Blagotvorna riječ
27.01.2010., srijeda
 MARIJA JE BOŽJI RAJ Nema, niti će ikada biti ikojeg stvora u kojem bi Bog bio veći, uzevši sama sebe i u samom sebi, nego što je u božanskoj Mariji, neizuzevši tu ni blaženike, ni kerubine pa i najviše serafe, ni u samome Nebu. Marija je Božji Raj i njegov neizrecivo lijepi svijet, u koji je Božji Sin ušao da čini čudesa, da ga sačuva i da u njemu uživa. On je stvorio jedan svijet za čovjeka-putnika, i to je ovaj u kojemu mi stanujemo; stvorio je jedan svijet za čovjeka-blaženika, i to je Nebo; ali On je stvorio jedan drugi svijet za se i nadjenuo mu ime Marija: svijet nepoznat skoro svim smrtnicima na zemlji i neshvatljiv također svim anđelima i blaženicima koji se nalaze u Nebu, i koji gledajući zadivljeno Boga tako visoko i tako daleko od svih njih, tako odijeljena i tako sakrivena u svome svijetu, u božanskoj Mariji, danju i noću kliču: Svet, Svet, Svet! Blažena i tisuću puta je blažena ona duša na ovom svijetu kojoj Duh Sveti otkrije Marijinu tajnu da je upozna; i kojoj otvori taj zatvoreni vrt da u nj uđe, taj zapečaćeni zdenac, da iz njega crpi i pije u velikim gutljajima životne vode milosti. Ta će duša u tom ljubaznom stvorenju naći Boga samoga, bez stvorenja; ali Boga koji se u isto vrijeme i neizmjerno spušta i prilagođuje njezinoj slaboći. Budući da je Bog posvuda, možemo ga naći posvuda, ali nema ni jednog mjesta gdje ga duša može naći bliže sebi i više prilagođenijeg svojoj slaboći nego u Mariji, jer je radi toga u nju i sišao. Posvuda izvan Marije, On je kruh jakih i Kruh anđela, ali u Mariji, On je kruh djece. Njezino preobraženje u Boga nadilazi ono sv. Pavla i drugih svetaca daleko više nego što nebo nadvisuje zemlju. Marija je čudesna Božja jeka koja odgovara samo "Bog" kad se zazove Marija, koja slavi samo Boga kad je sa sv. Elizabetom zovemo blaženom. Da su ti lažno prosvijetljeni, koje je đavao tako strašno varao sve do načina kako će moliti, znali naći Mariju, a po Mariji, Isusa, po Isusu Boga Oca, ne bi tako strašno bili pali.. kad smo jednom našli Mariju, i po Mariji Isusa, a po Isusu Boga Oca, našli smo svako dobro. Ne stoji dakako, da je onaj tko je po pravoj pobožnosti našao Mariju izuzet od križeva i trpljenja; on je njima upravo obasut, jer Marija - budući da je Majka živih - daje svojoj djeci komade Drveta života, što je Isusov križ; ali dijeleći im teške križeve, daje im i milost da ih nose strpljivo pa čak i radosno: tako da su križevi koje daje onima koji njoj pripadaju više poslastice ili zašećereni križevi negoli gorki križevi, ili, ako neko vrijeme i osjećaju gorčinu kaleža, koji je potrebito ispiti da se postane prijateljem Božjim, utjeha i radost što im ta dobra Majka šalje iza žalosti, veoma ih ojačaju tako da mogu nositi još teže i gorče križeve. Dakle, poteškoća je znati uistinu naći božansku Mariju, da tako nađemo svaku milost u izobilju. Prema redu koji je utvrdila Vječna Mudrost, on se daje ljudima - u redu milosti - samo po Mariji, kako kaže sv. Toma. Da se uzdignemo do Njega i s Njime sjedinimo, treba se služiti istim sredstvom kojim se on poslužio da siđe k nama, da postane čovjekom i da nam dade svoje milosti, a to sredstvo jest prava pobožnost Svetoj Djevici. (citat uz djela sv. Ljudevita - Marijina tajna)  |
18.01.2010., ponedjeljak
 ŽIVJETI JE RADOST Možemo biti bez ičega i opet u svemu uživati. Dok gledamo male stvari i male, jednostavne ljude, nailazimo na tolika iznenađenja. Otvorenih i zatvorenih očiju otkrivamo tolika čudesa. U svim stvarima leži sjećanje na "izgubljeni raj". Umijeće je života to uvidjeti. Znam da nije lako doći u nebo, ali znam i to da je nemoguće živjeti ako nebo ne dođe k meni. Nebo je tamo gdje su ljudi prijatelji i gdje se dobrota radosno prenosi od ruke do ruke. Ali na svakom nebu ima oblaka. Nismo uviijek raspoloženi. Prijateljstva se troše i postaju kao suhe šljive. Ni to ne bi smio biti neki problem. Zbog toga se ne bi trebali žalostiti, jer život je bujna pustolovina s Bogom i ljudima u svijetu ovakovom kakav je. Prihvatimo da su drugi drugačiji, da drukčije misle, rade, osjećaju, govore. Tvrda oštra riječ može duboko raniti, dugo u srcu boljeti i ostaviti ožiljke. Gdje riječi postaju oružje, tamo stoji neprijatelj nasuprot neprijatelju. Govorimo ljubazne riječi. Neka naše riječi pomiruju, zbližuju, stvaraju mir. Život je prekratak, a svijet premalen da bismo od toga pravili bojno polje. Ne želim biti niti junak niti mučenik, nego samo mali nestaško koji bere zaboravljeno cvijeće i smije se velikanima svijeta koji sjede u svojim naslonjačima bogatstva i moći. Volim ljude koji oko mene žive. Volim radost, jer tako radost dolazi k meni. Volim prijateljstvo i tako ubirem zvijezde, a dan mi je pun blaženstva. Phil Bosmans  |
