari bi dali ne znam što samo da ih možemo vratiti malo unatrag.

Nasmiješih se...Onako, s nadom u očima. Tko zna, nepredvidljiv je ovaj svijet. Možda ga čak i pronađe...tog čovjeka.

Nisam znala da li bih se plakala ili smijala. Bio je to vrlo domišljat odgovor iz njegovih usta.


I eto tako...i ovaj dan se bliži kraju pomiješan mrvicama..svačega. Niti veseo niti tužan, odlazi u nepovrat.
I osjećam da je svaka njegova sekunda bila nikakva doli savršena...baš kao što je i sve na ovom svijetu u svojoj surovoj suštini savršeno. Jer, drukčije ne može biti od onoga što jest.

Možda se ne osjećam u potpunosti baš tako...ali to je već druga stvar. No, iskreno da vam kažem, smiješak mi titra na usnama pomiješan mrvicama tuge...Onako na kutovima usana. No valjda sve na ovom svijetu ima svoje dvije maske. Onu tužnu i veselu.

Sve je podijeljeno.

Ali, zašto bih se onda žalila :)

Vaša bllankk.

31.05.2006. u 20:59 | 5 Komentara | Print | # | ^

Sandi i kukuljice...


Znam da je ovo «prestrašna» vijest na koju sam se jednostavno polomila, zato ne mogu da i vama ne kažem...Čula sam da je Sandi kupio Ferrarija i sad nema love da plati benzin :))...Pa mislim stvarno, nije ni čudo što ova država tone sve dublje i dublje...

****************

Image Hosted by ImageShack.us


Jeste li ikada pomišljali kako bi izgledao čovjek da mu skinete sve kukuljice kojima se skriva od vanjskog svijeta...Kao mali ptić u jajetu, ali koji nikada i ne izlazi iz te ljuske. A ako izađe, osjeća se malim, ogoljenim i slabim. Eto, takvi smo mi ljudi...A neki se skrivaju iza debelih ljusaka svoje ličnosti misleći kako su bog i batina.

Živeći u polusjeni svog pravog života, Njezino lice je uvijek prekrivala tama.
Nikada joj čovjek nije mogao bliže prići jer se bojao što će ugledati. A ona? Ona ljudima nikada i nije davala do znanja kakvo njeno lice zapravo jest. Živjela je u mraku i koračala sjenama nečijih tuđih života.
Bojala je proviriti svoje bljedoliko, mlađahno lice izvan svoje kukuljice misleći kako je ljudi ionako neće shvatiti...Pa čemu se onda izlagati opasnosti?


Živeći tako u sigurnosti svojeg života, zarobljena sama u sebi, dočekala je starost. Shvativši kako joj ne preostaje puno do kraja, počela je razmišljati o svojem životu.
I suze su joj navrle na oči kad je vidjela...samo tamu. Ništa drugo osim tame njezin život nije ispunio.
Ugasivši se poput zaboravljene zvijezde u beskraju svemira, nikome nije falila...nitko je se nije sjetio.

***

I zato nemojte dopustiti da vas vlastite kukuljice umotaju tako čvrsto da ne osjećate svoj vlastiti život. Dopustite drugima da vide vašu osobnost, vaše Ja u totalno ogoljelom smislu. I bit će mnogo suza i mnogo rana. Ali otkrit ćete puno stvari o kojima Ona nikad niti pomisliti nije mogla.

30.05.2006. u 00:21 | 4 Komentara | Print | # | ^

Život ti se pretvara u ono što misliš. Marko Aurelije


Image Hosted by ImageShack.us



Jeste li ikada možda pomislili kako vas je ponekad strah razmišljati? I pritom mislim onda kada vas obuzmu neke žestoke emocije o kojima i ne bi željeli razmišljati, jednostavno se prepustite tome umjesto da ih izbacite iz glave?

Mnogi traže duševni spokoj, mir i zadovoljstvo u samome sebi. A jeste li ikada pomislili da to upravo dolazi iz vaše sposobnosti razmišljanja, odnosno o tome koliko ste u stanju kontrolirati svoj um da radi, razmišlja, o onome što vi želite?

Mislim da mnogi smatraju kako čovjek zapravo i nema nadzora nad time što u se pojavljuje u njegovoj glavi, no stvarnost je drukčija. Ako ste dobro izvježbali svoj um, neku negativnu misao koja vam se pojavi u glavi možete nadomjestiti nečime što vama odgovara.
Naprimjer, mnogi vole jesti čokoladu i mnogima ona stvara poteškoće. Ako je smatraju nepoželjnom, većina će i dalje razmišljati o toj čokoladi dok god ne odoli napasti i uzme tu kockicu tamne napasti. Dok, naprimjer, neki će je jednostavno zamijeniti mišlju o nečime što bi moglo istisnuti sliku o čokoladi. Uzmimo primjer jabuke. I dok god se silite razmišljati o toj jabuci i ustrajni ste u tome, tako će slika čokolade u vašem umu nestajati, a i želja za njome. Pročitah negdje da se to naziva «tehnika istiskivanja».
I znate što...mislim da ovdje nije samo riječ o onome rekla-kazala. To stvarno djeluje.

Isto tako, riječ može biti i o puno dubljim emocijama koje se mogu stvarati u čovjekovom umu. Iako emocije nije moguće potisnuti, moguće je ojačati um tako da se emocije koje ne želite u svojoj glavi donekle zamijene nečim drugim. Može to biti nešto što volite raditi, ili jednostavno osjećati...svježi zrak, miris pokošene trave...

I dok god čovjek kontrolira svoj um, ima moć nad pozitivnim i negativnim emocijama koje ga preplavljuju i ako nauči u svoj život donositi pozitivne korisne misli one će skrenuti tok čovjekova života nabolje.

