I hate you all around me
Dobrodošli. Još jedan post u nizu mojih dugih, večinom depresivnih i tužnih postova. Na prvi pogled no s druge strane ipak samo realni. Nekada previše emotivni...
Još uvijek se vračam na blog. Imam facebook kao i svi ( gotovo svi), imam msn i možda sam odavno trebao oudstati od bloga budući da pišem blogove od 16te godine. Il je to bila 15-ta :S Nije bitno. Dugo, jako dugo pišem postove.
Neki su me optuživali da želim pažnju, neki su mi govorilo da takav nisam uživo da je moj blog kao druga osoba. A ja sam odgovorio tek par godina kasnije.
Ono što često kažem...
Jesam li i dalje isti? ha?
Jesam li i dalje ja blacken the angel, isti onaj kojeg ste upoznali?
Postoje razlike, nije sve kao prije. Ali osoba koja sam bio, osoba sam i sada.
Depresija gotovo svakidašnja... Ako i nije, više je ne prepoznajem. Postala je previše normalni dio moje svakodnevnice.
Život je čudan dragi moji...
Vrijeme proleti, vi se mjenjate i teško je stati, reći e to sam ja. To ću biti do kraja.
Jer takvi stavovi u svijetu punom raznih opcija gotovo da s slobodom mogu reći su banalni.
Nemaju temelj. Ne možemo biti zauvijek isti. Promjene su nužne i normalne.
Gotovo 7 mjeseci je prošlo od prekida s Hoti.
Dugo mi je trebalo da se oporavim. Dugo mi je trebalo da sebi kažem da tako mora biti i da idem dalje. Stekao sam u to vrijeme nove prijatelji, prijateljice, bio s par cura...
Vraćao bi se doma iz grada i mislio na druge... A ipak u snovima bi sretao nju. I sanjao sam ju, kvragu. Volio sam ju. Stvarno jesam.
7 jebenih mjeseci trebalo mi je da se smirim. Nisam mogao. Od cure do cure, tražio sam nešto da me zadrži. A kada bi se počeo vezati bježao sam od nje. Nisam htio da me itko voli, nit sam htio ikoga voljeti. Bilo me je strah, i dalje mi nije baš svejedno osjećati emocije koje osjetim...
Sada su se stvari polako posložile...
Imam divnu curu, imam posao, polako zarađujem novce koje trebam vratiti u banku..
Pa budem mogao nastaviti dalje... Ali to nije moj san. to nije ono što sam htio. Sjedim u uredu i čekam 3 sata popodne. Ne želim takav život.
Želim biti umjetnik. Želim se baviti glazbom ili pisanjem. Želim raditi ono što mi ide i za što sam stvoren. Moji snovi... Ovo su prvi moji snovi u životu da su samostalni.
Da ne računam na nešto uz nekoga, računam sam na sebe.
Ali moji snovi su obično glupi kao i ja, i nikada se ne ostvare. Budu napušteni i zaboravljeni, kao i ja.
Umoran sam od ljudi. Kuda god se krenem masa ljudi oko mene. Umoran sam od svakodnevnih problema s novcem, problemima drugih i svojih i obiteljskih.
Dosta mi je svega. Sve je polako pri vrhu praga tolerancije. Kada taj vrh pređe...
Bojim se što bi se moglo dogoditi.
Oči su mi umorne nekako.... Malo spavam.. Ruke jedva da i mičem, noge, tijelo.... Sve me boli..
Izmoren sam, psihički i fizički.
Razmišljam često na poslu...
Ljudi oko mene imaju 15-16 godina... Ja imam 21....
Zašto se ja ponašam kao i oni? Nije to ok... Nije ok koliko sam nezrel i koliko malo sam se uozbiljio od ostalih. Svi ljudi s kojima se družim... Zapravo su toliko neodgovorni i nezreli... Pogotovo stariji...
Pitam se onda... zar je to moja budućnost?
Stvarno, dosta mi je biti govno u ovom životu. Ako je moja budućnost ne imati nikoga i ništa za zauvijek i s 25-26 il 27 godina. Stvarno ne želim takav život... Dosadno.. jadno jako.
Više mi ništa nije bitno....
Gotovo ništa.
