Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

*...*

Zaista je nevjerojatno gdje sve mozete upoznati nove ljude, nova lica.
Ja, opcepoznata kasnilica, napokon sam dobila koristi od mojih svakodnevnih ranojutarnjih kasnjenja na bus.
Cak i u sitaucijama za koje bi pomislili da nikada necete imati nekakve koristi od njih, mozete nesto dobro "izvuci".

Ugl, da malo priblizim uvid u situaciju o kojoj pricam, upoznala sam jednu osobu s kojom mi je ugodno jutarnje cavrljanje kao i stimulans za budjenje mojih, jos pospanih, okica :)
I odmah dodjem bolje volje na svoje odrediste :)
Poznato vam je?

Citam jednu knjigu Jane Austen. Nisam znala da ona uglavnom pise ljubice. A taj mi je zanr najmrzi, jer se tu najvise moze pronaci sund literature.
Najgori su mi tekstovi tipa: majka trazi kceri pristojnog zenika...pa se stvaraju afere i aferice...i na kraju hepi end.
Pa kome je to zanimljivo? Jedina odlicna knjiga ovog zanra je po mojem misljenju, "Orkanski visovi". Zaista je fenomenalna.
Inace volim procitati zanimljivu knjigu, pogotovu ako me tako drzi u napetosti da je moram procitati u dahu.
Tada bih to mogla nazvati dobrom knjgom. Bas kao sto pisac pise u knjizi "Lovac u zitu" - najbolje su mi oni tekstovi za koje pozelim, kada procitam knjigu do kraja, nazvati autora da popricam s njim. Takodjer smatram odlicnom knjigom onu kod koje osjecam veliku bliskost, koja je napisana tako stvarno i zivopisno, kao da se radi o pravim osobama. /ovdje iskljucujem one knjige koje zaista jesu napisane po stvarnim dogadjajima/.

U danasnjem moru literatur koja nam se nudi, mislim da se zaista svasta moze pronaci, za svaciji ukus ponesto.
I ponekad je to bolja razonoda od onog sto bi smatrali da se nikada ne moze zamijeniti knjigom. A zasto ne bi?
Danas je nemoguce reci da nesto nije moguce. Jer zaista nista, nista ne mozemo predvidjeti sto ce nam donijeti sutra :)

28.01.2006. u 16:33 | 13 Komentara | Print | # | ^

*Kraj / i pocetak*


Prije neki dan sam se nasla u vrlo cudnoj situaciji. Sjedila sam u jednoj prostoriji a do mene su se nalazile jos dvije persone koje su na veoma ruzan nacin pricale o nekoj trecoj osobi. Zapravo pocele su tako nekako zlobno pricati pa sam pomislila kako ih uopce ne prepoznajem.

Upitala sam ih kako mogu biti nemilosrdne i hladne prema osobi koja im nista nije ucinila?
A jedna mi od njih odgovori kako nju to uopce ne dira, jer zna da i nju drugi ogovaraju, pa zasto ne bi to i ona radila?

Zamislila sam se.

Istina je, ako zelis biti bas poput drugih i ako te ne smeta stapanje sa sivilom ljudskih mana, odnosno ako se bar ne potrudis ispraviti ono lose, onda bi onaj odgovor koji sam ja dobila bio tocan. Vjerojatno bih na takav odgovor naisla na svakog tko jednostavno uziva u tome i ima takav nacin razmnisljanja.

Voljela bih kad bi takvih ljudi bilo sve manje. Pokusavala sam napraviti nekakvu razliku, gornju granicu ogovaranja, gdje to malo i sitnicavo brbljanje kakvim se bavimo svakodnevno, prelazi u neki gori i "okrutniji" oblik. Zapravo i nije tako tesko. Kada namjerno i okrutno ismijavas ljude koji ti nista nisu ucinili, ili kada gledas njihove nedostatke u fizickom izgledu te se na racun toga dobro ismijes, onda to prelazi neku granicu normale.

I ja sam to prije radila dok nisam shvatila da se nalazim u krivom drustvu, dok se moja podsvijest nije probudila, i rekla mi: "Bjezi dok nije prekasno". I poslusala sam je. Okrenuh plocu i na svijet mi se otada pruza puno ljepsi pogled.

Za takve promjene ne treba veliki psihicki ni fizicki napor, niti je to stvar u kojoj ti treba tudja pomoc da se "odviknes". Stvar je u nama samima. I preispitivanju nasih granica. Koliko smo spremni dati da bi postali bolji ljudi?

25.01.2006. u 15:30 | 9 Komentara | Print | # | ^

*The Doors*


Vrata.
Kolika nas vrata dijele od - svačega.
Ni sami ne znamo im broj.
Vrata slobode.
Vrata na izlazu iz kuće
Vrata straha
Vrata izmedju jave i sna
Vrata budućnost.
Vrata sadašnjosti
i
prošlosti.
Vrata koja dijele ljubav i nepodnosljivost.
Koliko toga.

