crno bijeli svijet, moj svijet
U mome svijetu umrle su boje, odavno nestale.
Polako u prošlosti punoj bola izblijedile. U meni više nema boja, sve je samo crno, crna praznina. Moja duša više ne poznaje čari života. Samo duboka crna tmina.
Želim reći mnogo no riječi mi gube na snazi. Uvijek sam bio jak na riječima, mogao sam napisati stvari koje bi svakoga zadivile, stvari koje bi svakoga taknule... Jer ja sam bio osoba koja je mogla svakoga taknuti... No onda su došli oni dani. Kada je bol poprimila drugo lice, i depresija i tuga kada više nisu bile samo inspiracija za pisanje i navika. Počele su me mijenjati, ubijati.
Kao da gledate sliku na kojoj je toliko različitih boja, poput slike na kojoj je lijepo modro nebo, sive visoke planine s bijelim kapama i kristalim ukrasima od leda. U podnožju planine maleni puteljci koji vode do malih kuća, male crvenkaste kućice koje i samim izgledom nude onaj osjećaj topline koji se osjeti u domu punom ljubavi.
I okolo su pašnjaci i nepregledne šume. I ta slika bila je moj san. Moj svijet. Tamo gdje sam sjedio u svojoj mašti, tamo gdje sam pisao stihove u ljubavi, tuzi i samoći. Tamo gdje sam imao sve lijepo za sebe i osjećao se sigurno, smireno.. Ta slika, izgubila je boje. Kao da je netko ispio život iz njim. I dalje se vide njene ljepote. ali kuća više nije topla, izgleda tako tužno, šume tako duboko i crno, puteljci kao da vode daleko u nepregledno sivilo, tamu. To je svijet u kojem živim, to je svijet koji je izgubio svoje boje.
Dopustio sam to, izgubio sam. Sebe, svoj svijet, svoje srce.
Dio po dio skupljao sam razderanu sliku, spajao krajeve, poput puzli.
Gledao sam u tuzi što ostalo je od mene. Gledao i plakao. Kada sam napokon shvatio koliko sam izgubio.
Vjerujte mi kada vam kažem, najgore što možete izgubiti je sebe.
I kada ležim i šećem svijetom svoje mašte. Vrtovi ruža više ne cvatu, i mirise me ne obmame. Samo bijele ruže i crno im trnje, samo sivo nebo i hladni vjetar.
Više nije lijepo, no još uvijek je to svijet koji sam ja stvorio, moj svijet.
Povlačim se duboko. Tamo gdje tama sniva i gdje se ne čuje ništa osim usamljen i izgubljenih duša plač. Tamo ću i biti. Jer ne mogu više podnijeti svijet u kojemu je sve izgubilo ljepotu, sve izgubilo čar. Svijet u kojemu sunce nema svoj sjaj.
Srce držim u rukama, i želim ga nekome dati. No sjetim se ljepote koju sam imao, sjetim se koliko sada patim.
Vratim ga u sebe, duboko u svojoj tami.
siva krv mojim venama teče, bolje da smo sami.
Ležim, sanjarim o bojama u svome svijetu. Zelenoj travi i pašnjacima što miriše, nebu modrom što na more liči i nepreglednoj šumi koja svira svojim starim granama, maše mi krošnjama.
Sanjam... da sam daleko...
Negdje.. gdje je ljubav blago a zlato samo zlato.
Negdje... gdje ljudi ne lažu, gdje ne ispijaju živote iz drugih. Gdje moj svijet imao bi boje...
Sanjam da živim drugačije... ili umrem ovako
još jedna od nedjeljnih noći u dosadnoj samoći
Kada je jutarnje sunce rasulo svoje zlatne suze po nebu i kada su kapljice zore zasjale poput dijamanata na predivnoj zelenoj travi. Osjetio sam i ja njegovu toplinu kako me miluje, u hladno jesensko jutro. Još jedno jutro dočekano vani, duga noć je iza mene. Koračam doma, umorne oči spremne su odmoriti se, utonuti u duboki san. Prije ulaska u zgradu još jednom zastanem i umornim licem pozdravim sunce.
Poznat miris moje posteljine, par neugodnih minuta dok se ne zagrije i postane topla. Teške oči se sklapaju... tama...
Budim se.
sunce je još uvijek na nebu. No više nije onako zlatno. Heh, osmijeh na licu. Krvave boje polako nestaje u daljini, kako nestaje kao da umire. Nebo poprima modru boju i zvijezde se polagano ''pale'' poput božićnih svjetiljki. Kite nepregledni tamno plavi nebeski svod. I onda se pojavljuje i on. Srebrni, čarobni i predivni mjesec.
I tako je prošao još jedan dan moga života, dani koje obično prespavam.
I počela noć, noći koje živim.
U svojoj sobi, u svojoj tami i svojoj samoći. Tako doživljavam svoja 4 zida.
