Autmn tears
Jesen dolazi, i polako moja mašta, moje srce i moj um se prilagođavaju tome. Godišnje doba u kojemu se toliko lijepih, tužnih i romantičnih pjesama može napisati. Sva ta ljepota, sve to umiranje prirode oko nas, romantično, narančasto-krvavo poslijepodne i šetnje uz polumrtve zvukove grada. Kiša koja ispire sve zvukove, grad utihne i jedini zvuk uvijek bude samo obijanje kapljica o prozore, krovove. Jesen je tako lijepa, tiha, spora i lijepa. Život je tako lijep kada naučimo živjeti s onim što nas ispunjava cijeli život.
Jesen je vrijeme kada mnoge veze jednostavno se ugase. Ne znam koliko ljudi je shvatila ali postoje vremena kroz godinu kada jako puno ljudi stupa u novu vezu i jako puno ljudi izlazi iz veze. Koliko ja znam, jesen je definitivno vrijeme u kojem se to intenzivnije može osjetiti.
Vidio sam to, doživio sam to, osjetio sam to. Jesen je i u mojem životu ostavila par puta otisak, pečat.
On obično znači kraj nečega, početak novoga. Kada jednog dana budete željeli znati dali je vaša veza doista ona prava, ona koja može trajati zauvijek, kada svi budu prekidali oko vas... A vi budete sretni, oboje u vezi koju imate... Onda znate da vas ništa osim vas samih ne može rastaviti.
Onda budete bili sigurni da nitko osim vas ne može uništiti ono što vas čini sretnima. Nije istina da samo jedna veza u životu bude ona prava, nije istina da samo jedna osoba u životu može biti ona prava ali istina je da samo jednu možemo voljeti dovoljno jako da nam je nikada više nitko ne može zasjeniti. Nažalost, i toliko jako da ne možemo živjeti bez nje.
Jesen je čarobna, nosi osmijehe, nosi suze i ispire osjećaje svakom kapljicom sve više.
Kada bih barem mogao otvoriti cijelom svijetu oči, pokazati svim parovima kako divna je ta jesen. Ako ste u vezi, iskoristite nadolazeće blago hladnije dane. Dok još ne postane previše hladno. Primite svoju voljenu osobu čvrsto uz sebe, šetajte gradom i parkovima, uživajte samo jedno u drugome. Gledajte zalaske sunca koji su u ovo godišnje vrijeme predivni, gledajte liše koje pada oko vas u svakakvim bojama. Upijajte ljepotu koja vas okružuje, uživajte u njoj. Sreća nikada ne smije biti daleko od vas i nikada vam je ne treba biti teško dokučiti, nikada vam ne treba biti žao žrtvovati nešto za nju.
Volim vidjeti mlade i sretne parove na ulici, volim gledati zaljubljene poglede i osmijehe. Divim se ljubavi kako je u svim ovim godinama koje sam doživio, nakon svog vremena i dalje jednako divna kada je vidim na ljudima oko sebe. Volim one zaljubljene poglede, one čvrste zagrljaje i nježne poljupce.
Jesen je, i ne znam kako se ovaj put osjećam. Jesam li sretan, pa je ova neka tuga i nostalgija lažan osjećaj ili prevelika inspiracija? Ili doista nisam sretan a želim biti? Jer nekako, nisam sretan. Dali to znači da iznova moram slagati slagalicu životu kako bih dobio sliku, koju ne volim gledati. Svoj život.
Za što možeš živjeti ako ne za ljubav, osobe koje voliš i snove koje stvaraš i ostvaruješ?
Nakon one svađe moja draga, nekako se bojim da će sljedeća biti fatalna pa bi i nas ova jesen mogla koštati veze. No da je barem samo veza u pitanju, bilo bi mnogo, mnogo lakše. No nije ipak tako.
Srce mi je postalo poput staklene skulpture. držim je u rukama i bojim se da ne padne, i tako je već godinama. Ove jeseni, želim zakopati sve što me koći da budem slobodan, u sebi. Slobodan na način da se više ničega ne bojim. reći, saznati, otkriti. Da se ne bojim priznati svih stvari koje ljudi budu tražili da priznam. I tako, želim da dođe kraj svim nesuglasicama. Pa zima, kao najdraže godišnje doba, neka bude mirna i tiha. neka bude dovoljno lijepa da napišem barem veliki dio svojeg romana, da se opustim i zaboravim na sve.
Zima je uvijek pružala najdivnije, najromantičnije trenutke. snijeg, crveni obrazi, spojene ruke. Izlaženje zimi navečer uvijek mi je bilo posebno drago. Lijepo, divno, krasno, romantično. Obožavam onaj srebrni odsjaj na snijegu, obožavam one hladne povjetarce, posvuda šarene svjetiljke i tih grad pokrivenim bijelim pahuljama snijega.
Ponekad bi dao život za poljubac od par sekundi pod uličnom svjetiljkom dok padaju velike, krupne divne pahulje snijega.
Ponekad bih dao život za par sekundi s osobom koju volim, s njenim osmijehom u snijegu, sretni i zagrljeni, valjati se po divnom bijelom snijegu svuda oko nas.
Ponekad bih dao život... Samo da nestane bol koja ostaje nakon toga.
