Blini

< listopad, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dakle, novina jest: Blini sad živi ni više ni manje neg u New Yorku. Beskorisna kakva jesam, na poslijediplomskom sam iz književnosti. Riješila sam se Dragovoljca! I emisije Zlatno srce u Samoborčeku!

Piši na:
aj2291@columbia.edu

Postovi
Princ Valijant
Hipohondrija Zašto trebam Apaurine?
Romantika
Šta mislim o horoskopu?
Fusilli
TV-prevođenje
NK Hrvatski Dragovoljac
Poezija
Blogeri, otuđeni ste!
Ja u ljubav vjerujem
O nogometu - ne čitaj ako voliš Ćiru!
Muke po francuskom
O pimpeku

13.10.2014., ponedjeljak

Helou from NY! Testing, testing...

Blini aka JA aka Anya Yovich je u međuvremenu postala stand-up komičarka u New Yorku.

Ovaj je filmić inspiriran glupim pitanjima o Centralnoj i Istočnoj Europi od mog odlaska iz Hrvatske i Švicarske/dolaska u Ameriku.

https://www.youtube.com/watch?v=wZdb3QSgMcc&list=UUHZhpL3z0xvsygJGXjl2d6w&index=1

Cheers!
- 10:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

29.08.2007., srijeda

Ultranadrkana (jel se smije ovo u naslov?) Blini

Ja ću stvarno popizdit. Ali stvarno.
1. Soba koju su MENI dodijelili je jedna od rijetkih koja gleda na ulicu i još je na PRVOM katu. Već osam dana jedva odspavam po 4-5 sati na noć i to heavily nakljukana Sanvalom. Podočnjaci su mi CRNI, hodam naokolo ko zombi – promet ne prestaje po cijelu noć. Meni doslovce kao da prolaze kroz sobu: auti, jebeni traktori što peru ulice, skupljači smeća, dostave sladoleda i raznih pizdarija, manijaci i pijanci… Radije bih spavala u kutiji jer bih bar sebi izabrala mirniji kutak Manhattana. (Sigurna sam da je tiše ispod nekog mosta.) Želim jedan trenutak mira. JEDAN. Ja bih u ovoj sobi trebala učiti! Ha ha! Čitati knjige za magisterij! Proizvoditi članke i eseje i čak i kreativna djela! Prva mi je zadaća da pročitam Borghesove Ficctiones. I da ih SHVATIM. A ja u ovoj jebenoj sobi ne bih shvatila ni Moju tajnu ili članke o tome kako se Višnjić napio ili kako je Vlatka Pokos ostala bez svojih krpica, a nekmoli jebeni Garden of Forking Paths. ''I to nije sve'' – uz ovu divnu sobu, dobila sam i lift iliti dizalo, koje s obzirom da sam, kao što rekoh, na prvom katu – ronda i ronda i ronda po cijeli dan i noć.

2. Jedan od razloga zbog kojih sam voljela New York jest ta famozna politički korektna multikulturalnost. I sad se počinjem bojati da ću nakon godinu dana ovdje obrijati glavu i istetovirati tri svastike na lijevoj sisi. Jedino što ja neću imati ništa protiv Židova. Jer ja dijelim kat s 11 ljudi – od kojih su 11 Azijati. (Vjerojatno je opet neko mislio da je Croatia nešto tamo pokraj Koreje). To nije problem a priori. Muške Azijate rijetko susrećem u hodniku, čudni su u vražju mater, ali nema veze, (nadam se samo da jedan od njih neće biti ko onaj Cho pa da mi mobitelom uslikava pidžamu dok idem na zahod i poslije me upuca). Ali dijelim kupaonicu s 5 žena. Od kojih su 3 iz Pakistana – i one su divne, no preostale dvije su Kineskinje. Neću ulaziti u dugačku priču o tome kako su Kineskinje ovdje već postale općepoznate po svojoj drukčijoj kulturi kad je higijena u pitanju. Da, živimo u 21. stoljeću, da, ja sam liberalni humanist, da, da, da – ali – ovo je dom za postdiplomce – i ove žene će imati PhD, a (ne čitaj ako imaš slab želudac):
- u zahodu nalazim kombinacije tjelesnih izlučevina koje dosad, iskreno, nisam ni znala kako izgledaju (da ne zalazim u detalje za slučaj da je neko jeo ili planira opet jesti jednoga dana – ali riječ je o svim zamislivim kombinacijama izlučevina, koje uključuju ''i one dane u mjesecu'')
- u tušu gazim po njihovim crnim dlačurdama (želim misliti da je riječ o kosi, Bože mili, daj da je riječ o kosi… ) - zbog kojih imam dojam da u tušu imamo tepih
- peru gaće u lavabou
- da, peru gaće u lavabou
- ja sam sinoć prala zube i jedna od te dvije spodobe koje ne razaznajem (da, svi su mi Azijati isti, jer sam popizdila) stala je kraj mene i počela u lavabou trljati prljave gaće, i to 'nako, bez deterdženta, ko s neke nizozemske slike na kojoj žene u suknjetinama trljaju robu u nekoj rijeci)

3. Krevet mi je takav da kad legnem u njega – utonem. Doslovce sam na istoj razini kao i ostatak kreveta. Osjećam se ko u živom pijesku. Ako jednog dana bestraga nestanem - vjerojatno me nije oteo neki harlemski luđak, nego me progutao ovaj jebeni ''Ivy League'' krevet.

4. Na katu, osim predivne kupaonice - u čijem zahodu učim o divotama ljudskog metabolizma – u kojoj perem zube i umivam se u istim umivaonicima u kojima drugi peru usrane gaće - i gdje u tuševima hodam po kineskom sagu od čiste ljudske dlake - dijelimo i kuhinju. To je lijepo, jer hrana je na Manhattanu notorno skupa. Jedini je problem što bi se ta kuhinja mogla koristiti samo kao posljednja etapa u kući strave i užasa. Danas sam se usudila zaviriti u mikrovalnu – kunem se, ljudi moji – u toj se mikrovalnoj razvijaju novi oblici života. Znanstvenici pokušavaju doći do Marsa i troše silne pare da šalju satelite po svemiru, a novi oblik života zapravo se razvio u ovoj mikrovalnoj. Snimaju se filmovi o tome kako će nas napasti izvanzemaljci ili kako će svijetom zavladati mašine – ali ja sad znam – ako ljudi ikad izgube kontrolu nad ovim planetom – to će se vjerojatno dogoditi jer će ga preuzeti život koji upravo buja u našoj kuhinji.

5. Ako me još neko priupita Where are you from? I What are you studying?, raspalit ću mu šamar. Danas sam bila na jednoj od petstošesnaest orijentacija (orijentacija za magistre, orijentacija za uporabu knjižnica, orijentacija za sigurnost u New Yorku, orijentacija za mućkanje Nescafea… - nije bilo samo orijentacije koja bi mene razgalila – orijentacija o tome kako se poteže voda u zahodu i gdje se peru gaće) i već mi je pun piton razdraganih ljudi koje zanima odakle je tko i šta ko studira. I'm from Italy/Croatia/Burkina faking Faso. –aaaaa!!! (usklik radosti). Valjda su nam zato dali naljepnice na kojima je pisalo naše ime i prezime i department - eto, ja, na primjer, u životu mogu svašta šta drugi ne mogu, a ne mogu neke stvari koje su lake drugim ljudima. Nije da sam si ''pre-jebeno-cool''. Ali jednostavno ne mogu na majici nositi naljepnicu sa svojim imenom i departmentom. Ali sam razmišljala da si je zalijepim na čelo i hodam naokolo s njom, pa samo uprem prstom u nju kad me opet tko priupita odakle sam i šta studiram.

Ovo je vedranarudanski nadrkan post napisan u jednom dahu u nedostatku psihološke pomoći (istu ću imati čim dobijem karticu zdravstvenog). Idem sad krknut jebeni Sanval i odspavat svoja predivna 4 sata. (Blogove nisam stigla čitati - nemojte mi zamjerat - fakat sam u govnima.) A Borghesom ću gađat prolaznike il' natjerat ove dvije Kineskinje da ga pojedu.

PS. Zrine, dođi u hotel i spasi me, tako ti svega.
Lucija, hvala za hvalu za prijevode, ali ja bi' sad radije tvoju stručnu dipl.- psihologinjsku pomoć:)

- 04:52 - Komentari (77) - Isprintaj - #

24.08.2007., petak

Major Tom to Ground Control

Kratke vijesti (umorna sam, ne znam za sebe, plutam negdje u orbiti, ovaj blog ne moze biti literaran ni u kojem smislu, pretvorio se u putopis):
- stigla sam u New York (molim da mi oproste svi bliznji kojima se nisam stigla javiti - uvalila sam se na magisterij iz knjizevnosti)
- prvu sam se noc u nedostatku rucnika nakon tusiranja brisala vlastitom cistom robom i spavala skroz obucena na golom madracu (uz svesrdnu pomoc tri Sanvala), to me iskustvo potpuno istraumatiziralo
- dijelim kupaonicu s ljudima koji imaju diskutabilne higijenske navike (sto bi reko Svatopluk: moze se ic na kojekakve PhD-e, ali ne moze se za sobom brisat drek), (ispricavam se ako sam degutantna, toliko sam umorna da se ne mogu cenzurirati)
- moja me soba manje podsjeca na Woodyjev Manhattan, a vise na Bijeg iz Alcatraza
- u skladu s tradicijom, svako tolko ispadnem kreten (kupovala sam kabel za internet i prodavac me pito "How long do you need it?", na sto sam mu ja odgovorila "For nine months", protumacivsi recenicu kao da joj je prethodio "for" i blijedo ga gledajuci, misleci "Jebote, ovi Ameri cak imaju i kabele cije je trajanje digitalno/tehnoloski nastimano")
- jos nisam uspjela aktivirati karticu koja bi mi omogucila da koristim laundry machine, dakle, jos se brisem vlastitom cistom robom
- kupila sam jucer dvije boce Jane i bila do suza dirnuta poznatom naljepnicom i natpisom "natural European water" (pise jos nesto prije water sto ne razumem - Alzatian? Alsatian? Cocasian? Ne znam vise.)
- razbila sam bocu necega u trgovini vitaminima i nisu mi naplatili (u domovini mi uvijek naplate ono sto razbijem)
- boli me ona nevidljiva ali opipljiva kuglica koju imam na nosu (vecina vas koji me znate, znate i za tu kuglicu)
- htjela sam se sad u sobi spojiti na Internet i nisam uspjela, (invalid IP address - ma koji je to bre sad kurac?), pa sam izasla u obliznji Internet cafe
- buduci da zivim nadomak Harlemu i da na uglu moje ulice neki covjek stalno sjedi i... valjda pjeva (ako se urlici ispusteni u pravilnim kratkim razmacima mogu zvati pjevanjem), idem kuci - tako da... that's all folks zasad

PS. Sad znate zasto nisam stizala pisati blog. Jedino sto me Ameri nisu trazili da bi me upisali na faks bile su retine i bubrezi (u aplikacijskom sam paketu morala poslati samo po jedno od svakog).

