Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Only best wishes


Morala sam vam napisati novi post. Reko, da bar i ja jednom nesto na vrijeme ucinim ;)...i da vam zato na vrijeme cestitam Novu.

Ova protekla godina dana donijela mi je mnogo promjena...mnogo novih poznanstava...mnogo lijepih trenutaka začinjenih s paprenim mrvicama onih loših. Neke lijepe trenutke zauvijek cu nositi u sebi i s njima krenuti u novu 2006...vukući ih poput prtljage. Kako mi naravno, nece sve stati u te kovcege, neke cu trenutke morati i ostaviti za sobom, pa sam izabrala one lose.
No, ipak cu jos negdje naci neki pretinac u svom kovcegu za one trenutke koji mozda i jesu bili losi ali zato ce mi pomoci da iste pogreske ne stvaram dvaput.
Eto...u mojoj prtljazi se naslo od svega pomalo. Rekla bih - "oprema" za sve uvjete u nadolazećoj godini.

Puno vam hvala što ste u ovoj godini bili uz mene, kao i ja uz vas. Bilo mi je zadovoljstvo citati vase postove...vase misli i dozivljaje. Mogu vam reći, dragi moji blogoljupci, da ste mi zaista prirasli srcu.
Zato vam zelim sve naj naj u ovoj novoj 2006. Krenite u ovu novu godinu kao u rat koji morate tek osvojiti, ali vec znate da je pobjeda tu negdje...siri se i obilazi oko vas...uhvatite je i ne dajte joj da pobjegne.
Sve ono što bi mogli sami sebi poželjeti želim vam i ja. Sve ono što smatrate važnim za sebe i sve one oko vas, želim vam da vam se to i ostvari.

Zabavite se gdje god bili. nemojte se previse nacugati. znate da cete onda poslije bljuvati sve u šesnaest :D...
A ja vam svima skidam kapu do sljedeceg javljanja u NOVOJ avanturi za sve nas!

31.12.2005. u 13:29 | 8 Komentara | Print | # | ^

My Snowy Man and Me


Danas sam bila vrijedna.
Najviše se ponosim svojim Gospodinom Sniježnim Snjegovićem kojeg sam danas tako s užitkom napravila...budući da imam veliko dvorište, odlučila sam malo iskusiti onih zimskih radosti, a i trebalo mi je svježeg zraka, pa rekoh sama sebi, ajde bllankk idemo si napravit frenda :)
Mogu reći da sam vrlo zadovoljna s onim što sam ugledala, makar još nije gotov cijeli, ali bit će, sutra sigurno...ahh što sam se zanijela! I znate kaj sam napravila kad sam ga "finiširala"? Zagrlila sam ga. I poželjela da idući put na tom mjestu bude "neki" moj dragi...Morate to probat. Zagrlite svog snjegovića. Predivan osjećaj. Kao da ste zaglili santu leda :)) (Ko bi reko)

Zanesena u pravljenje svog bijelog prijatelja uopće nisam skužila da je već posve mračno. Osvrnuh se oko sebe. Bila sam sama samcata. A ono muk...tišina...u daljini se nazire crkveni toranj i pokoja svjetlucajuća lampica koju su ukrasili stanari na svojem domu...snijeg je padao i padao...a bijeli pokrivač na tlu svjetlucao je kao da se na njemu nalaze na tisuće kristala.
Nemoguće je opisati taj dojam. Zaista nemoguće. To morate doživjeti.
Na stotine metara nije se mogao čuti niti jedan jedini zvuk...tek poneki lavež u daljini nekog psećeg lutalice.

Stojeći sama, bila sam tako očarana onime što me okruživalo da sam dobila iznenadnu inspiraciju za pisanje pjesme. Zaista je šteta što je nisam zapisala, jer to bi bila zaista pjesma za pamćenje. Uvijek su najjači oni prvi dojmovi...a pjesma napisana uz takav dojam je još bolja...divila sam se sama sebi...kakvi su mi stihovi padali napamet! Zaista je to bila najbolja inspiracija u mom životu.

Kao što vidite, očarana sam i prepuna dojmova. Naprosto, morala sam vam to reći. I nemojte mi zato biti lijeni i usporeni ovih dana. Izađite van. barem pred svoj prag. nije potrebna nikakva planina, nikakav hotel s predivnim vidikom, ništa što vam je daleko.
Udahnite ovaj friški zrak. pa još jednom. Dovoljno vam je da vani budete pola sata a da shvatite koliko uzbuđenja vam može donijeti taj susret s prirodom koja vas okružuje a da je niste ni svjesni! jednom rječju - poput opijuma...