08.01.2010., petak
 IZMEĐU SVJETLA I SJENE Bog nam neodoljivo želi očitovati svoju ljubav, obdariti nas svojom ljubavlju. Hoće nam otkriti tajne i dubine svoga Božanskoga Srca, a to može samo onim ljudima koji se žele Bogu potpuno predati i nikada mu svojevoljno uskratiti posluh osobnom žrtvom i koji iskreno teže za savršenstvom, tj. da posjeduju puninu ljubavi (a zapravo potpune punine može tek biti u Eshatonu), da im se život, uz svjetlost, odvija i u sjeni, tj. da se trajno uz kreposti javljaju i mane, da se često ukazuju nedostaci njihova temperamenta, karaktera; da im se čini da ne mogu trajno provoditi jedan duboki duhovni život. Kada bi ove devijacije duha, ova zastranjenja i odstupanja od Svjetlosti bila hotimična, svojevoljna i vrijeđala Ljubav, onda bi to bilo već opasno. Ali obično su ove sjene rezultat podsvjesnoga u nama, nediscipliniranoga, a ne rezultat svjesnih čina. Bog pripušta ovakve nedostatke da duša ne zastane na putu svoga uspinjanja i usavršavanja, jer kada bi se sagledala u svojoj konačnoj savršenoj ljepoti, možda bi tada zastala, položila oružje, otpočinula u sjeni, predala se njihanju valovlja. A vode trajno teku i nose niz struja. Međutim, kada čovjek uvijek i iznova vidi svoje nedostatke, manjkavosti, sjene na svome duhovnome liku, trudi se odstranjivati ih, trajno radi, a u tome radu je već oslobađanje. Bog pripušta sjene da se ne vidi sva ljepota hrama, ili čak; ona tada jače dolazi do izražaja. Upravo kroz tamu ukazuje nam se blistavija svjetlost. U skali našega duha i srca osluškuje se i šapat zaručnice i gukanje grlice, i žubor potoka i šum pjenušavoga slapa, i huk velikih voda i snaga orkana… Sve mora doći do izražaja, i na kraju, u finalnom zamahu, smiriti se u harmoniji, u velikome miru. Mi bismo jednom zbog nekih mana, krivnja, svojih ili bližnjega, uništili svu ljepotu, poharali sav nasad ili cvat. Ali Bog drukčije postupa, jer je Ljubav. On blago i nježno odstranjuje zapreke, kao vrtlar i trnje, jer bi inače oštrim potezom uništio i cvijet. I koliko treba strpljivoga rada da se tako brižno ukloni zapreka a da se cvijet ne povrijedi? Mi bismo odmah smrvili neprijatelja, grešnika, a kako je On blag i milosrdan! Uz pšenicu podnosi i kukolj. A u nama samima je upravo taj kukolj, a nitko ne želi sebe masakrirati, ubijati, uništavati. Mi rastemo i sazrijevamo kroz ovu borbu suprotnosti u nama, kroz napetost između svijetla i sjene, dobra i zla. Taj problem Svjetla i Sjene, Dobra i Zla isprepliće se kroz svu povijest čovječanstva; on je sadržaj mnogih religija, počevši od Koketa, preko Zoroastera, klasične i moderne filozofije, a da ne govorimo o antičkoj neoplatonskoj i trajat će do konačne Apokalipse, kada će Svjetlo pobijediti. Upravo sjene našega bića omogućuju sagledati svu ljepotu milosti, sve ono bogatstvo kojim nas Njegov Duh ukrašuje; sva uzvišenost ljubavi. Glavno je da je sav prostor naše duše ispunjen Ljubavlju i da ta Ljubav obuhvaća svu unutrašnjost hrama naše duše.On, Svjetlo, otpočinut će i posred sjena; On, ljubav zna zboriti i kroz veo noći, šapat tišine: …Idem s Tobom, obuhvaćena Tobom, Kroz šapat tišine, Kroz molitvu noći… Idem s Tobom u svijet krasote, U opojnost Tvoga Bitka, Vječne Ljubavi. Idem s Tobom u Sjaj. Da možemo u sebi osnaživati božanski život, koji je ljubav, trebamo znati primjenjivati i potrebita sredstva da to postignemo. No ne možemo ni sredstva primjenjivati, ako već ne posjedujemo u sebi taj život, a on nam se dariva po milosti Otkupljenja, po sakramentima, koji su sredstva vrhunaravne milosti. Sam život nam se daruje po sakramentu ljubavi, pričesti. Po svojoj nazočnosti u našoj duši On nas preobražava u sebe; On postepeno svu tamu našega bića pretvara u svjetlo, ako mu se ne opiremo, ako pustimo da nas svojim Božanskim duhom obuzima; da nas sve dublje uranja u svoje srce. Osjetit ćemo povećanje milosnoga dara, dobra koje pobjeđuje zlo u nama samima, a preko nas i u drugima. Osjetit ćemo duhovnu slobodu i sve dublju žeđ za Božanskom ljubavlju, koja jedina smiruje i usrećuje. S. Marija od Presvetog Srca  |
