Iza paravana
Nekada jednostavno ne možete vjerovati koliko su ljudi... pa ne znam ni kako da se izrazim.
Moj zadnji post bio je posvećen bivšoj curi...
U njemu sam krivio samo sebe za taj prekid... Da... preglup da shvatim da nisam ja kriv...
da postoji netko treći i da to nije bilo iz vedra neba nego je samo trebalo vremena da mi to kaže.
Povrijeđen? ne. Razočaran? ne.
Kako se osjećam?
to me svi pitaju. slobodno.
Hvala jednoj posebnoj osobi, ali i svim prijateljima koji su mi bili podrška.
I hvala ti Emily, hvala jer si me ti naucila onome '' learn to let it go''.
Ponavljao sam to toliko puta u glavi, da sam jednostavno osjetio to olaksanje.
I sada, kada pišem ovo dok ti pajkiš opet razmišljam o tebi, kao i cijeli dan i ovih par dana...
Toliko smo slični... Gotovo da ne znam da ti nešto voliš a ja ne i obrnuto.. fascinira me to, što te više upoznajem to si mi draža i draža.
I drago mi je da si pristala hodati sa mnom.
Vjerujem da ćeš biti sretna uz mene jer dat ću sve od sebe.
I vjerujem da ću biti sretan s tobom, jer sam već sretan s tobom.
Iza paravana laži i sranja sam jednostavno udahnio onaj stari svoj život. Ušao u vezu u kojoj znam da nitko nikoga neće kočiti u nićemu. ovo je novi početak. I volim ga, kao i tebe.
Nisam mislio da ću se zaljubiti u tebe. sviđala si mi se uvijek, nisam mislio ipak da ću se zaljubiti u tebe.
Nisam mislio ni da bi ti ikada mogla zavoljeti mene. =)
Drago mi je što nisam bio u pravu.
Ne mogu prošlost vratiti i učiniti da ne doživiš sve što jesi. jer rado bih. ali mogu ti pružiti zaštitu, ljubav i sigurnost. Za hrabrost da dalje nejdeš sama :)
Jer više nisi sama. Nisi ni prije bila, ali nisi računala na mene iako sam ti to stalno ponavljao.
I stalno bi bio s tobom i uvijek kada me pozoveš ću doći i uvijek kada me trebaš ću doći.
Nadam se da to znaš.
Želim ti biti i dečko i oslonac. Sve što trebaš da budeš sretna.
Ljude oko sebe uvijek želim činiti sretnima, a svoju curu. Naravno više od bilo koga.
Proveli smo samo jednu noc skupa cijelu. I bilo je vrlo lijepo zar ne :)
A ja stalno razmisljam, koliko lijepo s tobom moze biti. ako je to tek pocetak. Jer toliko se opuštam uz tebe. toliko si nježna i toliko me raznježiš...
mmm =) Mogao bi te zagrliti i ostati tako danima. mjesecima.
Anđele mali :)
I želim da znaš. Da s tobom samo samo iz jednog razloga. i on se zove ljubav. aye, znam i kužim da je ljudima čudno za povjerovati, ali takav sam. i ne treba mi puno da se zaljubim i da volim. eh, a ne voljeti nekoga kao ti, bilo bi nemoguće =)
Mislio sam da ce mi trebati mjeseci da se oporavim. A sada se osjecam tako lijepo.. Zaljubljeno. Kao kada sam bio tinejđer haha =) onaj lijepi osjećaj ljubavi koji ti ispunjava cijelo tijelo i gotovo da kipiš :)
rekla si mi da si uvijek htjela emotivnog dečka kao ja i da ne mogu biti previše emotivan za tebe. to mi je jako bitno jer stvarno sam jako emotivan. rekoh ti da sam ribica u horoskopu :)
ja sam uvijek htio curu kao ti, ti dečka kao ja.
moja prognoza je.
jedan lijepi par i jedna lijepa veza :)
želim da budeš sretna, i uvijek ću se truditi da budeš sretna.
i sada te želim poljubiti, i to će se ostvariti tek sutra navece... jebemu sve!
osjecam se kao da te znam 100 godina, osjecam se kao da smo bili skupa 100 godina... tako nekako slobodno...
i da, osjecam se tako svjeze, kao da nisam u vezi bio 100000 godina.
sve zahvaljujuci tebi.
i hvala ti, hvala ti za sve.
love you :)
za moju jedinu ljubav...
