Blini

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dakle, novina jest: Blini sad živi ni više ni manje neg u New Yorku. Beskorisna kakva jesam, na poslijediplomskom sam iz književnosti. Riješila sam se Dragovoljca! I emisije Zlatno srce u Samoborčeku!

Piši na:
aj2291@columbia.edu

Postovi
Princ Valijant
Hipohondrija Zašto trebam Apaurine?
Romantika
Šta mislim o horoskopu?
Fusilli
TV-prevođenje
NK Hrvatski Dragovoljac
Poezija
Blogeri, otuđeni ste!
Ja u ljubav vjerujem
O nogometu - ne čitaj ako voliš Ćiru!
Muke po francuskom
O pimpeku

05.07.2006., srijeda

Zašto ne ljetujem kod dide u Segetu Donjem?

Prvo: Zbog praćenja gume
Pretpostavljam da vi ne znate šta je praćenje gume. I, zapravo, ne znam jel praćenje gume općedalmatinski fenomen ili nešto što je izmislio moj deda. Radi se o tome da deda ima gumenu cijev za zalijevanje vrta, koja na jednom kraju ulazi u špinu, a s drugog kraja teče voda. Dakle, deda hoda po vrtu od jedne praske do druge i mic po mic odmotava i rasteže gumu. Ali guma se ponekad zapetlja u čvor i puni vodom do tog čvora dok ne ispadne iz špine.

Zato je deda odlučio da će mu, dok zalijeva vrt, neko "pratit gumu". To jest, 40 minuta stajat i gledat gumu kako se odmotava, uskačući samo ako se guma zapetljala u čvor. Od toga je zanimljivije gledat i maraton hrvatskog filma. Ili prvenstvo u snookeru. Zato sam nudila dedi da usput i ZALIJEM vrt, jer mi je puno interesantnije gledat kako voda curi u "praske", nego da gledam gumu. Ali ne – on zalijeva, a ja stojim na suncu i dreljim u gumu, što me, s obzirom da je vrt praktički smješten na lungomaru, pretvara u svojevrsnu turističku atrakciju. ("Nemoj gledat, sine, nije pristojno zurit u maloumnu curu!")

Drugo: Moram "se ić javit" bližnjim i daljnjim rođacima.
S tim da se lista mijenja iz godine u godinu budući da smo s nekim obiteljima u zavadi i pripadnike tih obitelji ne smijem ni pozdravit ako ih sretnem na cesti. Ne smijem se nimalo iznenadit ni ako se koje jutro probudim s konjskom glavom u krevetu. Ili recimo glavom Vinka Coce. Koja još, nedajbože, pjeva "Odriši mi dušu".
Na faksu sam čitala Mériméeovu pripovijest o Colombi – priču o korziškoj vendetti – i znam da se ponavljam, ali: Ha ha!!! Onako kako Sartre nije živio kraj stadiona NK Dragovoljca, pa ne zna o paklu, tako je Prosperova Korzika prema Segetu Donjem enklava mira i ljubavi.

Treće: Žderanje u gostima.
Kad se odem javit bližnjima s kojima trenutačno nismo u smrtnoj zavadi, oni gostoljubivo iznesu pršuta, kruva i sira. Ja osobno ne volim žderat u gostima, ali svi znaju kako su Mediteranci gostoljubivi i kako točno znaju šta treba reć da gostu proradi apetit:

Jedi, ćerce, ionako ćemo bacit prascima!
Ili:
Ma šta si izila?! Govno si izila!

Ovom prilikom trebam napomenut i da u restoranu Konoba u Primoštenu na jelovniku prevedenom na francuski piše: "Dobar tek (truć-truć), uživajte u našoj domaćoj kuhinji. Mi pazimo na vašu GUZICU." (Vjerojatno su rekli prevoditelju da će mu platit characters bez spaceova.)

Četvrto: Nevolje s vokabularom
Deda mi npr. nikad nije oprostio što sam mu, kad me tražio da donesem "pinjur", donijela tanjur i što sam, kad mi je jedan Primoštenac reko "lampa", ljubazno dotičnom čovjeku donijela malu prijenosnu lampu za čitanje. (Na kraju je ispalo da je lampa glagol i da "lampanje" ima veze s grmljavinom i "neverama"... )
Uglavnom, više ne želim bit prisiljena dešifrirat ovakve rečenice: "Nu, donesi mi škafetin iz škovacere na picuginu, vrag te purgerski odnija".


Peto: More mi je tamo lagano šporko.
Uvijek se sjetim priče koju mi je ispričo stari Primoštenac o nekoj Njemici turistkinji u Primoštenu, koja je – bar tako tvrde ondašnji starosjedioci – dok je plivala iz nekog razloga zijevala i u usta joj je uplivalo... ne znam kako bih se izrazila... govno. Ne znam jel priča neka primoštenska verzija urban mytha, ali moram reć da mi se ne čini nemoguća, nit mi se Primošten po takvoj mogućnosti čini poseban. Njemica se kao poslije žalila, prijetila tužbama, novinarima, vamo-tamo, ali komentar Primoštenaca bio je: "A vrag je odnija, ko joj je kriv, šta je tribala zivat!"

Šesto: Blagodati života u malom ribarskom mjestu.
Psihijatar, ravnatelj Firula, porijeklom Segećanin, nazovimo ga – dr. Doran Godig – izjavio je da - kad bi se iz Segeta Donjeg sve luđake brodom otpremalo na Rab, "ne bi imo ko odrišit konop". Call me poremećena, ali ja, nakon što sam znala mjesec dana uživat u blagodatima tog spokojnog malog ribarskog mjesta, u kojem se jedine dnevne aktivnosti svode na balote, ribolov, kartanje, bacanje bombi u more i dizanje partizanskih spomenika u zrak, počnem čeznut za blagodatima smoga i civilizacije. A da bih došla do Splita moram prevalit neke puste "Kaštele", kojih – kunem se bogom – ima više nego braće Baldwin: Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Škare-Ožbolt, Kaštel Udlaga-Valić...

Kako bilo, od nedjelje će se Blini, u jednodijelnom narančastom kupaćem kostimu i sa slamnatim šeširom na glavi, o svom trošku valjat pod borikama na otočiću Jerolim preko puta Hvara i čitat neko, za plažu potpuno neprimjereno štivo (recimo, Mimesis na francuskom). Tko me vidi, neka mi slobodno mahne! I zatim se srdačno udalji!:)

- 18:55 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se