Jer, mislim da svi znate kako se čovjeku pretvara život u ono što misli.

I za kraj:

...Neki od nas razmišljaju, veći broj nas misli da razmišlja, a većina nikada i ne pomisli na razmišljanje. Posljedica je ponešto iskrivljeni svijet.
Pollack


28.05.2006. u 12:48 | 6 Komentara | Print | # | ^

No, she is still here

Odvagnuvši sve što sam imala odvagnuti, prespavavši noć i preživjevši puno bolji dan od jučerašnjeg nekako ipak shvatih da sam bila malo prebrzopleta u vezi jučerašnjeg posta pa mi je sad žao.

Ne, ne želim otići i to nije moja odluka...jednostavno, jučer sam osjećala kao da se cijeli svijet srušio na mene. Samo sam željela pustiti sve što sam do jučer držala u rukama. Zovite me naglom, brzopletom...ma, uostalom nije važno.
Shvatih da bi mi ipak bilo preteško pustiti ovaj moj mali kutak, jer on je zadnje mjesto koje bi mi učinilo nešto nažao od svih drugih na svijetu.

Zato...stvarno mi je žao. Jer, čak i da napustim blog, znam da time ne bih ništa postigla. Jer tu sam stavila cijelu sebe...izgradila se...i postalo mi je jasnije što želim od života. I zato, napustiti nešto što mi je samo pomoglo baš i nema nekog smisla, zar ne? ;)

Poljubac vam svima šalje vaša bllankk

27.05.2006. u 23:03 | 3 Komentara | Print | # | ^

...

Dosta...

Nekako mi je dosta. Zasićenje.
Vidjeh da ljudi nekako naginju uvijek ka nečemu desetom, a stvari koje stvarno vrijedi otkriti upravo zaobilaze...
Pokušah zatomiti tugu. Prevelika je. Možda odem. Ili se samo pritajim. Na neko vrijeme.
Ali znam da i nema veze jer nikome neće biti žao. Jedna osoba više ili manje...Što to kome znači...

Jer, ipak, ja sam samo jedna mala beznačajna riba u ovom surovom svijetu- i to je to.

27.05.2006. u 00:18 | 7 Komentara | Print | # | ^

Riječ - dvije ništa pametne


Ponekad mi je svega dosta...dodje mi da ostavim sve na cemu radim u ovom zivotu i da jednostavno se otkacim od svega toga. Doslo mi je i da vas ovdje sve lijepo pozdravim i jednostavno odmaglim jer vise nije to to.

Al onda sam se sjetila da su neke stvari dio mog zivota i da se ne mogu jednostavno otkacit od njih jer bi nastala neka praznina...Ovdje ne govorim samo o blogu, nego opcenito o stvarima koje radim u zivotu. I znam da bi mi poslije bilo zao...kao sto mi je uvijek zao za sve stvari u kojima ulozim veliki trud a zatim odustanem. Zato uvijek pažljivo biram što ću i kako ću nešto napraviti i čega ću se primiti da poslije ne zažalim.

A ima i onih dana kad me svatko vuče na svoju stranu, rasklimaju me totalno i onda mi dodje da sve ostavim...ma znate gdje.

Bijah danas na svečanom ručku...nije važno povodom čega. Najela se ko prase...oprostite na izrazu vi malo osjetljivijih ušiju...pet kilica više je već sigurno tu.

***
Sjećam se svojih početaka bloganja...još puno prije nego što je postojao i ovaj blog. Bilo je to puno drugačije nego danas. No, u zadnje vrijeme doživjeh puno lijepih stvari, posebice otkako pišem ovaj blog, ali jednostavno osjećam da sam dala već sve od sebe i da bi možda bilo vrijeme da se povučem...do nekog razdoblja kada ću opet osjetiti ono nešto da me vuče ovdje.

Možda me pere pms, možda je takav šugavi dan...ali osjećam kao da bi najradije odustala od svega. Samo neka me neka voda nosi...tamo negdje daleko...

21.05.2006. u 16:33 | 12 Komentara | Print | # | ^

Dugine boje su ovdje...


Image Hosted by ImageShack.us



Ljepota se nalazi samo u očima...
nigdje drugdje ne mogu je naći više...jer shvatila sam da na krivim mjestima oduvijek gledam.

***
Još davno, kad su bogovi stvarali svijet, podarili su ljudima ogroman dar...ali znali su da bi ljudi to mogli iskoristiti na loš način, pa su ga odlučili sakriti.
Dugo su vijećali. Kamo da ga stave? Sve rijeke, planine i mora dovoljno skrovita ne bi bila da ih čovjek ne bi pronašao...
I onda su se dosjetili.
Odlučili su taj dar usaditi u sama srca ljudi, jer su znali da će tamo ljudi najmanje tražiti.

Oduvijek su bogovi znali da su ljudi nesretna bića...Ali znali su da ima i onih koji su svoj dar otkrili i počeli širiti tajnu.
Tajnu ljepote života...Jer nikada čovjek s ljubavlju na svoj život gledati neće ako u očima svojim ne makne sivilo, ljušturu, i progleda na svijet svim duginim bojama.
Jer oči ne služe samo za gledanje prema "van"...niste znali?
One služe i za gledanje samoga srca, za traženje samoga sebe unutar svoje duše...

***

I tako otkrih da život nikada kod nikoga nije kompliciraniji ni teži...Životi svih ljudskih bića su isti...Ali pogled na svijet kod svakog je potpuno drugačiji...Jer ima još puno onih koji svoje oči još traže, da, i previše...