Ovaj post sam jednom pisao. mislio sam da više nikada neću...
Ali.. život nije ono što mislimo i želimo nažalost... život boli, i uvijek je boljelo.. ali postojalo je neko svijetlo u njemu... barem mojem...
no više ga nema..
Ovo je zbogom najboljoj curi na svijetu. najboljoj osobi i prijateljici koju sam u životu sreo. I molim vas, pročitajte ovaj post.
neću pisati o tome kako smo počeli, puno sam puta pisao o tome. No da... bitno je da je bilo lijepo.. naša veza uvijek me je podsjećala na one iz filmova.. to sam često razmišljao...
(Heh... teško mi je pisati ovo.. suze se 2 dana slijevaju niz moje oci.. pitam se koliko ih samo ima...)
Bila je to veza u kojoj bi se svaki pametan dečko trudio da opstane. Lijepa, pametna i dobra cura. Nešto što svi želimo ali rijetki nađemo. Bio sam sretnik, imao sam blago. imao sam divnu osobu uz sebe.
Toliko puta sam mislio da možemo preči preko svega. i toliko sam puta želio da jednostavno ode.. mislio sam da bih mogao živjeti bez nje...
Ali što se mora ne bira se... No ne... ne znam mogu li.. znam da ne živim trenutno... osjecam kako se gasim.. venem...
Sva moja nada i snovi bili su u toj curi. Ona je bila razlog što sam iz mladog alkoholičara postao osoba koja gotovo nije ni pila. Ona je razlog što sam od dečka koji je visio po partijima i jedva čekao prvi oblik droge da stavi uz sebe ostajao vikendom doma uz svoju curu ili ako nije bila uz njega uz kompjutor.
Ona je bila moj početak normalnog života.
Ona je bila razlog da se preselim u Zagreb i da radim tamo. nažalost to je krivo ispalo, mlad sam. grješio sam. morao sam naučiti nekako.
Ona je davala sve od sebe da ostanem tamo. ona mi je uvijek bila podrška.. ona mi je uvijek bila sve.. i uvijek će biti.
(suze stvaraju mlazove... tople.. slane)
Ona je bila moja nada.. da ipak neću propasti i da ću ipak biti sretan. jer samo sam uz nju doista bio sretan. svi su mi govorili kada smo prvi put prekinuli da će doći bolja, ali ja sam čekao da se vrati ista...
Ovaj put neću čekati, jer znam da se neće vratiti.
Kada nekoga volite, jako ga volite... Morate jako paziti na to da ne postanete opsesivni jer počnete gušiti tu osobu.
Ja nisam pazio, ja sam počeo.. Moj glupi strah da me ne prevari, moj glupi strah da me ne ostavi. A upravo taj strah na kraju je bio razlog prekida.
Znam da me ne bi prevarila i ostavila inače jer me voljela.. jer me još uvijek voli.. ali se boji... znam da se boji pokušati opet... razumijem ju... ali boli me.. boli me što ne želi pričati samnom i boli me što mi ne vjeruje...
Istina. 100 puta smo pokušali to rješiti. ali uvijeti su bili stvarno debilna idea... ona je bila moja cura. koju sam volio, mazio i pazio i cjenio. no sve to palo je u vodu svaki put kada bi joj uskratio nešto što želi i voli.
I tako, ljubav nikada nije dovoljna... Jer i u vezi mora postojati sloboda.. u određenim dozama.. ali mora postojati.
Ona granica koju ne treba preči je pitanje morala... zabrane su stvarno glupe..
Ali tako sam slijepo mislio da je sve uredu...
Glup sam...
