Kad dikolambi utihnu
|
Posljednjih smo dana svjedoci neobičnom fenomenu - pojavi nove endemske vrste! I kakvo je to otkriće! Niti čovječja ribica, niti sredozemna medvjedica (čak i u obliku Adriane, maskote mediteranskih igara), a ponajmanje velebitska degenija (pih, 50 lipa), nisu uspjeli izazvati ovakvu pozornost osjetilno-hiperaktivne hrvatske javnosti kao što je to uspjelo dikolambu. O čemu je zapravo riječ, pitali smo jednog poznatog sociologa, kojemu su najdraži hobiji proučavanje endema i skupljanje salveta. On je u naletu skromnosti poželio ostati anoniman, a tko smo mi da mu to uskratimo. P. S. (poznati sociolog, op. ur.) - Hmm... da... di-ko-lamb. Vidjeli ste ga? Ne? Degutantno, nema što... Naime, to je pojava kada stari jarac naskoči na mlado od svoje vrste. Hajde bar nešto dobro, zamislite tek da je od druge vrste, fuj! I onda oni otada tvore jednu sretnu simbiozu, koja je toliko čvrsta da se oni mogu promatrati kao jedno biće.  Blenda - A kako objašnjavate neobičnu popularnost ovog stvorenja? P. S. - Ma jasno je čemu, točnije komu, služe ovakva otkrića. Da vam to slikovito predočim - zamislite hipotetsku situaciju - ispred vas na ulici ispriječi se - dikolamb! I dok vi zabezeknuto gledate, mozgate o 5W i naročito o 1H, uvježbana ekipa vam neprimjetno iz torbe/džepa vadi novčanik. A jel skupljate i vi salvete? Blenda - ne, ne... samo igračke iz kinder... ma nema veze. Hvala Vam na razgovoru. Dikolambi su tu, da zaključimo, kako bi vam odvukli pozornost sa životno važnih tema, i treba ih ignorirati baš kao što ignoriramo, primjerice, čovječju ribicu. Jer kad dikolambi utihnu, kada utihnu sve te umjetno stvorene buke koje okupiraju našu dragocjenu pažnju, taj trenutak prije nego što uronimo u košmarne snove... odjednom shvatimo da nešto nije u redu, da smo opljačkani, prevareni, ismijani... a da to na vrijeme nismo primijetili. A i sada je već tako kasno, i tako smo pospani... sutra ćemo razmišljati o tome... da, da... sutra...
|
