From The Inside
Danas sam mislio ići spavati ranije. No ne mogu spavati, razmišljam o njoj. Poslao bih joj poruku ali onda kada bolje razmislim, ne želim da je mobitel probudi. I opet kada bolje razmislim, mislim da je najbolje da napišem post. Iako imam 2 ne objavljena eto i trećeg. Zamišljao sam danas, kada si me pitala što bih htio za rođendan. Trebao sam ti reći novac. Jer mi je novac trebao. Ništa me ne može usrećiti kao... vidjeti tebe nasmijanu. Pa bih uzeo s zadovoljstvom tvoj dar.
Ne ludice, ne želim tužni pogled, ne želim da pomisliš da mi je novac bitan hehe. Uzeo bih taj novac, kupio bih ti buketu ruža, kupio bih ti bilo što s čim bi usrećio sebe, darovao ti to. A onaj osmijeh na tvojem licu, ono svjetlucavo i sjajno u tvojim očima i ona sreća bili bi moj najljepši rođendanski poklon ikada.
Istina je da se mijenjam sve manje ljudi volim, gotovo nikoga ne cijenim više i ponašam se tako, hladno. Istina je, nisam prijatelj kao nekada i nije mi nažalost žao. Očvrsnuo sam i nisam više onako slabašan.
Volim te, i neću dopustiti ikome da te dodirne, da te povrijedi ili da napravi išta što ti ne bi željela.
Učinit ću svijet lijepi, samo za tebe. Učinit ću tvoj život lakim, tako da ću svoj žrtvovati, učiniti teškim.
Jer ja to želim, jer ja želim da uživaš u životu, jer ja želim da budeš sretna kao nikada do sada.
Bili smo mladi i nismo ni slutili da će nam se ovo dogoditi kada smo se upoznali ljubavi zar ne?
Nisam ni slutio da ću tvoj miris noćima nositi u postelju, suze puštati za tvojim dodirom i živjeti s kucanjem tvojeg srca. Moje srce kuca samo dok i tvoje kuca, ne želim da kuca bez tebe.
Kada nisi bila tu bio sam izgubljen, pronalazio sebe i gubio se jer sve što sam htio biti je nježan i romantičan dečko, povučen i ne nasilan. No bio sam sve suprotno. Tako mi je žao zbog toga, toliko povrijeđenih ljudi koji su me voljeli, toliko stvari koje sam napravio krivo. I nisam mogao prestati dugo, vrlo dugo. Znaš, bojim se da ne pomisliš jednom kako sada većinom pljujem po emocijama jer doista su mi se zgadili takvi ljudi, da mi se gadi ovo među nama. Jer ne želim da pomisliš da te volim imalo manje nego prije. Pišem ti ovo jer postovi koje nisam postao govore o mržnji, o tome kako mi se gadi sve to što sam prije volio. I dalje ću za tebe biti isti no ne i za ostale.
Rekla si mi kako nisi kao ja neki dan dok smo se porječkali i da ne možeš prema prijateljima biti kao i ja. Shvatio sam to iako, ne shvaćam što je tako loše u mojem ponašanju prema prijateljima.
Prijatelji ne zaslužuju toliko puno koliko im daješ , koliko sam im davao ali da, moraš naučiti na svojoj koži. I oni najdraži, najbolji, kad tad shvate... kao što sam i ja morao... nema spasa u prijateljima.
Spas je u tebi i onome što uradiš od života.
Zato si mi ti prva na mjestu u životu.
Ja, ja nisam osoba koja ne cijeni ljude koji to zaslužuju i nisam osoba koja gazi po onome što drugi grade. Ne daleko od toga. No nisam ni osoba koja želi i misli dopustiti drugima da gaze po onome što gradim, nisam osoba koja će vam dopustiti igrati se mnome.
Neki ljudi su me počeli shvaćati olako, previše. Zaboravili ste koliko proklet mogu biti? Zaboravili ste što se dogodi kada me naljutite, kada poludim? Moram li opet pokazati ono svoje grubo lice da bih dobio natrag svoje poštovanje? Ne igrajte se mnome, nisam nikada to volio.
Gadi mi se doslovno, sve to cmoljenje o ljubavi i slično među prijateljima. Gadi mi se sve to očekivanje od mene da ću napraviti nešto za nekoga jer sam prijatelj. Ono što ponudim da napravim, napravit ću a ono što ne, nemoj me ni pitati. Neću.
Ako si moj prijatelj moraš znati da svaka cura koja je bila u mojem životu bila je ispred tebe, cura mi je uvijek bila prioritet. Što se dogodilo kada sam slušao prijatelje? Ostavio koliko cura? Na kraju krajeva, ostavio curu s kojom sada opet jesam a to što nismo bili skupa koštalo me je odurnih posljedica koje sada nosim, oboje.