Addicted to be darkest of all
Od svoje 18-te pokušavao sam se uzastopno mijenjati kako bih se prilagodio okolini. Mislio sam svaki put kako bih postigao željeni cilj no onda sam shvatio da iako svi ne vide, ja vidim da sam ostao isti. Svaki puta iznova. Zar sam doista ovisan o tome da budem mračniji od svih? od ljudi koja me okružuje? Zar sam toliko iskvario svoj um da više ne mogu gledati svijet kao... Užas, pa ja ni ne znam jesam li ga ikada gledao kao ostatak svijeta.
Zar nas glazba može toliko udaljiti on normalnog, moralnoga razmišljanja? No ja sam i dalje moralan, barem prema ljudima prema kojima mislim da bih trebao biti. Jesam li ja loša ili dobra osoba na kraju?
Toliko pitanja... Ponekad se osjećam kao da sam ponovno u pubertetu i prolazim ono pronalaženje sebe. Opet na početku pakla. Pubertet je stvarno sjebana stvar. No to sam prošao, i sada i da se ponovi sve, trebao bih biti spreman na to zar ne? No zašto ja nisam spreman na to onda? Zašto...
Od svega na svijetu najviše sam želio prestati biti ja. i mislio sam kako je moguće promijeniti sebe ako odbacim društvo koje sam volio, glazbu i oblačenje. Oblačenje je bilo prvi korak. Odbacio sam oblačenje kako bih se uklopio u gušća društva. Nikada nisam mogao odbaciti prijatelje a glazbu još manje. I onda sam shvatio, kako barem maleni korak mogu napraviti u uklapanju u društvo, samim time što više ne izgledam kao prije. Žalosno je koliko i mi, alternativci jedni druge doživljavamo kao čudake. I kako jedni drugima ismijavamo stilove, ne poštujemo ih. Nažalost, i sam ja sam takav. Ismijavam sve što sam bio, ismijavam sve što sam volio. I zatočio sam sebe u osobi koju kada pogledam u ogledalo, nisam ja.
Kako pobjeći od svojeg uma?
Kako ubiti u sebi osobu koja je jača od vas?
ja sam proklet, proklet samim sobom. I moj um, zamrznute slike koje bole i čine mržnju u meni još većom i jačom.
Zahvalio bih se najradije prijatelju istog trena, poljubio mu noge i odao čast što mi je dao glazbu koju danas slušam. Koju upravo slušam, jer bez nje nikada ne bih bio nitko i ništa. I sada shvaćam, uklopio sam se u društvo i nikada mi nije bilo dosta. Imao sam puno, htio sam više. I imao sam više, a na kraju ostao sam bez ičega. Život je kockanje, nekada uložimo malo, dobijemo puno. Nekada uložimo sve i izgubimo gotovo sve. Nemoguće je izgubiti sve, uvijek netko postoji tko će nas voljeti barem na neki način.
No kuda odlaze sve one moje suze i svi oni dani, mjeseci koje sam proveo uz alkohol, tablete i ostala sranja. Zar da sve to pogazim i kažem kako sam normalna osoba? Zar tako svakodnevno žive ljudi? pa onda bi ulice bile pune narkomana, pijanaca i propalica. To bi bila i moja sudbina. Sva sreća da postoji osoba koja je kao sidro i čvrsto me drži dok valovi divljeg mora udaraju o mene. Život udara o mene i tjera me slomiti se. Zar nisam dovoljno puta bio slomljen?
Nekada davno, imao sam mnogo i nisam cijenio. Danas imam malo, no opet želim više. Mogu li dobiti ruku, mogu li ja, napokon nekoga tražiti ruku prijateljstva, bratstva i jedinstva da ustanem iz mrtvih snova i stvaram nove? Možda ipak nije vrijeme, možda ipak moram čekati. No što točno moram čekati? I koliko dugo, moram čekati?
Who am I?
Kuda god odeš
Ja sam san koji ne želiš sanjati
Ja sam boli, koju ne možeš zamisliti
Ja sam tvoj strah, koji će te ubiti
Ja sam tvoja sjena, ne možeš mi pobjeći.
Kuda god da sakriješ se, ja ću te pronaći
Kuda god da sakriješ svoje srce, ja ću ga uništiti
I kada pomisliš da si sigurna, ja ću biti tu
Kada pomisliš da će sve biti u redu, ja ću te razuvjeriti.
Srce moje, ne postoji više
Volim gledati kako ti se na trepavici suza njiše
Bojiš me se, bojiš i ne želiš vrištati zar ne
Bojiš se, boj me se
Boj me se, jer neću ubiti te. (oh ne)
igrat ću tvojim tijelom
I biti ćeš dio mojeg života jednim dijelom
moja drolja, ništa više
moja si drolja, plači, stenji, budi tiše.
Mrzim te, mrzim tvoju krv
Mrzim tvoje suze proklete
Mrzim sve što vidim kada ugledam te
Mrzim kada stojiš tu
Mrzim te, jer znam da kada legnem bit ćeš mi i u snu.
Mrzim te sanjati, mrzim te se sjećati
Nekoć voli, teško prebolio
sada bih te ljubavi ubio
No ti si moj rob, i zauvijek ćeš biti
Nikada se od mene nećeš moći skriti.
Kuda kog da pobjegneš sjeti se
Kuda god da odeš, uvijek znaj
Ja sam jedini bog svoj i o meni ovisi život tvoj.
Mislim da su ljudi nakon već dugo vremena i zaboravili kakav sam. U zadnjih par godina stalno sam se trudio biti što bolji prema njima, iako se znalo dogoditi da neke ljude pogazim. Samo ako to zasluže. No opet.