Bojite li se ponekad povuci tu kvaku?
A ona vrata? Ona mozda najvaznija koja se pojave tek na koncu naseg konca?
Osvrcete se iza sebe, gledate cijeli svoj zivot, ali oci vam ne mogu skrenuti na tu kvaku koja vas nosi na mjesto koje nitko ziv ne poznaje.
Ali, jos smo mladi, svijet nas ceka kao i toliko puno vrata prije toga.
Da li ja imam hrabrosti povuci bas svaku tu kvaku?
Ne znam. Znam samo ono sto je najvaznije: Da vjerujem u sebe.

24.01.2006. u 14:59 | 8 Komentara | Print | # | ^

*Freedom*

Sloboda. Volim biti slobodna u svemu i osjecam se uguseno svaki put kad mi netko uhvati moja "krila slobode".
Što za mene znači sloboda?

**Kada mi nitko ne prigovara u koje vrijeme i kada moram nesto napraviti kad ionako sve napravim u dogovoreno vrijeme.

**situacije u kojima mi drugi ne pokusavaju nametnuti svoje manire ponasanja i misljenja

**kad mogu biti spontana, uvijek i u svakoj situaciji

**kada me ljudi NE prekidaju usred recenice (eh sto to mrzim)

**kad mogu govoriti ono sto i mislim a da mi pri tome netko ne pokusava to osporiti /verbalno ili neverbalno/

**kada ljudi ne guse druge svojim ponasanjem i "guraju" ih u stranu

**osjecam se slobodno kad mi se ljudi ne obracaju svisoka

**osjecam slobodu cim na ljudskom licu ugledam osmijeh

Ljudi koji ne cijene moju slobodu, kao i uostalom, slobodu svakog pojedinca, obicno nastoje biti sto drugaciji od onog sto ja zelim vidjeti u toj osobi.
S time mislim na one koji nastoje svoj nacin zivota i razmisljanja nametnuti drugima i to tako da se svakom tko se usprotivi tom drukcijem nacinu razmisljanja, nastoji nametnuti osjecaj krivnje.
Rekla bih da zato na slobodu uvelike utjece i okolina.
Što je vama najgore u nepostivanju vase slobode?

23.01.2006. u 15:42 | 5 Komentara | Print | # | ^

Extreme

Extremni sportovi. Je li stvar u tome da li netko ima "muda" ili u genima?
Mislim da bi oboje "teorije" bile prihvatljive. Pitam se kako netko moze po temperaturi od -30 uci u hladno more i kupati se ? Odnosno, jos bolje- ulaziti ispod zaledjene povrsine mora i roniti...
Skakati padobranom iz helica. Ja ne da bi se usrala u zraku, nego bi i totalno zaboravila sto i kako trebam napraviti da od mene ne ostane samo prah kad "sletim" na zemlju.
Mislim, nekim ljudima stvarno zna bit dosadno u zivotu :)...pa rade nesto na sto se "navuku" poput extremnih sportova.

Neke stvari treba prihvatiti onakvima kakve jesu. Ali mislim da ja ne bih bas bila ravnodusna kad bi mi netko do koga mi je jako stalo odlucio svaki tjedan skakat padobranom iz zraka...Pa kolike se stvari samo mogu dogoditi! Okej, to skakanje s padobranom je oduvijek i mene pomalo privlacilo, ali uzmimo bilo koji drugi primjer jos opasnijeg sporta...

Nekima je to nacin da ispucaju visak adrenalina. Ja vjerujem da ima puno ljudi koji imaju toliko energije da je ne mogu potrositi ni na bilo koji nacin, osim onog gdje postoji mogucnost da izgubis glavu :)

Btw - link dana: www.elouai.com - necu nista reci, uvjerite se sami!

22.01.2006. u 14:24 | 12 Komentara | Print | # | ^

Jesmo li ponekad svjesni granice?


Prekrasno vrijeme danas. Odlucih malo izac van, kad ono, nakon nekog vremena pretvorih se u sigu. brrr. Svejedno, ljepše je vidjeti sunčane zrake nego tmurne i kisovite oblake :))

Zapravo, ni ne znam koje je moje omiljeno godisnje doba. Kada dodje ljeto i postane prevruce onda se pozelim snijega, a kad se smrzavam, onda mi dodje da odem na Havaje. Moglo bi se reci onda da mi sredina nekako najbolje odgovara - proljece is my thing.

Listam malo po danasnjem vecernjem i ugledam prilog o nekim trendovima u ´06. To je kao, s neke revije... Listam malo, sve neke ekscentrične kombinacije koje ne pasu ni za koju priliku, vec samo postoje za - tjedan mode. I onda padnu u zaborav. Pa cemu onda kreirati takvu odjecu? Neke oskudne prozirne majicice iz kojih ti se sve vidi. Bas sve.

