Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Slijep, gluh...ili neki drugi defekt?

Jeste li ikada primijetili koliko «rupa» imate o stvarima koje su vam zapravo pred nosom, a skužite to tek nakon što prođe dobri dio vremena. I onda se zapitam: «Pa gdje sam ja bila svo ovo vrijeme?!»
Nekad sam svjesna o kolikim stvarima zapravo ne bih znala reci apsolutno nista, ali cak i tada kao da odbacujem onu mogucnost gdje bi i kako to mogla saznati. Mozak kao da mi govori da ima vremena za te «sitnice», zašto da se opterećivam glupostima kada još toliko stvari moram obaviti, pa čemu gubiti vrijeme tražeći odgovore...i onda tako dan za danom dok se zapravo ne probudim iz nekog transa i shvatim kako ja zapravo cijelo ovo vrijeme uočavam neku stvar sa krivog kuta gledišta.
Sa stvarima poput takvih, koje su već općepoznate dugo vremena, ja uvijek doživim kao neku novu stvar. Jer sam je tek sada zapravo otkrila. Za sebe. U svojoj glavi.

Uostalom, mislim i na neke tako svakidašnje stvari kojima mnogi ljudi ni ne pridodaju neku veliku važnost. A te stvari koje su nam iz dana u dan takoreći pred nosom često moramo otkrivati duže nego što bi bilo potrebno.

I onda shvatim koliko sam slijepa za ovo oko sebe.
Treba gledati...i ne odbacivati ili zametnuti to u neki kut svoje glave, nego to zaista otkriti. Vrijeme teče, a da nismo ni svjesni koliko bi nam stvari koje još nismo dobro ni uočili mogle pomoći.

Kao kapi kiše što padnu na suhu zemlju.

U jednom času je mokri trag,

Sljedećeg trena kaplju proguta bezdan...

I opet ispočetka...

29.04.2006. u 16:19 | 6 Komentara | Print | # | ^

Prostranstva


Zid koji priječi da se razvije nešto više među nama prevelik je.
Možda je Tebi dovoljno ovo što imamo? Možda.
Ali ja tražim nešto više, nešto jače, nešto što bi me vezalo u Tebe, nešto po čemu bi prepoznavala samo Tebe. A ja još uvijek ne mogu reći ništa takvoga.
Znam da će mi jednog dana biti žao. Već mi je i sada.
Znam da možda više neću naći nikoga poput Tebe, i da je ono što ja tražim možda potraga za već odavno izgubljenom pobjedom.
Ali, ja moram tražiti, moram krenuti dalje, moram se uvjeriti...


Znaš li kako je kad već slažem neke slike u glavi, neke misli koje bi mi pomogle da što nježnije prekinem onu sponu koja nas veže? I nemoj misliti da mi nije teško.
Ali ja sam nemirni duh kojemu vrijeme istječe, a zna da mora preći još tolika prostranstva.

I nemoj nikada pomisliti da mi nije bilo lijepo. Nikada. Jer ti si prvi kojemu sam osjećaje svoje pokazala. Ali još uvijek tražim samu sebe među tolikim prostranstvima, među tolikim ljudima i ličnostima...karakterima. I zato moram krenuti dalje...

Nikada nisam osjećala prema Tebi onako kako si ti osjećao prema mojem biću, prema meni. Da si me osvojio samim sobom, nedvojbeno jesi. No, ne želim Te povrijediti jer znam da osjećaji nisu jednaki.


Moram, naprosto moram krenuti dalje...nadam se da ćeš mi jednog dana moći oprostiti.

Image Hosted by ImageShack.us

26.04.2006. u 11:32 | 10 Komentara | Print | # | ^

No justice, no mercy.


Bilo mi je već krajnje vrijeme da maknem onaj uskršnji post ;)

Gledala sam neki dan na televiziji film o skupini ljudi koji pronađu sakriveni otok na Tajlandu, prozovu ga Rajem na Zemlji i nastane ga pod uvjetom da više nitko ne smije saznati za njega i više se nitko ne smije doseljavati. Kad se to svejedno počelo događati, počela su ubojstva i slične strašne stvari nad kojima sam se zgrozila.
Mislim pa stvarno! Gdje uopće na ovoj Zemlji ljudska noga još nije kročila?! Ima nas toliko puno da se ništa ne može sakriti. Apsolutno ništa.

Postali smo kao neka vrsta životinja koja samo iskorištava sva Zemljina bogatstva, ali ništa ne daje zauzvrat. Ima jedna riječ za to...uf, na vrhu mi je jezika....Osim toga, ne samo da smo postali istrebljivači (ah to je ta riječ!), nego se tamanimo i između sebe, kao neke najgore primitivne životinje. Kad se samo sjetim kako su prije crnci bili diskriminirani poput neke najgora vrsta smeća! A ima toga i danas, bez brige...