I ne želim da itko krivi nju.. ne želim da mi itko kaže da je ona kriva. jer nije. ovaj puta, idemo iskreno.
JA sam jedini krivac za ovaj prekid.
Da sam znao bolje slušati... možda da sam znao vjerovati...
Možda bi sada bila tu... i ne bih pisao ovo.. budio bi se pored nje... ljubio ju... uživao u njoj kao i uvijek. u njenom finom parfemu i mekoj kosi... u njenom pogledu i zagrljaju...
koliko te volim... koliko te jebeno volim curo...
Želim te...
Želim te i želim ti reći u 4 oka.
DA! vjerujem ti...
DA! priznajem svoje greške
DA! nisam te dovoljno cjenio...
DA DA DA!
Zaslužio sam ovo...
ali molim te...
ako me voliš... a vjerujem da me voliš... i vjerujem da suze sinoc nisu bile samo moje... nadam se da prolivena krv je bila...
ne nisam se rezao, potukao sam se... s zidovima, prozorima i čovjekom...
udarao sam di sam stigao samo da izbacim bol iz prsa.. ali ona je ostajala.. i bila sve veča.
Molim te...
Prije nego mi kažeš zbogom zauvijek...
Pričaj samnom...
Šutnja nije način...
Znam... ne želiš se osječati zarobljenom...
Razumijem.
Znam. ti si mlada cura od 18 godina koja u sebi još ima želje za izlascima, druženjem i slično.
Znam, razumijem sada...
Razumio sam i prije ali...
Sada kada vidim kako je bez tebe...
Obečajem ako mi se vratiš...
Više nikada neću biti isti...
volim te...
znaš i sama da i ako ti je dobro sada... za par dana osjetit ćeš da ti nedostajem... a hoćeš li mi se onda javiti?
ja ću vjerojatno kao i prošla tri dana biti zabuljen u ekran prokletog mobitela i nadati se poruci..
Ali... možda onda bude prekasno... možda...
život je prolazan, ljudi su prolazni.. večinom prijatelji ali i neki u ljubavi...
pričali smo o tome zar ne... mi ne moramo biti prolazni...
mogao sam doči natrag u zagreb. mogli smo izlaziti skupa.. mogla si i dalje izlaziti s frendicama... i sve je to moglo.. moglo je biti dobro...
da si mi rekla da te opet gušim. kunem se da ne bi došlo do ovoga..
rekao sam ti prije prekida.. zadnja svađa. reci mi sve.
i rekla si da budeš..
nisi trebala lagati
jer ja te volim
i želim da budeš sretna
pa zato..
bolje da si rekla...
znaš...
taj osjecaj koj sam osjetio jucer. bauljam svojim gradom opet uplakan i izjeban.. opet unisten...
koliko god želio umrjeti i koliko god je boljelo..
podsjetilo me..
tko sam ja..
podsjetilo me...
na moje pravo lice...
žao mi je za svu bol, sve tužne dane sve suze koje si imala zbog mene.
žao mi je što sam ikada sumnjao u tvoju vjernost i ljubav... žao mi je...
jer sam bio posesivan kreten i jer nisam vidio koliko me voliš...
oprosti mi... molim te...
ako je stvarno tako..
da nema šanse da budemo skupa...
reci mi to..
ali
reci..
nazovi me i reci..
reci da dodem u zg pa cu doci da pricamo..
ako pekidamo..
molim te...
tj
posto smo prekinuli
molim te
pricajmo..
sve što sam volio si bila ti. u tebi sam vidio sve što sam tražio u curama, i skupljao cure jednu po jednu zbog jedne osobine.. ti si prva koja ih je imala sve...
za mene... hoti iz zagreba biti ce jedina cura koju volim.
za mene.. to ce biti cura za koju vrijedi živjeti i umrjeti..
i ne želim druge nakon tebe..
i ne želim nikoga.. osim tebe..
hvala ti.. ako si pročitala ovo.. hvala ti..
ako si mi oprostila..
i oprosti mi.. ako mi ne možeš oprostiti..
jednog dana..
oprosti mi..
kajem se.
stvarno se kajem..
moje obečanje vjerojatno ti ništa ne znači...
no..
još jednom obečajem..
ako mi se vratiš
nikada više
neču biti isti
bit ću bolji
raditi ću sve
da budem bolji
i neću te kočiti..
zauvijek...