Dakako, vjerujem da ima ljudi koji bi na sebe obukli i mrezu za hvatanje riba...svakakvih nas ima. No mislim da smo se svi mi kao jedan narod dokazali da smo protiv velikih, naglih i excentričnih promjena...Ono sto bi u drugim zemljama bilo totalno normalno i prihvatljivo kod nas je uvijek veliki skandal. Ne mislim pri tome samo na stvari koje imaju veze s modom, nego i sve druge situacije u kojima se covjek moze naci - manje ili vise ugodnima.
Ne razumijem zasto uvijek neka veca promjena ili neki negativniji dogadjaj koji i nije neki big deal i ne tice se direktno nasih "koža" uvijek u nasem narodu mora izazvati veliki krik. Jesmo li primitivni? Nismo. Samo teze prihvacamo korak sa danasnjim situacijama. Jesmo li konzervativni kao narod? Pomalo. U neku ruku to je i dobro. Ali mislim da bi se mogli sloziti da iz nekih stvari puno puta mozemo napraviti slona od buhe. Odnosno iz buhe slona, jel :)

Uglavnom, lijepo se zabavite ako krecete nekamo veceras. Ako i ne, zelim vam ugodan ostanak tamo gdje jeste :)

Znate da vasa bllankk misli na vas :)

21.01.2006. u 16:09 | 8 Komentara | Print | # | ^

...


Mislim da bi mom danasnjem raspolozenju jako dobro prisjela ova pjesma:

Sve jos mirise na nju (Parni valjak)

Znate tu pjesmu? Nije vazno i da je ne znate...mislim da naslov govori sve :)
Samo sto bih ja u naslovu, naravno, zensku zamjenicu zamjenila muskom:)
Jucer sam u razgovoru s mojom dragom blog- prijom zakljucila da se treba boriti za svoje ciljeve i nikad ne odustajati od njih. Ali sto ako sam zakljucila da je pomalo beznadno?
Osvojiti necije srce zaista je tesko, znate?

20.01.2006. u 11:22 | 7 Komentara | Print | # | ^

Filozofyyyy - jel zbilja tolka nuzda :D


Lutajuci po bespucima interneta gledam kako u zadnje vrijeme sve se nekako vrti oko blogova : kritiziranje, dodjela Oscara(!)....pitam se sto je slijedece :)
Volim iznenadjenja, pa me zanima sto nase pametne glavice mogu jos interesantnog izvuci iz svakidasnjeg zivota :)


E sad. Sjetila sam se jedne teme koja mi se ucinila privlacnom pa je moram podijeliti s vama.
Postoji jedna vrsta ljudi s kojima se ja svakodnevno susrecem u zivotu, a mozda bih vise voljela da ti susreti i nisu tako cesti.
Mislim da je to zbog toga sto mi takva vrsta ljudi najmanje odgovara.
A to su filozofi koji nemaju granica. Pretjeruju.
Jel znate one ljude koji misle da su toliko zanimljivi pa se zanesu sami u sebe i ne mogu stati sa predugackim i presirokoim razglabanjem gdje misle da su samo oni u pravu?

Ponekad i ja volim razvezati o nekoj temi gdje filozofiram. Ali moja je doza umjerena, jer znam gdje trebam prestati. Smatram da je ponekad dobro raspravljati o nekim stvarim do odredjene granice.
Ali kad se prijedje taj limit...
Kod mene ucinak prijedjenog limita u filozofiranju kod drugih izaziva nervozu i dizanje zivaca, pa cim se prije maknem od istih, ugodnije provedem ostatak dana :)
Za mene je to nesto na cemu jako brzo mogu procijeniti vrstu ljudi s kojima se mogu sporazumijevati. Cim vise filozofije, to je manje kontakata i konflikata s tom osobom...Samo sto je to kod nekih ljudi pojava "s vremena na vrijeme" a kod nekih je to vec postalo zaista kronicno.
Na to se najcesce moze i nadovezati velika samodopadnost i misljenje pojedinca gdje misli da je samo on u pravu....kad se sve to zbroji, dobije se jedna vrlo nepristupacna i dosta naporna osoba.

Zao mi je sto sam otkrila i takve pojedince, jer radije bih da nisam. Ponekad vam zaista mogu pokvariti trenutak. I dignut vam tlak u slucaju duzeg kontakta.

