03.06.2006., subota
Blogeri svih zemalja, otuđeni ste!
|
Mrzim popularne teme rasprava mlade inteligencije. Mrzim politički korektne pizdarije. Slažem se s većinom načela koja spadaju u političku korektnost, ali politička korektnost i popularne teme rasprave iskljuvale su mi jetru više neg Prometeju orao. Znala sam se naći u društvu pametnih ljudi šta se mogu dičit kojekakvim intelektualnim podvizima, pa s njima na kraju za stolom ne pričam o temi ropstva u svijetu obrađenoj u novom "National Geographicu", nego o tome kak, štajaznam, Severinina usta uslijed prekomjernog napumpavanja sve više sliče kravljem intimnom organu. No ono što htjedoh reć je da me unutar tih pseudointelektualnih rasprava i žalopojki još najviše nervira diskusija o OTUĐENJU MODERNOG ČOVJEKA. Inače, ako čitate ovaj post - otuđeni ste do jaja. Koristite Internet za komunikaciju s ljudima! Avaj - to je tako žalosno! Sigurno nemate života, oči vam zrikaju ko u Sartrea, usta se krive ko Brusu Vilisu, pljujete dok govorite, seksipilni ste ko Ogresta i općenito izgledate ko da vas je nacrto Ico Voljevica, s tim da niste nimalo smiješni, a još manje pametni i niko se neće družit s vama. Naravno, svi dobro znamo da je smislenu raspravu najbolje započet s nekim u tramvaju! Ili u redu za kruh u Konzumu! Il' u treštećem, znojem natopljenom disku! Ako još itko, kad kažem da pišem blog ili komuniciram na forumu ili preko e-maila, zabrinuto stavi prst na bradu ko Denis Latin i počne mi srat da sam se "otuđila", ako pročitam još jednu knjigu ili pogledam jednu predstavu koja jadikuje nad automatizacijom modernog života, prikazuje budućnost podijeljenu na raščupane ljude koji nisu izgubili dodir s prirodom i bezosjećajne, hladne, zalizane humanoide koji komuniciraju na Internetu - te virtualne utvare što su živi dokaz nestanka iskonskog i hvalevrijednog kontakta među ljudima - počet ću se ponašat ko Jack Nicholson u Isijavanju! Kad su to ljudi bili tako predivno neotuđeni? U 19. stoljeću? Kad su obrađivali polja od jutra do mraka i mrtvi umorni padali u krevet? Moj je deda cijelo djetinjstvo proveo u BADNJU. Njegovi mama i tata morali su radit u polju, pa su svoje troje malene djece ostavljali preko dana u velikom badnju, gdje bi ih navečer, naravno, našli umrljane svim i svačim, između ostalog i vlastitim govnima. Moram li napomenut da moj deda ne kuka nad strahotama Internetom otuđenog čovjeka? Ako i jesam otuđena, neka sam! Otuđenost becomes me! Kad mi se ne sviđa nečiji blog, ugasim ga. Da bar tako mogu ugasit nekog ko mi se unosi u facu. Ako mi neko napiše debilan komentar, mogu ga u krajnjoj liniji obrisat. Evo, sad sam se sjetila kako mi je jednom jedna vrsna intelektualka rekla da, pošto živi u inozemstvu, prijateljima piše pisma i šalje ih poštom jer je e-mail tako "impersonalan i efemeran". Ah, kako dražesno! Kako romantično i viktorijanski!!! O tome kak sam zadivljena tuđicama da ne govorim! Znam da je ovo što pišem zapravo neprikladno štivo za one koji ga čitaju, jer očito, kao ja, spadaju u efemernoimpersonalnu i otuđenu skupinu i znam da sad silujem blog dosadnom litanijom, ali zato ću mu sad napisat zašto ga pišem i zašto ga volem. I isprintat ću ovaj post pa ga samo izvadit iz torbe ako me netko negdje opet krene davit pričama o otuđenosti modernog čeljadeta kao što sam ja. Dakle, blog pišem jer volim pisanje, makar katkad bilo loše, katkad dobro, makar bilo o velikim temama ili sitnim dnevnim mrvicama, makar služilo kao pismo prijateljima iz Amerike ili zamjena za seansu psihoterapije. Pišem ga jer sam duhovni ekvivalent tipa što u parku otvara kaput i pokazuje šta ima u gaćama. Meni treba mentalno ogoljivanje. Pišem jer, kad pišem, često saznam šta mislim. Pišem jer me to zabavlja: slažem riječi ko dijete lego kockice. Zahvalna sam mu što mi omogućava da komuniciram i dok sjedim zavaljena u fotelju, u pidžami, šlafroku i rasparenom paru čarapa. Zahvalna sam mu što me upoznao s nekim vrlo dragim osobama, u krv-i-meso obliku. Koje, neki bi se začudili, uza svu svoju otuđenost i začudnost, imaju itekako bogat nevirtualni život. Zahvalna sam mu što je tu i sad, u 4 ujutro, i pravi mi društvo dok pošten svijet spava. Obećavam mu da neće ostat ovako vizualno ružan i da ću mu u skorašnje vrijeme podarit i ljepšu formu, a ne ga tjerat da se fura samo na sadržaj. To bih već učinila da nisam maloumna kad su u pitanju takve stvari. Ili da nisam lijena mrcina. Idem sad ovo postat. Samo prvo moram prepisat post na kompjutOr. Jer ovakav post ne bih mogla iscijedit na nešto tako impersonalno i gattacovsko ko što je tipkovnica. Ovako eternelan i personalan post mogla sam, dakako, napisat samo guščjim perom. |