Zar sam i ja sam zaboravio tko sam?
Moji blogovi uvijek su govorili o moralo, o lijepom ponašanju, o ljubavi i o snovima. Moja mašta uvijek je bila romantična, erotična i lijepa, barem ono što je na blogu pisalo.
No to nije sve što imam u sebi, i ako već koristim blog kako bih se ispucao. Onda bih trebao pisati i stvari koje me ubijaju u pojam i nisu lijepe.
život nije lijep....
Odbacio sam dakle previše stvari koje su me činile sretnim. Odbacio sam previše stvari koje sam volio i previše sam htio postati uklopljen. A moj um nikada nije to uspio, i zbog njega uvijek bih ispao čudak.
Žao mi je što sam ikada probao biti netko tko nisam a dugo vremena pokušavam biti sve osim onoga što jesam. Nikada više neću biti isti kao prije ali sada mogu biti i bolji, naučio sam od života mnogo, naučio sam na greškama koje sam počinio. Znam da mogu bolje.
sjećam se, ležali smo jedno uz drugo na grobovima. gledao sam kako se mjesec probija između spomenika, rasipa svoju ljepotu po groblju i obasjava noć. Divno. I pitala me je tada, nikada neću zaboraviti. ''hoćemo li zauvijek ostati zajedno i dali ćemo zauvijek ostati ovakvi''.
Rekao sam joj kako ne znam dali ćemo nas dvoje ostati zauvijek zajedno no kako nikada neću dopustiti da se promijenim jer zato što sam gotičar se osjećam lijepo. I nije puno prošlo, ona se drastično promijenila dok sam ja, ostao isti. No nije ni meni jako dugo trebalo, promijenio sam se. Odjeća, stil, način života, način razmišljanja donekle.Bio sam to novi ja i kada bih se pogledao u ogledalo, nije mi se sviđalo. Nisam volio biti ja. No dobro, zato danas kažem.
Ja sam onaj koji sam oduvijek bio i nikada više sebe ne mislim pogaziti. ZBOG NIKOGA. I nikada više. Nikada više sebi ne želim oduzimati što želim i volim. zbog nikoga.
Voli me, mrzi me. Čisto mi se jebe za tebe. Moj novi životni moto.
I, the black hole
Onaj osjećaj kada gubite ljude koje volite... nije li to nagori osjećaj koji možete osjetiti? No kako da opišete kada vam to godi? Prokleto bilo ljudsko srce i um koji ga uči voljeti i da je bar sve to lakše nekako, da može biti prolazno. Da ljubav dođe i prođe a ne ostanu posljedice, ne ostane bol iza nje. a nažalost, uvijek će ostati.
Ne mogu reći da volim kada mi drage osobe okrenu leđa i odu, pogotovo ako odu zauvijek. ali nekada jednostavno godi kada vas ostave na miru i koliko god boli, vi želite da boli samo da tako ostane, tako kako ste vi počeli. A počeli ste novu stranicu života. Koju je teško pisati već umornom rukom no nova je, možda i novo poglavlje a možda i nova knjiga.
Možda vam nadu da to što možete sve ponovno pisati, svoju budućnost. No prošlost je napisana i ne možemo je izbrisati.
Nitko nas ne može lišiti boli koju nosimo godinama u sebi. I prošlost je temelj života zar ne? zašto onda želimo mijenjati sadašnjost, u nadi da ćemo poboljšati budućnost a budućnost ovisi o cjelokupnoj prošlosti našeg života?
Isplati li se boriti za išta? Živjeti ili umrijeti? Isplati li se nadati boljemu ako smo počeli na lošem? Jer mislim kako to bolje ne može nikako preživjeti, izdržati i kasnije postane preteško. kao da na starim temeljima gradite novu kuću, ona se kad-tad uruši.
Nije pošteno od nas koji znamo da neke lijepe stvari neće izdržati ne govorimo onima koje volimo da nas se klonu ali opet, uvijek imamo tu neku nadu ''ovaj put neće biti tako''. Meni se uvijek dogodilo, uvijek završilo isto. No mi ne možemo biti sami iako znamo da samo tako nikome ne budemo naudili, gotovo nikome. neki ljudi nas vole iako mi to ne želimo i ne znamo. Kako bih ja uvijek rekao. nemoguće je da jednu osobu ne voli nitko u svijetu jer netko uvijek voli nekoga. Kada ljudi ne bi mogli imati tajne svijet bi bio ljepši i sretniji.
No pričam o temeljima života i njegovom razvoju, pa da se vratim toj temi.
Nitko ne može biti bolji od nas u našem životu, nitko ne može biti sigurniji od nas da će se nešto dogoditi, mi bi morali predvidjeti stvari koje će se dogoditi i ako su loše pokušati ih spriječiti. No to nitko neće učiniti.
Hoće li dečko reći curi nemoj spavati sa mnom jer te ne volim? jer ne želim biti s tobom i privlači me samo tvoje tijelo? Hoće li biti iskren i obraniti svoj obraz umjesto uprljati ga zbog jedne noći, zbog par sati ili još gore par minuta kojih će toj curi značiti puno. Više nego on to može i zamisliti.
Ja sam to napravio jednom, osjećao sam se divno. Puno divnije nego kada to nisam napravio. Da krivimo alkohol i drogu u nama?