A za one koji žive u gradu - znam da vam takvo iskustvo može biti strano...probajte otići u neki park. ma bilo kamo. nema veze. i grad ima svojih prednosti!

A vi? jeste li ikad doživjeli ovako nešto? Kao da ste se stopili s prirodom?


29.12.2005. u 23:08 | 14 Komentara | Print | # | ^

...So many things to say...


Toliko puno rijeci. Toliko puno misli. nema tog papira, nema te stranice koja bi mogla opisati i napisati sve sto prostruji kroz moju glavu u jednoj sekundi.
Osjecam kao da je svaka ta sekunda jedan dio slagalice u mojoj glavi koja trazi svoje mjesto da se poklopi s ostalim "puzlama"...

Gledam kako iz dana u dan ovdje stičem sve više ljudi s kojima stvaram neki krug prijateljastva gdje razmjenujemo razmišljanja...ovdje se zaista osjecam slobodno, pišem ono što zaista želim, nitko me ne poznaje, a opet, vi me poznajete bolje nego itko drugi.
Nismo se ograničili na godine, na izgled, na materijalni status, na boju koze i nacionalnost. Ne, ovdje nas povezuje ono sto nadilazi sve te tako nevazne stvari koje se precesto uvelicavaju u nasem drustvu. Ovdje nas povezuje ono sto ljudi najcesce stave na zadnje mjesto, a sto je najvaznije u cijeloj toj prici-naš UM. Nije li ta snaga ljudskog uma najbolji pokazatelj razvijenosti svakog pojedinca, pokazatelj svih onih vrijednosti - i dobrih i loših- koje čovjek može imati?
Ja sam se ovdje zaista nasla. I osjecat cu se jos bolje kada shvatim da me razumijete, a ne da samo pogledom prelistate moj blog...procitate prvu recenicu u mom postu i nju iskomentirate...to je najcesci znak da vas ta osoba i ne zanima previse i da joj se vjerojatno samo zelite oduziti za komentar koji je ona vama napisala na vasem blogu. Povrsnost je mana svakog covjeka. Nadam se da me citate s uzitkom. Jer ja pisem s uzitkom.
Volim vas sve.

27.12.2005. u 13:08 | 15 Komentara | Print | # | ^


Sretan vam Bozic!!!!!!
Zelje cu ostaviti za Novu, a sad vam svima zelim poslati jednu toplu pusu prije nego sto se zavucete u krevet...


PUSA :)))

25.12.2005. u 02:04 | 16 Komentara | Print | # | ^

Drz se sad : OOOGROMNA POSTINAAA


Da, da tu sam...evo, opet...vec luda...od svega...i ne pitajte me zasto ni kako. Ovih zadnjih tjedan-dva sam zaista dozivjela puno stvari, ali ne onako, da sam sad bila na nekoj pustolovini ili da mi se nesto extraordinary dogadjalo u zivotu, ne to ne. Nego sam dozivjela puno stvari, kak da vam to velim, u psihičkom smislu. E sad, da me se opet ne bi krivo shvatilo, nisam prolupala ili tak nekaj :), nego sam jednostvano vidjela puno stvari, puno onih sitnica koje su me okruživale svaki dan a ja ih uopće nisam primjećivala. Zapravo, moglo bi se reći da sam ih zanemarivala. A sad- kao da su mi se otvorile oči. Zaista, svaki dan shvatim nešto što mi promijeni način razmišljanja na koji sam razmišljala prije. Ponekad se iznenadim, a ponekad razočaram.

Sad, konkretno, opisat ću vam što se zbiva u meni proteklih, ajmo reć, tjedan dana. Ako se nekome ne povjerim, puknut ću. Jer, shvatila sam, za ovakve razgovore baš i nemam s kime podijeliti. Čovjek bi si pomislio, jadno, zar ne? Ali ponekad shvatim da svi oni ljudi koji me okružuju nisu ono što bih očekivala od njih. Onda slijedi razočaranje.
Dakle, u nizu takvih razočaranja ovaj tjedan, primijetila sam jednu posebnu situaciju koja mi se strašno urezala u pamćenje.
Sjedila sam u jednoj ogromnoj prostoriji gdje je oko mene bilo puno ljudi koje sam ja poznavala - neke već dugi niz godina, a neke tek neko vrijeme. Ali sa svima sam ok. A onda, shvatila sam da sjedim, da gledam uokolo sve te ljude s kojima sam okružena. Neki su se smijali, neki razgovarali, neki zbijali šale...
A ja sam sjedila. Osjećala sam se kao da nikamo ne pripadam. Osjećala sam se tako usamljeno. Tako ranjivo. Htjela sam vrištati, htjela sam istrčati iz te glupe prostorije nekamo daleko, negdje gdje se više nikada neću tako osjećati...Jel vam možda poznat taj filing, kad ste okruženi gomilom, ali osjećate se kao da nikamo ne pripadate, kao da je sve ovo što se događa oko vas kao neki drugi svijet?