Drzite mi fige da ostanem zdrava i citava. Do javljanja. Skorasnjeg! Necu vise bit lijena!


- 04:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

02.01.2007., utorak

Slatka vuna i šareni lampioni

Mislila sam da neću pisati post o Novoj godini, ali hoću, i to u stanju krajnje neispavanosti i bunila, tako da ću ovaj put preskočiti književnoreferencijalne pizdarije i ostala preseravanja. Trenutačno sam više tijelo, a manje mozak.

Ako mjerim 2006. prema mjerilima koja kažu da ne valja godina u kojoj se nisi smijao i nisi plakao – onda mi je ta godina tobože valjala, kao što mi je trebala valjati svaka dosad, jer nijedna nije prošla bez ljutog ridanja i luđačkog smijeha. Ali 2006. neću zapamtiti po nekom velikom dobru i zato molim 2007. da zanemari klišeje, zajebe priču o širokoj lepezi emocija i bude prva godina u kojoj ću - ako već moram plakati - liti samo suze radosnice. Ili da bar bude godina u kojoj će biti daleko više smijeha nego suza.

Pritom je molim da uzme u obzir da sam je dočekala neumorno plešući.
Kad se zatvorim u kuću, živim očajno dosadno, sve nešto kuckam i čitam u zapećku, ali zato – kad se pustim s lanca, potpuno se raspametim i ne idem kući dok se sva šminka ne razmaže, dok se ne upale fajrunt-svjetla i dok me odnekle ne pometu metlom. Zato, hvala mom dragom prijatelju domaćinu što me nije jučer pomeo iz stana, nego me pustio da plešem dok mi noge nisu odrvenjele.
I... Kad kažem da sam dočekala novu godinu plešući, to znači: da sam plesala kao da drugi prvi neće postojati, da sam bez utjecaja halucinogena imala dojam da letim i da sam se rasprsnula na tisuće komadića kao novogodišnja raketa nad gradom. Is there no way out of the mind? Pitala je Sylvia. Postoji jedan way, Sylvia. Glazba.
Jučer sam imala dojam da, prije negoli krenem kući, ne mogu uzeti samo svoj kaput i šeširić, nego da prvo moram pokupiti sve te tisuće i tisuće djelića same sebe koji su se razletjeli na sve strane. I tako sam, iznova sastavljena, izašla u, da ga jebeš, nekakvo drukčije - dvijetisućesedmično jutro. Kao da su se i drugi, osim mene, te noći rasprsnuli na komadiće i da su neki od tih djelića pobjegli kroz prozore i odlepršali u novogodišnji zrak.

(Možda bismo onu jednadžbu o suzama i smijehu trebali zamijeniti pitanjem: Koliko si se puta protekle godine rastavio i sastavio?)

Molim dragu prijateljicu L. da mi oprosti ako sam zabrazdila u patetiku. Ona zna koliko je dotična mrska i meni, ali novogodišnja noć mora biti eurovizijski sladunjava po defaultu. Novogodišnja noć i prvi prvi moraju biti slatka vuna i šareni lampiončić svega čemu se nadamo.

Ja se nadam da će ona najbolja ja koja zasad postoji samo u mojoj glavi u 2007. napokon zaživjeti i u stvarnom životu.
Nadam se da ću živjeti više u skladu sa saznanjem da su ljudi puno važniji od knjiga i da ću manje gurati nos u romane, a više u tuđa posla.
Nadam se da ću utažiti pretjeranu glad za punoplućnim životom tako što ću izvesti operativni zahvat na 3 od svojih 7 želuca i tako bar donekle omamiti crve što su mi se trajno nastanili u guzici.
Nadam se da ću se rasprsnuti na djeliće, razletjeti se kao pirotehnička naprava i opet se sastaviti - bar još deset puta do 2008.
Nadam se da ću biti jača, da ću biti boljim osloncem onima koje volim, da ću biti manje neurotična, manje ekstremna i dovoljno normalna da iz ormarića za lijekove bacim u smeće svoje kemijske emocionalne štake.
Nadam se da ću se manje bojati života koji toliko volim. To jest, da ću se manje bojati smrti, koja mi ne dopušta da taj život iskoristim onako kako želim.
U ovoj ću godini navršiti 29 (!), ali nadam se da ću ipak uspjeti izbjeći guranje glave u rernu, ma koliko voljela Sylviju.

Sretna vam 2007. Nadam se da smo svi (pa i oni koji nisu slavili) imali razloga za slavlje.

- 00:39 - Komentari (25) - Isprintaj - #

17.12.2006., nedjelja

Luda žena na tavanu

Ja bih rado bila disciplinirana intelektualka koja svako toliko napiše tekst od opće važnosti za svekoliki ljudski rod i razmatra, recimo, nošenje feredže u školi, opću geopolitičku situaciju ili činjenicu da bi trebalo zabraniti emisije Red Carpet i Zvijezde Ekstra - ali ja to očito ne mogu. Vlastita me neuroza trajno osuđuje na neku vrstu autofikcije.

Naime, proživljavam egzistencijalnu krizu, meni bolje znanu pod stručnim nazivom Gdje si bio? (Nigdje.) Što si radio? (Ništa.). Istini za volju, ja manje-više i ne izlazim iz egzistencijalne krize otkako sam navršila 20, ali uvijek sam je proživljavala nekako na kapaljku, a sad se svakodnevno kupam u pjenušavoj kadi angsta i zaobilazim stabla kestena u širokom luku da me ne bi zadesila sudbina lika iz Mučnine.
Bauljam noću po stanu, prevrćem se u krevetu i razmišljam o tome kako egzistencija prethodi esenciji i kako je nevjerojatno što ja već 29 godina egzistiram, a od esencije još ni traga ni glasa. Gdje je ta moja esencija? Neka je đavo nosi.

1. Dio problema je što ja objektivno, ako računamo koliko je godina prošlo otkako sam se rodila, imam tih 29 godina, ali ih nipošto - usporedim li se s većinom individua svoje dobi - nemam u glavi. S tim da ne želim to reći na cool način, tipa "imam 50 godina, ali mlada sam duhom". Mislim, dapače, da se možda u psihološkom pogledu pretvaram u ćelavog starca s konjskim repom, koji misli da je cool jer nosi kožnu jaknu kupljenu na J. Joplininu koncertu.

2. Drugi dio problema jest peer pressure, kojem podliježe i najveći nekonformist, htio-ne htio. Recimo, prije godinu dana srela sam znanca iz osnovne i vodila s njim sljedeći razgovor:

ON: Hej, šta ima?
JA: Ništa.
ON: Jesi završila faks?
JA: Nisam.
ON: Zaposlila se?
JA: Nisam, radim ko free lancer.
ON: Rodila si?
JA: Nisam...
ON: Jesi se udala?
JA: Nisam...
ON: Jesi još doma, tu, u Sigetu?
JA: Jesam...*

(*Faks je u međuvremenu odrađen i nisam u Sigetu, pa čak ni u Hrvatskoj, ali poanta zapravo nije u tome.)

Mogu biti nekonformist koliko god hoću i misliti, eh, da, ali ja sam sebi ipak super zato što nisam dosadna matrona koja je otvorila salon sa zavjesama i izrodila petero djece - ali mislim da je svakom jasno da se čovjek nakon takvog razgovora bar donekle neminovno osjeća kao ispljuvak. Nikad sigurno neću biti konformist u smislu da će mi životni cilj biti da kupim Louis Vuitton torbicu ili da ću, sačuvajbože, ikad preko usta prevaliti riječi ''moj suprug'', ali nisam ni toliki nekonformist da bih se osjećala sasvim ugodno dok mi se znanci na cesti čude što nisam odradila odrastanje koje su oni odradili ili dok sjedim na svadbama okružena parovima koji komentiraju dječju kakicu i stambene kredite, a ja samo čekam da mi hrana koju sam stavila u usta počne curiti niz bradu i da mi je neka od vršnjakinja za stolom brižno obriše salvetom.

3. Dok su drugi dizali kredite za stan, dečko i ja smo sa stropa skidali luster s ciljem da u njega ubacujemo papirnate kuglice i tako u (unajmljenom) dnevnom boravku igramo košarku.

4. Dok su drugi stažirali u važnim tvrtkama, mi smo rješavali enigme u igrici The Neverhood.

5. Ne posjedujem ništa - ako izuzmemo knjige, odjeću koju nosim i DVD-e. Ja sam poput dječaka iz Biga i ne želim biti direktor kompanije, nego želim svirati nogama po klaviru. Ili sam lik iz Draga, smanjio sam djecu, pa se jedva probijam kroz životnu travuljagu u vlastitom vrtu, u kojoj su oni koji su odrasli i koji oduvijek znaju kamo žele stići - davno utabali svoju stazu.

5. Ja bih još čitala romane s nogama u zraku, putovala, zajebavala se i općenito živjela (iako ne i umrla) ko, recimo, Rimbaud. Još ne želim stalan posao, supruga ili djecu. Ali ne želim biti ni otužni ćelavi starac s konjskim repom. Ili neka od onih baba što u poznim godinama skaču u disku.

6. Možebitno sam djelomično rješenje (i opravdanje za svoje bauljanje) pronašla čitajući Statusnu tjeskobu Alaina de Bottona. Naime, Alain veli da su se u 19. stoljeću pojavili ljudi koji su nosili jednostavnu odjeću, živjeli u jeftinijim dijelovima grada, puno čitali, bili sjetnog raspoloženja, privrženi umjetnosti više negoli poslovnom životu ili materijalnom uspjehu i koji su vodili nekonvencionalan spolni život (a žene iz te skupine često su imale i kratku kosu). Takvi su se ljudi nazvali boemima i njima se opraštala opća neuklopljenost u društvo. Budući da ispunjavam sve uvjete za članstvo (ako izuzmemo nekonvencionalan spolni život - valijant frizuru mogu skratiti ako treba), ja sam, molim lijepo, odlučila da ću se također, kad opet sretnem nekog znanca biznismena - unatoč činjenici da su mi taj koncept i naziv oduvijek lagano išli na jetra - lijepo prozvati boemom.