Kažu mi neki ljudi. Ja ću biti zauvijek uz tebe. Daj ne serite.
Ne da mi se ni praviti da vam vjerujem. Nećete.
Kaže mi netko svako malo, moj prijatelj.
Nisam ti ja prijatelj. Prijatelju je stalo, meni nije. Mene hladno boli kurac.
Izmučen sam... Ne mogu više...
Ne podnosim sebe... Ne podnosim svoj život...
Razlozi za sreću su ispred mene... Zašto se ja onda okrećem depresiji?
Nezahvalan sam? Nezadovoljan?
Imam super posao, divnu curu, kompjutor, internet, ekipu...
Ne znam... Imam materijalno gotovo sve što želim... Iako sam u lošem financijskom stanju.
Imam curu koja je divna dakle imam i emotivno sve što mi treba.
Koj to kurac u meni i dalje kopka...
Mrzim ljude koji govore bit će bolje. Kak znaš to jebem ti mater?
Mrzim ljude koji mi kažu trgni se. Zašto da se trgnem? tko me drži?
Pa trgnut sam, to me i deprimira.
Jebeš ljude koji se prave da je sve ok i sve gaze.
Jebeš ljude koji glume sebi i drugima da su neslomljivi.
JEBEŠ VAŠ KARATKER!!
Sere mi se od ljudi koji se prave kao da je život lijep a znaju dobro da nije.
Mrzim vas... Pronađite se slobodno u ovome. Prijatelji, prijateljice, sestre, braćo, poznanici. Jebe mi se.
Mrzim lagati, ne volim laži.
I ne želim lagati, muka mi je od ovog života, ovih ljudi. svega.
Jedino što bi volio je leči pored svoje cure, opustiti se cijeli jedan dan i zaboraviti da ovaj glupi svijet i ljudi u njemu postoje.
Solitude
''How many times have I done this to myself
How long will it take before I see
When will this hole in my heart be mended
Who now is left alone but me''
( Evanescence - solitude)
Nije lako biti jak, čvrst i vjeran svojim stavovima kada unutar tebe je totalni kolaps, sve kao da će nestati, srušiti se. Sve je tako prokleto nestabilno, i dalje.
Udaljio sam se od mnogo ljudi, većinom oni najbliži, oni koji su mi bili emotivno najbitniji.
A i večina onih koji jednostavno nemaju šta raditi pored mene.
Nije lako graditi se opet, i opet i opet. Ne znam koliko puta u ovih bjednih 21 godinu svojeg života.
Ovaj blog ostao je još jedino utoćište. Jedino tu znam da sam ja stvarno ja. Jedino tu to mogu biti.
Ne volim to priznati. Ali tako je.
Blog sam uvijek koristio kako bi vani mogao biti nasmijan. Na blogovima sam ostavljao suze, probleme, pronalazio suosjećanja, razumijevanje i podršku drugih blogera kojih je tada bilo jako puno.
Ali razlog onaj, najbitniji zašto sam radio blog prvi puta bio je što sam htio da drugi vide da postoji netko tko želi pomoći, razumije sve probleme koje doživite iako ih možda sam nije doživio. Netko tko je bio tada spreman žrtvovati sve samo da učini druge sretnima a za uzvrat tražio samo prijateljstvo.
Život je naravno bio oduran i prije, kao i sada. Nikada nisam bio zadovoljan njime, istina je.
Ali prije sam dolazio van, govorio boli me kurac za sve. Unutar sebe sam plakao, vrištao, ali izvana bi ostao osmijeh na licu, pa čak i onom pijanom dečku kojeg su svi sažaljavali kada bi ga vidjeli tako mlado i pijanog vani. To sam bio ja da... Osoba koju su svi sažaljavali.
Nisam to tražio, no kada su prestali, onda su me odbacili. Nisam ni to tražio.
Trudio sam se oko krivih ljudi, a krivi ljudi su maltane svi ljudi.
Vjerovao sam u ljubav, vjerovao sam u sreću koju mi mogu pružiti osobe poput prijateljica, pravih prijatelja i prave cure.
Ništa od toga se nije dogodilo.
Prijateljice su otišle prve, nedugo zatim i prijatelji.
