Blagotvorna riječ
08.04.2009., srijeda
|
SRCE MOJE  Po Matošu: „Dok je srca, bit će i Croatije!“ Što narodna (ah, sočna li izraza!): „Tko ima srce, nema gaća?“ (By the way: Isus je gol visio na križu). Kakvi su to razlozi koje srce pozna, a razumu su nepoznati? Konačno, što to Oliver pjeva: „Odlazi dušo!“ nema veze, ali što mu znači ono: „A srce nije stina…“? Riječ srce dolazi od staroslavenske riječi „sredce“. Što pak znači „središte“. Ako je središte čovjekovo, onda niti je šuplje niti čunjasto, već – duhovno. Obuhvatni je temelj svih osjećaja, mjesto susreta i prožimanja tijela i duha. U njem je čovjek u sažetku. Iz njega emocionalna inteligencija. Njime se ljubi, njega se u nama ljubi. Srce ja hram Božji u nama. I baš se oko toga vrti sva poetičnost srca. Bog je onaj koji čezne i koga se čezne. „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim“. Bog je srce naše srčanosti. A sada zamisli srce u hramu od srca. Onako, čitava osoba je od srca. Sva je od iskonske dobrote i ljubavi. To ti je Isus Krist. Utjelovljena ljubav. Sav je žarko ognjište ljubavi. Sav On je srce koje kuca za te. Sav neodoljiv. Daj mu se voljeti i voli ga. Štuj ga, jer u tom je „sinteza naših religijskih odnosa prema Kristu“ (papa Pavao VI). Jasno je vidjeti. Srce pulsira. I time odašilje fantastičnu poruku. Daje krv, pa je zato prima. Odriče je se pa je dobiva. Ljubav je puls. Na jednom raspelu piše: „Ja sam za tebe ovo učinio. A što si ti za mene!“ Franjo je plakao jer ljubav nije ljubljena. Opipaj si puls. Ništa?! Idemo na reanimaciju. Ja već jesam. pater Luka Rađa |