PS. Sad htjedoh negdje napisati komentar, ali od registracije štanga. Nick mi je drukčiji od korisničkog imena. Ima li to veze s tim? Ima li još tko takav problem?
- 18:14 - Komentari (33) - Isprintaj - #

24.10.2006., utorak

Blini na rubu pameti + u raljama života

Suvremena književnost ne mora, zaboga, biti samo o tome kako je teško pisati suvremenu književnost. Tako je nešto rekao John Fowles. Predmnijevam da isto vrijedi i za blog, ali ovaj me put baš briga. Razloga za dugu šutnju imam nekoliko i ne znam koji je važniji od kojeg:

1. Ja sam onaj čovjek iz priče koji je išao s magarcem i dječakom na sajam. Onaj koji je slušao što mu govore drugi ljudi, zbog čega je na magarcu malo jahao on, malo dječak, malo su njih dvojica nosili magarca i na kraju nitko nije bio zadovoljan – ni taj čovjek, ni magarac, ni ljudi. Magarac je čak, štoviše, možda i krepucnuo. Ja nemam magarca, ali zato sam dobivala naputke čitatelja u ovom stilu:
Draga Blini, zajebi to svoje prevođenje, književnost, trla baba lan. Daj malo piši kaj misliš o pimpecima i sisama. Ili: Blini, kreni pravim putem, putem istine, vjere itd. Zaboravi pimpeke i sise.
No odlučila sam da me takvi komentatori neće obeshrabriti u mojim literarnim blog-nastojanjima. Uvjerena sam da su svi velikani dobivali takva pisma. Čuj, Lave, super ti je sve to o ratu, političkoj situaciji u Rusiji, Vronskom itd., ali daj malo napiši šta misliš o pimpeku i sisama. Lako za Anine oči, kosu i tako to. Nas zanima je li joj dupe bilo ko jabuka.
Jedini je problem što Lav nije bio dovoljno promućuran da te savjete posluša i zato mu djela i jesu tako dosadna. Ja trenutačno nisam raspoložena za pisanje o sisama, ali potrudit ću se da ih tu i tamo ubacim u tekst, pa će nam možda svima skupa u životu biti zanimljivije.

2. Ako RTL uvede emisiju Mijenjam posao, ja ću se prijaviti. Ne moram umakati u čaj taj već razmrvljeni i ofucani Proustov kolačić da bih počela razmišljati o protjecanju vremena i o tome kako ga tratim prevodeći emisije poput Zvijezde ekstra ("Pet najboljih haljina Britney Spears! Pet najboljih haljina Sare Kljuse Parker!"), zbog kojih dobivam poriv da pustim bradu, odem na obuku kod Bin Ladena i napadnem sve ljude koji su sudjelovali u stvaranju te vrste programa. Tu sam emisiju, inače, svojedobno odbila nastaviti prevoditi budući da sam ionako već prilično prolupala, a emisije o Zvijezdama vrlo bi lako mogle porazbijati i ono malo preostalih nepolupanih lončića moga uma. Zato su mi sad udijelili emisiju o forenzičarima u kojoj ljudi nalaze odrubljene glave u sudoperima. Moto mojih poslodavaca valjda glasi: Kad nisi htjela haljine, eto ti onda glave u sudoperima.

3. Jeste li čuli ono da ako vas posere golub, to donosi sreću? (Ne znam kako da bolje oblikujem ovu rečenicu i neću se ni truditi zbog dolje navedenih razloga.)
Naime, ja sam prije tjedan dana krenula u centar grada kupiti karte za avion ne bih li se konačno nakon brojnih odgađanja otputila u Švicarsku i tamo se napokon združila sa Svatoplukom (kojeg sve više iz neobjašnjivih razloga imam potrebu zvati Muncimir), što bi bilo od opće koristi čak i za blog, jer ja ne bih više bila čangrizava i mučaljiva. A onda mi je u Importaneu neka ljubazna gospođa dala do znanja da me nešto "malo zmazalo". To nešto je, dakako, bila ptica, koja me, dakako, posrala po hlačama.

Sutradan sam otišla na aerodrom. Let je otkazan jer se avion zabio u agregat. Na idućim letovima više nije bilo mjesta. Vratila sam se kući. Dobila čudnovatu upalu uha od koje me boljelo sve osim uha i sad pijem antibiotike. U Novom Zagrebu, ne u romanskoj Švicarskoj. Toliko o tome da je golubovo govno vjesnik iznimne sreće.

4. Zbog poremećenog uha i uma nisam baš u stanju sjediti pred kompjutorom i raditi, pa sam odlučila iz trećeg pokušaja pročitati slavni roman Uliks. Smatrala sam da sam prva dva puta bila osuđena na neuspjeh jer sam Uliks pokušala pročitati na engleskom. No ovaj sam ga put krenula čitati u hrvatskom prijevodu. I stala na 50. stranici.
Ja znam da je to pametna knjiga i da je sramota što imam diplomu iz engleske književnosti, a da nisam pročitala Uliks. Ali dok ga čitam, ne mogu a da se svako toliko ne priupitam Čemu?.
Prva dva poglavlja nisam bogzna što razumjela, a treće me dotuklo. Stephen Dedalus (koji mi je bio potpuno razumljiv i čak zanimljiv u Portretu umjetnika iz mladosti) šeće plažom i iz stranice u stranicu laprda o nekim Ircima, pojavama i stvarima o kojima ja nemam pojma. Kako da pročitam 500 stranica tog (BRILJANTNOG!) laprdanja krcatog referencama koje ne razumijem? I zašto? Samo zato da bih mogla mirne duše reći da sam ih pročitala? Zato što je to jedna od onih knjiga koje vole pametni ljudi što razumiju književnost? Što bi tek onda bilo da sam se latila Finneganova bdijenja za koje je James rekao da ga čitatelj treba čitati bar onoliko dugo koliko ga je on pisao (17 godina)?
Dragi Jamese, Proustov mi se kolačić mrvi u rukama iz sekunde u sekundu - život je prekratak čak i za Uliksa.
Vratila sam knjigu na policu, označivši je markerom (ti markeri koji strše iz knjiga na mojim policama puno iskrenije od mene govore o tome koje su mi knjige bile dosadne) i pomirila se s neugodnom činjenicom da je meni osobno (a pogotovo dok ležim u krevetu s upalom uha – s parom sisa, ali bez pimpeka) Hornbyjev Hi-Fi puno zanimljiviji od Uliksa.


- 14:15 - Komentari (44) - Isprintaj - #

23.09.2006., subota

Književna karantena (podnaslov: Post-juha uvijek mora biti numeriran)

1. Prvo da se osvrnem na posljednji post:
Moj me dragi prijatelj jedanput pitao: Zašto više ne pišeš ozbiljne postove, kao npr. onaj o tome zašto katkad trebaš Apaurine? Podilaziš li čitateljima ili...? Eh, Blini, Blini, već te vidim kako za publiku plešeš na Severinu.
E pa, dragi prijatelju, vidiš što se dogodilo kad mi je sinulo pačati se u nešto što se ne svodi na moju malu beznačajnu svakodnevicu. Ja se teško s time nosim. Dok čitam komentare, ne mogu na one koji mi se ne sviđaju hladnokrvno i svisoka samo frknuti nosom - ja sam živac, lako pošizim, glava mi se usije, ruke počnu tresti, dođe mi da vičem, vrištim, plačem... Svi su moji obrambeni mehanizmi još sasvim infantilni. Ako me tko hvali, smješkam se kao dijete majci u jeku analne faze psihičkog razvoja. Ako me tko kudi, ljutim se i, umjesto da lupam po krevetu šakama (kao što bih htjela) - lupam prstima po tastaturi.
Ovo je valjda moj uvijeni način da se ispričam onima koje sam možda uvrijedila dok sam odgovarala na komentare.

2. Dovoljno je zamisliti iscijeđenu prljavu krpu koju je netko zakačio na partviš, dva tjedna prao njome pod željezničkog kolodvora u vrijeme najveće bljuzge i onda je zgađeno zavrljacio u kut zapišanog zahoda. Ekvivalent te krpe jest osoba koja je upravo (i sa zakašnjenjem) dovršila velik književni prijevod. Ekvivalent te krpe sam, dakle, ja.

Dva tjedna nisam:
- puno spavala
- otvarala mailove (isprika svima na neodgovaranju)
- otvarala Blog.hr i čitala blogove koje inače redovito čitam
- otvarala vlastiti blog da pročitam komentare (čemu inače teško odolijevam)
- slušala Trickyja i Bjork
- nastavila čitati napola pročitane "The Brooklyn Follies"
- seksala se
- općenito uživala u životu

Umjesto da spavam u krevetu s muškom puzzleom i mazim se, DOSLOVCE sam spavala u krevetu s gomilom rječnika, među razasutim stranicama prijevoda, onako kako bih, da živim u romantičnoj komediji, spavala u krevetu punom latica crvenih ruža.

3. Ono malo vremena koje nisam utrošila na pokušaje da na hrvatskom sastavim tečne, smislene, stamene rečenice, utrošila sam na napadaje panike. Tu ću se upustiti u naturalističke detalje, jer sam im, kao osoba, oduvijek bila sklona:
Naime, jedne noći, nakon što sam usnula nemiran san osobe koja kasni s prijevodom knjige, probudilo me snažno štrecanje u desnoj sisi. Isprva sam odmahnula rukom i čekala da prođe. Nakon pola sata sporadičnog štrecanja već sam bila u blagoj panici. Nakon sat vremena sporadičnog štrecanja bila sam u raljama akutnog napadaja hipohondrije:
a) Oblijevao me hladan znoj
b) Noge se tresle kao da hodam po cirkuskom užetu
c) U internet tražilicu na engleskom sam upisivala frazu "snažno štrecanje u sisi"
d) Razmišljala sam kako ću tako drhtava i unezvjerena navući na sebe neku odjeću i otputiti se (sama!) u najbližu bolnicu u gradu u stranoj zemlji i na francuskom im ondje objašnjavati da me snažno štreca desna sisa. S tim da znam kako se kaže snažno, desna i sisa, ali ne znam kako se kaže "štrecanje". Naposljetku sam, nasreću, odlučila da ću u bolnicu otići ujutro (jer tko zna u kojoj bih vrsti bolnice završila) i štrecanje je dotad prestalo.