Tko zna, mozda im je to nacin da se nekako dokazu u ovom svijetu? Mozda ne mogu drugacije, pa su izabrali taj nacin?
Rekla bih da je sve uvijek dobro dok je umjereno dozirano. A kad postane prekomjerno - onda nastupa ovisnost. :/

Anyway, voljela bih kad bih vam mogla malo cesce postati, ali nedostatak vremena me jednostavno gusi :)...iako je zamalo vec postalo redovito :))

18.01.2006. u 22:32 | 11 Komentara | Print | # | ^

And she has gone forever


Kao sto je u jednom prijasnjem postu opisala moja draga d.s.o. , izgleda da kad je covjek u najgorem stanju, kad se osjeca tako tuzno, onda ima uvijek nesto za napisati i reci ostatku svijeta.
zasto to mora biti tako?
Zasto nas zalost i tuga mogu prisiliti da napisemo nesto sto inace ne bismo "mogli"?

danas mi je umrla jedna jako draga osoba. i vise od toga. s njom je umro jedan dio mog zivota. toliko mi je puno znacila...

Koja ironija zivota! A danas sam mislila nesto uciniti vezano uz nju. i nje sad vise nema...ostat ce samo njeni tragovi, besmrtni tragovi koji ce saputati o svakom koraku njenog zivota.

Image Hosted by ImageShack.us

15.01.2006. u 14:11 | 16 Komentara | Print | # | ^

blank...blink?


Vjerojatno najveci strah svakog pravog blogera je strah od nedostatka inspiracije.
i mislim da je svatko, bar na trenutke, moze imati.
pa eto. dosla sam i ja na red.
pitam se sta, sta pobogu bih vam mogla reci a da ne bude dosadno i zamorno?
Mislim da cu u tolikom nedostatku inspiracije ovog momenta morati posvetiti svoj post samo tome - nedostatku blogerske inspiracije...

da...naizgled se moze ciniti da ovaj problem i nije problem...nego sitna mrva u moru problema. Ali ipak - zar bi je itko spominjao da je tako?
Mislim da se vec svatko dotakao ili "ukopao" te teme pa znate o cemu vam pricam.
Sto nas cini zanimljivima u ovoj blogosferi?
Ne znam. To je odabir svakog pojedinca. Ja ocekujem iskrenost, ponajprije. Zatim slijedi zanimljivost onog sto citam. A sto mi moze biti zanimljivo? Pa, gledajte...i iza najdosadnije stvari na svijetu koju bi nekome mogli ispricati moze se izvuci nesto zanimljivo, samo je stvar u tome kako to napravite i na koji nacin. To je prepusteno na odabir....
Moram naglasiti da ja one blogove koje citam i redovito posjecujem su prije svega moj izbor onoga sto bi mene i u stvarnom zivotu moglo privuci kod tih ljudi i zato sto su jednostavno na neki sebi svojstven nacin meni vrlo zanimljivi. Prije svega, ne radim to zato sto je mene netko stavio pod svoj izbor linkova, pa mu se moram "oduziti" ili zato sto mi svakodnevno ostavlja komentare, kao sto je to politika mnogih, mogla bih reci, "novopecenih" blogera.
Dakako, mnogi stavovi onih koje volim citati znaju se i razlikovati od mojih. Ali bas zato je i zanimljivo promatrati kako oni to percipiraju na svoj nacin...promatrati to iz njihovog kuta.
Zanimljivost dakle...sto bi jos moglo biti?
Sigurno ne odabir velicine fonta ili boje pozadine koju bloger ima na svom blogu kao sto je kriterij onog nazovimogatako "blogkriticara"...

Tu mora biti i neka prisnost izmedju citaoca i autora posta...cim vise osjecam tu prisnost i toplinu u tekstu, ljepse je i zanimljivije citati isto.
Humor...volim ga. smatram da svi imamo odredjenu dozu humora u sebi samo moramo znati na kojim mjestima ga mozemo tako fino "ugurati" u svoj tekst i zaciniti cijelu pricu...dovoljan je i jedan smjesak da bi se osjetila ta toplina ljudskog osmijeha. pa dakle - :)
Ironija...u zivotu nam se toliko toga nadogadja sto i ne bismo mogli pretociti u neku salvu smijeha, ali sve to "ruzno" lakse je pretvoriti u ironiju nego kukati nad svojom sudbinom. Na kraju krajeva, mislim da nam je svima poznato kako zivot moze biti jedna vrlo velika ironija. Pa svaki onaj bloger koji u svoju "pricu" unese i dozu ironije je kod mene pozdravljen...

Da me se ne bi krivo shvatilo...to nisu nikakvi kriteriji po kojima bih ja mogla reci da li ce se meni neki blog svidjeti ili nece...dapace, moze on imati i sve od ovoga navedenog, pa da mi se ne dopadne...
To jednostavno mora biti onaj klik...dopadljivost...a dopadljivost se ne moze odredjivati prema kriterijima...
Zapravo, moglo bi se reci da su to neke mrvice koje volim istrazivati kod blogera i koje me mogu oduseviti kad ih pronadjem.
Za kraj ovog danasnjeg posta saljem vam svima jedan topli zagrljaj. Kazu da je dobro grliti. Cak i one koje ne vidite ;)

12.01.2006. u 16:19 | 17 Komentara | Print | # | ^

Miracle...or what?