Ljudi moji, pa u što smo se pretvorili? Tamanimo prirodu u kojoj živimo, bez ikakve milosti i zdravog razuma, tamanimo se između sebe...Stvarno, ni životinje nisu takve!
A opet, kad malo bolje pogledam, takvi smo bili oduvijek, a očigledno ćemo takvi i ostati. Vuk može dlaku promijeniti, ćud – nikada.

Što se tiče pravde, mislim da se ona izgubila kao i većina onih stvari koje bi nam pomogle da ostanemo ljudi. Izgleda da svakim danom poprimamo sve gori i gori oblik.

Raspad sistema?

I hope not.

23.04.2006. u 20:00 | 10 Komentara | Print | # | ^

Sretan Uskrs!


Lijep, sunčan, pun cvrkutavih ptica...evo, baš onakav Uskrs kakvom sam se nadala!

Sve najljepše, najbolje i naj naj želim svim svojim dragim blogoljupcima i ostalom blog narodu.
Nemojte mi se prenatrpati kolačima da možda ne bi netko na Hitnoj završio. Živjeli mi!

16.04.2006. u 13:03 | 20 Komentara | Print | # | ^


Danas mi je jedan od onih dana kad mi je potrebna samo brza muzika, prazna kuća i ja. Sad se malo mrdam, čagam i razmišljam kako mi je dobar ovaj dan.
Raspoloženje je na vrhuncu. Nije potrebna zagušljiva prostorija s hrpom ljudi i kosom zasmrađenom od dima cigareta. Ponekad čovjek treba malo samoće da se uživi u sebe, u svoje biće i svoje ja. I ponekad je takva zabava i najbolja.

Nije potrebna hrpa alkohola. Samo čaša vode.
Samo je stvar u tome kako i na koji način odlučiš uživati.

So, come Mr. DJ and turn the music on!

Image Hosted by ImageShack.us

14.04.2006. u 15:29 | 8 Komentara | Print | # | ^

Kad nas ne muči ono veliko...



Ono o čemu bih danas voljela pisati je baš ono što sam jednom svom dragom blogeru ostavila u komentaru. Ma znat će on :)

Uglavnom, jeste li se ikada zapitali koliko ste puta znali pasti u neko mračno raspoloženje ili depresiju potaknuti vlastitim razmišljanjem?
Obično čovjek, čim više razmišlja o nekoj stvari, ne može dugo razmišljati pozitivno, već uvijek prijeđe na one negativne strane.

Kad malo bolje pogledam, mi, današnji svijet, smo općenito jedan jako nesretan narod. Ne mislim samo na Hrvatsku, već općenito, na svijet. Koliko se samo nesreća, ubojstava i silovanja dogodilo u protekla 24 sata? Ne znam, a da vam iskreno kažem, i ne želim znati.
Čim više čitam novine i pratim vijesti to sve više uviđam kako bi možda bolje bilo da više nikada ne zirnem ni na jednu stranicu novinskog lista ili bacim pogled na Dnevnik.
Da, ljudi su zaista nesretni. Ali kad i nisu, odnosno, kad životne mogućnosti upućuju na to da mogu biti ljudi sa sretnim i mirnim životom, to ipak nije dovoljno...mozak opet kopa i kopa u svojoj glavi dok ne naiđe na neki nepostojeći ili tako maleni problem i počne se njime baviti sve dok nas toliko ne obuzme da postanemo nesretni.

Kad pogledate, dragi moji, mi smo narod koji hvala Bogu, živi u miru. Nema rata, nema terorizma i ostalih velikih problema koji bi nas zaokupljali da bi morali zaista brinuti kako da izvučemo živu glavu i zbrinemo se za svoje najmilije.
Nismo neki bogatuni, svi smo mi više-manje prosječni ljudi sa prosječnim materijalnim statusom. Ali to nikako ne znači da ne možemo biti bogati duhom...

E tu sam došla do one stvari o kojoj bih voljela nešto više reći.
Psiha svakog pojedinca je drugačija. Svatko određuje kakvim će životom živjeti, hoće li to biti bogati i duhom ispunjen život, ili cjelodnevno buljenje ispred TV ekrana. To je svakome na izbor.

Ali, baš danas, kad nam ništa ne fali, kad nemamo nekih velikih problema oko kojih bi se morali brinuti, opet smo nesretni. Zakopamo se sami u sebe i isisamo zadnju zraku entuzijazma iz samih sebe i tražimo bar nešto što bi moglo ocrniti sav ovaj svijet i uvjeriti nas kako je cijeli ovaj život beskoristan. Što je najgore, svaki čovjek sam sebe uvjeri kako je baš njegov problem najgori na svijetu...i ne osvrće se oko sebe...i ne shvaća kako je to možda samo jedna užasno mala sitnica u moru zaista velikih problema.