4. Kasno je i ne mogu više pisati. Svjesna sam da je ovo još jedan od postova-juha koji nam ne govore ništa relevantno ni o čemu. No to je post kojim samo želim dati znak da sam još živa. I objasniti zašto dva tjedna nisam davala znakove života.

5. U Rushdiejevoj Djeci ponoći postoji priča koja mi se iz nekog razloga jako svidjela. Pripovjedačev djed - po zanimanju doktor - upozna pripovjedačevu babu, pregledavajući joj bolne dijelove tijela kroz rupu u plahti. I pripovjedačev djed tako zavoli pripovjedačevu babu, iako joj prije vidi guzicu nego glavu. Valjda ovim želim reći da rascjepkanost nije nužno loša. Ili želim reći da sam ovim čorba-postom ogoljela ono što bi se moglo nazvati mojom umnom stražnjicom, ili recimo, mentalnim ekvivalentom nažuljanog nožnog palca.

6. Idem spavati. Danas (to jest, sad je to već jučer) bio mi je rođendan. Provela sam ga prilično bezvezno. Bila sam u Domu zdravlja željezničara. Na Rebru. Ručala sam na terasi u Vinodolu. Kupila dvije vreće knjiga i dobila jednu besplatno. Odvezla se tramvajem kući i čak cvikala kartu, zaboravivši da je Bandić odredio da se na moj rođendan svi smiju voziti besplatno.
Srećom, nije bilo vremena za svođenje računa. Za razmišljanje o onome što sam postigla (ne mnogo). A što nisam (štošta što sam željela). Sutra ću odgovoriti na mailove. Pročitati nove postove omiljenih blogera. Duboko udahnuti. Početi novu godinu svog života.

- 02:54 - Komentari (36) - Isprintaj - #

01.09.2006., petak

Poziv na snošljivost

UPOZORENJE: Opet ozbiljan post, na koji me potaknuo tekst 2trefa i mnogi takvi prijašnji tekstovi i događaji. Svjesna sam da sve ovo što sam napisala zvuči vrlo elementarno, ali u svijetu u kojem živim to očito takvim nije. Svjesna sam i da zvuči pomalo patetično - a ja sam prva koja se srami patetike - ali, nažalost, iskrena razmišljanja i emocije najčešće se doimaju patetično. Ovaj tekst, kao što mu kaže naslov, nikako nije poziv na svađu i prepiranje, nego na međusobnu toleranciju.

Ja dopuštam svakom da vjeruje u što želi i prakticira svoje vjerske običaje - pod uvjetom da pritom nikomu ne naudi. Ne mrzim, niti manje volim ikoga na temelju njegove vjere, boje kože, seksualnog opredjeljenja ili narodnosti – i to za mene doista nije prazna floskula, nego istinsko životno načelo. Ja tako ne mislim zato što je to danas u zapadnom svijetu, kojem stremimo, možda moderno ili politički korektno, nego zato što sam takva uvjerenja zbog stavova svoje obitelji ispila kao beba s majčinim mlijekom. Isto tako ne želim da netko iz gore navedenih razloga mrzi mene. U mnogim aspektima života bilo bi mi neusporedivo lakše da mogu vjerovati u besmrtnost. Da mogu misliti kako neko pametno, vrhunaravno biće pazi da se sve događa s razlogom. Da mogu vjerovati kako će negdje, onkraj svega ovoga, neki drugi svijet biti pravedan, kad ovaj već nije. Da mogu vjerovati – ovi primjeri nažalost zvuče banalno i otrcano, ali mene ipak, što sam starija, pogađaju sve više, a ne sve manje - da će oni koji umiru od gladi bar u nekom drugom svijetu uživati u bogatoj trpezi. Da će tuljani koje nemilosrdno ubijaju toljagama negdje biti sretni i spokojni. Da mogu vjerovati da negdje uistinu postoji utopija, najbolji od svih mogućih svjetova, u kojem Voltaire ne bi imao potrebu pisati Candide. Ne mogu ni opisati riječima koliko bi mi život bio ljepši i lakši. Ali ja imam samo ovaj svijet i zato jedino mogu željeti da svim bićima u njemu život bude što bolji. Zato vi, koje ne mrzim samo zato što se ne slažem s vašim mišljenjem i što s vama ne dijelim uvjerenja o svijetu i svemiru, nemojte mrziti one koji ne misle kao vi i:

Dopustite da mislim kako su svete knjige književna djela s nekim povijesnim elementima.
Dopustite da ne vjerujem da je prva predstavnica moga spola napravljena od muškarčeva rebra.
Dopustite da mislim da je Darwin, makar možda pogriješio u nekim pojedinostima, općenito imao pravo.
Dopustite da mislim da se Bog u Bibliji, a osobito u Starom zavjetu, često ponaša kao surovi tiranin.
Dopustite da se na popisu stanovništva izjasnim kao agnostik, a da me popisivač ne gleda kao da sam rekla da pripadam kultu koji prinosi ljudske žrtve i još doda: "Da vi kažete da ste Marsovka, ja svejedno to moram napisati."
Dopustite da jednoga dana, kad i ako budem imala dijete, to dijete ne mora u školi pohađati vjeronauk kako ne bi samo i izopćeno sjedilo u hodniku ispred učionice.
Dopustite da to isto dijete, umjesto vjeronauka, ima mogućnost slušati nepristrano predavanje iz religijske kulture, na kojemu će učiti o tome kakve sve vjere postoje i kako su utjecale na svjetsku povijest.
Dopustite da ne shvaćam zašto je Eva toliko pogriješila kad je poželjela jesti sa stabla spoznaje. Zar je znanje takvo zlo? Zar ljudska želja za znanjem nije nešto plemenito? Ili je želja za znanjem zla samo zato što nas oslobađa onih koji žele provoditi strahovladu?
Dopustite da me srce steže i da me obuzima bijes pri pomisli na svu krv koja se prolila zbog vjere.
Dopustite da me boli kad pročitam u novinama anketu u kojoj se većina mojih sugrađana izjasnila da za susjedu/susjeda ne žele osobu koja ne ide u crkvu. I da ipak mislim da mene moji susjedi vole jer sam tiha, ljubazna i spremna pomoći.
Dopustite da mislim kako me, ako nekomu nanesem bol, od toga ne može odriješiti ispovijed ili recitiranje Zdravo Marija.
Dopustite da mislim kako su svećenici ljudi kao vi i ja, s jedinom razlikom što smo mi možda počeli raditi, ili smo studirali šumarstvo, matematiku i filozofiju, dok su oni otišli na Teološki fakultet. Dopustite da mislim da nemaju izravnu vezu s Bogom - ništa više od mene ili vas.
Dopustite da se ljutim kad šaljemo novac u vrlo bogati Vatikan i trošimo milijune kad nam papa dolazi u posjet dok nam u bolnicama sa zidova pada žbuka i dok imamo premalo aparata za dijalizu.
Dopustite mi da više volim Giordana Bruna od crkve koja ga je spalila na lomači.
Dopustite da homoseksualnost ne izjednačujem s izopačenošću i da želim da svatko ima pravo odlučivati o svom seksualnom životu, pod uvjetom da nikog ni na što ne prisiljava.
Dopustite da budem skeptik i u tome se pridružim ljudima kao što su Benjamin Franklin, Bertrand Russell, Friedrich Nietzsche, George Bernard Shaw, Thomas Edison, Woody Allen, Ingmar Bergman, Mark Twain, David Hume, Kurt Vonnegut, Sigmund Freud i mnogi, mnogi drugi.

Post ću završiti citatima budući da su mnogo veći umovi od mene rekli svoju riječ o tome. Ne moramo se s njima stopostotno slagati - oni ne bi ni željeli da nam njihova misao bude dogma -- ali bi vjerojatno bili radosni ako nas potakne na razmišljanje.

"To što tuđu vjeru s nehajnom uvjerenošću odbacujem kao ludost uči me da posumnjam kako isto možda vrijedi i za moju."
Mark Twain

"Svjetionici su korisniji od crkvi."
Benjamin Franklin

"Ne mogu zamisliti Boga koji nagrađuje i kažnjava one koje je stvorio i čije su namjere oblikovane prema našima – ukratko, ne mogu vjerovati u Boga koji je puki odraz ljudske slabosti."
Albert Einstein
- 15:55 - Komentari (145) - Isprintaj - #

28.08.2006., ponedjeljak

Zašto smatram da sam dubinski razumjela Cicu i ostale prevoditeljske teme...

DISCLAIMER: Ovaj post nije duhovit, niti je iz života – nije ni namjeravao to biti. I mislim da je vrlo dosadan svakom kog ne zanima prevođenje.

Teško mi je istisnuti iz sebe post s obzirom da završavam prijevod nekog romana, a kad završavam prijevod romana, osjećam se iscijeđeno, kao da sam ga sama i napisala. Budući da mi je sad samo posao na pameti i da se svaki put kod kolegice Translatorice (evo link, makar mislim da je svi znate: Translator Wannabe) uspuvam i zapjenim u komentarima kad je riječ o prijevodima (ne na nju, dakako, nego na sporadične tuđe komentare o tome kako su svi prijevodi "grozni" ili tomu slično), shvatila sam da bi bilo vrijeme da i sama štogod napišem o toj temi kad mi je već tolko prirasla srcu.

U pet godina prevođenja shvatila sam sljedeće: Prevoditeljski je posao veoma nalik na posao izbornika nogometne reprezentacije. Mnogi misle da se u njega razumiju, mnogi misle da bi ga obavljali bolje, mnogi ga komentiraju, uvjereni da znaju točno o čemu govore. Isto tako, i izbornik i prevoditelj imaju pregršt mogućnosti, od kojih izaberu jednu – on izabere Kranjčara ili Modrića, a mi jedno rješenje od nekoliko mogućih. Ma što odlučili, većina uvijek smatra da smo mogli bolje.