The mirrors of my soul
Ogledalo moje duše
Zašto svaki puta kada se pogledam u ogledalo
kao da ne vidim više odraz svoj
Gledam u tamne i umorne noći
Sjetim se teške ne ispavane noći.
Zašto više kada gledam svoje ruke
Ne mislim na ništa osim na sve svoje muke
I kako bih pobjeći htio
Duboko, u hladnu crnu zemlju u samoći spokojnoj se skrio.
Život je jedan i živjeti ga treba
No što ako ti se više ni gledati neda
Kada srce jeca svakim kucajem u boli
Za smrt ono tiho preklinje, moli.
Primi me za ruku, povedi me daleko
Nekuda gdje mi neće doći netko
Kada budem usamljen i tužan
Kada budem uplakan i ružan.
Povedi me na otok okružen morima
Ostavi me tamo neka me sunce mije
Možda ni ne znaš koliko se u meni boli krije
Jednog dana shvatiti ćeš kako je
Kada sve što želiš jednostavno nestane.
Ogledalo moje duše
U njemu svjetovi se ruše
Život se gasi
A nema nikoga da ga spasi.
I eto me opet… ( ovaj blog je jedino utočište u koje trčim kada mi se dani čine crni i kada sunce grije zemlju… kada je život toliko hladan, hladniji od svih temperatura na svijetu)
Radije bih da me živog zakopaju i puste da umrem u spokoju nego da moram živjeti ovakav život…
Šutiš, trpiš i govoriš si kako je sve normalno… I onda shvatiš ono najbitnije… Čak i ako je normalno, ja nikada nisam volio normalne stvari, zašto sam sebe forsam da ih počnem voljeti? NE! Ne volim ih…
Ne volim normalan život, ne volim normalne ljude, ne volim normalni svijet jer sve što zovemo normalno nije normalno. Sve je izopačeno, klonirano… Toliko hladno i okrutno… Duši kao mojoj nije mjesto u tom svijetu.
Koliko je život dug i dosadan može nam posvjedočiti većina starijih. Ne, nemojte ih pitati jer oni su postali isprani. Koliko mogu vidjeti, svi su postali kolektiv, kao da razmišljaju kolektivnom sviješću…
Nemojte ih pitati, promatrajte ih… I onda, kada pomislim da uvijek mogu dalje, gledam ih i znam, oni mogu dalje. Oni koji su se uklopili. Ja nisam dio njih, dio nikoga… Ja sam osoba koja baulja uokolo u potrazi za mirom i spokojem.
Majka mi uvijek govorila svi smo mi drugačiji na svoj način… Zašto ja to ne vidim na toj masi ljudi? Ne vidim ,ne vidim…. Ne… Jer nisu… Zašto mene svi gledaju kao čudaka zato jer sam drugačiji od ostalih?
Zašto? To je prije bilo intezivno, sada je donekle i ok. No što bi bilo kada bih bio kao i svi? Bolje prihvaćen? Od koga? Mogu li ja u biti ikada biti bolje prihvaćen? Mislim da mi je suđeno biti ovakvo smeće kakvo jesam… Valjda je to jedino obiteljsko nasljeđe koje sam dobio. Baš lijepo…
Vjeruješ u to da se može vezati i biti opušten i onda opet ne možeš… Ne može biti opušten nikada… Jer kada jednom osjetiš, nikada više nisi potpuno svoj. I to je ono što košta… Suza, boli, vremena i života..