Ma oni nisu krivi nizašto oni samo miču strah i barijere a barijere koje trebamo imati da ne rušimo život drugih i ne vučemo ih u propast ovisi o našem srcu i karakteru. Tu nitko i ništa ne može promijeniti to.
Ja sam osoba s lošim temeljom, velikom željom da pomognem drugima i da im pružim prijateljstvo, ljubav i sigurnost. No ipak mislim kako bi bilo bolje da ne radim to jer sam takav, imam takve temelje. Jednog dana mogao bih jednostavno okončati život, u običnom mirnom popodnevu ili jutru ili noći. u ne očekivanom trenutku ikome.
I onda će ono što je trebalo nestati kada sam i ja nestao ostati u osobama koje su me voljele.
Volio bih da me nikada nitko nije volio jer svakoga sam povrijedio. I uvijek povrijedim. Volio bih da nije to sve tako usrano kako je.
Želim nekako biti sam. i opustiti se. danima i noćima i dugo vremena a s druge strane. ne bih mogao biti sam, ne od kada nju znam i ne bih mogao podnijeti samoću kada me ona odvikla od nje. ne znam što bih mogao a što ne u ovom životu ali jednostavno, ne želim više povlačiti ljude na dno. Kako da postanem koristan i dobar a da u tome ne bude posljedica. Kada si prema nekome dobar on te zavolio a kada te zavoli, ako te izgubi boli ga. Boli me i gledati ljude, koliko mogu patiti. Samo zbog mene.
prijateljstvo nije zauvijek, nitko i ništa na svijetu nije zauvijek
Jednostavno ne mogu ne napisati post iako je malo prebrzo.
Ne znam što mi je, baš kao prije počela je navirati inspiracija i ne mogu je izbaciti iz sebe koliko god pisao i kada počnem pisati jednostavno ide i ide. Pisao sam roman, pisao sam prijateljici sastav za školu i ne mogu stati, toliko je toga u meni. Kao da nikada neću moći napisati sve što bih želio. A toliko bih želio, poslati poruku svijetu da čita, da vidi da svi slični meni vide da nisu sami.
Najgore je u ovom životu biti sam i još jedna stvar, najgore je biti izdan.
Želim biti iskren i govoriti samo istinu do kraja svojeg života jer ovako ne mogu živjeti. Moram se isprazniti, svaki puta iznova.
Volio bih da ljudi razmišljaju prije nego rade stvari zbog kojih će požaliti. volio bih da sam i ja tako razmišljao prije nego sam učinio toliko stvari krivo, stvari koje nisam morao raditi.
No nije bitno jer preko sranja koja sam napravio tijekom života, samom sebi naplačujem. No bole me stvari koje mi rade osobe do kojih mi je stalo više nego do onih koje sam si radio sam. i te stvari su stvari preko kojih jednostavno nekada ne možete preći.
Ne mogu i zato volim pisati pa ako i ne kažem toj osobi u lice neke stvari, jednostavno ih mogu napisati.
Nedavno, dogodilo se sranje koje nije bilo planirano, ili možda je ali ne baš tada. No, kako je osjećati ruku koju poznajete cijeli život, osobu koju volite cijeli život kako vam zabija nož u leđa. kako vam osoba kojoj ste okrenuli leđa da ih čuva, zabija nož u njih.
Dragi moj prijatelju...
Toliko toga ste mogli naučiti o meni na blogu no mislim kako nije bilo pošteno samo o sebi pisati lijepe stvari. jer, nije sve tako lijepo i nije sve tako divno imam i ja svoje mane bez kojih ne bi ja bio ja. Jedna od tih je moja prevelika doza adrenalina koja tako lako eksplodira u mojoj krvi, u meni i moja psiha koja je tako nestabilan da ne mogu podnijeti gotovo ništa što mi ne paše.
Od svih ljudi na svijetu, od jedne osobe sam najmanje očekivao da će postati kao ja, kao nekada ja i još puno, puno gore.
vjerovao sam da si doista dobar i da ne bi napravio stvari za koje smo se zajedno smijali kako pričaju o tebi.
No nekako, više ne vjerujem u to, ne vjerujem da smo mi mogli ostati prijatelji nakon onoga što se dogodilo, iako smo govorili kako bi mogli.
Nekada moramo razmišljati unaprijed a većinom nas alkohol u tome koći. No nekada trebamo znati stati a onda naša kočnica treba biti karakter, koji ti očito više nemaš.
Nakon 6 mjeseci s jednom curom, nisam mislio da bi ikoji moj prijatelj bio s njom. Ne zato jer je ja volim ne zato jer je ja obožavam i ne zbog ne znam čega. To se ne radi iz poštovanja prema prijatelju a i s druge strane, stalo mi je do nje i ti si to znao. Znaš i dalje. Da mi je stalo na način da ne želim tj. nisam želio da se ona i ja udaljimo samo zato jer nam veza nije išla, jer sam se ja vratio curi s kojom želim provesti ostatak svojeg života. No da... Ti si to pogazio. Rekao sam ti da mi smeta, no ti si to pogazio. A sada vjerujem da si to pogazio i davno prije, i da priče koje se pričaju o tebi nisu samo priče.
Volio bih da se ne naljutiš na mene i da me poslušaš ali ti to nikada ne budeš i ja to znam. ali i to je u redu jer opet, ne možemo svi znati sve no ja znam da stvari radiš krivo.
i poludio sam tu noć, htio sam te razbiti no nisam iako je malo falilo.