Jucer, vec u sitne nocne sate, s pomalo "umrtvljenim mozgom" i poluotvorenim vjeđama osjetila sam nesto sto bih mogla nazvati kao zov vanjske okoline na koju ja uopce nisam reagirala.
Bila sam sva vec onako, zavijena u svoje misli, moglo bi se reci da sam razgovarala u sebi...netko me zazvao i pitao me nesto...ja uopce nisam reagirala...kao da se to ne odnosi na mene...kad se to ponovilo vise puta, pocela sam se sama sebi smijati kako sam bila troma i spora...
Osjecala sam kako sekunde prolaze kao sati. Kako svaki pokret moga tijela traje danima i kako svaka moja rijec iz usta proizlazi nekom velikom mukom.
Da, bila sam umorna.
Ali htjela sam reci kako ponekad sve oko mene se okrece, a ja stojim onako, na mjestu, i oko mene se okrecu samo mrlje od tolike vrtnje...to je zapravo moj imaginaran prikaz :)...ponekad je zivot tako usporen a da ni sam ne znas zasto. a ponekad sve tako brzo ide i odlazi da se poslije upitas kamo je i kuda to sve tako brzo otislo.

Sjedeci ovako u svojoj stolici, tipkajuci po tipkovnici i gledajuci u udaljeni mjesec s mog prozora koji se sjaji poput uzarene ulicne svjetiljke, osjecam se malena poput mrava. Zamisljam onu veliku plavo - bijelu kuglu koja se sama od sebe okrece po svemiru i kako me drzi prikovanu za ovaj stolac, ne dajuci mi da nikamo odletim ili ispadnem u veliki prazan prostor posut samo zvijezdama i ogromnom, beskrajnom tisinom...
kako je sve to oko nas cudesno...
svaki pogled i na najmanju sitnicu oko nas moze nam posvjedociti kako smo mi cudesni i sve cime ispunjujemo svoj zivot...

kad malo bolje pogledam, zivot kroz vremena se promatra na razlicite nacine. Netko ga smatra igrom, netko cestom, netko sapunicom...ali sto je to zapravo? Je li to skup nasih misli, djela i osjecaja kroz cijelo vrijeme naseg postojanja na Zemlji? je li to mladost, starost? je li to proslost, buducnost, sadasnjost? Ili je sve od ovog istina, sve zamrseno i zapleteno u jedno veliko klupko koje nazivamo zivotom?
Kako bilo da bilo, cudesno je...

11.01.2006. u 17:14 | 12 Komentara | Print | # | ^

Let s dance!


evo, pisem i gledam van kroz prozor...
kako je dobro.
sunce obasjava sve cega se dotakne. premda je jednako hladno kao i dan prije, i onaj jos prije :D, svejedno se osjecam toplije.
Mogu reci da sunce na mene ima veliki ucinak.

Voljela bih kad vam danas mogla nesto pametno napisati i reci. Ali ocito nije dan za to.
Noge me uzasno bole. Jucer sam plesala tri sata uzastopce, tako da mi mozda glavna preokupacija odlazi u donji dio tijela :).
E, sad, zasto sam plesala?
nisam plesala sama sa sobom...da to prvo rascistimo :)
pohadjam jednu vrstu plesa...ajmo se tako izraziti...jer obozavam "dance" - pa sam morala negdje ispucati i taj visak energije.

Makar me danas sve zivo boli...zadovoljna sam :)
...jer sam dala sve od sebe...osjecam se korisno i sretno jer znam da to vrijeme nisam uzalud potrosila jer sam radila nesto sto volim i nakon cega se dobro osjecam.
Nije to samo unutarnje zadovoljstvo...to je i fizicko zadovoljstvo.
Pa cu vam napacit jos jedan smjesak
:)

10.01.2006. u 13:15 | 12 Komentara | Print | # | ^

:)


Eh, da...vidim da me i niste najozbiljnije shvatili sto se tice prethodnog posta:)...i nisam vas trazila da se doslovce poistovjecujete s pingvinima (kao sto mnogi jesu) :) nego da obratite paznju na tu sliku...
okej, ja ovu sliku vidim ovak...
...toliko ih je puno...svi su zajedno...u mnostvu...ali, opet, svatko gleda na svoju stranu, nitko nikoga ne vidi - a opet cini se, kao da su nekakva zajednica. Tamo gdje su prikazani ocito uvijek vlada zima - uvijek se moraju boriti za svoje interese, nauciti prezivljavati u tom njihovom svijetu. i svatko gleda svoj nacin kako bi to napravio...jer bas kao i mi...svi su isti na prvi pogled - a opet: totalno razliciti.
To bi bilo moje vidjenje slike. Nema veze, ne morate imati isti pogled na tu sliku kao i ja...uostalom zasto i bi?! :)

