Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

.beznaslovni.proljetni.lijepi.sunčani.


Kako mrzim nedostatak vremena. Kad se moram žuriti, kad moram sve naglavačke i na brzinu. I ovaj post je u takvoj sličnoj stisci, ali dok ga pišem, trudim se ne gledati na sat...pa što ako malo zakasnim? Post je važniji ;)

I upravo sad izgubih misao. Kako mi to ide na živce. Par minuta imam savršenu rečenicu u glavi koju samo trebam pretočiti na ovaj -virtualni-papir, i onda mi pobjegne. Baš kao za inat.

Morala sam napisati danas ovaj post. Jer ipak je to zadnji dan mjeseca ožujka. I to se događa samo jednom u godini :). Budući da je sutra prvi april, razmišljam da priredim neku spačku, onako neku slatku, pomalo šokantnu...ali ne veliku. Kužite me? Moja radišna glavica već je smislila jedan idealan -nazovimo ga- plan. Ali, opet, znam kako bi meni bilo da me netko tako kuri, pa ipak odustajem. No za svaki slučaj...još je uvijek tu negdje, u rukavu.

Kako bilo da bilo, želim vam sretan zadnjoožujski dan.
Puno mi se toga dogodilo ovaj mjesec. I to puno lijepoga. Zato sam morala zaokružiti ga i okončati jednim kratkim prisjećanjem.
Nadam se da ću imati još puno ovakvih dana.

Sunčane zrake neka vam dopru do lica, neka vas taknu. Jer proljeće je već ovdje...samo morate dobro napnuti uši...slušajte, već nas zove...
Hajdemo!

31.03.2006. u 11:41 | 3 Komentara | Print | # | ^

Osjećaji i stvarnost. Uskladiti ih?

Opet ta kiša...a baš kad sam se ponadala suncu.

Znate...iako vam je lijepo, iako je sve onako da se nemate cemu pozaliti, opet vam nesto nije po volji.
Nesto ide prebrzo...nesto ide usporedno samnom ali puno vecom brzinom nego sto ja to mogu pratiti.

Bas kad vam se ucini da je sve tako sareno, sve tako u bojama, ocinjete shvaćati kako se možda svijet ipak prebrzo okreće u svim svojim bojama prije nego što to uopće počnete shvaćati.

Potrebno je samo reći Uspori malo...Vrijeme leti, da. Ali svijet neće nikuda pobjeći, neće nestati. Daj mi vremena, i pokazat ću ti sve što se sakriva u mojem srcu...
I na meni je krivnja. Znam uhvatiti sama sebe kako potičem vrijeme, kako potičem svijet da se brže okreće oko mene a ja želim baš suprotno.
Kao da stojim na jednoj velikoj točki i promatram svijet oko sebe. Oko sebe vidim nebrojeno mnogo stvari, ljudi, duša, a ja ne mogu odlučiti kojim tempom da krenem u svoj život. Kad neku stvar napravim brzinski, poslije se zapitam zašto sam to učinila. Zašto nisam mogla malo pričekati? Možda bi tada boje života bile još šarenije.
Kako da znam? Kako da se odlučim koji tempo da stavim na ovu svoju glazbu života, melodiju trenutaka?

29.03.2006. u 23:55 | 6 Komentara | Print | # | ^

Kad si sretan i kad drugom želiš sreću svu...


O Bože kako je lijepo ovo vrijeme!
Osjećam se poput leptira s najljepšim bojama koji leti od cvijeta do cvijeta svima šireći osmijeh na lica...Ne znam jesam li jedina, ali vrijeme zaista utječe na moje raspoloženje.

Kao po običaju, svakog jutra/podneva/ upalim radio da čujem poneku dobru pjesmu ili koju novost. Sjećam se onih svojih tužnih momenata gdje nisam ni smjela čuti neku ljubavnu pjesmu. Ali kad ti se dogodi ljubav, ništa te više ne pogađa.

Dragi moji.
Ja sam u tako dobrom razdoblju da jednostavno ne mogu nista drugo zapisati osim koliko sam sretna.
Nakon ovog sramotno kratkog posta svima vam se ispricavam...