Ostala je cura, vjerovao sam da je to ono pravo. Imati curu, zagraditi se s njom i dalje polako.
Nije bilo tako, i nju sam izgubio. Lutao.... I nikada nisam našao izlaz.
Vrtlog života iz kojeg ne mogu pobjeći.
Ne mogu više. Govorim si jak si ti... Ali koje koristi od toga...
Kada moja svjest govori ZNAŠ DA LAŽEŠ....
Govorim nije me briga... ALI ZNAM DA LAŽEM...
Ne možeš lagati sebi... To je žalosno, to je teško podnijeti...
Kako onda biti jači... kada u tebi ostaju stvari koje te čine slabijima...
Ne da mi se živjeti... A živim jer sam kukavica se ubiti.
Dok sam imao barem za to hrabrosti, nisam uspio. I kako sada...
Kada se bojim neuspjeha... Opet isto pokušati...
A svaki dan je sve teži... I svaki dan sve više gubi svoj sjaj...
Nisam više bitan kao prije. Nisam više dobar kao prije. Nisam više osoba kao prije...
Ogorčen sam ljudima. MOje ponašanje iritira i mene a vjerujem i druge.
Emocije su postale moj neprijatelj...
A samoća kao i prije, jedino što je baš uvijek uz mene.
Imam osjećaj kao da svi oni koji su obečavali biti uz mene sada pokazuju prstom u mene i govore : ''blacken je puko''. Ili govore da sam postao oduran?
Nije mi bitno, to mi stvarno nije više bitno.
Oni o kojima sam mario što će reći, otišli su.
Ne želim se više smijati, ne mogu. Nit želim trpiti više bol... Nit želim da me itko na svijetu voli više...
Jer ta ljubav kasnije boli... I volio bi da ja ne mogu više voljeti...
Volio bi da mogu isčupati te emocije iz sebe. Volio bi da mi sada sve one ne prolaze glavom...
Da mi je um čist, da ne boli... o jebem ti kako boli...
Ne govorim nikada da ću se ubiti. Jer obično kada kažem ubit ću se uplašim samoga sebe pa nemam hrabrosti za to.
Kako da kažem da ni jedna nije bila vrijedna da se kajem? Kako da kažem bit će drugih cura?
Kako da kažem da prošlost nije bitna?
Kada je sve to bilo više od ovoga dana. Kada su me tada voljeli i cijenili više nego danas.
Jer sam bio netko i nešta. Jer sam imao nešta.
Ljudi cijene vaš sjaj, a u sretnoj vezi vaš osmijeh, vaš sjaj je neizmjeran.
Ne možete zaobići istinu...
Samci nikada nemaju taj sjaj u očima. Ja ga nemam više...
Svaki poljubac, svaki zagrljaj. Bilo koje cure.
Natjera me da razmišljam o njemu... Od nekih više od nekih manje.
Ali zamislim, sjetim se... Kako je imati SVOJU curu... Buditi se i znati da te netko voli, samo tebe.
Leći spavati i znati da te netko želi sanjati...
Ne mogu se pomiriti s životom koji živim...
Počeo sam se baviti glazbom...
Sve one pjesme koje sam pisao možda budem i uglazbljivao.
Svakako je sigurno da ću se prepustiti glazbi do kraja....
No hoće li me glazba održati na životu?
Hoće li glazba opet biti moj jedini oslonac?
Jer ako ne uspije biti, mene neće više biti.
Ovo je moj blog... I često ga listam... Mjesece, godine unatrag. Gledam i pitam se...
Ako u ovoliko godina nije bilo bolje... Osim onih par mjeseci... Mia, malo hoti i Monika...
Ako to vrijeme koje je ukupno manje od god dana je sve lijepo što sam imao u zadnjih od prilike 4-5 godina...
Onda ne želim uopće živjeti...
Nova Mia se neće dogoditi. Monika, nažalost mislim da bi mi se takva mogla dogoditi...
A hoti... ne.
Ne razumiju me. Ja znam da ne mogu vratiti te cure.
Nisam ni mislio na to nikada... Ok na Miu jesam. Shvatio sam da nema povratka i odustao...
Ali taj odnos...