Pritom ne želim reći da nema loših prijevoda. I mene prožimaju trnci dok čitam tekstove iz kojih "vrišti original". Samo želim reći da ima i pregršt dobrih i ponešto izvrsnih prijevoda. Isto tako, televizijske prijevode (osobito pod tim podrazumijevam HRT i RTL – NOVA nikako da se otarasi navike povremenog puštanja video-prijevoda) ne treba brkati s prijevodima video ili kinodistributera. Prevoditelj Mućki je jedno, a Iskra Devčić-Torbica nešto sasvim drugo.

Ako ikad upoznate prevoditelja, preklinjem vas, nemojte mu trljati u nos činjenicu da "prevoditelji ne znaju prevest ni najjednostavniji broj". Ja učim engleski od 2. osnovne, upisala sam ga na faksu - na prijemnom na kojem se 10 kandidata natjecalo za jedno studentsko mjesto - i završila ga s prosjekom 4,5. Mislim da sve to ne bih uspjela da nisam naučila brojit na engleskom, bar do DVAEST. Kako bilo, jedan od mojih prvih zadataka na HRT-u bio je da prevedem prilog u emisiji Glamour cafe. Radilo se o vokabularu koji bih razumjela i u stanju duboke kome. Kad sam u subotu navečer sjela pred TV da pogledam svoj uradak, oblio me hladan znoj. Dva gaya kažu: "We've been together for four years" – a ja pišem "Zajedno smo DVIJE godine". Neka cura kaže "We've been waiting here for an hour and fifteen minutes", a ja pišem sat i 45 minuta. Otad triput pregledam svaki broj koji napišem, ali ne bih stavila ruku u vatru da su svi bili točni (nema šanse).

Jednom zauvijek: pogrešno prevođenje brojeva psihološka je pogreška, a ne pogreška uzrokovana neznanjem. Čula sam dva objašnjenja zašto je tako česta:

1. Koncentracija pada kad su posrijedi najjednostavnije stvari: brojevi, dani u tjednu ili boje. Filmove ne prevode strojevi, nego ljudi, koji, da bi zaradili pristojnu plaću, sjede za kompjutorom minimalno 8-9 sati na dan. Nisu plaćeni da piju kavice ili jedu gablec. Plaćeni su po učinku. I ne mogu 9 sati na dan održavati besprijekornu, stopostotnu koncentraciju.

2. Objašnjenje koje osobno preferiram: Prevođenje, kao verbalna aktivnost, zapošljava lijevu stranu mozga, a procesuiranje brojeva uključuje desnu – pa nastane kurcšlus. Prevoditelj samo shvati da treba napisati "tamo neki broj". Ovo mi je objašnjenje simpatičnije zato što su pogreške u prevođenju boja, dana u tjednu itd. mnogo, mnogo rjeđe.

Književno prevođenje:
Prvi svoj važan književni prijevod radila sam za jednog veleštovanog gospona urednika, pisca i viteza kulture, koji se, ničim izazvan i uvjeren u vlastito znanje i vještinu, prihvatio i redigiranja dotičnog teksta. Tad sam shvatila da nema ništa gore od budale koja misli da je pametna. Razgovori kakve sam s njim vodila ne bi prošli ni u Beckettu ili Ionescu:

ON: Zašto ste psychorigide preveli kao "rigidna"?
JA: Zato što je to pojam iz psihologije i kod nas se to tako kaže, provjerila sam s prijateljicom koja je završila psihologiju.
ON: Ali zašto onda niste preveli psihorigidna?
JA: Zato što se kod nas to kaže "rigidna".
ON: A zašto ne onda "kruta" ili "tvrdokorna"?
JA: Jer to više ne bi bio termin iz psihologije.
ON: A zašto onda niste ostavili psihorigidna?...

Osvrtala sam se po kafiću, u iščekivanju da se odnekle pojavi onaj pajcek iz Žute minute i kaže mi da se nasmijem u skrivenu kameru.

Isto tako, Vitez je htio da se u knjizi ljudi drogiraju šampinjonima. Bilo mi je neugodno što uglednom piscu s francuskom diplomom moram objašnjavati da su "champignons" na francuskom općenito gljive, a šampinjoni ono što dobije kad naruči pizzu capriciosu.

Vrhunac je nastupio kad mi je Vitez Otužne Pameti krenuo objašnjavati kako je kondicional u francuskom uzrokovan "kartezijanskim duhom" i kako nije prikladan za nas, Slavene, što "žanjemo polja i gledamo u nebo".
JA: Hoćete reći da rečenica "Ako dođeš k meni, skuhat ću ti večeru" ne funkcionira na hrvatskom?
ON: Ne. Mi bismo rekli: "Dođi k meni i skuhat ću ti večeru!"

Tu sam već posumnjala da su sirotom vitezu zbilja negdje začinili pizzu tim njegovim halucinogenim šampinjonima i pokunjeno otišla kući, dakako - ne promijenivši tekst. Poslije je ljudima iz prevoditeljskih krugova govorio da mu nije jasno kako "neka balavica može biti tako tvrdoglava". Cijelom sam pričom davila svakog tko me htio slušati, pa tako i dečka - frankofonca, kojeg su u Hrvatskoj pet godina šopali Yu pop-kulturom i koji mi je, nakon što sam mu objasnila da u hrvatskom ne postoji kondicional, jer je dotični posljedica Descartesa i racionalizma, samo poslao SMS: "Možda te odvedu cigani čergani pa ću ja poludit. A možda te ne odvedu pa neću poludit".
Svima koji su mislili da je Čolić tipično balkanski pjevač valjda je sad jasno da je Zdravkec zapravo do jaja prožet "francuskim kartezijanskim duhom".

Zaključci:
1. Ako vam se netko predstavi kao prevoditelj, imajte milosti i ne spominjite mu prevoditeljske omaške koje ste primijetili dok ste gledali televiziju.
2. Primjer g. Viteza potkrepljuje Čehovljevu izjavu da gotovo svaka budala može postati piscem, jer nema takve gluposti koju netko ne bi čitao (s tim da moram priznati da književni tekstovi g. Viteza nisu tako otužni kao njegovi pokušaji da redigira prijevod).
3. Krajnje je vrijeme da mi, Slaveni, prestanemo žeti polja i musti krave na tronošcima i da pročitamo malo Descartesa, pa da ja konačno mogu ko čovjek kondicionale prevoditi kondicionalima.
- 15:17 - Komentari (43) - Isprintaj - #

19.08.2006., subota

Post koji je juha ne zaslužuje imati naslov

Eto mene opet (privremeno) u gradu ljubaviii ispod Sljemenaaa...
Opet sam s putovanja došla puna dojmova i bogatija životnim iskustvom, koje ću - umjesto da pišem smislen post o nekoj univerzalnoj temi zbog koje se svi noću prevrćemo po krevetu - i ovaj put podijeliti s vama. Inače sam razmišljala da bi bio red i krajnji čas da se posvetim nečem općenitijem, nekom makropitanju svekolike važnosti, ali i ovaj su put prevagnule teme kao recimo: košara za prljavi veš, ili nepoznata izraslina u nosu.

Pošto sam sklonija digresijama neg Tristram Shandy (kojem u autobiografiji treba pregršt poglavlja da uopće stigne do vlastitog rođenja), a znam i da kiptite od želje da se što prije nahranite novim mrvicama mudrosti kakvima inače vrvi ovaj blog, neću više mlatit oko grmova, neg prelazim na stvar:

1. Nemojte započinjat kohabitaciju s osobom kojoj je profesija filozof ako ne želite da jednog dana ozarena lica uđe u stan i veselo klikne: Kupio sam hamper! (koji, uzgred budi rečeno, ni ja ni on ne znamo imenovat na materinjim jezicima – spremnik/košara za prljavo rublje? A U francuski se ne bi' štela mešat), na što vi podižete pogled s prijevoda i kažete: A zašto onda u ruci držiš tu kantu za smeće?

Mislim, ja znam da je sve relativno, da bitak fluktuira i da možda ne postojimo ni taj hamper ni ja, ali u ovoj dimenziji stvarnosti u kojoj smo se zatekli dotični je hamper mišje siv i ima poklopac s onim malim pokretnim vratašcima, pa možda taj nesretni hamper u bitku u kojem bivstvuje ipak stremi tome da bude... kanta za smeće.

S druge strane, život s filozofom oplemenit će vas u mnogim drugim pogledima. Recimo, vozeći se s Filozofom u autobusu, našla sam se suočena s izjavom kako smo zatvoreni u kutijici na kotačima koja putuje i kak' je to grozno čudno. Najtragičnije u cijeloj priči jest to što ja takvo viđenje stvari potpuno razumijem. Možda sam fulala profesiju.

2. Šnajder nije opstao. Za one koji nisu čitali prethodni post: Šnajder je televizor. Proizveden u Njemačkoj – po svemu sudeći (uz dužno poštovanje i duboku, trajnu simpatiju prema socijalizmu) – istočnoj Njemačkoj. Bio je u stanu tjedan dana i svi koji su ga vidjeli ostali su trajno obilježeni tim iskustvom. Prvo, Šnajder je golem. Toliko golem da više nismo imali stan s televizorom Šnajder, nego Šnajdera sa stanom okolo. Zvuk je takav da vam se čini kako su na televiziji svi odreda Jone, koji vam se obraćaju ravno iz kitove utrobe. Kad mijenjate na Šnajderu kanal, svi u prostoriji pomisle da ste ga ugasili ili da je crko. Šnajder mijenja kanale kao da mu je ekran glava rahitičnog dede koji se svaki put saginje do poda i teškom mukom pritišće neki gumb. Posjetioci stana vrijeđali su sirotog Šnajdera, uspoređivali ga s Trabantom, smijali mu se u facu. Ali Filozof Svatopluk lavovski ga je branio – kad je već naš. Dok mi jedne večeri nije prišao smrknuta lica i obznanio da je gledao reportažicu u kojoj je stanoviti pas trčkarao dvorištem i mahao repom i da su takvi neviđeni efekti za Šnajdera bili nedostižni. I pas i rep bili su zblurana mrljica. Ta je reportažica nagnala Svatopluka da se pomiri s činjenicom da i obitelj Kremenko ima moderniji televizor od nas i napokon je osudio Šnajdera na deportaciju. Na njegovom mjestu sad ponosno stoji Philips - koji isto ima guzicu od petsto kila, ali koji nam, dok ga gledamo, izmamljuje suze radosnice. Iako ga, strogo rečeno, i ne gledamo - od silne ushićenosti njegovom tehnološkom nadmoćnošću - nego vrtimo kanale, tapšemo se po ramenu i vičemo: "Jel viš ti kako ovaj Philips vrti kanale, ko Fangio i Schumaher u jednom! -A jel ti viš kako ovaj pas maše repom, a Philips to ko od šale... " itd., itd.

