Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Maglovito jutro
Vjerujem kako sam već puno puta u svojim postovima napisala kako je život prolazan, ali voljela bih još jednom istaknuti kako zaista može i proteci tako a da ni ne trepneš.
Hodajući danas sumornom, maglom obavijenom ulicom, slušala sam usamljeni hod svojih koraka. Nigdje nikoga...pokoja mačka protrči kroz cestu tek toliko da oda neki živući trag u toj beskrajnoj tišini.
Kapcima teških poput olova, jedva sam otvarala svoje oči ni ne pazeći kuda idem. Obavijena u sumornim mislima u svojoj glavi koja mi se činila kao nekim teškim teretom kojeg moram nositi na sebi, činilo mi se da me ovog trenutka ništa ne može prenuti iz tog «zarobljenog» stanja.
Onda mi se ipak učini kako mi svježi zrak dopire do mozga. Ugledah rosom posutu travu, i bijele padobrance iz ocvalih maslačaka pokraj puta. Ponegdje se oglasio i zov ranojutarnje ptice....Ni sama ne znajući zašto, polako, kao što ruža otvara svoje latice, i ja sam pretvarala svoja usta u smješak.
Dirnulo me sve što sam ugledala oko sebe, kao da sam se najednom probudila iz nekog zarobljenog stanja u svojim vlastitim mislima. Ipak,ovo je bila naznaka jednog lijepog jutra, možda ne toliko izgledom, koliko obećavajućom nadom da sam gledala život na svakom koraku svog puta.
Ništa nije ljepše nego kad shvatite koliko toga vas može natjerati u smješak svakoga dana.
Čak i ocvali maslačak pokraj starog, trošnog puta.