Jucer je bila subota (ma znam da znate...niste izgubljeni u vremenu i prostoru kao ja:)...nadam se da ste se lijepo zabavili ako ste bili negdje vani...
A ja sam ovaj put odlucila ostati u toplini svog doma. I da znate sta, bilo mi je bas super. Odlucila sam malo potaknuti svoju lijevu polovicu mozga pa sam se primila slikarskog umijeca. Ispalo je kako je ispalo, ali ja sam na kraju bila vrlo zadovoljna sobom. Jednostavno mi je ovaj put ta opcija bila puno privlačnija od spanciranja u ljetnim krpicama po sijecanjskoj hladnoci.

Nista, dragi moji...ovaj put sam bila kratka. ali slatka :)
ma...to je bilo samo radi rime :)

08.01.2006. u 14:56 | 13 Komentara | Print | # | ^

Are we?

Image Hosted by ImageShack.us

Jesmo li mi ponekad bas kao i oni?

07.01.2006. u 14:24 | 9 Komentara | Print | # | ^

Prolaznost


Neprestano imam osjecaj da je danas subota. vec sam se bacila u veliku radnu akciju, sve lijepo pocistila...a to inace radim subotom. i onda skuzim da sam si ustedila jedan dan velikog pospremanja:)...lijepo je ponekad biti u zabludi:)

A vi? jeste vec pospremili svoje kuglice i ukrase u kutiju ili cekate da vas natjera cudo nebesko? ja mislim da ovaj put necu stici...ma nije izgovor...fakat:)

razmisljam o prolaznosti ljudskog zivota...kako smo prolazni a da nismo ni svjesni toga...
imam jednu susjedu, koja zivi tocno prekoputa moje kuce.
Od kad znam za sebe, uvijek je bila tu kad god je trebala pomoc, kad su bili oni zimski dani a iz njene kuce sirio se miris svjeze pecenih krafni...prije nego sam se snasla, vec je na mom prozoru lezala vrećica puna ušećerenih, mirisnih krafni...
ili, kad su bili oni nesnošljivi i vrući ljetni dani uvijek je dolazila na moju terasu da se rashladi i da popije koju kavicu..."proćakula" o svemu pomalo i nasmije sve zive oko sebe:)...bila je zivi izvor zdravlja i opce euforije gdje god krenula...cim se pojavila na vratima, odmah si morao baciti smjesak na lice jer je to jednostavno bilo "zarazno".

Nije prosla ni godina-godina i pol...moja draga susjeda sve je rjeđe dolazila na moja vrata...sve rjeđe se širio miris pecenog kruha i toplih krafni...
...da, razboljela se...danas lezi na svom krevetu, ovisna o tudjoj pomoci...vise nema onog vedrog smjeska niti ozarenog lica...vise nema one tople, utjesne rijeci ili sale...
priznajem, makar zivi tocno prekoputa moje kuce, vrlo rijetko odlazim do nje. ne znam zasto. mozda zato sto se bojim gledati je tako bespomocnu i samu? mozda se bojim suza koje bi mi kasnije potekle...mozda se bojim tuge...mozda...
a ona...uvijek je bila tu i za svakoga...ponekad se zamislim nad samom sobom i osjecam se tako gadljivo sama prema sebi. Zar nije zasluzila moju posjetu bar jednom na mjesec...nakon svega sto je ona za mene ucinila...?

najcesci izgovor za svakog covjeka je - "nemam vremena..." - a da li ce biti vremena onda kad cemo i mi biti takvi...sami, bespomocni...stari...

06.01.2006. u 16:20 | 11 Komentara | Print | # | ^

Double faces

double faces...
ako sam se mozda krivo izrazila pa me svatko shvatio na svoj nacin, objasnit cu vam pa da me svi shvatite na isti nacin:)...volim komplicirati:)...