Pisala bih i o DVD-u marke Scott, koji smo vraćali u dućan dvaput, ali već sam dosadila i bogu i vragu, nit bi mi itko više vjerovao.

3. Ovo sad stvarno ne zvuči lijepo i ženstveno, ali ako Ribafish može o svojim hemićima, onda se ni ja ne budem ustručavala, nego ću lijepo napisat kako stvari stoje: nešt mi je naraslo u nosu. Ove mi godine fakat ne ide: već mi je sisa pravila sjenu na rendgenu, imala sam izvitoperenu trticu, ukliještila prste vrteći roletu, iskretala noge, popila čašu vode s punoglavcima i sad ovo. A da ne bi neka sitna duša rekla da je ovaj blog samo beskorisno laprdanje - za slučaj da se nađete u Francuskoj i da vam nešto naraste u nosu, na francuskom se to veli: une excroissance dans le nez /čitaj: ekskroasans dan l ne/. Ili to možda znači Dajte mi kroasane? Vrag bi ga više znao. Kako bilo, moram specijalistu otorinolaringologu, a takvi mi uvijek žele kirurškim putem operirati nosnice, s obzirom da imam – krajnje je vrijeme da vam povjerim i to – najmanje nosnice na svijetu. Kad smo već kod inventure mog lica – zubar mi nedavno reče da imam i zagriz – pazi sad - KO FRANJO TUĐMAN (!?!%&#$) Možda mi sve to skupa dobro dođe za onu moju cirkusku točku. "Bradata žena s najmanjim nosnicama na svijetu i zagrizom ko Franjo Tuđman". Ko ne bi platio ulaznicu da to vidi? Jebeš onog što čuči u staklenci vode pet dana - ovo moje je stoput interesantnije.

4. Ukratko, doletjela sam u domovinu onako kako letim uvijek: oblivena hladnim znojem, osluškujući svaku promjenu zvuka motora kao da zapravo ja svojom brigom sprječavam katastrofu, očiju panično prikovanih za drndava krila, nadasve se čudeći nad spoznajom da sam u kutijici s krilima koja putuje i utješena činjenicom da se bar ne vozim kompanijom Air Schneider.

A sad odoh čitat blogove da nadoknadim propušteno.
- 18:09 - Komentari (23) - Isprintaj - #

06.08.2006., nedjelja

Vlastita soba

Moj je mikrosvijet u stanju kaosa – i to ne onog kreativnog.

Svatopluk (glavni muški protagonist) je dokazao da je luđi nego što se mislilo kad me pozvao da živim kod njega. Ili s njim. Kako god se to reklo. Za druge je ljude to valjda normalno, ali za djetinjastu i samoživu mene riječ je o Godzilla meets King-Kong koraku, s obzirom da ja imam 28 godina samo onako kako stablo ima godove, ali ni u kojem drugom pogledu.

Već znate da sam opsjednuta analnim numeriranjem vlastitih problema, pa ću tome pribjeći i ovaj put:

1. Plan je bio da Svatopluk bude hranitelj, a da ja na postdiplomskom studiju u Ženevi trkeljam o tendencijama u suvremenoj prozi. No prije odlaska u Švicarsku (iz koje upravo pišem) dobila sam pismo ženevskog sveučilišta koje veli: Hvala na zanimanju, ali rok prijave bio je 01.06., javite se dogodine – doviđenja i laku noć. Na što je mene spopao pravednički bijes s obzirom da na njihovoj web-stranici lijepo piše da je rok prijave 31.07. - za osobe koje ne trebaju vizu. Ja, dakako, NE trebam vizu. U svijetu u kojem su kuće od čokolade i prozori od marmelade. I u kojem se svak raduje.

Cijeli je taj incident krunski dokaz da ja nemam blage veze o tome kako zbiljski svijet funkcionira. Slagala sam dosje veličine ovećeg odojka, ali nije mi sinulo da mi - da bih se preselila na godinu dana u neku zemlju - treba nešto tako apsurdno kao boravišna dozvola. Time je potvrđeno da je moje trajno prebivalište: Ulica Mašte 28, Snovigrad. Sad mi preostaje samo da računam na simpatičnost i fleksibilnost švicarske administracije. Drugim riječima, čekam da mi jednog jutra na vrata pozvone dva službenika i objave da sam optužena za nepoznati zločin. Ili da mi preko noći narastu četiri ekstra noge i ticala.

2. Svatopluk je kupio namještaj u Ikei i sastavljao ga proteklih tjedan dana. Ipak je čovjek završio filozofiju, a poznato je da su diplomirani filozofi vrsni Sami svoji majstori. Tako nam s unutrašnje strane ormarâ probijaju čavli, a u ladice se "stavljaju stvari koje nam ne trebaju često" (čitaj: stvari koje ne želimo više vidjeti dok smo živi) jer se dotične TEŠKO otvaraju (čitaj: vrata iz Sezame, otvori se prema ovim su ladicama vrata u saloonu) itd., itd. Ali, ajd, moram priznati da je bar kupio dobar krevet. S obzirom da mi je postdiplomski očito propao, na narečeni krevet trebam još samo nataknuti čavle i u kratkom ću se roku prometnuti u sjajnog fakira.

3. S obzirom da nismo osviješteni intelektualci koji mogu živjeti bez televizije, nego smo tradicionalne seljačine, ko kusi smo psi navrli kupiti televizor. Shvativši da nemamo para za Sony ili Phillips, kupili smo televizor marke Schneider. Marke su ionako glupost – plaćamo ime. Ako vjerujete u ovu posljednju rečenicu: Ha ha! Vjerovali smo i mi dok nismo kući donijeli Šnajdera, na kojem sve izgleda ko Robin Williams u Woodyjevom Razarajućem Harryju. Sve je mrlja. Sve je out of focus. Ozbiljno razmišljam da, prije negoli počnem gledati neki program u kojem se ljudi puno miču - tipa, utakmicu – čvaknem koju Draminu, da ne dobijem morsku bolest. Uvjerena sam da postoji veća mogućnost da na Šnajderu nešto sašijem nego da ikad ugledam kristalno jasnu sliku.

4. S obzirom da mi je možda propao postdiplomski, a time i mogućnost dobivanja zdravstvenog, boravišne dozvole itd., vrijeme je da se prekvalificiram ne bih li izbjegla deportiranje. Jedna od opcija je da, kao što rekoh, postanem fakir. Krevet na kojem spavam već 10-ak dana nije ništa neudobniji od hrpe čavala. Jedino što baš nisam nešto luda za zmijama, a i sviranje frule nije mi jača strana. Druga mi je opcija da prestanem piti hormonske tablete Yasmin, riješim se brige o ugrušcima, rasplamsam svoj hormonski poremećaj i odem u cirkus nastupati kao bradata žena. Samo da više ne moram titlati Dragonball.

5. Ako Svatopluk ne dobije posao i mene ne prime na postdiplomski, nastavit ćemo uživati u međusobnom slušanju i gledanju 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Sve dok ne osjetimo neodoljivu (i već blago naslutivu) želju da neoprezno postupamo s fenom ili brijaćim aparatom dok ovo drugo leži u kadi...

6. Dobro, ali, pitate me vi - zašto se ovaj post zove vlastita soba? Zove se Vlastita soba jer je teta Woolf, osim što je znala pisati, pametno rekla i da za dotičnu aktivnost čovjek treba imati nešto novca, mir i vlastitu sobu. Da je u njezino doba postojao blog, apsolutno sam uvjerena da bi Virginia tome pridodala i priključak za Internet. E pa, ja trenutačno nemam skoro ništa od navedenog. Para nemam jer inače mi se televizor ne bi zvao Schneider; mira nemam jer Svatopluk stoji nada mnom kao kobac i požuruje me, a zasad nemam ni priključak za Internet. Čim se prikopčamo na net, ili čim se 15.08. vratim u domovinu, u kojoj imam a Room of My Own, vraćam se i redovitom bloganju. A dotle - bili vi meni živi, zdravi i debeli!
- 18:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #

18.07.2006., utorak

Putešestvije by Blini

Putovanja nam pomažu da steknemo uvid u druge kulture, predjele, pa tako i u vlastito ja. Tako sam ja, primjerice, na svojim ljetnim putešestvijama shvatila:

1. Hvar se promijenio otkad su ga zaposjeli džetseteri i strani turisti.
2. U prirodi sam spretna i snalažljiva koliko i likovi crtića A je to u projektima Sam-svoj-majstor.
3. Premda valjda mogu biti draga i zabavna kad mi sve ide po loju, zapravo sam prilično antipatična osoba.

Za neuspješan odmor mogu zahvaliti nizu čimbenika:

1. Cijela je avantura počela već na odlasku – kad sam zalupila vrata s ključem iznutra, što me primoralo da na povratku s taksistom provaljujem u vlastiti stan.

2. Kad je moja mama prije nekoliko godina pitala konobara u hvarskom restoranu je li riba svježa, rekao je: "Bez brige, gospođo, ionako će sve što ne valja izist Nijemci".
S obzirom da su otok zaposjeli strani turisti, čini mi se da se ta misao prometnula u svojevrsni moto. Tako sam večere u hotelu provela diskretno pljujući u maramicu, jer mi se čini da su koncept švedskog stola shvatili u smislu: "serviraj hranu dok se ne pojede ili dok zdjele ne počnu smrduckat ko septičke jame".

3. Sobe u hotelu su novouređene, i to do te mjere da omogućavaju i besplatno šlagiranje bojama i lakovima. Gosti ujutro hotelom lelujaju u stanju svijesti Gorana Bareta. Ja sam čak pokušala mavat rukom pred očima jer me zanimalo hoću li vidjet trag.