Gledajte, divite se...život je naljepši dar koji dobiti ste mogli uopće...a oči, one su slatkiš koji svatko treba pronaći sam za sebe, one su začin vašeg života...

19.05.2006. u 19:23 | 7 Komentara | Print | # | ^

Odzuji nekom drugom jatu komaraca!


Događa li vam se ponekad u životu da vam je jednostavno dosta.
Puna vam je kapa svega, zasićeni ste do grla i samo želite pobjeći od svih...nekamo daleko, gdje vas nitko ne poznaje...ili pak zavući se u kutak nekog sobička sposobni sjediti satima i samo razmišljati...

Ali nekako uvijek progutam taj svoj nagli osjećaj za bijeg i učinim baš suprotno. I kasnije shvatim da sam možda bolje se osjećala nego da sam pobjegla od svih...

No, postoje neki ljudi koji me užasno znaju iznervirati. Ali nikada ne dođe do te krajnje granice jer se uvijek sjetim nekih lijepih stvari koje sam prošla s tom osobom, makar u suštini kad pogledam, ta osoba mi je više u životu učinila nešto negativno nego pozitivno...
Na kraju ipak shvatim da to moje zaboravljanje svih negativnih strana koje mogu pronaći kod te osobe ipak ne urađa plodom, jer na posljetku ipak stalno i stalno dokazuje upravo ono kroz što ja želim progledati da bi mogla vidjeti ljepšu stranu te osobe.

Ali nije vrijedno, stvarno nije vrijedno...Kad je netko loš onda je loš. Stavimo na stranu sve lijepe stvari. Ipak postoje nepremostive razlike koje odvajaju više nego što ujedinjuju.

I glupo je zato ljudima stalno davati drugu šansu kad već znam da se neće promijeniti. Da će ostati isti, i ako mi u početku ne pašu, neće ni ubuduće.
Grozno je tim više kad takve naporne ljude moram trpjeti svakog dana.
Znate kako je kad neka osoba koju ne trpite također pokazuje iste osjećaje i onda se stvara neka mračna aura oko vas...Dođe vam da bi je najradije ostavili neka se snalazi sama ili se tako gadno posvađali s njom...

Kao neki dosadan i uporan komarac kojeg svakog dana moram trpjeti...I stalno me podbada, podbada, dok me toliko ne iziritira da bi ga najradije zviznula golemom tucaljkom za muhe...

18.05.2006. u 20:58 | 3 Komentara | Print | # | ^

Svatko kroči svojom cestom


Mnogi govore kako sudbina određuje život...neki pak govore kako svski čovjek kroji svoj život kako zna i umije.
A ja bih mogla reći da bi se mogla naći na pola puta između ove dvije tvrdnje. Istina je da čovjek kroji svoj život, ali postoje neke stvari na koje on ne može utjecati i koje ne može znati... ne može ih predvidjeti.

***
I čovjek kroči cestom svoga života stvarajući puteve samo njemu svojstvene...Neki izaberu ono što nitko ne bi, možda puteve sjene i prljavštine, baš kao što je i njihovo srce. Neki izaberu pak put obasjan suncem te vidiš svaki kamenčić na cesti njegova puta. Oni žive iskreno i pošteno...baš kao i njihovo srce.
No i jedna i druga skupina ne može znati što će se dogoditi sutra. Možda je ta neizvjesnost i naša jedina sreća...jer kad bi znao što će se zbiti sutra, čovjek možda i ne bi imao volje živjeti. Prst sudbine, Božji prst...prst neizvjesnosti...kako god to nazvali, to je ono što nas razlikuje. Naša životna putanja u kojoj se svakog trenutka može dogoditi nešto nepredviđeno...

A srce je to koje uvijek trpi. No ono zato ima i najviše snage i hrabrosti oduprijeti se svemu što ga na ovom svijetu snađe. Zato morate čuvati taj svoj dragulj...to je jedino što nam je preostalo u ovom surovom svijetu...

17.05.2006. u 15:10 | 6 Komentara | Print | # | ^

Ono što boli


Jeste li ikada osjećali tugu zbog toga što znate da pati druga osoba?
Ne mislim pri tome na nekoga bližnjega ili nekog vam poznatog, nego potpunog stranca.

***
Ali mislim da sam već dugo vremena znala što ga muči. Bio je dovoljan samo jedan pogled prepun tuge da bi me u mislima počeo proganjati cijelog dana.
I nikako se nisam mogla otarasiti te slike. Možda samo koji metar udaljen od mene, gledajući me pogledom kao da će mu svakog trenutka netko izreći smrtnu presudu...Pogled prepun tuge, pogled od kojeg boli...

Nisam znala kako da mu pomognem. Uzvratila sam mu istim pogledom, i znam da je razumio. Znam da je shvatio kako postoji bar jedna osoba na ovom svijetu koja ga je shvatila. No, ponekad pogled suosjećanja ne može pomoći...A ja ne mogu ništa drugo učiniti.

***

I nije mi više bilo važno što sam ja zadovoljna, što je meni dobro i što sam ja sretna. Bila sam zarobljena u tuđoj boli kao u kavezu.
Nemojte misliti da ovo doživljavam svakog dana. Jer, ovo je bio poseban, jako poseban stranac. Stranac kojemu sam možda i ja bila uzrok boli...
I neću reći da vrijeme liječi sve rane.
Vrijeme ih samo potiskuje u zaboravljeni kutak srca, ali svaka rana uvijek ima ožiljak koji traje vječno...
Znam da će i njemu ostati ožiljak, ali to je njegov put...Baš kao i svaki drugi život, nikada se u životu ne može proći bez ogrebotina. Ipak, to je sastavni dio našeg postojanja...