To je ono što ubija… Mene, druge… Sve…
Voliš jednom, voliš zauvijek. Ma što god mislio… To uvijek ostaje…
Kakvo je svijet usrano mjesto… Želim se maknuti… Od svega…. Zagrljaj… Valjda sve što mi treba… samo ruka na glavi dok se suze slijevaju niz grudi koje volim…. Valjda je utjeha jedini način da dani kao ovi prođu bez boli, posljedica…
Plah
Mogu osjetiti vatru koju pališ u meni kada me ljubiš
Mogu vidjeti u tvojim očima kada za mnom žudiš
I znam da me voliš svaki puta kada pogledaš u moje lice
Sjeti se i priznaj mi, kako je biti bez mene dok prolaziš kroz sive ulice
Tamo gdje smo bili jedno uz drugo
Moja ljubavi, moja tugo.
Vrijeme nije na našoj strani
I uvijek ono je sol na staroj rani
No vrijem nije mazilo ni jedno od nas
I tako godina za godinom prošla je za čas…
Srce mi se lomi kada gledam u slike prošlosti
Ono što je nekada bilo sveto
Sada je samo sjećanje na jedno lijepo ljeto…
Kada grad obuće svoju noćnu haljinu
Obgrljen u noći
I znam, nećeš doći
Suze mi klize licem bez cilja
Posebna kapljica sreće o pod se razbija.
Ne tražim snove, ne tražim obećanja
Ne tražim riječi i razočaranja
Samo jedan mekan i plah
Tvoj zagrljaj i tvoj dah.
Onaj stari osjećaj se vratio u mene. Kada koliko god se trudio osjećam se loše, ne raspoloženo i bezciljno.
Ponekad je razlog ona, ponekad ja … Većinom sve…
Nikada nisam volio ovaj život koji imam… Nikada pa ni sada…
Mlad sam kažu, pričaju mi o mogućnostima koje mi se pružaju… No to su sve tako zemaljske stvari… Ne privlače me…
Ja sam sanjar, i moj život uvijek ću živjeti na svoj način. Umjetničko uništenje realnosti…
Tjeraju me da živim kao i svi, tjeraju me da budem običan i žele ubiti u meni svaki dokaz da sam poseban… Žele me prilagoditi svojim režimima i naučiti, pripitomiti životu koji ne želim tako živjeti.
Ali neće to tako ići, nikada…. Radije ću umrijeti kao osoba nego kao lice bez odraza.
Držati konce života bi bi umjetnost , bilo bi to kao da se marioneta igra onime tko bi se trebao igrati njome. Kao marioneta koja je napokon slobodna… No ona ako postane slobodna, znači da se nikada više neće kretati… Slobodna marioneta je odbačena od ruke koja ju pokreče… Slobodan čovjek je samo mrtav čovjek… Znači li to da želim biti mrtav? Jer jako želim biti slobodan… Ne u fizičkom nego duhovnom smislu…
Želim neki unutarnji mir, ako postoji… Ili je to nešto kao američki san? Idea koja nikada nije realizirana? Ne znam stvarno… No polako sve to boli, opet. I sve se vraća na staro, opet. I onda, mislim da sve vodi na isto ono… od prije… opet sve iz početka… Kažem vam… Život proživite u par godina, a onda se ponavlja… Novosti su rijetke, većinom je rutina ista. Oh živote…
Toliko želim da te nema… A onda opet… Ne bih volio nestati dok me ona voli, dok me ona želi. Ne bih želio nikada učiniti je nesretnom… Volio bih da mogu učiniti sve sretnima, i sebe… Sebe mogu smjestiti uz nju… No…
Znamo kako su ljudi plahi, naučili smo više-manje svi…
ZNAM da me voliš… I VJERUJEM da me voliš… I ZNAM da možemo biti zauvijek zajedno… I VOLIM čuti kada mi to kažeš, da i ti to želiš. BOLI me kada umjesto emocija dobivam hladne odgovore, BOLI me kada ne vidiš stvari kojima me povrijediš i kada nakon svega što me jebe, ono u što vjerujem i gdje sam uvijek odlazio se odmoriti… Me nekako HLADNO odbaci…
Rekao bih da me ne voliš. Kada ne bih vidio sjaj u tvojim očima. Rekao bih da ti ne vjerujem da želiš biti zauvijek moja. Kada ne bi osjećao ljubav u tvojem zagrljaju.