Ako si htio osvetiti ženama što te jedna cura sjebala zašto si zato morao izabrati one koje sam ja obožavao tj one koje obožavam.
Zašto ona koju zovem svojom sestrom i zašto ona od koje više volim jedino svoju curu? Zašto one koje mi znače toliko? I nisam ti ništa govorio i htio sam, htio sam ali ne taj dan jer smo bili pijani mislio sam pričati s tobom sljedeći dan.
No nije bilo tako, nažalost postupio sam krivo, možda i pravo. No pomalo mi je žao. Ne u potpunosti, rekao sam da ću biti iskren.
Nije mi žao jer smo se potukli tj realni jer sam te natuko, nije mi žao jer se dogodilo te jer se moralo. žao mi je što ti nećeš iz toga izvući ništa. A ja sam izgubio prijatelja. Druženje i sve to i dalje štima no nikada više neće biti kao prije. I nikada više ne želim da bude kao prije dok se moj stari prijatelj ne vrati. a hoće li? to je veliko pitanje.
No ono što sam ti htio savjetovati.
Nemoj raditi ono što sam ja radio. Jer kada živiš u svojim lažima, kada uživaš u tome što možeš naći curu tako lako i kada uživaš u svemu tome što ti tvoje godine i tvoje vrijeme nude. Vjeruj mi da će to brzo nestati a onda ćeš ostati sam.
Prijatelji nisu tu zauvijek i nisu uvijek. Žao mi je, ali to je činjenica. Ja neću biti ako tako nastaviš a vjerujem ni podosta ostalih prijatelja jer ih tako gubiš i kada prestane opsjedanje cura koje će prestati i to naglo. ( znaš da to govorim iz svojeg iskustva) Ako do onda ne nađeš neku s kojom bi želio ostati, ostat ćeš sam. Samoća je neizdrživa, i nitko nije stvoren da bude sam.
Vjerujem da ovo ne budeš čitao ali možda i budeš ma kako god.
Ne želim to reči tebi u lice jer mislim da nema smisla i ne želim jednostavno... Ne želim to je sve.
Nije bitno kuda svijet otišao prijatelji bi trebali ostati na mjestu. Ti si meni spomenu prijateljstvo nakon krvavog okršaja, ja ga tebi spominjem nakon slike o onome što ti radiš meni. Želiš sjebati osobe do kojih je meni stalo i znaš da ti ja to neću dopustiti. Žao mi je zbog svega, skoro svega.
Jednog dana biti ćeš stariji, tako kao ja. I shvatit ćeš vjerujem, da je sve ovo bilo pogrešno. složit ću se s tobom da smo to mogli riješiti bez šaka ali složit ćeš se samnom da sam ja bio u pravu.
toliko od mene.
sljedeći post doći će ubrzo.
White <3 Black love can beat color =)
primi me za ruku vodi me
tamo gdje cvijeće nikad ne umire
ljubi moje usne, mazi me
kao najdivnije cvijeće u vrtu rajskom pazi me.
--------------------------------
Pozdrav još jednom.
Još jedan post u nizu napisan inspiriran glazbom i vremenom, danom i svijetom oko mene. Još jednom ulazim duboko u svoj um, dušu i srce kako bi napisao nešto, nešto na ovome blogu.
Moram priznati da sam mislio da nakon toliko godina pisanja neću znati više temu o kojoj bi pisao, da neću znati što da napišem kada otvorim ovaj blog editor i da neću znati o čemu vam pričati.
No sve se to vrti u krug, cijeli život samo drugi ljudi prolaze kroz njega.
Pa, kada napiše depresivan post, mračan i tužan to je nekako za očekivati od mene, kada ne napišem takav post već neki vedar i sretan... Nije za očekivati ali ljudi ga uvijek rado komentiraju i čitaju.
Dakle nije bitno o čemu pišemo nego kako pišemo =) to sam i prije znao samo se nikada ovako čvrsto nisam uvjerio.
Danas sam opet pokušao pomoći jednoj osobi i osjećao sam se opet kao prije. Ono kada osjetiš da nešto postižeš, kada uspiješ tu osobu nasmijati i kada znaš da toj osobi daješ neke savjete koji joj mogu pomoći. Tužno je koliko je svijet oko nas izopačen i ono što sam ja uvijek govorio. Ja ne patim najviše na svijetu ima ljudi kojima je gore, naravno da ima ali to nije moja patnja nego njihova i iako želim podijeliti njihovu bol s njima s druge strane manje me boli nego moja jer ono što boli mene... Ne može tako boljeti nikoga drugoga.
A svijet je okrutno mjesto no neki od nas na to se ne žele i ne mogu naviknuti.
Želite li vi? Ja ne.