16.05.2006. u 20:59 | 9 Komentara | Print | # | ^

Vitezovi Hrabrog Srca


Voljeti ne mogu kukavice, to je povlastica hrabrih...rekao je Mahatma Gandhi.

Što zapravo znači voljeti? ...Ljubav se ne može opisati. Ne može se izraziti riječima jer je to suviše jak osjećaj za nešto tako šturo – riječi.
No, pokušala sam potražiti pisanu riječ o ljubavi, da vidim kako to ljudi opisuju, kako su uspjeli složiti – nemoguće.
Pisalo je mnogo toga mudroga, ponajviše istinitoga, i općepoznatog iz stvarnog života...Zaboravih, tko bi to sve popamtio.

Ali ta jedna jedina, mala rečenica usjekla mi se tako u pamćenje kad sam je pročitala da sam shvatila kako sam cijeli život taj odgovor imala «pred nosom»...no tek sam ga sada vidjela u punom svjetlu.

Zar nisu tako velike stvari uvijek izrečene najjednostavnijim riječima?

I napokon dobih odgovor...Dobih odgovor na sva ona pitanja za kojima sam tragala...
Napokon dobih odgovor zašto polako nestaje ljubav s ovoga svijeta...Ljudi se boje, traže utjehu u nekim posve drugim stvarima misleći kako nisu u stanju voljeti, misle da ne mogu preživjeti uz tako jaku silu.
Nestaje, jer sve je manje onih ljudi koji hrabro koračaju putem ljubavi, koji gube glavu zbog nje, i ne boje se...jer znaju da će ih ona na kraju spasiti...

Da, strah...ulio se u svaku poru našega društva, u sve ono za što je bilo vrijedno živjeti.
Nemojte se bojati ljubiti, voljeti. Budite hrabri jer samo tako možemo povratiti svu tu ljubav koja je već velikim dijelom nestala...I bit će svega. I ljubavi i sloge i mira.

Samo treba napraviti taj prvi korak i početi gubiti glavu za prave stvari. Budite hrabri...jer voljeti nekoga je najjače oružje kojim možete savladati i one najveće neprijatelje koji još uvijek možda hodaju putevima sjene i straha od ljubavi.

15.05.2006. u 19:30 | 5 Komentara | Print | # | ^

Granice ne postoje, samo nove dimenzije

Najljepša i najdublja emocija koju uopće možemo iskusiti osjećaj je mističnoga.
Riječ je o sijaču cjelokupne istinske znanosti. Onome kome je taj osjećaj stran i tko se više ne može čuditi i zastati ushićen i obuzet strahopoštovanjem, praktički je mrtav

Albert Einstein


A okus mističnoga čovjek nikada neće moći spoznati ako će biti sputan ograničenjima koji su mu postavljeni možda još od malih nogu, možda od ograničenja koja je sam sebi nametnuo, ili jednostavno ona koja već odavno postoje u svima nama...

Zamislite samo...Od malih nogu nas uče nekakvim ograničenjima, crtama koje ne smijemo prijeći, granicama, ogradama.
Granicama su određena naša imanja, ogradama dijelimo naš dom od susjedovog, vrata našeg stana nas ograničavaju od vrata drugog čovjeka...i tako redom...čak i naša strpljivost ima svoje granice!
Ali opet, kada ne bi postojala nikakva ograničenja, ona koja zaista jesu nužna za normalan razvitak i život čovjeka, ljudi bi to možda počeli iskorištavati u negativnom smislu...
No, nekada nas vlastita ograničenja koče da vidimo dalje od svakodnevnog, da vidimo nešto što gledamo svaki dan, a zapravo uopće ne vidimo.
A treba znati da čovjek upravlja svojim umom. Ako si postavimo ograničenja u životu, tako ćemo i živjeti – čitav naš život bit će jedno veliko ograničenje.

Zamislite samo kolika je veličina svemira. Nepojmljiva, zar ne? Bar ne razumljiva u granicama našeg uma...Vidite li? Opet je riječ o granici.
Ali naš um nema granica, on je beskrajan poput svemira...Stvar je samo u tome što čovjek ne može pojmiti tako velike veličine, pa zato postvlja neke granice koje bi njemu bile prihvatljive.


Prihvaćanje da ovaj svijet nema ograničenja i da za svaku stvar postoji milijun kombinacija koje bi se mogle izvesti ako se tako postavimo, shvatit ćemo da ograničenja postoje samo ako ih sami sebi nametnemo...Živjeti slobodno i nesputano, čuditi se i iščuđavati novim stvarima i vidjeti stvari svakim danom u novom svjetlu jest radost pojedinca koji ne prihvaća da u životu moraju postojati jasne granice kako bi ih čovjek mogao shvatiti.

14.05.2006. u 14:41 | 4 Komentara | Print | # | ^

Odletio je kao prah iznad morske pučine...


Mogla bih reći da se čitav jedan život može prikazati šahovskom pločom i njenim figurama...baš kao i u toj igri, i u stvarnosti čovjek je stalno na nekom bojnom polju...
Potezi mogu biti kobni, a mogu donijeti i sreću...sve zavisi, od čovjeka do čovjeka.

Jednog dana izgubiš pijuna...drugi dan lovca, treći dan konja...i tako redom...
Dok jednog dana ne ostaneš sam kao prst i shvatiš da si cijeli život proveo u gubljenju svojih dijelova, sebe, i sad je prekasno da ih vratiš...
Cijelog života si nešto čekao, nešto daleko i neostvarivo, dok napokon nisi shvatio da to nikada doći neće, a ti si još uvijek ovdje, na istom mjestu, istoj točci, zapanjen što je tvoje vrijeme već odavno prošlo...a ono što si čekao nikad nije došlo...