Ti nisi razlog moje depresije, ti nisi razlog mojeg pogleda na život, barem ne onog negativnog.
Ti si doduše razlog, zašto ne mogu izdržati stvari koje sam prije mogao… Jer… Prije kada bih ti rekao kako se osjećam, osjetio sam da je netko uz mene. A sada ostajem sam… A sam, sam ne mogu ništa.
Nitko nije stvoren da bude sam, neki ljudi trebaju više, neki manje. Ljubav i poštovanje, pažnju. Ja sam valjda onaj koji traži najviše, koliko i daje…
Volim kada vidiš koliko te volim…
Uvijek sam iskren, uvijek sam predan… Emocijama nikada ne pokušavam vladati… I kada mrzim, tebe volim, i kada sve volim, tebe volim više. I kada sam spreman ubiti zbog tebe se mogu smiriti…
Ti si jedina osoba koja tako utječe na mene. Jedina čija mi riječ dopire do razuma kada ga izgubim… Zato sam te uvijek i volio, zato ću te uvijek i voljeti.
Ti si prva osoba koja je uspjela učiniti da ne pijem… tada nisam mogao izdržati dugo. No pogledaj kako je to završilo… Dečko s kojim si prohodala imao je veliku manu, opasnu manu. Mogao sam postati mladi alkoholičar a sada, gotovo da ni ne pijem.
Dečko s kojim si prije hodala, u kojeg si se zaljubila živio je opasno i svaki si ga dan mogla izgubiti… Sada više nije tako… Zbog tebe. Ne zbog mene. Jer sam sebi ne mogu udovoljiti, sam sebe ne mogu usrećiti…
Voljeti znači vjerovati u nekoga, voljeti znači predati se, dijeliti…
Voljeti znači i boljeti… No bol mora poznavati granice…
Sladak je okus suza isplakanih od sreće, gorak je onaj od tuge. Smrtno bolan je onaj od ljubavi.
Dok te vidim opet
Sjedio sam na klupi i gledao staze
Stopama našima sada neki druge gaze
Kao mi, rukama se čvrsto drže
Dok srca im se ljubavlju prže.
Danas je dan kao i svaki drugi
Opet sjedim i pišem, pronalazim se u tuzi
Znam da nisu lijepe riječi koje ću reći
Mrzim i pomisao prema sreći.
Gadi mi se kada se nasmijem i osjetim kako mi se miće lice
Mrzim kada pogledam se u ogledalo i vidim suze a nisu radosnice
Gadi mi se život, kada u njemu jedino svijetlo si ti
Ponekad tako daleko, gotovo da se ne ugasi.
Volim samo tebe
Iskreno i jasno
Svi znaju kada volim, volim časno
Uzdignute glave, otvorena srca
Spreman da idem ljubavnim putem i nikada ne skrenem s puta.
Gadne su riječi koje moram nekada čuti
Pomislim si da je bolje da šuti
I ništa mi ne kaže
Bolje nego da mi govori nešto pa slaže
Bole me oči, umorne od života
Nije lijepo voditi život noću
Ne vidjeti sunce i osjećati samoću
Nije lijepo živjeti kada gasi se dan
Ponekad osjetiš kako gasiš se i sam.
No moje oči ne mogu gledati svijetlo danje
Noću manje vidim te stare rane
No moje srce ne podnosi svijetlo dana
Toplina na njemu, još je jedna velika rana.
Ne volim da me grije sunce, jer to nisi ti
Ne volim da me budi dan
Kada u njemu sam sam
Ne volim živjeti ni dan bez tebe
Zatvorio bi dan zauvijek u sebe
Da samo noć bude oko mene
Dok ne dođe vrijeme da opet ugledam tebe.
I tako… Koliko bih mogao samo pisati…
A vrti se sve oko istog zar ne?
Život je sranje… ljubav… život.. ljubav…
Pisat ću opet…
bye