I iako bi bilo lakše živjeti u ovom svijetu ono, slobodno i praviti se da je sve to ok i da sve što se ne događa vama nije vaš problem, mislim da tako ne bih baš dugo mogli dogurati. Kada bi samo svaki 10-ti čovjek imao životni cilj kao ja ili čak i bolji ,mislim da bi svijet bio puno ljepše mjesto za živjeti. ma da je i svaki 100-ti s životnim ciljem da pomogne onima kojima pomoč treba i da osigura sretan život onima koji to zaslužuju. da mogu davati novac, davao bih novac. u domove, u bolnice u rodilišta, u humanitarne dječje zaklade. jer ništa me ne veseli kao kada vidim osmijeh na nečijem licu i s ponosom znam da sam ga ja izmamio. no to ne mogu i nažalost mislim da nikada neću moči. no ipak mogu nešto drugo. mogu biti brat, prijatelj, mogu biti sve ono što čovjek moralno treba.
ja sam uvijek tu za one koji me trebaju i drago mi je vidjeti da još postoje ljudi koji u mene vjeruju iako ih je nažalost, mojom krivicom manji broj.
ali vratit ćemo sve na staro, polako ću pokazati da stvarno želim samo najbolje ljudima oko sebe. Nisam psiholog, nisam ni psihijatar ali sam osoba koja vas može razumjeti.
Take my hand just to be my love =)
---------------------
Napisah ja jednu pjesmu, ne u mom stilu. Ili možda je u mojem stilu iako malo neobično. Budem je postao na kraju.
sada ću napisati priču kakvu dugo nisam pisao. priča u rimama hehe =) takve sam nekada često pisao. pa nadam se da će vam se svidjeti. pokušat ću da ne bude predugačka.
Daj mi da opišem ti, osjećaj koji daješ mi ti. Kada ljubiš me kao da srce ne može bez tebe, kao da kada prestaneš ono puknuti će. Ljepota tvoga poljupca, ljepota tvoga dodira, zar je moguće da nisi samo iluzija. Mislio sam na tebe nakon noći te, u sobi sam zamišljao sam te, nikada nisi pojavila se. Odbijala si moje pozive, zametala pisma koja pisao sam ti, samo sam te htio vidjeti. samo sam te htio voljeti. zašto mi nisi mogla to nikada dopustiti? Godine su dale sve, shvatio sam da laži koje govorila si mi u noći strastvenoj, bile su samo noć koja obilježit će me. obilježiti od tebe zauvijek.
srce puca mi, tuga moja si ti, i ja ne mogu bez tebe, ne mogu živjeti.
Ljubi me, voli me samo molim te ne napuštaj me. Hodam kroz svijet od stakla i tražim te, gledam svoje lice u tužne odraze. Zar sam to ja, zar sam ostao sam. Sve što imam sve ti dam, samo iz tame pokaži se, poljubi me da znam da si ljubila i te noći me.
Jesi li san pitam se ja, više ne izlazim van. sjedim u sobi punoj tame, sjećam se divne mi dame, dame koja ljubila me je. Volio sam te noći te, volio više od bilo koje. Trebao sam te, trebao svaki dan, samo jedan poljubac da mi daš. Htio sam krila i odletjeti, oblake razmaknuti i tamo te pronaći. tražio sam svijetom te, ruže sam nosio dok nisu uvenule. S njima venulo je i moje srce, zamišljao sam kako naša djeca po livadi trče.
..... U tami u koju sam pratio te, ti si bila lijek za moju bol. ti si bila vodič moje duše. gledao sam u zidove od tuge složene, uspomene kao slike polijepljene. Dođi mi anđele, odvedi me, tamo gdje bit ćemo sami mi. Vodi me, voli me, anđele tražim cijeli život te, želim da ljubiš me. molim te ne napuštaj me.
Tama je gutnula sve što sam imao, tama je uzela i zadnjio dio tebe, kada sam predao tami sebe. Mislio sam da ako postanem netko drugi, da bol neće više biti tu, no bol je bila tu, uvijek je bila tu.
Našao sam te u tami slomljeno, tražio sam te godinama i nisam znao da si bila zarobljena u tami, kada smo u njoj ostali napokon sami, previo sam rane tvoje, molio da iskupljenje svoje.
Svake noći mislio sam da mogu odoljeti ti. Nisam te mogao prestati voljeti. I bol je učinila svoje, ubila nas je oboje. oslobodio sam te okova tame anđele, sada krila raširi i napusti me. Otiđi u visine do neba leti, sjeti me se. Vezan za tamu zauvijek biti ću tu. ljubav našu nikada zaboraviti neću, i u paklu samome, zbog tebe osjećam sreću.
pratio sam te, pratio u pakao da spasio bi te, ljubi sada usne moje i napusti me. Uzmi moju ruku, osjeti zadnji put je, kako mazi anđeosko lice tvoje, sjeti se kada misliš na ljubav reći ime moje, jer ljubav, ljubav smo nas dvoje.
Hm ne znam kako će ovo izgledati ali kak god bilo. nisam jako dugo pisao ovako nešta.
Puca me u zadnje vrijeme neka romantika kako me dugo nije i razmišljam stvarno kako bi bilo dobro sad da kada pišem roman ( za one koji ne znaju pišem roman ručno koji kada napišem planiram izdati) upotrijebim što više toga iz moje glave. Romantika mi je uvijek dobro stajala i uvijek sam je volio na sebi, čak i onda kada sam sve ostalo mrzio.
Iako ponekad mislim da nisam bio uvijek takav kakav sam bio da bi bolje prošao u životu no onda ja ne bih bio blacken the angel već bi bio samo kopija ostalih koji prate jednu sliku savršenog uspješnog čovjeka.
Zar ljudi ne vide da kada prate neke ideale da propadaju jer ne mogu svi biti isti i onda na pola puta, u pola života shvate da ne žele biti ono što jesu.