I badave ti je sada plakati...
Jer sve su tvoje figure već odavno pojedene, izgažene i ranjene udarcima protivnika...odvučene daleko s tvojeg bojišta...
Nema te više tko braniti, Kralju...
I sad znaš da si život trebao više cijeniti...znaš da si trebao cijeniti svoje figure koje su za tebe život davale...
...a znaš da si i neprijatelja trebao cijeniti...jer da jesi, danas ne bi ostao sam...znao bi kolika mu je moć.
Mogao si, moj Kralju, više razmišljati o potezima koje si radio, umjesto nepromišljenog životarenja na bojištu gdje, a sada ti to dobro znaš, nigdje i za nikoga nema milosti.
Da, mogao si svašta, i ti to sada jako dobro znaš...
Sada ti samo suze postaju vječni drugovi u pustinji tvoga bojišta.


I zato nemojte dopustiti da i vaša figure samo tako odu, jedna po jedna, a da niti ne zamijetite... Da život vaš prohuji s vihorom kao da ga i nije bilo...
Živite za danas!
I nikada, nikada nemojte čekati ono što možda nikada doći neće.

13.05.2006. u 19:35 | 3 Komentara | Print | # | ^

Luta još svijetom ta izgubljena ptica...



I kada bih sve mostove ovog svijeta prošla, sve rijeke koje nikada pređene nisu bile, pitam se da li bih nešto dalje došla...

I nikako da stignem tamo gdje već odavno nisam bila,
A gdje srce me tako željno vuče...

Gdje je više onaj svijet koji predrasuda nema, gdje su sve one duše koje ljubav i mir pored sebe bi dijelile?
Izgubi se davno...predavno.
Ali ima još poneka ptica koja na ovom svijetu luta, poluslomljenih krila, vapajem tražeći nešto što zna da više nikad naći neće... Krikovi joj zamrli u fijucima vjetra, perje otišlo u dubine nekog mora...Sunca više nema da joj put pokazuje, pogled je zamro i ne gleda više u daljine tražeći taj davno izgubljeni san.

Zna ona da izgnali su vjernu njenu družicu, Pravdu...a ona odlazi u suton za njom...
I ništa više važno nije, zna ta ptica da njena bitka već odavno izgubljena je. Kreće da potraži još ono malo dobrog što na ovom svijetu ostaje.

12.05.2006. u 21:57 | 2 Komentara | Print | # | ^

Ljubav je sve što ti treba


Znate li ono da ljubav pobjeđuje sve?
Zaista ne mislim na ispranu i otrcanu frazu kojom se svi koriste kad im ponestane rječnika, nego zaista na istinsko i pravo značenje te rečenice.

No, samo dubinska i prava ljubav može pobijediti sve. I pritom to ne mora značiti romantičan odnos između dvoje ljudi suprotnog spola. Ljubav može biti iskazana među svakime tko želi postati i primatelj i davatelj svoje univerzalne ljubavi koju posjeduje u sebi.
I ne morate nekoga određenog voljeti da bi mogli prijeći prepreke u životu...ljubav može voljeti sama od sebe, ničim izazvana ni potaknuta, ona zapravo oduvijek postoji u nama samo je stvar u tome koliko će čovjek dopustiti sebi da iz njega protječe ta ljubav.

Kad me stisnu nevolje raznih oblika, vrsta i veličina, samo se želim podsjetiti da u sebi nosim tu istinsku i najmagičniju moć kojom mogu priječi sve prepreke.
Ljubav prema svemu što radim, što osjećam i što proizlazi iz mojih usta može djelovati na svakoga u mojoj blizini ako mu prenesem samo djelić onoga što imam u sebi, i što je neiscrpno.
Pri tome nije dovoljno samo misliti ili se verbalno izražavati o tome...to treba osjećati, svom svojom snagom, pustiti da prožme svaku česticu u tijelu.

Samo treba spoznati kako je svaki čovjek središte neiscrpne ljubavi koju posjeduje u sebi, i ako samo djelić te svoje moći prenese na druge, shvatit će kako zaista može doprinijeti da ovaj svijet može postati bolji, mirniji i veseliji kutak za svakoga.

Tu neiscrpnu moć ima zaista svatko, i nije je teško pronaći...kad god ušutimo umjesto da uzvratimo oštrim riječima, kad god pokažemo strpljivost s tuđim greškama, kad god umirimo bolna i ranjiva srca svojim osmjesima umjesto prijekornim pogledima, kad god strpljenje stavimo uvijek na prvo mjesto u svemu što radimo, naći ćemo svoju beskonačnu snagu u sebi...ljubav.

11.05.2006. u 18:46 | 8 Komentara | Print | # | ^

Zrnca u snenim očima


Voljela bih prošetati poljanama čistog srca, preplivati more u nekoliko zamaha...
...skinuti cipele i prošetati bosa kroz snove što dijele javu od sna...zariti prste u topli pijesak neke pustinje i prosipati ga zrakom, ostavljajući neznatne tragove svojih koraka...

Htjela bih se popeti na najviši proplanak i gledati zvijezde cijelu noć, ne trepnuti nijednom, da ne propustim štogod gore.
Smijati se bez prestanka, dan za danom i da nikad ne prestanem...prosipati suze samo kao rijetka rosa što pronađe put u nekoj oazi mira i sreće...

Kad bih samo mogla uzeti onu malu kanticu i do vrha je napuniti pijeskom s neke muljevite plaže, da napravim dvorac svojih snova...rukama opaljenim od sunca i slanim od morskog žala...Pa gdje je nestalo ono dijete? Sad je ovdje bilo, maločas...da mi pomogne...dječje ruke su tako spretne, znate.