...i saljem vam jedan osmijeh koji pokazuje cijeli redoslijed mojih zubica...znaci od uha do uha :))

Image Hosted by ImageShack.us

28.03.2006. u 10:40 | 13 Komentara | Print | # | ^

.::oh pizdarija::.


Znate li ponekad one situacije u kojima vam se osobe obracaju, a vi samo blagonaklono klimate glavom?
Ugodno vam je slusati, i u tom se trenutku slazete s njom, klimate i potvrđujete.

A kasnije, kad ostanete sami u svojim mislima, malo bolje razmislite o svemu onome sto vam je ta osoba rekla, osjecate da vam nije jasno kako ste se slozili s nekim stvarima koje vam sada uopce nisu privlacne.

Jesam li u tom trenutku imala neke druge misli u glavi, pa sam slusala s napola uha? Ili nisam bila u dovoljno realnom stanju da stvarno razmislim i donesem pravilan zakljucak?

A sto je najgore...onda osoba smatra da se vi s time slazete i kako vam je svejedno...
a vas i dalje kopa taj mali crv ljutnje na samog sebe, jer ste se iskljucili bas onda kad trebate reci ono sto mislite. Ili bar sutjeti ako se ne slazete...

uf.

22.03.2006. u 15:22 | 19 Komentara | Print | # | ^

............I živim za taj osjećaj.............

Sjedim pred kompjuterom, ruke su naslonjene na tipkovnicu, željne da se prime posla.

Svakim danom sve više uviđam kako postoji milijun stvari koje mogu napraviti u danu, a da mi svaki taj trenutak bude ispunjen nekim entuzijazmom i pokretom. Bilo psihičkim, bilo fizičkim.
Ali, ne uviđaš te nebrojene mogućnosti sve dok ti u životu ne doleti neki poticaj. Neka začinjena iskra u zraku koja te naprosto tjera na smiješak i polet svemu čega se primiš.
To je ta iskra....tjera te da pozitivno gledaš na svijet, primora te na osjećaj da si voljen i da s pravom zauzimaš ovo mjesto na svijetu.
...da tvoj život netko cijeni, da diše za tebe i da mu je beskrajno stalo do tebe...

Onda shvatiš da sve to ima smisla, da je sve tako lijepo, da se osjećaš sretno...Ne mora to biti osjećaj koji te neprestano drži, ne. To je onaj osjećaj koji te prožme cijelim tvojim tijelom baš kad si spreman posrnuti.
Ali onda te ta neka nevidljiva sila povuče prema naprijed, primora te da pogledaš naprijed i da se nasmiješiš...

I živite za taj osjećaj...jer ljubav je jedina stvar koja nas može spasiti ovdje...tu...sada.

Image Hosted by ImageShack.us


19.03.2006. u 20:27 | 14 Komentara | Print | # | ^

Mrvice s kuhinjskog stola


Bas spremam zaposliti svoje ručice i ispuniti kuhinju miomirisima tek ispečenog kolača pa razmišljam kako da i vama malo prošvercam.
Nažalost, elektronika tako daleko još nije stigla :)

Šteta, jer zamislite, kako bi to bilo dobro. Uz svu glazbu, boje i fotografije kojima možete drugima predočiti kako se osjećate, zar ne bi bilo fantastično da možete mirisom ispuniti svaki kutak svog bloga, koji bi mogao puno toga reći o vama samima...

Ipak, nikad ne reci nikad.

Što nam sutra sve može donijeti?
Novi osmijeh na licu, suzu u oku ili pogled zabrinutosti? Sve je tako neizvjesno...

Evo, već me zovu. Moram krenuti, kad sam već obećala da ću ispeći taj kolač.

18.03.2006. u 13:44 | 7 Komentara | Print | # | ^

Vrteći se u bojama života

Image Hosted by ImageShack.us Jucer, vec u kasne nocne sate, prebirući po mislima u svojoj glavi, shvatila sam koliko sam zapravo sretna a da to ni ne uviđam.
Naravno, nije uvijek sve savršeno, ali kad pogledam u cjelini, što mi fali?
Imam sve što čovjeka može učiniti sretnim. Čak i kad nisu sve kockice posložene kako treba, uvijek su tu i ne gubim ih, što je najvažnije.