Onako kako me je Mia voljela nikada nitko nije... I ni jedna neće... Ako bude, uzvratiti ću joj i dati joj sve što Miji nisam jer sam bio budala i nisam znao cijeniti.
Sada kada sam naučio...
kasno je...
Jer sve što sam imao.. nestalo je.
Day after day
Kako i ime posta kaže, dan za danom. Prolaze, gube se. A u njima ja, sada i fizički bolestan ( kao da mi ono psihički nije bio dovoljan teret) gledam kako mi sve, baš sve prolazi kroz prste. Nemam snage u rukama da stisnem u šaku, još jednom, da pokušam zadržati nešto do čeg mi je stalo, još jednom. A polako ali sigurno, sve emocije u meni umiru. Od prekida s Hoti promijenio sam previše cura, previše puta sam probao i jednostavno nisam mogao nastaviti. Moje srce se ne želi više zaljubiti. Kada i počne osjećati drugi dio njega a i mojeg razuma tjera me od te osobe. I tako, iz veze u vezu, od cure do cure. Što doista tražim? Pravu curu ili drugu hoti?
Volio bi da s sigurnošću mogu odgovoriti na to pitanje.
Život kakav živim živio sam i prije. Alkohol, ekipa, depresija, samoća... Ali prije se nisam osječao baš toliko jebeno depresivno i tužno. ne znam zašto je sada tako... Prije nisam mislio da bi ikada ostavio curu s kojom prohodam nakon par tjedana. Prije nisam mislio da bih ušao u vezu tako olako kao sada. Prije nisam osjećao ovo ništavilo, kao sada.
I nemojte prijatelji, nemojte se truditi ispuniti me nečime jer ništavilo koje je u meni, sve će progutati ali ništa se neće u meni zadržati.
Ljubav i ja nekad smo bili savršen duo. Moje pjesme nisu bile toliko depresivne kao sada, bile su romantične. Kako da sada napišem romantičnu pjesmu? Kako da sada budem pun ljubavi i romantike. Izgubio sam sve što je u meni činilo tog nježnog, dragog i romantičnog dečka. Mislio sam da su to godine, da sam zreliji i da sam odrastao. Ali u biti sam jadniji, hladniji i prazniji. U biti sam izgubio onaj žar života koji sam nekada iako suicidalan nosio kao najdraži privjesak oko vrata, točno na prsima.
Prolazi mi danas glavom kako sam plakao kada sam se selio iz ZG.a u VTC. I kako mi je ona prišla i rekla ljubavi nemoj plakati zato što ideš, nećemo prekinuti.
Ali ja sam znao, osjećao sam da neće biti još dugo moja. I tako je i bilo. Kada sam ostao bez nje, naučio sam stvarno što znači voljeti. Kada sam ostao bez nje, naučio sam što je život, što je prava bol i patnja. Danima nisam spavao, mogu slobodno reći da sam prvo što sam napravio posegnuo za tabletama ( toliko dugujem farmaceutima... ) i naravno alkoholom. Gutao sam suze, trgalo mi se srce i meso sam htio strgati, kako bi izvadio srce da prestane boljeti.
Plakao sam, pred prijateljima, pred prijateljicama. Plakao sam po ulici, plakao sam u bircu. Plakao sam doma i plakao sam u snu.
Mogu slobodno reći da me taj prekid uništio. Jer sve što je vrijedilo u meni, umrlo je tad.
Nedostaje mi biti voljen i voljeti na način na koji me je ona nekada voljela i način na koji sam ja volio nju. Ali to se više neće ponoviti, zar ne? volio bi da je moguće... no bojim se, da nije.
Kriza indetiteta:
Kriza indetiteta se dogodila par puta tjekom mojeg života.
Najviše se vidi naravno izvana. I gubio sam svoj indetitet uz Hoti. Živio sam život kakav nisam navikao živjeti. savjestan, život s budućnosti. Ja nisam osoba koja treba imati budućnost jer nisam sposoban išta od nje napraviti. Nemam potencijala.
Bol nikada nije nestala za onime što sam nekada bio. Svi su mi rekli da se moram promjeniti jer sam stariji i uvijek su te jebene godine bile svima izlika za sve.