Ah, pogledaj onu žabu tamo...pokraj jezera. Kako samo krekeće!
Možda i ona pjeva balade o izgubljenim snovima neke duše...ili govori o željama svog malog, treperavog srca.
Da samo zna, ta mala beznačajna i sitna žaba, kako mi je dan uljepšala. Ne nisi ružna, kao što mnogi kažu...jer rijetki je onaj tko zna cijeniti ljepotu tvoju, mala, mala žabo...

10.05.2006. u 20:09 | 8 Komentara | Print | # | ^

Somethin´ u want to see

Zanimljivo je kako vam se ljudi koje ste uglavnom otpisali iz svog života jer ste shvatili kako nije vrijedno imati previše posla s njima, na kraju uvijek vrate ili zatraže vašu pomoć...i opet dolazim do toga kako smo ovisni jedni o drugima...makar to možda i ne bismo željeli u tolikoj mjeri.

Srce je jedna velika poljana...puna različitog bilja, miomirisa, cvijeća...ima tu i korova, ponegdje...
Zasadi se u srcu poput sjemena čekajući povoljan trenutak da nikne i počne se širiti...To može djelovati različitim načinima na psihu čovjeka...Ipak, gubljenje nade u najbolje u svakom čovjeku jedna je od najgorih vrsta korova.
Ne želim si dopustiti da se i jedno takvo zrno uvuče u mene.


Možda i jesam bila iznevjerena...i očekivala puno više no što sam dobila. Ali znam da ću od svakoga biti spremna zatražiti pomoć ako se i ja tako postavim prema ljudima.

Jer ja naprosto volim gledati ono najbolje u čovjeku.

08.05.2006. u 23:52 | 8 Komentara | Print | # | ^

Nema tog vjetra koji bi bio naklonjen onome tko ne zna kamo plovi



Image Hosted by ImageShack.us


Vjerujem da većina današnjeg svijeta živi od danas do sutra, jer budućnost je u današnjim okolnostima vrlo teško planirati, a kamoli predvidjeti.

No, ipak, svaki čovjek si postavlja neke ciljeve u životu...neke za koje se nada da će ih moći ispuniti da bi mogao sretnije ili zadovoljnije živjeti. Mogu to biti i najmanje sitnice koje čovjek može zacrtati svakog dana da bi mu prošao ispunjen. No, za to se naravno, treba potruditi.
Počevši od tih najmanjih stvari, čovjek njima gradi put do velikog životnog cilja koji si je postavio. Jer, kao što svi mi znamo, malim koracima se dolazi do velikih stvari...
Netko možda nema jasan cilj u životu, ali mu je otprilike jasno kako bi želio vidjeti svoj život. No, smatram da čovjek bez jasnog cilja u životu često može zalutati, i na kraju doći tamo gdje bi najmanje želio ili očekivao. Malo je onih ljudi koji znaju odrediti cilj svojem životu, jer je izrazito teško. Ali, ni sreća se ne postiže tako lagano, zar ne? Ne možete samo sjediti i čekati da vam sreća dođe sama od sebe i pokuca na vrata. Za nju se treba potruditi, uložiti sav svoj napor, i tek tada dolaze rezultati.

Postaviti ciljeve, učiniti što je potrebno kako bi se ostvarili...i zatim uživati u tome. Zvuči jednostavno, zar ne? No, kako već svi dobro znamo, ništa nije lagano kako se čini, pa prema tome, za sve u životu se treba dobro pomučiti kako bi poslije ubirao plodove svoga rada; od postavljanja jasnih ciljeva do njihovih ostvarenja...

Da, zaista nema tog vjetra koji bi bio naklonjen onome tko ne zna kamo plovi.
Odnosno, život vam može izmigoljiti iz ruku dok pucnete prstima ako niste odlučni u onome što i kako želite nešto postići.

No, ovo je samo moje razmišljanje, i nitko se ne mora složiti s time ;)

07.05.2006. u 16:15 | 8 Komentara | Print | # | ^

Svijet koji vidimo svijet je koji smo stvorili svojim mislima, jer "um gradi"

Image Hosted by ImageShack.us


Ima situacija u životu kada znam biti toliko ljuta ili iznervirana, u biti zbog sitnica...Iako u tom momentu jesam loše volje, uvijek mi ostane dovoljno pribranosti da sama sebe upitam čemu su takve male stvari zaslužile da mi dignu živce.

Kad vladaš svojim umom, vladaš i svojim svijetom...reče jedan čovjek, Bill Provost. Nažalost, dotičnog gospodina ne poznajem, niti sam ikad prije čula za njega, ali ovom svojom izrekom zasigurno će mi se i više nego dovoljno usjeći u pamćenje.

Kad bih htjela, ovog trenutka bih se mogla prestati ljutiti na sve što me iznerviralo. Pitanje je želim li ja to doista, jer dopuštam da me bijes i dalje preplavljuje. A tko normalan ne bi želio zaustaviti samog sebe u takvim stvarima?
Potrebno je samo zapovijediti samom sebi. Reći ne na svaku negativnu česticu koja kola mojim tijelom i one će se odbiti od tog nevidljivog «oklopa»...i nestati.

Čovjek zapravo i nije svjestan da se može zaustaviti u svakom trenutku radnje ili emocije koja ga u tom trenutku obuzima. Jer nije spoznao da još uvijek može kontrolirati svojim umom, koliko god mu se on činio dalekim...i nepoznatim.

I zato završavam ovaj post savršeno smirena i opuštena....zadovoljna što sam napokon shvatila da mogu reći ne samoj sebi u svakoj situaciji svog života koju jednostavno želim prijeći, poput kakve prepreke koje se treba riješiti samo jednim skokom.