4. Ne znam jeste li nekidan čitali u novinama o plaži Bonj, "najskupljoj plaži na Jadranu". Jednodnevno boravljenje na toj famoznoj plaži košta – pazi džabaluk! - 625 kuna po osobi! Za tu vam mizernu svotu velikodušno nude ležaljku, minijaturni stolić, suncobran, kabinu za presvlačenje i komadić betona. Aha, da - nude vam i "privatnost". Tu privatnost dijelite s još 50-ak umno zaostalih bogataša i svim kupačima plaže hotela Amfora, koji vam se smiju s razdaljine od DOSLOVCE nekoliko metara - zbog spoznaje da su oni svoje ležaljke platili 20 kuna, a vi svoje 625. I da oni leže na oku-ugodnijim bijelim oblucima, a vi na betonu. Nude vam i jazz glazbu koja opako tandrče po živcima – što me posebno razgaljuje, s obzirom da sam uvjerena da bi se svi na toj plaži spasili da im opiče malo Danijele Martinović ili Mate Bulića.
Predlažem da kupačima plaže Bonj lupe žig – onako, kao za disko – po mogućnosti nasred čela, a lozinka nek' glasi "KRETEN". Ja 625 kuna ne bih dala ni da mi ustupe cijelu plažu iz Žala. Osim da mi eventualno kao bonus omoguće da igram pikado na glavi Leonarda DiCapria.

5. Zbog Zidanea se moja tlapnja o pametnim nogometašima rastopila i izvitoperila gore neg otočki sladoled. I to ne zato što je tresnuo glavom onog podlog Talijana – to da može popizdit ako mu pred glavom mašu crvenom krpom, još možda začinjenom i rasističkim uvredama – to ja sve mogu shvatit. Ali izjave da bi - da nije reagirao - to značilo da je "prihvatio rečene uvrede kao istinu"? Pa, Zizou, krvi ti se napijem, stvarno si se prosro! Priča je utoliko bolnija što je na fotki u Le Mondeu lijep ko slika...

6. Na Hvaru su se pojavili stanoviti kukci, zvani papagači, papageni, papandopulosi (svi su mještani imali svoju verziju, pa na kraju više ne znam nijednu) - koji su očito brzinom svjetlosti proširili vijest da je iz Zagreba doputovalo 60 kila pupe - tovljene pretežno Kinder Bueno čokoladicama. Možda se među njima našao i kakav papadač-poduzetnik, pa je za 625 kuna po kukcu na mojim bedrima otvorio luksuzni švedski stol – kako bilo, odmor sam provela mažući se kremama za infekciju uzrokovanu ubodima i diskretno češući noge ispod stola. (Inače, privatnost na plaži ne morate plaćati 625 kuna – puno je bolja metoda pojaviti se na dotičnoj s osipom dostojnim srednjovjekovnog gubavca.)

7. Napravila sam idiotsku pogrešku i počela piti hormonske tablete Yasmin 4 dana prije polaska na more. U knjižici o Yasmin tabletama inače piše da povećavaju opasnost od krvnih ugrušaka. Ja sad, naravno, naprosto osjećam kako mi krvni ugrušci kolaju po tijelu i samo čekam da neki negdje zapne. Sva me ta briga tolko izludila da sam u 5 ujutro u hvarskoj ambulanti objašnjavala doktoru da mi se "od Yasmin tableta stegnuo dušnik i da očito upravo doživljavam anafilaktički šok", na što mi je dotični odgovorio da je sve to "na psihičkoj bazi". Zbog načina na koji me gledao ne mogu se oteti dojmu da je mislio da sam malko šašava.

8. Na otočiću Jerolim, umjesto da uživam u mirisu borika i mora, trabunjala sam o tome kakvu narativnu tehniku preferiram u romanima i, ne gledajući kud hodam, opalila glavom u granu stabla, gore neg Zidane u Materazzijeva prsa, što je izazvalo daljnje brige o ugrušcima u mozgu + potresu narečenog.

9. Iskrenula sam nogu na stepenicama ispred Amfore i za to optužila stepenice, koje nisu sve iste visine i "po kojima niko normalan ne može hodat, a da ne iskrene nogu".

10. Sve me to podsjetilo na nešto što mi je jednom reko dečko nakon što je iskusio blagodati putovanja s Blini: "Da se ti s brodolomcima nasukaš na pustom otoku, tebe bi garant prvu pojeli."

- 19:31 - Komentari (37) - Isprintaj - #

05.07.2006., srijeda

Zašto ne ljetujem kod dide u Segetu Donjem?

Prvo: Zbog praćenja gume
Pretpostavljam da vi ne znate šta je praćenje gume. I, zapravo, ne znam jel praćenje gume općedalmatinski fenomen ili nešto što je izmislio moj deda. Radi se o tome da deda ima gumenu cijev za zalijevanje vrta, koja na jednom kraju ulazi u špinu, a s drugog kraja teče voda. Dakle, deda hoda po vrtu od jedne praske do druge i mic po mic odmotava i rasteže gumu. Ali guma se ponekad zapetlja u čvor i puni vodom do tog čvora dok ne ispadne iz špine.

Zato je deda odlučio da će mu, dok zalijeva vrt, neko "pratit gumu". To jest, 40 minuta stajat i gledat gumu kako se odmotava, uskačući samo ako se guma zapetljala u čvor. Od toga je zanimljivije gledat i maraton hrvatskog filma. Ili prvenstvo u snookeru. Zato sam nudila dedi da usput i ZALIJEM vrt, jer mi je puno interesantnije gledat kako voda curi u "praske", nego da gledam gumu. Ali ne – on zalijeva, a ja stojim na suncu i dreljim u gumu, što me, s obzirom da je vrt praktički smješten na lungomaru, pretvara u svojevrsnu turističku atrakciju. ("Nemoj gledat, sine, nije pristojno zurit u maloumnu curu!")

Drugo: Moram "se ić javit" bližnjim i daljnjim rođacima.
S tim da se lista mijenja iz godine u godinu budući da smo s nekim obiteljima u zavadi i pripadnike tih obitelji ne smijem ni pozdravit ako ih sretnem na cesti. Ne smijem se nimalo iznenadit ni ako se koje jutro probudim s konjskom glavom u krevetu. Ili recimo glavom Vinka Coce. Koja još, nedajbože, pjeva "Odriši mi dušu".
Na faksu sam čitala Mériméeovu pripovijest o Colombi – priču o korziškoj vendetti – i znam da se ponavljam, ali: Ha ha!!! Onako kako Sartre nije živio kraj stadiona NK Dragovoljca, pa ne zna o paklu, tako je Prosperova Korzika prema Segetu Donjem enklava mira i ljubavi.

Treće: Žderanje u gostima.
Kad se odem javit bližnjima s kojima trenutačno nismo u smrtnoj zavadi, oni gostoljubivo iznesu pršuta, kruva i sira. Ja osobno ne volim žderat u gostima, ali svi znaju kako su Mediteranci gostoljubivi i kako točno znaju šta treba reć da gostu proradi apetit:

Jedi, ćerce, ionako ćemo bacit prascima!
Ili:
Ma šta si izila?! Govno si izila!

Ovom prilikom trebam napomenut i da u restoranu Konoba u Primoštenu na jelovniku prevedenom na francuski piše: "Dobar tek (truć-truć), uživajte u našoj domaćoj kuhinji. Mi pazimo na vašu GUZICU." (Vjerojatno su rekli prevoditelju da će mu platit characters bez spaceova.)

Četvrto: Nevolje s vokabularom
Deda mi npr. nikad nije oprostio što sam mu, kad me tražio da donesem "pinjur", donijela tanjur i što sam, kad mi je jedan Primoštenac reko "lampa", ljubazno dotičnom čovjeku donijela malu prijenosnu lampu za čitanje. (Na kraju je ispalo da je lampa glagol i da "lampanje" ima veze s grmljavinom i "neverama"... )
Uglavnom, više ne želim bit prisiljena dešifrirat ovakve rečenice: "Nu, donesi mi škafetin iz škovacere na picuginu, vrag te purgerski odnija".


Peto: More mi je tamo lagano šporko.
Uvijek se sjetim priče koju mi je ispričo stari Primoštenac o nekoj Njemici turistkinji u Primoštenu, koja je – bar tako tvrde ondašnji starosjedioci – dok je plivala iz nekog razloga zijevala i u usta joj je uplivalo... ne znam kako bih se izrazila... govno. Ne znam jel priča neka primoštenska verzija urban mytha, ali moram reć da mi se ne čini nemoguća, nit mi se Primošten po takvoj mogućnosti čini poseban. Njemica se kao poslije žalila, prijetila tužbama, novinarima, vamo-tamo, ali komentar Primoštenaca bio je: "A vrag je odnija, ko joj je kriv, šta je tribala zivat!"

Šesto: Blagodati života u malom ribarskom mjestu.
Psihijatar, ravnatelj Firula, porijeklom Segećanin, nazovimo ga – dr. Doran Godig – izjavio je da - kad bi se iz Segeta Donjeg sve luđake brodom otpremalo na Rab, "ne bi imo ko odrišit konop". Call me poremećena, ali ja, nakon što sam znala mjesec dana uživat u blagodatima tog spokojnog malog ribarskog mjesta, u kojem se jedine dnevne aktivnosti svode na balote, ribolov, kartanje, bacanje bombi u more i dizanje partizanskih spomenika u zrak, počnem čeznut za blagodatima smoga i civilizacije. A da bih došla do Splita moram prevalit neke puste "Kaštele", kojih – kunem se bogom – ima više nego braće Baldwin: Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Škare-Ožbolt, Kaštel Udlaga-Valić...

Kako bilo, od nedjelje će se Blini, u jednodijelnom narančastom kupaćem kostimu i sa slamnatim šeširom na glavi, o svom trošku valjat pod borikama na otočiću Jerolim preko puta Hvara i čitat neko, za plažu potpuno neprimjereno štivo (recimo, Mimesis na francuskom). Tko me vidi, neka mi slobodno mahne! I zatim se srdačno udalji!:)

- 18:55 - Komentari (31) - Isprintaj - #

02.07.2006., nedjelja

Faza Cak

Ima tjedan dana da nisam ništa napisala jer nisam svoja uobičajena prpošna ja. Osjećam se ko da je neko iz mene isiso i posljednju molekulu kreativnosti i života. Ko hrvatska reprezentacija nakon utakmice s Australijom. Ko Tom i Jerry kad ih pregazi bager pa ostanu spljošteni sve dok ih nešto ne vrati u život. Da skratim: osjećam se ko ispljuvak. Jedan je od razloga to što još na rukama, glavi i nogama vrtim one svoje Cirque du Soleil tanjure. Drugi je što su mi ti dani u mjesecu. Kad se pokušam nasmijat, iz gubice mi zablista krvožedni očnjak.