I koliko god da boli i steže. Koliko god se činilo preteško živjeti tako.
Često mislim da ne bi ništa promijenio i da mogu. Ne sada. Promijenio bi da ne povrijedim ljude koje jesam, da ne izgubim one koje jesam. Ali sebe, sebe ne bi mijenjao. Jer onih 2 godine kada sam se '' promijenio'' bio sam sve samo ne ja. To nisam bio ja. Ali o tome sam dovoljno pisao. Opet sam svoj i to je ono što je bitno... :)
Tako izgleda svaka ili svaka druga noć u mojoj glavi.
Godinama već. Sjedio bih satima i pisao pjesme. Sanjao o ljubavi. Sanjao snove o slobodi. Sanjao o svojevrstenoj sreći.
Gubio bih se u snovima i svi bi rekli nije dobro da toliko sanjariš.
samo zato jer nisu nikada vidjeli, nisu nikada osjetili.
Kako je biti ja u ovoj koži, u ovome svijetu, u ovome životu.
Nisu nikada vidjeli kako je biti ja. U mome svijetu gdje je ljubav jedino što je bitno. Gdje laži i oholost ne postoje. Moj svijet, moji snovi. Gdje smo moja voljena i ja. Gdje smo daleko od svih. Ispod divnoga neba.
Moji snovi, moj svijet. Gdje sam stvarni ja, moj stvarni život samo još jedna u nizu noćnih mora.
Prihvatio sam da se sve mora promijeniti, postalo je lakše.
Život prolazi, gledam u njega kao putnik u vlaku kada gleda kroz prozor.
Nekada vidiš nešto lijepo i volio bi gledati to duže. No život brzo prolazi. A stanice, tamo gdje stojiš neko vrijeme. Mogu biti samo faze života, tuge ili sreće. Nešto što će opet na kraju proći. Nekada ćeš htjeti vratiti se natrag, nekada zaboraviti. No život je jednosmjerna karta. I ne možemo vratiti ono što je prošlo.
Kada shvatiš kako život funkcionira. Nekako, umoriš se. Pitaš se... Ima li život smisao? Ljubav? možda je to ljubav...
Pjesma za kraj. nekako sam izgubio riječi kada sam počeo pisati. a imao sam veliku inspiraciju...
Ljubav mojih snova ( si ti )
Pogledaj me, lijepim svojim očima
Reci mi ljepotice, zašto ne dopustiš mi da spavam noćima?
Pogledaj me, ti kraljice mojih snova
Tvoju ljepotu ne mogu opisati, nema tih riječi, nema tih slova.
Mogao bih ti reći da si prava diva
A mogao bih reći i da si prava vila
Ma mogao bih reći da si bilo što
Ali koliko si divna, ne mogu opisati to.
Kada suho lišće pleše i kada vjetar hladni puše
Sretnimo se mi, neka tijela nam se griju, neka griju se i duše
Neka tvoje usne poljube moje
Želim vidjeti sebe u tvojim očima, želim da me vole.
Zamišljam te uvijek kako ležiš pored mene
Šapnem u prazan jastuk u tišini '' volim te''
Uvijek sam znao da si stvorena za mene
I suza mi tada krene
Samoća me zagrli i cvijet ljubavi uvene.
Htio bih ti pričati danima o ljubavi što traje
O tome kako sam te čekao uvijek, brojao dane
Htio bih ti reći koliko ljubav vrijedi, više nego zlato
No od svih tih riječi umorio bih te lako
Umjesto da usnama oblikujem riječi
Ja bih te njima ljubio i ne bih morao ništa reći
Ležim dušo, u svojoj tužnoj samoći
Tužan jer ne znam koliko mora proći prije nego ćeš doći
Čekam te pa ako i nikada ne dođeš
Znat ćeš da si moja voljena listovima mojih pjesama kada prođeš
I kada moje tijelo umre, kada budem u vječnome snu
Ja samo sanjati ću tebe, ljubav svoju jedinu.
paradise belongs to you
Čarobna si. Ti, koja si uvijek uspjela izmamiti osmijeh na moje umorno lice. Umorno, tužno, smrtno ozbiljno lice.
Ti, koja si mogla vidjeti tugu u meni jednim pogledom, mogla učiniti da život ne boli i da srce grije i kada je oko njega mrtva jeziva zima. Kada su emocije u meni bile kao ledeni studeni, njegove predivne noći. Ti si bila jedina koja je brinula o meni. Nisam nikada bio sam... Tvoje ruke brisale su moje suze, tvoju usne oživjele život u meni, svaki puta kada sam pao. Ti si bila uz mene. nisi me morala dizati. Zbog tebe sam imao krila, mogao sam se ustati uvijek. Znao sam da se imam zašto ustati. Ti, koja si učinila da i moj život nešto vrijedi. Bila moja jedina ljubav. I ja sam bio tvoja. I mi... koji smo bili primjer prave ljubavi. Mi, koji smo pružili ljudima nadu da ljubav postoji, da romantika nije samo u romanima i filmovima.