Zapravo nije bila stvar u godinama. Bila je stvar u ljudima koji me nisu voljeni onakvog kakav jesam. Oni koji su htjeli da budem nešto što oni simpatiziraju, ne ja.
Zadnje što mi je ostalo od mojeg indetiteta bila je duga kosa. I onaj dan kada je pala s moje glave. nakon jebenih 6 i pol godina...
Više nisam znao tko sam. Opet sam se počeo tražiti.. Ona je još tad bila uz mene.. Kada je otišla. Sve je otišlo. Pronašao sam se prvo u nasilju i alkoholu i kao što neki znaju, SHARP skinsu.
Nije dugo trajalo, svega par mjeseci.
Nisam mogao zadržati jednog dana neke emocije, pustio sam evanescence ( meni najsentimentalniji band). Ruke obojao krvlju, opet, lice suzama, i pitao sam se... Tko sam ja ....
Tada sam stekao pravog prijatelja... Najbolji prijatelj kojeg sam mogao naći u stvarno vrijeme u kojem mi je jako potreban. Sjetio sam se tko sam uz njega.
Da, sjetio sam se tko sam, što sam, što volim i kog volim.
Sjetio sam se svojih dana kada sam bio jedini prokleti gotičar u gradu. Sjetio sam se dana kada mi je goth i black metal muzika bila jedino bitno u životu. I ljubav i romantika. Dečko koji sam bio, i dečko koji jesam. trebala bi biti 2 totalno različita života, dvije osobe.
Vratio sam se svojoj glazbi, vratit ću se i svojem stilu. Kosu puštam opet. Radim u uredu, no spreman sam izgubiti i posao ovaj put ali ne kosu.
Iako sam prvo rekao da bi birao poso, ne kosu.
Sad znam da nije stvar u kosi, stvar je u mojem indetitetu. E pa ja biram da ja budem ja, makar umro na ulici zbog toga. Klošar sam bio, tko kaže da ne mogu i opet biti.
Klošar s svojim indetitetom vrijedi više nego najbogatija, najslavnija osoba na svijetu bez svojeg indetiteta.
Ali bol ostaje...
Sve je nerealno.
Bol u meni se budi svaki put kad vidim sretne i zagrljenje parove. Kada pogledam slike sebe i neke cure s kojom sam bio nasmijan. Sve je izgubilo sjaj. I život, i ljubav, i ja...
I bol nije nikada prestala u meni. Sve evo godine, nosim to sa sobom. prije kao teret sada kao vodić kroz život. Dovoljno svjestan posljedica i boli da nikada, baš nikada ne ponovim istu grešku koju sam tad radio.
Kažu mi da sam dobra osoba, ali ja ne mislim tako. Kažu mi da zaslužujem pravu curu, ali meni se čini da nije tako.
Kada god probam imati curu, mlađu - ne ide. stariju - ne znam gdje zapne i ne mogu je imati.
I pitam se, ako zaslužujem nešto, što tvrde da zaslužujem, gdje je to? I zašto ja to ne mogu imati.
Bol je stalno u meni. Kuda god da se okrenem, što god da pokušam.
I ne možeš pobjeći od nje. Bol je kao sjena... Kuda god da odeš, uvijek će te pratiti.
Suicid...
I ne može mi nitko reći da život vrijedi.
Moj život više ne vrijedi, vrijedio je. Snovi su precijenjeni, život je precijenjen.
Prrije sam bio suicidalan na naćin da sam se pokušao ubiti što oni koji me poznaju malo bolje znaju i koliko puta i kako. Odustao sam od toga, vidio sam da sam i za to kao i večinu stvari u životu nesposoban.
Jednostavno sam digao ruke od života. I neka ide, neka ide dokle može. Ja se više neću truditi oko njega.
Bol, patnja, suze. Zar za to? Zar za to a se borim? Da zbog toga živim?
Obečanja, laži, lažni snovi? Za to?
Život nema smisao. I kada sam najviše na svijetu voljeo, i kada sam bio najsretniji na svijetu rekao sam da život nema smisao. Samo još jedna vrsta koja se pari da bi opstala. To smo mi.
A ja, ja ne marim ni za vrstu ni za opstanak.
Nije me dugo bilo, al eto. vratio se malo dok se sve nakupilo.
Pozdrav