Osvrćem se iza sebe unatrag godinu dana...Što se promijenilo?
Sve.
Najviše ja. Nabolje, nadam se.
I izgubila sam neke ljude koji su mi prije bili jako važni u životu a sad sam shvatila da je to bila cijelo vrijeme samo moja imaginacija, a ne pravo stanje stvari. Dakle, kad sam odlučila pustiti takve stvari, a i osobe iz života, mogla sam krenuti za nečim novim...Osjećala sam izazove, život me vukao k sebi...

I sad sam tu. Sviđa mi se to što vidim.
Još uvijek ranjiva, romantična i pomalo sanjarska duša vrluda putevima života sa smiješkom na licu. I maše, maše svima pozivajući ih na ples koji ne smiju propustiti...

Dođite, pridružite mi se!

Vaša bllankk

17.03.2006. u 22:48 | 6 Komentara | Print | # | ^

Ma pusti nek traje...


Je li moguće da iza najlošijeg dana dođu tako prekrasni?
Dobila sam mail prije par dana, jedan od onih u kojima moras slati nesto da bi ti se zelja ispunila. Inace nisam praznovjerna, i gotovo nikad to ne radim, ali ne znam sto me ovaj put spopalo.
Je li upalilo? Ni sama nisam mogla vjerovati. Ipak je to prevelika slučajnost....

Kazem si ne moze mi biti bolje u zivotu...nasla sam osobu kojoj je do mene stvarno stalo. Ali zasto me onda stalno izjeda taj crv sumnje, da se nesto ruzno mora dogoditi? Zasto cekam nesto negativno da bih se uvjerila da je zaista ovo sve istina?

Sjecam se kada sam sanjala o ovakvim danima, razmisljala o svemu lijepome sto bi mi bas ovakvi dani mogli pruziti. Sad kad je sve to doslo, opet osjecam da mi nesto fali...

Zasto jednostavno ne mogu biti zadovoljna? Ma znam ja to dobro. Zato sto preispitujem svoje osjecaje, trazim se negdje u svim tim emocijama koje mi On nudi, ali znam da ja ne osjecam toliko snazno prema njemu koliko on prema meni...

Uzivat cu, prepustit cu se. I nek traje dokle traje...

Image Hosted by ImageShack.us

16.03.2006. u 10:18 | 13 Komentara | Print | # | ^

totalka gotova



Samo mogu reci da mi je danas bio jedan od najgorih dana u životu.
ne pitajte me ni kako, ni zasto. Jednostavno, i toga mora biti.

Poslije napornog i nadasve iscrpljujućeg dana, nisam pametna ni za sto. Samo vam svima zazeljeti laku noc.

Moram srediti misli.

Vasa bllankk

Image Hosted by ImageShack.us

13.03.2006. u 22:53 | 14 Komentara | Print | # | ^

...


Nisam se ni nadala da ću se jučer zabaviti. Zapravo, nikad nije onako kako se čovjek nada da će mu biti, pa je bolje očekivati ništa. Bar poslije nisi razočaran.
Jesam li ja partibrejker?
S kim god da idem, nikad se ne zabavim dobro.
A tako bi se smijala...razuzdala...razbacala se na onom podiju...ispucala adrenalin. Ma sve. Očito nitko ne dijeli takvo mišljenje sa mnom.
Umjesto toga, stajala sam kraj frendica koje su mi puhale dim u kosu, oglušila kraj onog blesavog zvučnika i bezvezno gledala uokolo...Moja idealna večer? Definitivno Ne.
Sve u svemu, pred kraj i nije bilo tako loše...ali...ne onako kako bi moglo biti.



LJUBAV


...JE NEŠTO VELIKO, SJAJNO, PLAMTEĆE
POPUT VELIKE SJAJNE ZVIJEZDE ILI GORUĆE, NAJSJAJNIJE VATRE.
LJUBAV, KAO MORE DUBOKO
KAO PLANINA VISOKO
POPUT NEBESKE PTICE ŠTO JE VJETAR NOSI NEBESKIM PROSTRANSTVOM.
LJUBAV JE NEDOSTIŽNA, VELIKA I UZVIŠENA
JAKA I NEPOBJEDIVA.
LJUBAV JE ONO ŠTO SE VOLI, ŠTO SE LJUBI I ZA ČIM SE I U SMRT IDE!