vjerujem da ste se svi bar jednom u zivotu sreli s onom vrstom ljudi koju svi najvise preziru: licemjerima.
Jedan cas govori ono...a drugi cas je vec totalno promijenio taktiku. mogla bih u isti kos strpati i ulizice...slicni su mi...
Kako ljudi postanu licemjeri? ne znam. Mislim da svatko ima pravo izbora u zivotu, pa tako i biranja kakav ce "obraz" imati u svijetu i kakvim ce ga ljudi smatrati.
Najgore je to sto takvi ljudi mozda i nisu svjesni toga. cak i da znaju sto su, mislim da si nikad to ne bi priznali...a i tko bi? mislim da nitko ne zeli imati lose misljenje o samom sebi...zapravo, cak moramo imati dobro misljenje o sebi da bi mogli imati samopouzdanja i takve stvari. Ali, pitam se ja, tko ce takvim ljudima dati do znanja na lijepi nacin da su takvi kakvi su?
Mislim da nitko...i ni na koji nacin...odmah bi nastala svađa i opet bi sve bilo po starom, samo sto bi licemjer izgubio jos koju osobu u zivotu.
i onda takvi ljudi zauvijek ostaju takvi...nitko im ne moze to reci tako a da se ne uvrijede i da ne shvate to kao uvredu nego kao savjet da poboljsaju sebe.
Tako da je to licemjerstvo postalo kao urođena mana. ne možeš je iskorijeniti. to se ne može ni "dobiti" odjednom.
To se "stvara" dugo vremena...stvara se kad je osoba u krivom drustvu...okruzena krivim svjetonazorima...
...zalosno...ponekad mi je zao takve ljude. nitko ih ne voli jer su takvi kakvi su. a pomoci im ne mozes. jeste li vi ikada imali iskustva s takvim ljudima? mislim da sjećanja na takva iskustva uvijek izazivaju okus gorčine u našim ustima...

Pi.eS. - evo, da ne zavrsim predramaticno i pretragicno imam novu vijest...stavila sam poll na blog...kome se svidja nek glasa:)...zanima me kako cete reagirati:)

HUG

05.01.2006. u 14:22 | 15 Komentara | Print | # | ^

Objasnjenje?...hm, da, mozda...


Otkud na mom blogu se nasao ovakav naslov?
pa, ne znam...valjda sam mu tako dala ime :D

Ne, ne, sad ozbiljno....
Malo sam razmisljala kako sam uopce dosla do tog naziva. Kad malo bolje promislim, zivot svakome moze biti drugaciji, nekome kratak, nekome dugi, nekome ispunjen, nekome i ne. Mozda bi bolje bio iskazan naslov - zivot je cesta - proživi je najbolje što možeš!...ali opet...to mi je predugo...trebam nesto kratko i jasno...
e, sad, kad pogledas s druge strane, covjek bi pomislio, kad procita naslov mog bloga, da je meni zivot dosadan, monoton...itd itd...a nije...
Ja sam zapravo mislila pod ovim pojmom kako je zivot uvijek neka duuugačka cesta kojom ti krocis cijelo vrijeme svog življenja na ovoj Zemlji. I buduci da je ta cesta uvijek tako dugacka (ok, nekome i nije ako nedaj boze umre mlad), uvijek iskrsavaju neke stranputice, neki krivudavi puteljci koji nas nikamo ne vode, a opet su tako zamamni. Prolazeci tako, uvijek se moramo boriti sa svime time sto nas okruzuje, sa svim klopkama i zamkama koje mozemo pronaci na cesti, da bi na kraju jednog velikog i dugackog puta dosli do konačnog kraja - ali ne i cilja - nego tek nekog novog pocetka, opet neke nove, nama nepoznate ceste.

I sad, kad se pogledas za jedno 50-60 godina - možeš se osvrnuti unazad i vidjeti kako si puno vremena prozivio ovdje i kako je dugačak tvoj život...pun svega i svačega...

Zato ljudi moji...zivite svoj zivot...krocite tom glavnom cestom bez zaustavljanja...i bez stranputica...ako i zadjete tamo negdje, uvijek ce vas neka ruka povuci...i vratiti tamo gdje bi trebali biti...

Voli vas vasa bllankk

04.01.2006. u 14:23 | 9 Komentara | Print | # | ^

Ne...odbijam vishe stavljat naslove na post :p


Evo, prvo da se zahvalim...hvala svima na komentarima.
Bas sam malo razmisljala...gledam ovu naslovnu stranicu bloga.hr.
Ima tu svasta - od onih najzadnje osvjezenih blogova, almost cool liste i cool liste...itd itd...da ne nabrajam...
ono sto mi je odvuklo pozornost je to sto nikako ne mogu dokuciti tko i po kojim kriterijima "taj netko" stavlja blogove u te liste?
Naprimjer, znam mnogo dobrih blogova koje se ne nalaze ni na cool ni onoj drugoj listi, a trebali bi...a opet, neki drugi blogovi, koji po meni bas i nisu tak neka brijacina se nalaze na tim listama...pa pitam ja vas: po kojim kriterijima?
Enivej, ako vec zele stavljat blogove po nekim kategorijama, mislim da bi trebali napravit puno vise od te tri kategorije koje postoje sada, jer koliko sam vidjela u statistikama - samo danas postoji vec vise od 58000 blogova...
...a oni su na naslovnoj stranici stavili mozda kojih 300...