Zato ja idem stazama kojima nitko nije prolazio prije mene, idem i borim se kroz žbunje i trnje do cilja koji će mene usrećiti.
Nemam baš nešta pametno za reći pa neću ni dužiti ionako planiram opet napisati neki post uskoro. Piše mi se sada u zadnje vrijeme pa eto =)
(ponekad, osjećam u sebi ono što sam nekada bio, osjećam korijene gothica koji su ostali u meni i mislim kako me oni neće nikada napustiti a mislim kako su mi oni ključni za uspjeh u pisanju kojem se iskreno nadam)
e i da imam novi msn za sve koji me imaju na msnu ili me žele imati
Blackentheangel@windowslive.com
ajme i skoro zaboravih pjesmu onu hehe. evo sad još nju c/p, sliku još neku stavim i to je to. Do čitanja =)
Bijeli anđeo
u oči rajskog anđela gledao sam ja
kada je moja bol bila prevelika
molio sam da poljubi me, odvede me daleko od ovog sna
tamo nekuda gdje sam anđel i ja.
sve moje molitve nije htio slušati
nije želio ih uslišati
anđeo ruke s mojeg lica skidao nije
ledio mi suze
micao me od tuge.
sve boli u meni nestalu su kada me ljubio on
krila dao mi nije no bol nestala je brže nego ikada prije
ljubio me sjaj njegova lica
osjetio sam se slobodan poput ptice.
krila dao mi nije
no lišio me boli
osjećaj taj osjetio nisma nikada prije
kao i osjećaj da te netko toliko voli.
sve su riječi suvišne
sve su riječi bile nepotrebne
sjedio sam u sobi i molio se
on je znao da njega želim vidjeti opet ja
znao je da želim samo njega ljubiti
anđela s neba.
oceani neka otvore se
želim pronaći te tamo gdje sakrio si se
neka nebo otvori se, pokaže mi
gdje si, gdje se nalaziš ti.
do kraja života tražiti ću samo tebe
jer te volim više nego sebe
volim te više od svega na svijetu
moju prazninu ispunio si ti
bijeli anđele
ljubi moje ruke i ja ljubim tvoje
voli oči moje jer moje bez tvojih bole.
tražiti ću te do kraja svijeta ja
biti ćeš uvijek ljubav moja jedina
biti ćeš sve što mi treba
moj dar s divnoga neba.
Ubojiti užitak
Pozdrav svima koji čitaju moj blog ili barem ovaj post.
Nisam imao u planu pisati ovo ali razmišljao sam o nečemu. Pogledavši vrijeme vani i shvatio kako je tmurno i jadno, isto kako se ja osjećam. Jesu li svi ljudi svjesni koliko ovise o svojem planetu i njegovom vremenu? Shvaćaju li ljudi koliko ih zapravo sunce, koliko god ubijalo svojom neizdrživom vrućinom, sunce ih diže. Daje nam onaj osjećaj eh osvanuo je jedan lijep dan, danas je dan kada mogu izaći van. kada mogu uživati u danu.
Lijepa je kiša ali opet, nije li nakon lijepe kišice najdivnije vidjeti dugu, i ono sunašce koje se probija iz crnih oblaka, na sivom nebu noseći za sobom plavetnilo i ljepotu.
Tama nam može goditi, ali ona nas nužno i uništi. Kako znam? E to je tema ovoga posta.
Ne bi li onda ime posta trebalo biti....
'' Kako ja znam da tama godi ali nas nužno uništi''
Možda i nazovem tako post kada ga napišem, no sada mi je bitna samo poruka posta, koji će biti pred vama. I nadam se, nadam se da će te ga dubokoumno pročitati.
Volio sam zimske noći. Bijele, snježne i hladne. Samotne, tihe i spokojne. Odmara vam dušu dok samo koračate po snijegu i ostavljate svoje otiske u njemu, nebo se crveni a mrak nije toliko mračan.
I volio sama biti onda sam, da me nitko ne dira, otići nekuda gdje me nitko ne gleda, leći u snijeg na kratko i upijati mir, ljepotu i hladnoću.
Jedina vatra koja me je grijala u toj zimskoj noći bila je vatra u mojem srcu puna ljubavi.No jedne noći, srce je bilo slomljeno, i tada ljubav boli. jer ako je ljubav vatra, nije li onda srce peć? a što ako se peć potrga, plameni ljubavi postanu plameni boli, i sve vas boli. umirete, gorite, trunete iznutra.
a tijelo je hladno, sve u vama je hladno i tada bol boli jače, tada ljubav boli jače. Tama vas je ohladila, noć i jedno upijanje mira, prevelika doza. Može vas ubiti. Kako je se riješiti? Ovako kako ja rješavam sve svoje probleme. Pisanjem. Jer pisanje je poruka svijetu, poruka ljudima i dijeliti s jednom osobom nikada nije kao dijeliti s drugima, s masom ljudi. ni jedno nije bolje ni lošije, nije usporedivo.
Volio sam sjediti u noći, osjećati se smireno i napušteno. Upijati mrak oko sebe, uvlačiti tamu u sebe. Tada bih najbolje pisao, tada bih ljudima bilo najbolje čitati moje postove. Bili su iskreni i tužni, lijepi i depresivni. Ljepota noći postoji naravno, postoji ljepota u tmurnim danima ali moramo je pronaći, no ono u nama je tužno jer život ne postoji bez sunca i njegove topline i svjetla.