Evo još:
1. Morala sam se slikat za formulare za prijavu za postdiplomski. Ajme, šta ste ozbiljni, pokažite zubiće, veli fotografkinja. Rezultat je da će komisija u Ženevi dobit slike balkanskog Princa Valijanta, koji izgleda ko da se pokušava smješkat, premda je prije par sati pojeo omlet a la Salmonela.

2. Zamislite gospona Darcyja u Bombayu. Kak skače s korpom punom mirodija. Da, pogodili ste! Prevela sam filmsku adaptaciju romana Jane Austen. Bollywoodsku. S pjevanjem i plesom. Svima koji plaćaju stanovitu kabelsku televiziju reći ću samo: ha ha!

3. Bila sam kod endokrinologa koji mi je dao da iz zdravstvenih razloga pijem kontracepcijske pilule Yasmin. Ali u njima sam našla knjižicu veličine Mobyja Dicka u kojoj piše:

Ne smijete piti, gledati, niti pomišljati na ove tablete ako vi ili itko u vašoj bližoj ili daljoj obitelji ima ili je imao ili će imati: moždani ili srčani udar, migrenu, krvni ugrušak, trombozu, trombon, bubrežni ili zubni kamenac, ospice, gripu, napadaje žuči, ludila ili smijeha - i tako dalje, i tako dalje. Proizvođač - kompanija Schering pita se kako ste uopće došli na suludu ideju da pijete ove tablete. Kompanija Schering ne bi pila ove tablete ni da joj život ovisi o tome, a vi sad kako oćete.

NUSPOJAVE: Vjerojatno ćete iskusiti želučane tegobe kakve bi iskusili da ste se napili potočne vode u Namibiji. Imat ćete glavobolju zbog koje ćete snivat romantične snove o giljotini. Imat ćete libido Rocca Siffredija zbog kojeg ćete bit spremni spolno općit s auspusima ili manjak libida zbog kojeg će vam muško spolovilo bit seksualno privlačno kolko i trula smokva. Sise će vam nabreknut tak da ćete moć podojit pola Zagreba ili će se objesit ko šmrklje. Dupe stisnut ko plivadon ili probujat ko plutača + vjerojatno ćete se moć' prijavit za statiranje u nastavku filma Gorile u magli. I to – hvala na pitanju - ne kao dublerka gospođe Dian Fossey - ako shvaćate šta vam pokušavamo reć.

I šta da ja sad radim s tim tabletama?!?

4. U knjižari u centru grada na blagajni mi rekoše da imam dovoljan broj žigova da mogu dobit besplatnu knjigu. Znam da sam ko penzić s Konzum karticom, ali – da - skupljam žigove kad su posrijedi knjige. Sretna ko dijete, odjurila sam si birat tu besplatnu knjigu i nakon 10 minuta našla dva muška blagajnika kako, nevjerojatno udubljeni, čitaju moju povijest bolesti od endokrinologa, u kojoj, između ostalog piše da imam "uredne dojke", "prokrvljene i hidrirane sluznice" i da sam "srednje uhranjena".

5. Meni se život općenito svodi na smjenjivanje krajnosti. Ili sam hiperaktivno vesela, ili sam nadrkano potuljena. Uvijek cik-cak - nikad ravna crta. I to je meni čak OK. Mrzim sve što nit smrdi nit miriše. Jedino što puno više volim fazu cik, a puno manje fazu cak. Ovo je sad neupitno cak. Nadam se da ću sljedeći post pisat u ciku. Jer VI to zaslužujete. Vi, a možebitno i ja. (PS. U cik-fazi nastavljam inventuru.)

- 01:55 - Komentari (19) - Isprintaj - #

25.06.2006., nedjelja

INVENTURA

Netko me u mailu priupito kako izgledam. Ne znam kakve to ima veze i s čim, ali navelo me na razmišljanje o vlastitoj VANJŠTINI i ponukalo da napravim INVENTURU same sebe. Ja ću steći nekakav uvid u vlastito stanje, a oni koje zanima kako izgledam možda utaže znatiželju. Netko možda izliječi i kakav kompleks.

Počet ću od glave:
Prije nekoliko mjeseci išla sam frizeru. Inače to mrzim jer mi je dosadno (u životu nisam bila kod kozmetičara, manikera, pedikera, dlako-kera i ostalih kerova) + nekako mi je smiješno da tamo problem rasporeda Vlati Glave shvaćaju tolko ozbiljno ko da se radi o, štajaznam, svjetskom nogometnom prvenstvu. Frizerka je meni, recimo, obznanila da je nezgodno što mi kosa nije "sasvim ravna" takvim tonom i licoizrazom ko da me u najmanju ruku obavještava kako je usvojen zakon o obvezatnom slušanju Mate Bulića u svim javnim prometalima.

Ja se inače kod frizerke zavalim u stolac i ne dajem joj nikakve upute (zato valjda jedina u gradu nisam u doba Friendsa izgledala ko Jennifer Aniston), nego je pustim da radi šta joj se ćefne. Razlozi su: 1. odbijanje da se pretjerano zaokupljam rasporedom dlaka na tikvi 2. uvjerenost u to da – i ovo kažem uza svu svoju samozatajnost - imam lice koje nijedna frizura ne može pokvariti.

Frizerka me, kako sama reče, ošišala prema "novom londonskom trendu", koji je ondje vidjela na Sajmu kose. Da JA osobno moram nekako nazvat tu supermodernu, genijalnu, ultrakul londonsku frizuru, ja bih je - uz dužno poštovanje prema frizerskim trendovima, nazvala - Princ Valijant. S tim da moram priznat da se više radi o mješavini Princa Valijanta, Otte Barića i Joan Collins. No činjenica je da sam ja u svemu tome inače seljak tako da postoji mogućnost da stvarno imam super zurku. (Xiola, jel u Londonu hodaju ljudi ošišani ko Tri mušketira i tajice?) Kako bilo, ta moja frizura navodno dosad nije ni postojala, a meni se čini da je svima koji su me vidjeli donekle jasno i zašto.

Tu se priča, nažalost, ne okončava, jer sam dva dana poslije toj istoj frizerki, ni krivog ni dužnog, odvela i dečka. Dobro – ovo ni krivog ni dužnog ipak možda ne stoji. Naime, čovjek mi se pojavio na vratima s takvom grivom da sam ozbiljno posumnjala da je mjesecima živio nasukan na pustom otoku, na kojem si je rudimentarnim oruđem čupo zube i da samo što mi nije prizno kako me ostavlja zbog stanovite bejzbol lopte po imenu Wilson.

Frizerka je njega, naravno, ošišala genijalno. To jest, genijalno ako zamislimo da se ne radi o odraslom čovjeku koji traži poso, nego o pubertetliji pankeru, koji će – ako pozovem goste – eksat par betona i plesat na Clash tako da uzvanike udara u cjevanicu. Ili je cura možda zaključila da sam ja kokoš, pa mu je, ne bismo li se bolje uklopili, nasred glave zato napravila krijestu? Ja sam htjela spasit stvar i uvjeravala ga da je frizura super: U krajnjoj liniji - ako su čovjek-šišmiš i čovjek-pauk takvi junaci – zašto ne bi bio i čovjek-pijevac? Ali on je i nakon argumenata tog kalibra ko pokvarena ploča ponavljo: Majko mila, koji užas...

Strašno je važno da napomenem da smo inače oboje vrsta ljudi koji su u stanju mjesecima naokolo 'odat s frizurom a la Kristl Karington ili Bigfoot. Ali sve ima svoje granice. I tako je dotični odlučio da će meni dat da mu popravim frizuru kuhinjskim škarama. MENI. DA POPRAVIM FRIZURU. KUHINJSKIM ŠKARAMA. Osobi za koju je znao da 1. nije u stanju ispeć jaje bez intervencije vatrogasne jedinice 2. su joj čupali nokat na nozi jer ih, kako veli kirurg s Rebra, "ne zna odrezat kako bog zapovijeda". A nije bilo vremena za odlazak drugom frizeru jer smo sutradan ujutro putovali u Opatiju.

I tako sam ja, ko prava profesionalka, na pod rasprostrla novine, latila se škara od jedno po' kile (njemu sam rekla da su kuhinjske – ali, da sad budem sasvim iskrena, mislim da su prije bile za živicu), rekla mu da klekne pred novine i bacila se na poso. On me gledo kako, smrknuta, udaljavam glavu i škiljim, kako ga proučavam, oblizujem jezikom usne i kratim mu šiške – rec, rec, mic po mic... Inače nije čovjek kojem lako poteku suze, ali mislim da je u tom trenu bio na rubu.

Možda sam subjektivna, ali, što bi reko Woody Allen "subjektivnost je objektivna", i ja vam moram reć' da ja mislim da sam ga ošišala čist dobro. Al neću bit đubre, pa ću napomenut da je on, kad se ugledo, reko: "Majko Isusova, izgledam ko Glup i Gluplji"!

Kako bilo, sutradan su se u Opatiji iz autobusa iskrcali Gospon Kahlica i Čudnovati Kljunaš. I znate koji nas je transparent dočeko - izvješen preko glavne opatijske ceste? Sad će ispast da serem kako bih postigla literarni efekt, ali – tako mi članstva na cool listi – tog je vikenda u Opatiji bio "MEĐUNARODNI SAJAM FRIZURA".

Sad sam shvatila da sam ovaj post počela pisat s namjerom da napravim nekakvu inventuru, ali mislim da je krajnje vrijeme da ga okončam jer će inače bit duži neg Braća Karamazovi. (Premda mu moramo priznat da je interesantniji i da se bavi temama od većeg značaja, nego što su neka tamo pitanja postojanja slobodne volje i vrhunaravnog bića koje nam upravlja sudbinom.)

Vani je već svanula zora. Ja sam stvarno grozno prekobicnula bioritam i osjećam se malko poremećeno, ako ne već i otuđeno. Osjećam i da me od umora puca onaj moj poetski talent. Ipak u meni čuči Sylvia Plath. Ili bar DJ Krmak. Može jedan stih? Ovaj neka bude u stilu Ezre Pounda iz posta o Poeziji:

Trkeljam, nujna, kučine i trice.
Od PMS-a nabrekle mi cice.

Patak Dača, šta bi onaj tvoj kritičar Culler reko na TO?
- 05:44 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se