Taj dan bih mogla opisat mozda kao neki depresivni, stresni ili sl. Ali ja znam da nije tako. To je bio jedan od onih dana kad sam shvatila da ljude oko mene uopće nije briga za moje mišljenje. Kada me ne žele slušati. Kada samo tjeraju vodu na svoj mlin, bez ikakve želje za nekim razgovorom.
Kada malo bolje razmislim, tako je sa svima. Svi nekud žure, nekud jure, ne žele stati i saslušati.
Da, znam zašto se ovako osjecam. Treba mi razgovor. Treba mi netko s kim cu se nasmijati na sve ovo i shvatiti da ipak nisam sama. Pustimo sad na stranu roditelje, rodbinu i sl. Meni treba prijatelj. Stvar je u tome sto sam se prije nekog vremena razocarala u jednu osobu za koju sam mislila da mi je najbliza i da smo si super. Uslijed toga, razocarala sam se u sve druge ljude koji su me okruzivali i vidjela da sam imala prevelika ocekivanja. Shvatila sam da sam sama. Nazalost, tako se sada osjecam. I ne bih to mogla nazvati nekom fazom. To je cinjenica.

Jos jedna stvar: nepopravljivi sam optimista. Makar mi se sve to dogadja u mojoj glavi - znam da ce se jednog dana (prije ili kasnije) sve to srediti i da cu opet se osjecati super. Da, mozda to i jest na kraju krajeva, jedno prolazno razoblje kada krecem na novu avanturu svog zivota s drukcijim, zrelijim pogledima na zivot.
Ne brinite. Ja cu bit ok. Ne trebam nikakvo suosjecanje. Nisam zbog toga sve ovo napisala. Zeljela sam vam ispricati sve ovo. Zeljela sam to izbaciti iz sebe. Nadam se da cu u skorom vremenu ipak naci neku osobu s kojom bih mogla sve ovo podijeliti. Tko zna, zivot je nepopravljivo iznenađenje, zar ne?

P.S. zivot nije bedara - mi smo ti koji si stvaramo bedaru...?


To all of you: big snowy kisses

21.12.2005. u 22:38 | 14 Komentara | Print | # | ^

Kao tempera.Kiša,nebo,oboji.Takve je boje srce moje.


Snijeg je prestao padati :(...a sto cu sad gledati kao svoju oazu mira?Nista, strpit cu se jos malo dok ne padne drugi, a ako ne padne, onda cu si doma dopeljat onu veliku mrcinu koja proizvodi snijeg...hehe pa da mi vidimo onda...

Evo, bas sam se sad sjetila onog Sanjinog talk-showa, otprije neki dan, kojeg sam gledala na telki. Ak ga je netko gledal, mislim da se sjeca onog tobića tobića (kakti "idola mladih")...ma nemam ja niš protiv tog lika, fakat mi je simpa, čak sam mu ostavila komentar, a oni brkovi su mu, ono, čovječe, nemaš riječi...:))
Ali zasmetalo me to što sam sebe naziva idolom mladih. Ja osobno nisam nikad čula za njega, ali i zapitala sam se, kaj je na njemu tak posebno da se naziva idolom? Osim naravno one zurke i brkova, fakat je čovjek ko i svaki drugi, niš posebno... a i stekla sam dojam kao da propangadira sam sebe s tim "idolom mladih". Ja osobno imam mišljenje da, ako si stvarno nečiji idol i ako te ljudi vole, ne moraš to naglašavati iz sveg glasa i još sam sebe nazivati idolom. To mi je malo smiješno.
Bez ikakvih zamjerki, Tobiću. Samo iznosim svoje mišljenje. Ovo je slobodna zemlja, zar ne? :)

U prošlom postu sam bila napisala tužaljku oko onih dosadnih knjiga koje su mi nametnuli za čitanje. E, ljudi moji, to stvarno mrzim. Sad čitam one grčke tragedije, pa si mislim, opet neki davež, ali začudo, baš mi je ok. Ne znam, možda zato što ima dosta dijaloga u knjizi? Inače to volim...Samo što sam skužila da su sve te pričice na isti kalup. Ovaj ubije ovog, pa se onaj tamo ubije zbog toga i na kraju onog trećeg bogovi kazne. Tako prozirno.