Da, ponekad si ljudi previše zabriju. Zabriju svoj vlastiti film u glavi i ne vide Život oko sebe...Ne vide radost, ne vide sreću u još jednom lijepom danu u miru, u zraci sunca, u ptici što preleti iznad njihove glave. Ne vide radost u svojem koraku, ne vide koliko su uopće sretni što mogu hodati, što imaju zdrave noge koje su mnogima oduzete...Ljudi ne vide koliko bi lijepih stvari mogli učiniti krateći svoje slobodno vrijeme umjesto baveći se samo vlastitim iluzijama i kukanjima kako je njihov život najteži. Pa što ako i jest? Kukanje neće ništa pomoći. Umjesto da se nastoje otarasiti toga, oni još više i više tonu sami u sebe...
A zašto umjesto toga ne bi prošetali kroz neki park...neku livadu? Ubrali poneku travku i prisjetili se kako je divno osjećati miris svježe zelene trave, Miris Života?
...Prošli prstima kroz divnu čistu vodu i prisjetili se kako je divno biti u prednosti što imamo sva ta bogatstva koja mnogi nemaju?...
...Zašto ne bi recimo, zagrlili drvo? Nemate nekoga kraj sebe...pa što onda? Sve ovo oko nas što raste, što buja i što daje život, jest živo. I nevjerojatan je osjećaj zagrliti biljku i spoznati koliko ste ovisni o njoj...o tom malom drvu koji vam omogućuje da dišete, da se držite na životu!

DA, život jest lijep, samo ga morate gledati s prave strane. I zapamtite: Sreća se nalazi u malim stvarima...u najsitnijim zadovoljstvima.

A sad udahnite. Vidite li koliko ste samo sretni? Da, jeste, samo to i ne shvaćate :)

12.04.2006. u 22:53 | 7 Komentara | Print | # | ^

Waiting...for what??


Jeste li možda vidjeli kako se cijeli život vrti oko nekog čekanja?
Počevši od jutarnjeg čekanja na red za kupaonu, čekanja autobusa, čekanja drugih ljudi, iščekivanja rezultata testova...do čekanja da vam u život uđe netko ili nešto što bi vas usrećilo...iščekivanja po onim beskrajnim bolničkim hodnicima da vam doktori kažu hoće li netko vaš dragi preživjeti ili neće.

Kad pomislim, život mi se čini kao jedno veliko Čekanje. Nikad ne živimo samo za danas, nego uvijek nešto iščekivamo. Čekamo sutrašnji dan, čekamo sljedeći mjesec, čekamo godinu...
A puno ljudi govori kako im život leti prebrzo, kako ne stignu napraviti toliko puno stvari koje bi htjeli.
Koja ironija!
S jedne strane, život nam je popunjen iščekivanjima, a s druge strane čini mi se kako od silnog čekanja ne stignemo napraviti bitne stvari u životu.

Zašto čekati kišu da staneš nasred ulice i pružiš ruke prema nebu iščekujući te male kapljice života? Pruži ih sada, nebo ti uvijek može nešto ponuditi...od tople zrake sunca do plahog lahora vjetra.

Zašto čekati noć da bi počeo brojati zvijezde? Koliko samo ima stvari na ovom svijetu koje bi mogao prebrojati! Pogledaj onaj zalutali kamenčić na tvojoj cipeli. Tko zna koliko je još takvih, počni brojati!
Pogledaj van, koliko je samo travki rasprostranjeno po našoj Zemlji. Pa što čekaš? Počni...

Zašto čekati da ti Ljubav pokuca na vrata? Tako možda nikada neće. Zašto je sam ne bi počeo tražiti, krenuti zajedno sa svima onima kojima je dosta čekati da im se nešto pozitivno pojavi u životu?
Možda je ovaj svijet postao previše trom, usporen...čemu čekati život da bi počeo živjeti? Zašto umjesto toga ne bi stupio nogom u taj svoj život i napokon ga počeo živjeti?

Da lako je to reći...-kažete sami sebi nakon ovog posta. I opet ste se vratili čekanju.
A ja ću vas pitati samo jednu stvar: Što je uopće lako u životu?

09.04.2006. u 20:36 | 11 Komentara | Print | # | ^

Reci mi...kako je biti poput djeteta?



Jeste li ikada osjetili neraspoloženje koje vam se rodilo iz jedne jedine misli?
Naravno, uvijek mogu okriviti pms. Ali, zaista sam razmišljajući shvatila da me povrijedio nekim svojim riječima. Da sam malo razočarana. To je ona mrvica. Nisu to nikakve velike stvari...ali da li uvijek u pitanju moraju biti velike stvari da se čovjek razočara? I sad me ta mrvica počela kopkati...