Um čovjeka sputava, um čovjeka oslobađa....Tko čvrsto uvjeren ustvrdi: «Nisam sputan, slobodan sam», odmah se oslobađa
Ramakrishna.

A ja sam se upravo oslobodila onog što me najviše sputavalo da uživam u danu koji otvara nebrojene mogućnosti čovjeku dobrog raspoloženja. Pogađate što je upravo odletjelo iz mene brzinom vjetra? Naš vječni neprijatelj, ljutnja.

06.05.2006. u 18:03 | 6 Komentara | Print | # | ^

Knjige pune sjećanja

Image Hosted by ImageShack.us


Pitam se koliko sam već knjiga ispunila u svom životu. Nebrojenih listova, na tisuće stranica...da, moj život.
Kao mala vjerovala sam da čovjek umirući dolazi pred Božji sud. Uvijek sam taj «sud» zamišljala kao sudnicu s jednim velikim nosatim starcem koji pred sobom drži ogromnu knjigu. A da u toj knjizi piše svaki detalj čovjekova života, svaki njegov pokret, riječ i djelo. Jer, kako bi Bog mogao zapamtiti tolike podatke?...pa mora to valjda imati negdje zapisano!


Još uvijek se nasmiješim sama sebi kad se toga sjetim, ali moram vam reći da djetinja mašta nije ništa manje u zaostatku od odraslog čovjeka kad su u pitanju takve stvari. Jer nitko zapravo ne zna ništa kako je to Gore.
Možda se jednog dana pokaže sve ovo točnim :)


Oduvijek sam svoj život doživljavala kao jedan veliki serijal knjiga, ali koji nikad nije posložen po redu...neki dijelovi su ostali u nekom zapećku, možda na nekom zaboravljenom tavanu gdje se odlaže sva ona prošlost koju nije vrijedno tegliti za sobom.

Neke su pak, tik ovdje do mene, na polici da mi se nađu pri ruci ako ih zatrebam...A neke nosim svakodnevno. I upravo takve imaju najveću vrijednost.
Ne, nisu mi teške. Jer ih želim nositi sa sobom gdje god da krenem, i ne želim se nikada rastati od njih; od svojih emocija, ljudi i događaja koji su obilježili moj život onakvim kakvim ću ga uvijek prikazivati i znati da sam to Ja.

Ali, tko zna, možda bi neke knjige ipak trebalo malo izvući iz nekog zabačenog kutka, obrisati prašinu i prelistati požutjele stranice...Tek toliko, da se uvjerim kako su još uvijek tu. Ne radi prisjećanja, već na učenju vlastitih propusta...

Pa mogla bih krenuti, što kažete? Možda ću naići na neke stvari koje bi me oduševile...kao mrvice pokraj puta...sitne da ih ne možeš okom zamijetiti...ali opet tako čarobne...


05.05.2006. u 11:08 | 2 Komentara | Print | # | ^

Sam u svojim manama

Image Hosted by ImageShack.us



Iako u mojoj okolini ne nailazim prečesto na ljude koji imaju «problem s darežljivošću», kako bih ja to nazvala, znam naići i na takve.
Nikada se ne bih mogla pribrojiti takvoj skupini, jer sam čista suprotnost. Darežljiva sam, i da imam zadnji komadić nečega, vrlo rado ću to drugome pokloniti.
Međutim, osvrćući se oko sebe, shvatila sam da su neki pojedinci počeli iskorištavati moju dobrotu. Budući da nisam osoba koja dopušta da joj seru po glavi, odnosim se prema takvima kao što se i oni prema meni odnose. Ništa manje ni više.
Najviše sam se iznenadila kad sam shvatila kako ima osoba koje će te uvijek nešto tražiti, ali kada dođe red na njih da i oni nešto posude ili daruju, to im vrlo teško pada. I nikada, baš nikada takve osobe ne vrate malo vrijeme unatrag da se sjete kako je i njima bila potrebna pomoć koju su oni uvijek dobili, i također ne žele zaključiti kako će im ta pomoć kad tad još zatrebati i u budućnosti. Zanemarujući sve to, oni i dalje ostaju «tvrdice».

Ponekad je, međutim, ipak potrebno biti bar malo sebičan, jer ne možeš ipak sve podijeliti s drugim. Nekad je neke stvari (ovog puta mislim na materijalne stvari) ipak bolje zadržati samo i isključivo za sebe. I u tome nema ništa uvredljivog ili pohlepnog.
Ali treba znati prepoznati kada ta pohlepa iliti sebičnost počinje prelaziti granicu...

Osobno sam uvijek ljuta kada «progledam» takve pojedince. Što će im usfaliti ako komadić nečeg što imaju podijele s drugima? Sigurno im neće pasti kruna s glave...također neće postati ništa siromašniji ili uskraćeni.
Nekako, možda čak i nesvjesno, ali više svjesno, počinjem osjećati veliku antipatiju prema takvim ljudima. I nikada nisam takvim ljudima voljna priskočiti u pomoć jer znam da to njima ionako ništa neće značiti...jer će i dalje gledati samo sebe, sebe i opet samo sebe. I svoju korist.

Bilo kako bilo, takvih ljudi će uvijek biti...Uvijek će postojati tu negdje, živjeti tik uz nas, samo da nam zapapre život. Što je najgore, to se ne može promijeniti, jer je to usađeno duboko u karakteru i osobnosti čovjeka. Kakav si bio takav ćeš i ostati...

04.05.2006. u 11:38 | 5 Komentara | Print | # | ^

Maglovito jutro


Vjerujem kako sam već puno puta u svojim postovima napisala kako je život prolazan, ali voljela bih još jednom istaknuti kako zaista može i proteci tako a da ni ne trepneš.