Danas je hladno. Studeno, mogla bih reći. Cijeli dan se smrzavam. Možda zbog hladnoće ljudskih srdaca, ili je to zaista samo vrijeme? Svi pričaju o Božiću, o darovima, o svim tim tako nevažnim stvarima koje zapravo uopće ne čine onaj pravi Božić. Sve je tako umjetno, zamaskirano. Samo slušam o kupovnim groznicama, šizi zbog pripremanja svega i svačega...a recite mi, je li to stvarno Božić? Ne mislim da nije, mislim da su ljudi izmislili sve te nevažne stvari samo da se učine boljima u to vrijeme godine, a ne da zaista razmisle ono što čini pravi Božić...

Da, vidim da danas skačem samo s teme na temu. Možda zato što vam imam za ispričat toliko nepovezanih priča da ne znam otkud započeti?
Anyway, za večeras bi bilo dosta. Smrzli su mi se već prsti dok sam ovo pisala. Vidimo se. A kak mi vi "dišete" ovih dana? Nadam se, bez poteškoća :))
Pusa.

17.12.2005. u 19:11 | 17 Komentara | Print | # | ^

I´m dancing on the snow


Ne, nisam od onih osoba koji zaboravljaju na neke vazne stvari, pa to vrijedi i za moj blog. Ali, the thing is, ovih dana fakat nisam imala vremena da vam se javim tak da sam malo zapustila događanja u blog lifeu.
Pa, kaj ima?
Ja necu reci da kod mene nema nista (jer to je zadnje sto mogu reci. cak i kad mi je dosadno, uvijek se nesto događa. zato nemojte vjerovat onim likovima koji vam vele da kod njih nema nista novog. pa kak to moze bit istina? svaki dan je novo iznenađenje...).
Uglavnom, morala sam procitat jednu uzasno dosadnu knjizurinu s 200 strana, al dok je citas, cini ti se ko da ima tisucu. Znate onaj filing kad jedan redak morate citati pedeset puta da bi ga skuzili? E, pa to je to. Nakon dva sata užasnog mrcvarenja odlućila sam dići ruke od svega. Bilo je to jače od mene:)))
E, i sad si zamislite ovaj osjecaj koji sam vam upravo opisala i pomnožite ga s dva. Jer sam u dva dana morala pročitat dvije takve knjige! Mislim da bi me svatko skužio kad bi mu rekla da danas nakon ovog nemam više volje za životom, blago rečeno.

Vracala sam se danas doma...a snijeg pada, pada i pada...velike, bijele pahulje snijega padale su na moj crni kaput polako me pretvarajući u karikaturu snjegovića. Nije mi smetalo. Makar mi je bilo uzasno hladno i imala sam osjecaj kao da mi zima štipa i steže kožu od hladnoće, željela sam stati nasred ulice i gledati u nebo. Pahulje su padale tako polagano, kao da im je dosadno to sto rade...imala sam osjecaj kao da zelim zaustaviti vrijeme i uzivati u tom trenutku mirnoce i spokojstva.

Zacudo, danas mogu malo uzivati u vremenu koje imam radeći ono što stvarno želim.
Buduci da sam sama doma, osjecam se nekako spokojno, i uzivam u malo mira i samoce. Ponekad mi je to stvarno potrebno. Onak, bar na i jedan trenutak u danu da malo budes sam sa sobom i da sredis misli...
Idem...obuci cu se u onu svoju kucnu trenirku i majicu koja izgleda kao pidžama...skuhat cu si caj...i uzivati...

pozdrav ljudi...nadam se da i vi uzivate;)

14.12.2005. u 14:56 | 13 Komentara | Print | # | ^

zvončići, zvončići...


Kad ce taj petak...
Uvijek rado iscekujem petak. A zapravo, da nema ovih ostalih dana u tjednu, koji me potpuno umore ipak to ne bi bila ja. I ne bih se nikad veselila petku. Ovako je to bas ono nesto posebo...a opet, tako obicno...

umorna sam. a sto je najgore, sama sam kriva sto sam umorna, sto se ne mogu disciplinirati nekim jednostavnim pravilima zivota. Lako je reci: Discipliniraj se. A kako se natjerati?
Kad malo bolje promislim, treba zivjeti, to svakako. Punim plucima. Ali ponekad si sami zakompliciramo zivot bez potrebe. A meni je to opet ponekad svejedno. Makar znam da ce mi ta ravnodusnost doci kad-tad na naplatu. Jer, nista se ne rjesava samo od sebe :))...ali, to je samo ponekad...kad me uhvate one faze...

