stairs to the unknown
Bio je samo jedan mladić, drvenim mačem lovio zmajeve, branio svoju princezu, ginuo za svoga kralja i kunio se na odanost i čast.
Bio je, ništa više od malenog sanjara, nježnog i toplog srca rođenog u strahu i hladnim rukama rata.
Bio je sam djete željno ljubavi i pažnje. Dobio je sve ono što nije želio umjesto toga.
Nikada se nije predavao. Živio je uvijek životom onih koji su na dnu. Gledao visoko na planinu.
Beskonačno stuba vodilo je na njen vrh. Oni oko njega odavno su od njih odustali, ali on se nije dao.
I od malena puzao je po tim stubama, dok je naučio hodati hodao je. Dok je naučio bježati od svega zla koje ga je srelo na stazi koja vodi na vrh u nepoznato svijetlo bježao je.
U mračnim nočima kada su oblaci sakrili njegov cilj, podnožije u kojem je rođen bilo je samo mračnija tama nego inače, dječak je sjedio i pisao. O svojim snovima i doživljajima.
O svima koji su ga na putu omeli, povrjedili i pokušali oteti njegovom snu i njegovoj sudbini.
Koračao je godinama. Stazom na kojoj su mnogi odustali, staza s koje su mnogi odlučili vratiti se u onu tamu na dnu. Skočiti i biti zaboravljeni.
Na toj stazi naučio je voljeti, naučio je što je bol koju smrt donosi i što je nada koju smrt tako lako odnosi.
Na toj stazi pao je, iznevjeren od suputnika. Iznevjeren u ime ljubavi i prijateljstva. Časti i odanosti.
No u svojim očima vitez, osvetu si nije mogao dopustiti.
Časno i ponosno nastavio je dalje.
Oklopom načinjenim od vlastitih pogreški i boli, vlastitih suza.
Snagu je nalazio u snovima o ljubavi o poštenju.
Svaka bitka bila je poraz, bila je bezbroj stepenica natrag.
U svojim očima vitez više nije bio. Srce se je slomilo.
Zagrlio je tamu i njome se okrunio.
Njome pakt sklopio, njoj u čast svakoga će zgaziti i pod svoj put ga složiti. Njihovim suzama ledit će mostove da bi prepreke prešao, njihovom krvi će se hrabriti i grijati. Ljubav će odbaciti i o nadi si neće lagati.
Tama i on jedno su postali.
Visoko je bio njegov cilj i dalje isti onaj sjajni vrh planine.
Pitao se je kako to da tamo godinama nije uspio stići. Toliko se trudio i borio, toliko toga na ovom dugom putu prošao.. I nikako, nikako nije razumio.
Reci mi majko, moja ljubavnice i moja sestro, draga tamo, reci mi, kuda će me ova mržnja i bol odvesti. Zašto u refleksiji svojoj više sebe ne mogu raspoznati?
Srce se je borilo s tamom, da ne postanu jedno. No bilo je slabo njegova borba bila je bespotrebno i bezvrijedno.
Nakon svih koju su ostali u pozadini, kao da su vukli natrag i nisu dali da ode višlje.
Ruke prošlosti oko njegova vrata vukle su ga tamo odakle je krenio.
Vrijeme ga rastrgalo, nije se više mogao boriti..
Ležao je, na hladnome tlu, mirisalo je na smrt.
Suze u očima su se ledile, tama je u njemu plakala koliko i srce slomljeno.
Snovi su nestali, svijetlo na vrhu planine nestalo.
''tko sam to postao'' se je pitao...
Varalice sam mrzio a varalica postao. Časti se kunio a od časti odstupio. Ponosom se ponosio a od njega odustao.
Mrzio sam one nepoštene i zle a na kraju i gori od njih sam postao...
Te je noći uzeo nož da okonča život svoj.
Duboko u svoje meso zario i svojim žilama lokvu krvu stvorio.
Pustio je dušu da iz njega izcuri.Tama je milovala svojeg sina, srce se smirilo, kao da se s smrću pomirlilo.
I tada osjetio je, osjetio je kako njegovo tjelo lakše je nego prije.
I sve ruke prošlosti iza njega nisu ga mogle više natrag povući.
Letio je i na vrhu planine, gdje svijetlo koje želio je vidjeti uvijek bilo je, shvatio je što prije nikada nije.
Na vrhu planine život prestaje, to je svijetlo koje smrt se zove.
Šaputala mu je tama, sine moj, nije vrijeme tvoje.
Pogledaj dolje i reci mi, što vidiš sine moj, vidiš li put svoj?
Vidio je tamo, tamo gdje je počelo sve, vidio je smrt, tugu i strah, posljedice rata u kojima je odrastao.
Vidio je kako mašta o svijetlu a ne poznaje ga, vidio je kako vjeran i odan je svojem kralju i hrabar je bio...
Vidio je sve što je nekada biti htio.
Gledao je u stazu koja je vodila do njegova leša. Vidio je sve one koji su ga voljeli i koje je volio, sve one koji su ga izdali i koje je izdao, vidio je smrt onih, koje je volio više od sebe. I vidio je, gdje je izgubio samoga sebe.
Kako se kruni tamom i kako se osvetom hrani, vidio je kako svoju dušu rani.
Suze u očima, jer on sada zna. Tama je rođenje a svijetlost je kraj. Ali kako biti sretan ako kada se okreneš ne vidiš put svoj i ne budeš zadovoljan njime, onime što si činio prije?
Vidio je i shvatio, u život se vratiti mora, boriti se da svaka stepenica bude uspomena nova.
Ostati vjeran sebi, ostati jak i vjeran snovima što ga drže.
Shvatio sam, ne mogu umrijeti samo tako.
Jer ako umrem odbacit ću stepenice života lako.
Ako zaboravim živjeti neću sretan umrijeti.
A kada se pridružim svima onima koji su do vrha došli ne želim patiti jer sam svoj život odlučio upropastiti.
Tko sam ja?
Nikada više ona svijetla i sretna duša, nikada više isti onaj kojeg su ubili.
Nikada više onaj koji se ubio.
Tko sam ja?
Onaj koji odlučim biti.
Sam ću se okruniti i za sve što želim boriti.
Niti dobrim niti zlom, samo voljom svojom jedinstvenom.
tko sam ja?
Ja sam anđeo i demon, ja sam pakao i raj.
Ja sam onaj koji može s tobom a može i sam.
Blacken the angel, to sam ja.
Najcrniji od svim anđela.
Sin noći i mjeseca, majke koja me kroz život vodi.
Taj sam ja.
Blacken the angel.