Image Hosted by ImageShack.us

12.03.2006. u 11:24 | 17 Komentara | Print | # | ^

Njemu


Najprije je to bio samo pogled...Zatim dva, tri, i na kraju se više niti ne sjećam koliko su moje oči prema Tebi skretale.

Nisam Te ni pretjerano poznavala.
Nisi bio ni nešto jako zgodan...Ali si me tako privlačio...Za mene si bio najzgodnija osoba na svijetu.
Hajde, pogledaj me, skreni pogled...Dokaži da i Ti nešto osjećaš prema meni.
I jesi. Gledao si me tako da sam svaki put izludila. Zašto sam se pred Tvojim pogledom osjećala tako ogoljeno, kao da prožimaš svaku moju misao, svaku česticu moga bića, da me čitaš kao knjigu...Da jednim pogledom saznaješ sve o meni?
Ni Ti mene nisi poznavao, ali zašto sam imala osjećaj da me poznaješ bolje od ikoga drugoga? Pitala sam se zašto sam Ti dopustila da ostaviš na mene tako duboki dojam. Odgovor mi nikada nije bio jasan...

Svaki sekund mojih misli si krao tako bezosjećajno, otvorio si ona vrata koja nikome nisam dopustila da ih otvori. Zašto si mi davao lažne nade?
Poglede kojim si me krao, oduzeo mi sve što je bilo samo moje, intimno...

Danas, kada sam te napokon pustila iz sebe, žalim što nije bilo bolje vrijeme. Jer, tko zna gdje bi nam bio kraj?
Možda se sretnemo u nekom drugom životu...gdje neće biti prepreka i granica, gdje ćemo se osoboditi sami od sebe i krenuti nekom nepoznatom stazom...

Ipak, ostavila sam jedno mjesto prazno, samo za tebe. Jer, u meni mora biti urezana osoba koja me tako dobro poznavala, a da nije znala išta o meni. Ali to je samo jedno sićušno mjesto u zabačenom kutku moga srca.

Jer život je rijeka koja odnosi sve za sobom, i ja moram krenuti za njom.

Image Hosted by ImageShack.us
...ostala je slika, samo sanjarska slika u sjećanju želja...



11.03.2006. u 13:56 | 8 Komentara | Print | # | ^

Svi su muškarci svinje (?)


Razgovarala sam prije neki dan s jednom osobom o – muskarcima.
Samo da napomenem, ta osoba je muskog spola.
Dotakli smo se teme o musko-zenskim odnosima. Čini mi se da smo došli do dijela kada sam rekla da žene treba poštivati i držati ih ko «kap vode na dlanu» sve dok to ne počinje biti iskorištavanje, naravno.
A on meni kaže:

-Ma daj, molim te. Koji bi pravi muškarac puzio na svaku ženinu riječ?!
-Ja znam da je takvu osobu teško pronaći među svima vama, ali ja još uvijek vjerujem da takav postoji. Osim toga, to se zove poštivanje, a ne puzanje.
– Odvratih ja.
-Možda čak i ima takvih. Ali vjeruj mi, svi su ti muškarci isti. Žele samo jednu stvar. Udovoljavat će ženi sve dok im ne pruži ono što svaki muškarac želi.
-A da? Znači, ja čujem sa stajališta jedne muške osobe da su svi muškarci svinje?
-Tako je. Svi mi želimo samo jedno...
– Potvrdi on seksistički.
-Ah, dragi moj. Doći će vrijeme kad ćeš upoznati žensku koja će te tako smotati da nećeš znati gdje ti je glava a gdje rep.
-Mene da ženska smota?! Moš si mislit! Ne može mene nitko smotati a kamoli žena.
-Ha ha! Vidi ga što se pravi pametan...Pazi što sam ti rekla. Jednog dana ćeš odrasti sve ovo, znaš? Postat ćeš takva dobrica da te nitko neće prepoznati. Obično umišljeni tipovi poput tebe uvijek imaju sličnu sudbinu.
-Daaaaj nemaš ti pojma.