Gotičar, punker, metalac, reper, šminker itd. Ma nije bitan stil, rasa, dob. Svi mi imamo povezanost s našim planetom. netko više voli toplo netko hladno, netko šume netko more a netko planine. ali zemlja ima sve za nas. I ljudi se dijele na toliko stvari, politički, stilski, ovako- onako a zapravo, svi trebamo isto. Trebamo naš planet, naše sunce koje održava živote.
Kada kažemo ljubav. Asocirali li nas to na tamu? Ili da preformuliram pitanje, volite li osobu tako da je gledate u tami ili u svijetlu? Ili da opet preformuliram pitanje. Osjetite li kada kažem ljubav toplinu ili hladnoću?
Pa zašto ona toliko mladih ne shvaća da im tama šteti.
Kada bi se ljudi napili danju. ne mislite li da bi možda bilo manje varanja i nasilja tek toliko eto. Samo zato jer je dan, jer nema tu atmosferu, nema tu tog osjećaja jada i tuge koji vas ako nešto boli izbezumi.
Na svijetu ne mora postojati bog i vrag zar to ljudi ne vide. Dan nam daje život, zato boga prikazujemo u nebu, u svijetlu i toplini. A mrak pruža one ''zle'' užitke. Seks, droga, party. Tko to ode na više od 10-tak partya i da nikada nije spavao s nekim, drogirao se, opijao i rekao u da, želim to ponovit. Ljudi se uništavaju onda kada se osjećaju loše.
Noć je lijepa, može biti romantična. Ali prije toga treba dan koji će isprati um od tame i mraka jer ako ste dugo u mraku, mrak ostane zauvijek u vama.
Najdivnije ljubavne pjesme, mislim da nikada nisu bile pisane danju. Nikada nisu baš ni sretne, nikada nisu nabijene pozitivnom energijom iako se govori o najpozitivnijim emocijama ljudi.
Teško je opisati zapravo našu povezanost s svijetom u kojem živimo, teško je zapravo pronaći sebe u svijetu u kojemu živimo i onda odlazimo u mir, tišinu. Jer on nam treba za razmišljanje. Tada dolaze noći, besane noći u kojima jednostavno gubite sebe i jednostavno.. jednostavno ne možete dalje. Osjećate kako je tama ono što vas ispunjava a zapravo nije i osjećate kako je bol neizdrživa a zapravo nije. Previše bilo čega dobiva kontra efekt. Zapamtite to. Pa čak, ako i previše volite, jednom će te se mrziti. Možda zvuči nelogično ali ne znamo li granice, iza njih uvijek stoji suprotnost.
Nekada sam dane provodio spavajući i živio samo noću. Bili su to dani kada su me ljudi najviše voljeli, bili su to dani kada sam navodno bio najbolji prijatelj svima. Ali bio sam najveći neprijatelj sebi. Pokušaji samoubojstva, jer meni je život bio mrak. Ljudi...
Danas je tmuran dan i većina ljudi nije raspoložena, oni koji i jesu ne bi vjerovali koliko je danas lako narušiti njihovo raspoloženje.
Što bi meni godilo sada?
Trenutno se osjećam nostalgično, jadno, nekako usamljen i ogorčeno.
Idemo ovako, kako bi ja ovo prije riješio?
Nešto je isto kao prije, slušam Mortal Love i obožavam ih i ne želim ih ugasiti. No oni me čine isto malo tužnijim.
Kako bi ja ovo riješio prije. Uzeo bih bocu vina, žilet u ruku i radio male crte, ne u želji da se ubijem. U želji da se prepustim. Pio bih vino, pisao i rezao se. Koja glupa navika, prokleto jadna navika.
Danas mi se gade takvi ljudi jer znam, znam kako će završiti kasnije. Kada pokušavate postati normalni no vaše ruke vam to ne dopuštaju jer ljudi vas ne mogu gledati normalno.
No, vi niste normalni. Vi niste normalni i ne možete nikada više biti jer vaša prošlost vam to ne želi dati, ponuditi. Vi sebi to ne možete ponuditi.
Kako možete nastaviti a da vas ljudi barem pokušaju prihvaćati?
Jer, ako razmislite. Ne možete bez ljudi oko sebe. Ja nisam socijalna osoba, nisam društven i nisam baš za velika i duga druženja uživo. Više volim internet i dopisivanje, više volim sakriti svoje lice iza monitora.
No normalni ljudi ne žive tako, iako ih je sve manje. Da bi ubili depresiju, treba vam društvo, smijeh i zabava. Najbolji su lijek za sve u vašem životu. Pa onda, kako da dođete do toga?
Ostavite stvari koje nisu toliko čudne pred drugima, jer mišljenje drugih je bitno i za vaš vlastiti ego. ( nažalost)
Ego, ego je bit svega toga. Da ojačate svoj ego nakon što ste sami sebe gotovo ubili iako možda većina toga nije ni svjesna.
Nemojte skrivati što vam se dogodilo kada vas pitaju. nemojte govoriti ako vas pitaju dal ste se rezali da su to neki nesretni slučajevi. ako želite nekoga oko sebe, onda mu govorite istinu.
Znate kako možete nastaviti živjeti, ostati svoji a pobjeći od samouništenja?
Prihvatiti svoje pravo lice, pokazati ga svima i živjeti s njim. Jer tama je maska, užitak koji ubija. A sladak je okus pobjede, šteta ga je propustiti.