Hodajući danas sumornom, maglom obavijenom ulicom, slušala sam usamljeni hod svojih koraka. Nigdje nikoga...pokoja mačka protrči kroz cestu tek toliko da oda neki živući trag u toj beskrajnoj tišini.
Kapcima teških poput olova, jedva sam otvarala svoje oči ni ne pazeći kuda idem. Obavijena u sumornim mislima u svojoj glavi koja mi se činila kao nekim teškim teretom kojeg moram nositi na sebi, činilo mi se da me ovog trenutka ništa ne može prenuti iz tog «zarobljenog» stanja.
Onda mi se ipak učini kako mi svježi zrak dopire do mozga. Ugledah rosom posutu travu, i bijele padobrance iz ocvalih maslačaka pokraj puta. Ponegdje se oglasio i zov ranojutarnje ptice....Ni sama ne znajući zašto, polako, kao što ruža otvara svoje latice, i ja sam pretvarala svoja usta u smješak.



Dirnulo me sve što sam ugledala oko sebe, kao da sam se najednom probudila iz nekog zarobljenog stanja u svojim vlastitim mislima. Ipak,ovo je bila naznaka jednog lijepog jutra, možda ne toliko izgledom, koliko obećavajućom nadom da sam gledala život na svakom koraku svog puta.

Ništa nije ljepše nego kad shvatite koliko toga vas može natjerati u smješak svakoga dana.

Čak i ocvali maslačak pokraj starog, trošnog puta.

03.05.2006. u 20:56 | 5 Komentara | Print | # | ^

Ima li tko šibice?


Eto, već mi se oči sklapaju od umora kao da sam radila ne znam što...orala zemlju ili okapala kukuruz ;). Stvarno je nevjerojatno kako funkcionira mozak.
Osjećam se odmornom i sve je u redu, čini mi se da ne bih ni oka mogla sklopiti, a onda odjednom, baš kao za inat, samo bih se skljokala na licu mjesta i zaspala... Još malo i morat ću držat čačkalice na očima.
A ne mogu se ići odmorit jer imam još toliko stvari za napraviti...


Jučer, spojivši se na internet, s namjerom da objavim post, utipkala sam blogovu početnu stranicu. Pa reko, ajde kad sam već tu, idem malo prošvrljati po ovoj fresh listi da vidim koga tu sve mogu naći u namjeri za potragom kvalitetnih blogova. Ali kad sam otvorila par blogova, gotovo da sam i odustala od daljnjeg gledanja...Na možda deset blogova nađe se jedan kvalitetan. A da nema toliko kvalitetnih blogova na fresh listi, ne bi riječ rekla. Možda sam odabrala krivi trenutak? Ili sam zaista sretnica pa sam već sve blogove na toj listi otkrila? Čisto sumnjam....
Ne znam, ali čini mi se da kvalitete ima. Što je broj blogova veći, veća je i mogućnost da naiđete na kvalitetan blog. Ali za to vam zaista treba «svijeća»...Mogla bih to nazvati i kao mravima usred beskrajnog svemira... Naravno, ja nikako nemam namjeru vrijeđati nikoga, kao što se vidi i iz priloženog jer nisam nikoga imenovala niti rekla ikoju riječ o nekome. No čini mi se da će nakon određenog vremena zaista doći do toga da će kvaliteta i zanimljivost bloga zaista morati tražiti s velikim naporom.

Također, vidim da se u zadnje vrijeme također otvaraju neke nove domene koje pružaju servis bloganja. Ali ja nemam namjeru nikuda otići. Dobro mi je ovdje gdje sam se već odavno usidrila...zapravo, i predobro ;)

Za to ste vi krivi ;D

02.05.2006. u 17:13 | 5 Komentara | Print | # | ^

Blokada


Pa, dragi moji, sretan vam praznik rada...ili radnika...kakogod se to vec zvalo.
Neki od vas mozda uzivaju u ovom nenadano lijepom danu nakon nekoliko uzastopnih tmurnih i kisovitih dana u nekoj prostranoj livadi ili pikniku. Ja sam medjutim izabrala malo pasivniji nacin. Mozda i nije najbolji, ali nekako nemam bas volje a ni drustva za nesto drugacije. Zapravo, volja uvijek i odmah dodje ako se nadje dobro drustvo. Buduci da istog nema...


Imam neke stvari u zivotu preko kojih bi voljela prijeci. Zaboraviti ih naravno ne mogu, a niti to i ne zelim, nego jednostavno prijeci. I bas kada mi se ucini da sam presla preko te stvari, nađem se u situaciji gdje bih trebala reagirati tako da je ono otprije kao neka rijesena stvar.
Ali uvijek mi se pred ocima pojavi ta stvari ja jednostavno ne mogu a da ne odreagiram hladno jer me ta stvar previse dirnula da bih se u sljedecem trenutku mogla praviti da je sve u najboljem redu.
Sto je najgore, ako i prođe dosta vremena i sve se vrati u kakvu-takvu normalu, ja se opet sjetim te stvari i na povrsinu mi isplivaju sjećanja s kojima se jednostavno ne mogu tek tako pomiriti.

Htjela sam reći da je najbolje neku stvar riješiti odmah i prijeći preko nje ili je uopće ne riješiti i odmah se zaustaviti dok god se to ne riješi. Ako preko volje odlučim prijeći preko toga pa mi jeto poslije stalno tu negdje i "kopka me" onda ne mogu normalno nastaviti dalje.

Imate li vi sličnih situacija u svakodnevnom životu?

01.05.2006. u 17:06 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*









































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se