Moram priznati da me ovo iznenadilo. Obično uvijek slušam kako nisu svi muškarci isti. A sad mi jedan pojedinac govori upravo suprotno, i to sa muškog stajališta.
Pokopao je sam sebe :)

Ipak, moram naglasiti da sam razgovarala s osobom koja više razmišlja svojim udom nego glavom tako da me u stvari ova njegova izjava uopće nije iznenadila.
Ali u biti, kad malo bolje pogledam, zar sve mi ne govorimo uvijek da su svi muškarci isti, a ipak se potajno nadamo da ćemo nabasati na onoga koji to baš nije?
Ima nas zaista svakakvih, ali svi se mi dijelimo na dvije potpuno različite skupine koje su užasno ovisne jedne o drugima.
U jednu skupinu spadaju muškarci koji uvijek imaju problema s iskazivanjem emocija. Iznimke uvijek postoje.
U drugu skupinu spadaju žene koje se vrlo emocionalne, sklone maštarenju i romantici, a i ovdje su iznimke uvijek moguće :)
I sad, kako ta dva različita svijeta prilagoditi jedan drugome?
U tome i jest stvar.
Svatko pronalazi svoj vlastiti način.
Ali ja ne vjerujem da su svi muškarci svinje. Bilo bi to presebično. Zar su i sve žene iste?

I još uvijek vjerujem da tamo negdje postoji Netko tko će biti samo moj...i tko će me istinski voljeti...

Image Hosted by ImageShack.us

pi es— secret, nadam se da se ne ljutiš što sam ti maznula slikicu...nisam mogla odoljeti :)

Poljubac od vaše bllankk

10.03.2006. u 14:45 | 6 Komentara | Print | # | ^

Samo iskrena ljubav pobjeđuje


Image Hosted by ImageShack.us Uvijek sam se pitala može li dvoje ljudi koje se vole zaista zadržati tu svoju ljubav bez obzira na sve prepreke koje nam donosi život...

Ili će ih most života razdvojiti na dvije slomljene duše koje lutaju kroz život tražeći lijek...

Nisam nikada bila u prilici čak ni vidjeti tu pravu ljubav. Nažalost, ne pripadam onoj skupini koja je imala priliku vidjeti ljubav između svojih roditelja.
Otkad znam za sebe,
Ta je mala djevojčica uvijek lutala od jednog do drugog slomljenog srca tražeći lijek.
Lijek koji bi spasio njene roditelje.
Kao mala, smatrala je da je Bog čuje. I da će ispuniti njezinu želju, najveću želju života.
Baš kao što je i zaželjela onu predivnu ogrlicu iz jedne trgovine i idućeg dana se našla na Njenu stolu...
Čvrsto je vjerovala da će tako jednog dana, kad se probudi, zateći svoje roditelje zagrljene.


Dani su prolazili.
I ta je djevojčica rasla.
Shvaćajući kako život nije onakvim kakvim ga je zamišljala u svojim djetinjim očima, polako je odrastala rastrgana između dvije slomljene duše...
Ponekad je mrzila sve te situacije gdje bi se nalazila rastrgana između dvije strane koje je tako voljela.
Shvaćajući kako je pred njom dugačak put, a na njenim leđima težak bremen, odlučila je ponosno krenuti tom cestom koju su joj zvijezde namijenile.
Ne posustajući, sakrivajući svoju tugu u očima i ranjeno srce, znala je da će doći dani kada će moći shvatiti neke stvari koje mogu shvatiti samo odrasli...


Da, shvatila je. I sada joj je lakše.

Jer zna da ljudi nisu dobre duše, da ima zlih. Zapravo, jedna zla duša je uvijek bila tik do Njenog srca . Ali ona to nije znala...
Naravno, kako bi uopće i mogla pojmiti da je baš njen otac ta duša koja je krenula krivim putem?
Kada je napokon shvatila...kada je ugledala svog oca u pravom svjetlu, toj maloj djevojčici se srce presjeklo.


