IZMEĐU SVJETLA I SJENE
Bog nam neodoljivo želi očitovati svoju ljubav, obdariti nas svojom ljubavlju. Hoće nam otkriti tajne i dubine svoga Božanskoga Srca, a to može samo onim ljudima koji se žele Bogu potpuno predati i nikada mu svojevoljno uskratiti posluh osobnom žrtvom i koji iskreno teže za savršenstvom, tj. da posjeduju puninu ljubavi (a zapravo potpune punine može tek biti u Eshatonu), da im se život, uz svjetlost, odvija i u sjeni, tj. da se trajno uz kreposti javljaju i mane, da se često ukazuju nedostaci njihova temperamenta, karaktera; da im se čini da ne mogu trajno provoditi jedan duboki duhovni život.
Kada bi ove devijacije duha, ova zastranjenja i odstupanja od Svjetlosti bila hotimična, svojevoljna i vrijeđala Ljubav, onda bi to bilo već opasno. Ali obično su ove sjene rezultat podsvjesnoga u nama, nediscipliniranoga, a ne rezultat svjesnih čina. Bog pripušta ovakve nedostatke da duša ne zastane na putu svoga uspinjanja i usavršavanja, jer kada bi se sagledala u svojoj konačnoj savršenoj ljepoti, možda bi tada zastala, položila oružje, otpočinula u sjeni, predala se njihanju valovlja. A vode trajno teku i nose niz struja. Međutim, kada čovjek uvijek i iznova vidi svoje nedostatke, manjkavosti, sjene na svome duhovnome liku, trudi se odstranjivati ih, trajno radi, a u tome radu je već oslobađanje.
Bog pripušta sjene da se ne vidi sva ljepota hrama, ili čak; ona tada jače dolazi do izražaja. Upravo kroz tamu ukazuje nam se blistavija svjetlost.
U skali našega duha i srca osluškuje se i šapat zaručnice i gukanje grlice, i žubor potoka i šum pjenušavoga slapa, i huk velikih voda i snaga orkana… Sve mora doći do izražaja, i na kraju, u finalnom zamahu, smiriti se u harmoniji, u velikome miru.
Mi bismo jednom zbog nekih mana, krivnja, svojih ili bližnjega, uništili svu ljepotu, poharali sav nasad ili cvat. Ali Bog drukčije postupa, jer je Ljubav. On blago i nježno odstranjuje zapreke, kao vrtlar i trnje, jer bi inače oštrim potezom uništio i cvijet. I koliko treba strpljivoga rada da se tako brižno ukloni zapreka a da se cvijet ne povrijedi?
Mi bismo odmah smrvili neprijatelja, grešnika, a kako je On blag i milosrdan! Uz pšenicu podnosi i kukolj. A u nama samima je upravo taj kukolj, a nitko ne želi sebe masakrirati, ubijati, uništavati. Mi rastemo i sazrijevamo kroz ovu borbu suprotnosti u nama, kroz napetost između svijetla i sjene, dobra i zla.
Taj problem Svjetla i Sjene, Dobra i Zla isprepliće se kroz svu povijest čovječanstva; on je sadržaj mnogih religija, počevši od Koketa, preko Zoroastera, klasične i moderne filozofije, a da ne govorimo o antičkoj neoplatonskoj i trajat će do konačne Apokalipse, kada će Svjetlo pobijediti.
Upravo sjene našega bića omogućuju sagledati svu ljepotu milosti, sve ono bogatstvo kojim nas Njegov Duh ukrašuje; sva uzvišenost ljubavi. Glavno je da je sav prostor naše duše ispunjen Ljubavlju i da ta Ljubav obuhvaća svu unutrašnjost hrama naše duše.
Create Your Custom Message
On, Svjetlo, otpočinut će i posred sjena; On, ljubav zna zboriti i kroz veo noći, šapat tišine:
…Idem s Tobom, obuhvaćena Tobom,
Kroz šapat tišine,
Kroz molitvu noći…
Idem s Tobom u svijet krasote,
U opojnost Tvoga Bitka,
Vječne Ljubavi.
Idem s Tobom u Sjaj.
Da možemo u sebi osnaživati božanski život, koji je ljubav, trebamo znati primjenjivati i potrebita sredstva da to postignemo. No ne možemo ni sredstva primjenjivati, ako već ne posjedujemo u sebi taj život, a on nam se dariva po milosti Otkupljenja, po sakramentima, koji su sredstva vrhunaravne milosti.
Sam život nam se daruje po sakramentu ljubavi, pričesti. Po svojoj nazočnosti u našoj duši On nas preobražava u sebe; On postepeno svu tamu našega bića pretvara u svjetlo, ako mu se ne opiremo, ako pustimo da nas svojim Božanskim duhom obuzima; da nas sve dublje uranja u svoje srce. Osjetit ćemo povećanje milosnoga dara, dobra koje pobjeđuje zlo u nama samima, a preko nas i u drugima. Osjetit ćemo duhovnu slobodu i sve dublju žeđ za Božanskom ljubavlju, koja jedina smiruje i usrećuje.
S. Marija od Presvetog Srca
|