Snijeg se topi. Kisa je ucinila svoje. ipak nisam uspjela zavrsit snjegovica. nikak da stignem. u zadnje vrijeme samo visim na blogu...pa mislim da bih uskoro mogla dobiti - blog overdosis...pa ono, ne javit vam se kojih mjesec dana :p...
nadam se da vi koji ste dobili tu "bolest" ste uspješno zaliječili sve "rane" :D...
zanimljivo je to. svaki put kad otvorim internet, naidjem na neku stvar na koju se "navucem". uvijek ima nesto zanimljivo. samo sto potkraj mjeseca i nije vise tako zanimljivo kad dobijem racun za telefon...Tako da vec polako pocinjem dobivati griznju savjesti svaki put kad se spojim na internet

da, da...okej sam. skockala sam se. vishe ne mrzim cijeli svijet. bar se nadam.
a onoj optimisticnosti sam poslala avionsku kartu za povratak natrag...pa je ocekujem za koji dan...:)

03.01.2006. u 14:06 | 12 Komentara | Print | # | ^

WTF?!


Eto, dragi moji...
prošla je ta "prijelomna" noć. Došao je novi dan. Nova godina.
Hvala svima koji su mi zaželjeli dobar provod. ali nije se ostvario.
najprije sam se s jednom osobom dogovorila gdje cemo slaviti. sve je vec bilo dogovoreno. btw, s njom se nikad nisam bas osobito dobro slagala, ali zbog nedostatka pametnih ljudi u mojoj okolini, morala sam se zadovoljiti onime što mi je ponuđeno. No offence...but I am just honest...dakako, mogla sam već odmah pogoditi kako će nešto krenuti po zlu...i krenulo je...
Nekoliko sati prije izlaska mi je rekla kako ona bas i nemoze ici...kako je pozvana na neki rodjendan...i kako joj se ne ide...
Inace nisam takav tip osobe da bih nekome spustila sve svece s neba kad mi netko, bilo tko, stane na zulj. Otpilim ga iz svog zivota sto je najuljudnije moguce. Ne zelim se spustati na seljacki nivo.
Sad si zamislite kako bi se osjecali da se toliko tome veselite...i onda vas neka tamo -fucking kokos- za*ebe na samu Novu godinu.
Tim više mi je bilo žao što sam joj dopustila da me vec nekoliko puta tako povrijedi.
Nisam mogla vjerovati! Ja, koja sam postala toliko oprezna s takvom vrstom ljudi, dopustila sam jednoj te istoj osobi (koja me vec toliko puta tako iznevjerila) da me opet prevede zedne preko vode! Zapamtit cu ovaj dan - 1.1.2006. - ovo je dan kada sam sama sebi obecala da vise NIKAD necu dopustiti da me tako netko povrijedi! A to se odnosi na NJU - draga moja, imas cast cak postojati na ovom blogu u CAK nekoliko redaka! Nikad ne bih do danas pomislila da bih o tebi mogla napisati ikoje slovce.
Ovaj moj zivot ne bi bio zivot da nije zapapren s takvom vrstom ljudi koja me okruzuje. Zato cu s jednakom strascu pisati o dobrim ljudima kao i o onima koji nikada nisu smjeli zasluziti moje povjerenje!

Zaista krasan pocetak Nove godine...
...dopustila sam si da opet ponovim istu gresku...a bas kad sam vec pomislila da u ovu godinu ulazim bez takvih gluposti!

Anyway, snasla sam se...nisam ostala doma...makar sam mozda trebala...opet sam otkrila mentalitet jedne osobe koju sam doprije samo povrsno poznavala. Nazalost, nista pozitivno. "najluđu" noć u godini sam provela s tom osobom, koja definitivno nije moj tip...ma bas krasno...stvarno se vidi da su svi ovi ljudi oko mene otisli u kurac...

ma, ne...pustite me...morala sam se ispuhati...izlanuti pokoju "tesku". nemogu vise...i ne vjerujem da ce mi se tako brzo vratiti ona moja optimisticnost koju oduvijek posjedujem...
po prvi puta u zivotu sam je pustila neka ode na godišnji odmor...

...a kako bi mi i drukcije moglo biti?! na samu Novu godinu shvatim da ljudi oko mene stvarno vise ne zasluzuju zrnca moje paznje niti onog optimističnog pogleda u svakome od njih...
uostalom, kad malo bolje promislim - zasto bih ja trebala suditi cijelu ovu godinu koja tek dolazi na samo jednom danu? i zasto bih sama sebi dopustila da se zivciram zbog ljudi koji to zaista nisu zasluzili? i zasto ja ne bih mogla zivjeti ispunjene i dobre dane samo zbog osoba koje nisu vrijedne da udju u moj zivot?

...znam, tesko ce bit....ali ne zelim se vise nadati...
ne zelim uopce vise o tome razmisljati.
nek ide sve kako ide.

01.01.2006. u 21:42 | 14 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*









































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se