Ali, vrijeme liječi sve rane. Baš sve.
Ona je u međuvremenu na svijet počela gledati drukčijim očima. Srce je zacijelilo, našlo je svoj put ka izliječenju...
Neke rane su ostale. I ostat će zauvijek.

Ali Njoj je drago da je otkrila sve. Da nije, možda bi još uvijek gledala na svjet kroz ružičaste naočale. I razriješila je sama sa sobom neke stvari koje su već odavno trebale biti razriješene.

I tako je Ona počela gaziti novim cestama svog života zauvijek ostavljajući bremen prošlosti za sobom. Učinila je to s veseljem.
I radosno krenula u nove stranice života koje tek trebaju biti ispisane.


Ali, Ona još uvijek vjeruje u pravu ljubav.
Zna da je negdje čeka, skrivena i šćućurena, samo čekajući svoju drugu polovicu da je oslobodi. Bar na trenutak, bar na sekundu...

09.03.2006. u 16:14 | 9 Komentara | Print | # | ^

Ponesena valovima...sreće

Lijep je dan. Začudo :)
I ja se baš tako osjećam. Začudo :), jer sam ovaj tjedan baš koma.
Imam toliko nesređenih misli u glavi...razmišljam o jednom popodnevnom zzzz. Tko zna, možda bi mi se nakon dobrog sna glava malo razbistrila.

Pisala bih o jednoj stvari, ali bojim se da ovog trenutka sam ipak nekako s glavom u oblacima. A kad je tako, stvar može ispasti prilično nerealna...O čemu se radi? Ma nije važno. Bar još ne zasad. Ako postane...No, vidjet ćemo još.

Dovoljan je samo taj jedan pogled da me vine u oblake...

Osjećam se tako dobro danas. A nema razloga. Zapravo, čak su mi se dogodile neke ružne stvari, ali kao da sam ostala iznad toga.
Kao da lebdim u nekoj zaštićenoj kupoli. I ništa negativno ne dopire do mene. Baš ništa.

A zrake sreće upijam kao najgladnija osoba na svijetu...

I smijem se...

Poljubac vam saljem (iz svoje kupole srece)

=)

Image Hosted by ImageShack.us

08.03.2006. u 14:25 | 12 Komentara | Print | # | ^

Pusti neka zvoni ta tisina...

Image Hosted by ImageShack.us

Koliko na šutnja može koštati? Ili, možda, ne-koštati?
Je li ponekad šutnja zaista poput zlata?

Mogla bih se složiti da je šutnja zlato, ali u iznimnim slučajevima. Nikada ne bih mogla reći da šutnja vrijedi zlata kada bih se našla u situaciji gdje se radi o važnim stvarima, tipa: morala, osobnih načela i stavova, i naprosto načina razmišljanja.
Smatram da je važno iznijeti svoje stajalište i da šutnja u takvim stvarima nikada nije bila pomagač.
Ali, zapitah se, koliko sam puta u životu rekla neke stvari koje možda nisam trebala? Da sam koji put držala jezik za zubima možda ne bih povrijedila neke osobe...Ali, isto tako, znam da sam dosta puta u životu šutjela tamo gdje nisam trebala. Svakim danom otkrivajući samu sebe shvatila sam pogreške koje sam radila. Kad otkrih, sve ostalo je dječja igra. Najvažnije je doći do spoznaje o samom sebi. Onda je sve ostalo lako.
Malo skrenuh s teme....

Riječ je zaista jedan veliki potencijal. Možemo je uložiti ili nepovratno izgubiti...Stvar je izbora, ali i situacije.

---Čitam jednu vrlo zanimljivu knjigu Woodyja Allena «Side effects» iliti «Nuspojave». Allen u jednoj svojoj rečenici ističe kako ne postoje «ljudi». Postoje samo pojedinci. Zamislih se. Kad pogledam površinski, sve je to na isti kalup. Ali...možemo li sva ljudska bića na ovoj planeti trpati u isti koš i nazivati ih ljudima kad je svaki pojedinac toliko različit od onog drugog? Zaista me impresionirao taj način razmišljanja...
Uglavnom, ovo nema veze sa šutnjom, ali me se toliko dojmilo pa sam odlučila malo ugurati u ovaj tekst...---