Zar mi nismo mogli biti bolji.... Bolji od svih.
Nekada se pitam. Jesam li te izgubio samo zato jer sam tako beskoristan kako jesam. Jer sam bio tako posesivan. Ili samo zato jer me više nisi voljela?
Ne znam... Život ide dalje, tako kažu.
Ali ja ne znam što mi to život pruža. Za što ja živim? izlasci nisu već godinama isti. Ujutro kada se budim nemam tebe. ne mogu reći volim te, nemam tebe...
Kada padnem, pogledam iz crne dubine u kojoj jesam, nemam krila. nemam tebe...
Volio sam te. I jedan dio mene zauvijek hoće. Zbog tebe sam naučio voljeti, stvarno. Iskreno voljeti. Zbog tebe sam naučio biti bolja osoba. Zbog tebe sam jedine živio. Znaš koliko nisam volio život. Ali kako da sam ga prestao živjeti kada si ti bila uz mene. Učinila si da ga zavolim.
Sjetim te se često, pitam se...
Dali je moralo završiti ovako...
Uzdahnem, život prođe kroz glavu. Zaplačem... ljudi bi rekli '' idem dalje''.
Ali ne mogu...
moja prošlost je u ruševinama. Sve što sam gradio, sve u što sam vjerovao. Sve za što sam se borio i za što sam živio..
Moj život... odavno je izgubio svoje boje. Sve je otišlo s tobom.
Drago mi je ako nisi bila sretna uz mene više da si otišla od mene. Grozno bi se osjećao kada bih znao da cura koju volim nije sretna uz mene.
I drago mi je ako si sretna. Nikad nisam mislio da ćeš otići od mene.
Nikad nisam mislio da ću dočekati opet dane samoće. dosadne, melankolične noći.
Puno smo prošli skupa... Do nedavno zapravo... ja nisam tražio drugu curu. tražio sam sve ono što sam volio na tebi u njima.
Prošlo je dosta vremena. godine prolaze od kako si ti otišla. Moj život od onda više nije isti. Bilo je i lijepih stvari, ali pretežno je bilo ovako. Samoća, suze za prošlost. vratio se samoozljeđivanju i alkoholu. krvav i mamuran se budim teškim jutrima. i pitam se...
doista, zašto sam nastavio živjeti?
Vrativši se u ovaj usrani grad. Život ni nije mogao ići na bolje.
I nekako uspijevam uvijek ispasti sve samo ne ono što jesam u tuđim očima..
Volio bih znati kako si ti vidjela pravoga mene. Kako si ti vidjela moje vrijednosti. Volio bih znati kako si me ti znala voljeti, vratiti mi jednako ljubavi koliko sam ti je davao.
Vrijeme prolazi. i od kada sam svjestan da se više nikada nećeš vratiti..
ostala si u srcu jer si dio njega, dio mene i moje prošlosti.
ali napokon sam te uspio gledati kao bivšu curu, ostaviti te u prošlosti...
i poželio sam graditi budućnost...
Mislio sam da nikada neću preboljeti izgubljeno. Velika je to bila cijena da uvidim svoje greške. Prevelika.
Ali život je okrutna škola, greške se kažnjavaju posljedicama.
I s posljedicama se treba znati nositi... nosim se nekako i ja s njima.
Izgubio sam toliko puta u životu. možda sam se uplašio voljeti, opet.
Ali znam da bih mogao. S uspomenom na svoju prošlost, mogu se nositi s time. mogu graditi novu budućnost.
No moj život, sve u njemu. Sve materijalno, svi i sve toliko je bezvrijedno.
Bez one koja će me voljeti, bez one koja će brisati suze s moga lica.
Nisam stvoren za ovu samoću. Svaki dan je patnja, sporo umiranje. Od tuge, samoće. I svako jutro je prokleto, svaka zraka sunca koja me nježno grije dok otvaram teške, umorne oči.
Prokleo sam svaki dan do sada.
Svi govore čekaj i ona će doći. Cura koja će te voljeti. cura koju ćeš voljeti.
ali razumije li itko, kako je teško samo čekati?
kada život boli, kada su noći neprospavane. Kada se život u tebi gasi.
Vide li ljudi istinu? Istina je, ja ne mogu biti sam.
Ljubav se ne bi trebala čekati. Jer kako možete znati da će doći?
U ljubav se ne treba vjerovati. jer ona se gradi, vi ju gradite. Ona postoji, ako ju vi želite da postoji.
Ljudi su tako hladni, tako... drugačiji nego prije.
samo želim vratiti ljubav u svoj život...
Život bez ljubavi je greška. nitko ne bi trebao tako živjeti.