Bozic. Predivna stvar. Jednostavno, volim taj blagdan. Nije to samo krcati stol. To je onaj filing, znate?
A voljela bih da ga ove godine mogu podijeliti s nekim u zagrljaju... :))
Tko zna, mozda mi se zelja i ostvari?

07.12.2005. u 23:36 | 12 Komentara | Print | # | ^

And what do you think about this? Comment, please! ;)


Za ovaj put odlucila sam vam napisati nesto sjajno. Kad sam ja to prvi put vidjela osjecala sam da nesto divnije nisam procitala vec dugo, dugo....

_____________Well, think about this_____________
1. Najmanje dvoje ljudi na ovom svijetu te vole toliko da bi umrli za tebe.
2. Najmanje 15 ljudi na ovom svijetu te voli na neki način
3. Jedini razlog zašto bi te netko mrzio jest taj da želi biti baš poput tebe
4. Tvoj osmijeh može donijeti sreću svakome, iako te možda i ne voli.
5. Svake noći, NETKO uvijek misli na tebe prije nego što ode na
spavanje.
6. Ti nekome značiš život!
7. Da nema tebe, netko možda ne bi živio danas.
8. Ti si poseban i unikatan.
9. Kada napraviš najveću pogrešku u životu, nešto dobro izađe iz toga.
10. Netko, za koga čak i ne znaš da postoji, voli te.
11. Kada misliš da se cijeli svijet okrenuo protiv tebe, baci pogled: možda si ti okrenula cijeli svijet protiv sebe.
12. Kada misliš da nemaš šanse da dobiješ ono što želiš, vjerojatno to i nećeš dobiti, ali ako vjeruješ u sebe, vjerojatno, prije ili kasnije, to ćeš i dobiti.
13. Uvijek zapamti komplimente koje dobiješ. Zamjerke zaboravi.
14. Uvijek reci nekome što osjećaš prema njemu; osjećat ćeš se mnogo bolje kad će oni znati.
15. Ako imaš super prijatelja, uzmi vremena da im pokažeš koliko su divni prema tebi.

Super jel da? Mislim , ne znam za vas. Al mene je ovo jednostavno oborilo s nogu! Pa, reko, nek i vi to znate...za svaki slučaj, ak ste u bedu ili depresiji, pa da vam malo podigne samopouzdanje.
Volim vas sve. Pusa.

05.12.2005. u 22:33 | 10 Komentara | Print | # | ^

Oh, not again new post :)


Evo me. Tu sam. Opet sam se došla malo ispuhati. Što mogu, kad ovo smatram kutkom svog zivota koji mi sluzi za sve ono sto ne mogu nikome drugome reci...mislim, mogu, ali pitanje je da li ja to uopce zelim reci nekome...osim vama, ofkors :)

Ne znam...postoje razne situacije u zivotu s kojima se jednostavno moras znati nositi i kontrolirati ih.
Naprimjer, netko me zna neki put tako raspaliti da bi ga najrađe svisnula, i urlala na njega, ali umjesto toga ga otkantam umilnim glasom bebice. Je li to u redu? Je li u redu na takav nacin skrivati svoje prave emocije i ne izderati se na nekoga tko je to mozda s pravom zasluzio?
E, ali bas je tu pravi problem. Ne znam kada ja pretjerujem, pa mislim da bi se na nekog mogla izerat zbog sitnice, a ne znam kada je neka osoba stvarno to zasluzila.
Mozda bih jednostavno trebala poslusati svoj instinkt. Ako sama smatram da je velika stvar zbog koje sam se naljutila, makar mozda i nije, onda jednostavno cu se i izderat na tu osobu. Kako inace mozes postici da te cijene ako im ne pokazes da i ti ponekad mozes biti zmija koju ne vrijedi zafrkavati?

Jucer je padao snijeg. Velike, ogromne pahulje padale su po svuda. Bilo je tako lijepo. Gledala sam van s prozora svoje sobe dok je unutra bilo tako toplo i ugodno...a vani sve bijelo...
Petak. Napokon. Zasluzila sam odmor. Zakljucila sam da u svakom danu uvijek nalazim nesto lijepo, nesto sto me razveseli. Stvar je u tome sto mene mogu razveseliti i najmanje sitnice. Super. :)

cya

02.12.2005. u 15:06 | 6 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*