Htjedoh reći kako neki pojedinci zaista doslovce shvaćaju izreku «Šutnja je zlato», i čovjek ne može izvući ni riječi iz njih, čak i kada je to doista potrebno. Zašto? Možda su geni. Ili nesigurnost. Ili omalovažavanje samog sebe smatrajući kako ništa neće biti dobro ako bilo što kaže.
Neki pak, melju konstantno. Zašto? Presigurni su u sebe. Misle da su najzanimljiviji. Vole se smatrati glavnima u društvu.
Najbolji su oni koji znaju kada treba ušutjeti. Ili koji ne govore kada shvate da nije ništa potrebno za reći. Ponekad postoje i drugi načini kojima možeš nekome pokazati kako se osjećaš. Ali riječi su, naravno, ipak najbolji izbor.

Riječi mogu biti ubojito oružje. Gore i od mača. Mogu i biti najljepši dar koji netko može poželjeti. Opreznost je danas svakodnevni suputnik pri svemu, pa mislim da bi trebao biti i pri biranju riječi.
Živite slobodno, izražavajte se slobodno. Ali pazite da koji put ipak ne bude preslobodno. :)

UPDATE:
Upravo vidjeh da mi je nekoliko postova izbrisano, kao i svi komentari u tim postovima...Pa sad ja to ispravljaj!!!...SHIT nad shitovima

07.03.2006. u 15:13 | 6 Komentara | Print | # | ^

Antipatije


Image Hosted by ImageShack.us

Budući da na ovoj planeti ne postoji ni jedno ljudsko biće koje bi bilo isto ili slično nekom drugom, to znači da postoji na milijune različitih mišljenja, stavova, i, uopće načina života.

Tu dolazimo do onih bitnih razlika među ljudima po kojima možemo prosuditi da li će nam se netko svidjeti ili neće. Ako kojim slučajem «kriteriji» nisu udovoljeni, obično, iako nije pravilo, čovjek prema toj osobi osjeća antipatije.

Kada čovjek na vlastitoj koži osjeća taj pogled antipatičnosti od druge osobe, obično uzvraća istim primjerom. Jer, kako bi mu mogla biti simpatična osoba koja ga gleda s pogledom neodobravanja?
No, smatram da život ipak ne bi bio život da smo okruženi samo prijateljima.
Ja naprimjer, doživjeh susret s takvom vrstom obostrane antipatije. Štoviše, tu osobu moram sretati redovito svakog tjedna, htjela ja to ili ne. A kad čovjek nema izbora, onda se mora znati snaći u takvim situacijama najbolje što može.
Ali, da li mene uopće netko pita je li meni nešto ugodno ili nije? Ne, život ne bira. On nosi.

Na temelju svih mogućih različitosti i neistomišljenja koje se mogu javiti između dva pojedinca, ili više, ne mora uvijek doći do antipatičnosti.
Jednostavno, jedno drugom kažu «bok», i svakom dobro.
Problem se javlja kad je susret neizbježan. I kad se ponavlja. Opet i opet. Smatram da onda zaista mora doći do ove mrske mi riječi koju sam već puno puta spomenula.

Ali opet, pitam se, da li bi mi uopće život bio zanimljiv da nailazim samo na one koji bi mi odgovarali. Ma, o čem ja to pričam!
Život nije nikad po mjeri čovjeka. Čovjek je taj koji se mora prilagođavati!

04.03.2006. u 18:03 | 4 Komentara | Print | # | ^


Image Hosted by ImageShack.us

Da sad imam neki dobar citat ovdje pri ruci, o zivotu i o tome kako moze biti ispunjen i kvalitetan ako se tako postavimo, zasigurno bih ga napisala.
Nažalost, večeras imam premalo vremena za stavljanje citata u post, ali taman da napišem ono što me se danas posebno dojmilo.