I onda je ta misao s početka posta prerasla u poduže razmišljanje. Zatim u bujicu. Nisam više vidjela lijepi dan oko sebe. Nisam više vidjela osmijeh na licima. Bila sam tužna, zabrinuta...Je li to zaista osoba kakvom sam ja mislila da jest? Što ako mu dopustim da uđe u moje srce, i onda me povrijedi? Možda bih ipak trebala ostati rezervirana, pomalo hladna...Tek toliko da vidim kako će se stvari razvijati. Iz iskustva znam da nikada nije dobro odmah otvarati svoje srce.
A ja baš poput malenog djeteta uvijek iznova to činim. To je onaj dio mene koji nikada neće nestati. Uvijek ću pružiti ruku prema svakome sa smiješkom na licu...
A djeca odrastaju. Čak i ono dijete koje čuči u svakom čovjeku. Zapravo, ono blijedi. Hoće li i moje tako izblijedjeti? Ostati samo pusta slika u mislima i sjećanjima?
Uvijek govore kako je najveća sreća ako čovjek ima srce malenog djeteta. No, zašto je onda to i najbolnije, najteže...najtužnije...
Djeca često plaču. Često su povrijeđena. Baš zbog toga što su samo - djeca.
A ja nisam sigurna da želim biti poput njih.


I onda dobijem zagrljaj. Topli, iskreni.


Pa opet pomislim, možda je ipak pms...

04.04.2006. u 16:48 | 11 Komentara | Print | # | ^

Daj mi ruku. Siguran si samnom...


Ovisna sam o ljudima. Ovisna sam o drugima. Svatko je od nas. Pomislite samo koliko puta na dan trebate nesto napraviti, ali ne mozete prije nego sto se ne oslonite na nekoga. Puno puta imam bezgranično povjerenje u određene osobe, ali u neke imam povjerenja samo zato što moram. A onda se dosta puta zna dogoditi da me pojedinci iznevjere. No, tako je to u životu. Uspon. Pad. Uspon. Pad. Uspon...

Kako to spriječiti? Nikako.

Svakim danom stojim pred semaforom. Ispred mene je jedno veliko križanje kojeg treba prijeći. Samo što semafori ovog puta nisu strojevi, nego ljudi.
Teško je razlikovati kada zaista mogu znati da će ta osoba zasvijetliti zelenom bojom i kada ću znati da će me doista sigurno prevesti preko te zebre. Ali ja idem.
Nemam bezgranično povjerenje u ljude. Nisam naivna. Ali vjerujem. Vjerujem da još uvijek ima onih koji poštuju tuđe povjerenje jer znaju da će i njima takvo jednom u životu trebati.


Ne bojte se biti dobri vodiči. Dobar oslonac. Ne bojte se ljudima reći kako se mogu pouzdati u vas. Niste slabi. Nećete se skrhati, jer je svatko od nas stvoren da bude na korist onome drugome.

Simbioza života.

**i još nešto samo da nadodam. Ubuduće bih molila sve mi drage blogere da mi ne šalju spamove putem komentara jer ću naprosto biti prisiljena da podnesem prijavu. Nadam se da će komentari postati sredstvo komunikacije kojim ćemo se moći družiti i razgovarati, a ne dodijavati jedni drugima bespotrebnim reklamama i spamovima.
Hvala svima **

02.04.2006. u 10:56 | 11 Komentara | Print | # | ^

Nebo boje zvijezda


Koliko li sam puta prolazila ispod zvjezdanog neba i brojila zvijezde? Sama
Koliko puta moj je pogled zastao na nebu tražeći nečije oči...da nisam više sama?
A sada se te oči šeću istim tim zvjezdanim nebom smijući se od sreće. Jer, nečije oči stoje tik do njenih i smiju se zajedno s njezinima.

Ah, to nebo...nikada nemojte pomišljati da nema nešto u tim zvijezdama. Tko zna što su one sve vidjele. I što će tek predvidjeti. Tko zna...možda su to besmrtni odsjaji naših duša...Neke se rađaju, neke se gase. Nepovratno.
Stojeći ispod njih, shvaćam koliko sam malena. Znam da sam samo jedno maleno zrnce prašine koje zauzima ovaj svijet, ali da bez tog sitnog zrnca svijet ne bi ostao isti. Znam kako tamo gore ima na milijune tih užarenih duša, ali da je jedna od njih i moja...svijetli i žari se, ponosna što zauzima mjesto u tom milijunskom prostoru kojeg i ona pomaže činiti takvim.

Čovječe, pazi da ideš malen ispod zvijezda. Ali s velikim srcem i naćuljenim ušima...jer tko zna kada bi jedna mogla ući i u tvoje srce, ili ti šapnuti nešto što će biti samo tebi znano...

*Voli vas vaša bllankk*

01.04.2006. u 15:54 | 8 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*









































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se