Slušala sam na jednom satu o eutanaziji, smrti i donaciji organa (uglavnom se sve vrtilo oko tih stvari), i nakon sto je zvono zazvonilo, mogla bih reci da sam izasla kroz vrata s jednim dubokim utiskom u sebi. Bila sam tuzna, ponajprije zbog svih onih stvari koje se danas ljudima događaju. Neki su tako bolesni da bi zivot sto puta radije zamijenili smrću, neki ne mogu nastaviti svoj život jer im fali organ neophodan za daljnji nastavak života.
Zaista mogu reći da ne znam kako je ljudima koji su suočeni s time da će im za određeno vrijeme smrt pokucati na vrata, ali znam da većina njih niti ne treba suosjećanja i sažaljevanja, već upravo takvi ljudi znaju iskoristiti ono najbolje od života. Jer, znaju da im je kraj blizu i da nemaju vremena za žalopojke, tužaljke i crne misli.
Žele uzeti onaj najbolji komad svog života u ruke i ne pustiti ga da ode, da nestane u crnim i depresivnim kutcima koje donosi ovaj život...

Da, dragi moji, većina tih ljudi znaju što je nesreća, ali baš zato se trude živjeti sretnije.

I zato sam tako sretna što me s vremena na vrijeme ljudi mogu podsjetiti na sva ona bogatstva koja posjedujem, a da toga nisam ni svjesna.
Udišući ovaj zrak, udišući ga punim plućima, puna životne snage i radosti krećem u život raširenih ruku.
Odmah, sada. Ovog trenutka!

03.03.2006. u 20:54 | 6 Komentara | Print | # | ^

:)))))))


Napokon...Finally...Na kojem god jeziku da napišem tu riječ, mislim da ćete me svi shvatiti. Jer sam NAPOKON ziva :). Pisem post :). Znaci, srce mi kuca :). Za ovo moje privremeno mrtvilo i nepisanje postova bih molila sve vas da zaboravite. Kao što ću i ja. Znate li vi što znači mjesec dana ne napisati ijedan post?
Mislim da ste mogli zaključiti da ja ni u jednom trenutku nisam mislila nestati s lica zemlje a kamoli blogosfere.
Recimo samo da sam bila u jednoj od najvecih nemogucnosti pisanja mog bloga...al sad sam tu...sve je okej. I možemo se vratit u normalu :)
Kao prvo, moram vam reći da ste mi užasno falili.
Mislim da bi se mogla poistovjetit s jednim ispušnim ventilom koji se odjednom začepio. Da se nije otčepio u zadnji čas, explodirao bi, baš kao i ja.
Osjećam se kao da sam zadnji post napisala prije sto godina. I više. Osjećam puno promjena u zraku. šnjof, šnjof...ma pohvatat ću sve konce, nadam se.


Znate što sam skužila? Pisanje mog bloga mi je puno pomoglo u životu. Promijenila sam se. Možda to ne može vidjeti svaka osoba, ali ja u sebi osjećam i vidim promjene. A to je i najvažnije, zar ne? Nadalje, osobe koje me dobro znaju, pa čak možda ni one- mogu vidjeti moje promjene. Ali - još nije kraj. Mijenjam se, kako bi rekla ona pjesma.
A što to konkretno znači?
Prije sam bila polusvjesna većine mojih misli i razmišljanja, ali otkako sam to odlučila prenijeti na papir - pardon na blog - sve te moje misli kao da su oživjele, dohujale iz zaboravljenog kutka mene i došle u onaj pravi svjesni dio mojeg života.
Jednostavno, kao da sam sama sebe napokon doživjela i vidjela u onom pravom svjetlu.
Kad sam prvi puta na svom prvom postu ugledala prve riječi koje sam pisala, i kad sam ih STVARNO doživjela i VIDJELA bila je to kao neka katarza.
Pročišćenje...Zapravo, prije bih to mogla nazvati onom blink! lampicom iznad glave nego katarzom. Ali budući da se volim razmetat riječima :))...
Kad sam po prvi puta svoje misli ugledala na jednom stvarnom i vidljivom predmetu, postala sam svjesna svega onoga o čemu prije nisam previše posvećivala pozornosti. Da, blog mi je zaista otvorio vrata u onaj moj dotada nepoznati dio života.

I zato mi je drago da sam opet tu.

I da se i dalje mogu razvijati....i mijenjati....i dijeliti s vama....

...euforija. njušim je u zraku :)

Image Hosted by ImageShack.us

02.03.2006. u 21:15 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*