To su savjeti mojih dragih prijatelja? Savjeti jednog od najdražih?
Hvala, bolje mi je samome.
Bratstvo. Sjećam se još i ovo ljeto, govorio sam svima kako moramo imati svoje bratstvo. Kako se moramo braniti međusobno jer nas je sve manje i ne smijemo dopustiti da nas zato itko pokuša pretući ili slično. No tko je dolazio van kada ga se zvalo za tučnjave? Osim mene? Itko? Zapravo i je. Osoba koja se ni ne druži s nama tek nekada izađe, samo jedna osoba od more osoba koje me zovu prijateljima. Zar ste mislili da ću vas voljeti i cijeniti zato? Ako mislite doći do mene i reći oprosti nemojte, razbit ću vas. Neka bude sve normalno, samo bez neke emotivnosti.
Odnosi se ovo na veliki broj mojih prijateljica. Jako veliki broj jer uvijek sam njih i imao više.
Nekada sam kao i vi govorio da su svi muški svinje i da su isti, da vas iskorištavamo i slično.
Kada sam vas upoznao, kada sam shvatio kakve ste...
Znate, žao mi je jer ste prošle tako, rekao bih da nije ali lagao bih, žao mi je.
No to ste i zaslužile. Žena će otići od dečka do dečka i izvlačiti se na ljubav? Izvlačiti se na neke gluposti kako ne bi ispala drolja? Drolje...
Većina tih prijateljica više ni nije u našem društvu, zapravo ni jedna nije. Društvo je reformirano i sada je manje ali bolje, puno bolje.
Izgubio sam povjerenje u vas, izgubio sam emocije prema vama. Izgubio sam poštovanje prema vama i ne želim da se ikada više obratite meni kada trebate pomoć. Mnogo je vas i prijatelja s interneta. Koliko sam vam puta pomogao, pričao s vama i držao se prisilno budnoga, dijeli s vama teške trenutke, emocije. Bio sam tako oduran, pičkast. Plakao sam s vama, i suosjećao.
Tražili ste me da napravite nešto za mene, da mi se odužite.
Što sam odgovarao ha? Što sam vam jebeno govorio da želim da mi date? Ne tijelo, ne riječi, ne novac. To ste mi uporno davali. Htio sam prijateljstvo, htio sam da budemo prijatelji. Nepoznati ili poznati prijatelji, oni koje znam iz života ili s interneta, sve sam vas tražio isto.
Budimo prijatelji.
No ne, nikada niste shvatili poantu osobe koja sam bio. Pa shvatite ove koja ću biti.
Ne želim nikada više ćuti da me zovete prijateljem, ne želim da me ikada više zovete ikako osim imenom ili pseudonimom kako me god poznajete. Ne želim da me grlite ili dodirujete, ne želim da mi gledate u oči i molite za oprost. Želim prijatelje koji se mogu nositi s time da nema emocija za njih. Želim se družiti s ljudima koji me ne gledaju ni mrvicu više od poznanika, prijatelji... oni neka me zovu tako i ja ću njih onda... Onda kada doista bude razloga. Kada budem mogao vjerovati u to da smo prijatelji. No zapamtite zauvijek. Nikada nećete biti prioritet u mojem životu.
I ja vas ne trebam da bih opstao.
Ne želim da se ljudi koji ne zaslužuju biti povrijeđeni osjećaju povrijeđeni. Dakle ljudi tipa Martina, Nina, Mia, krešo, gnom i to, ne nemojte ovo uzeti k srcu. Promijenit ću se, zvat manje ljudi prijateljima. Ali vas koje i dalje zovem ću cijeniti koliko mogu.
Pouka života je bila da prijatelji djeluju trenutno. Dakle kada dođu tu su, kada dođe vrijeme da odu, odu. I nikada, nikada ih ne možete zaustaviti da odu. Za sada su to većinom ljudi u dugim vezama koji su se maknuli od društva. Što zbog pretjeranog alkohola koji je obitavao svaki dan, što zbog nekadašnje ekipe sklone masovnom barenju... Nije bitno. Bitno je to da su ti ljudi većina bili moji najdraži prijatelji, prijateljice.
Ne sudim vas, shvaćam vas. No samo želim da svi shvate koliko zapravo vaš život prepuštate vremenu, trenutcima.
Sjećanja koja me vežu za neke prijatelje i prijateljice gotovo da mogu usporediti s onima s curom, gotovo ali naravno da ne mogu.
No ipak boli kada znaš da se ne može ponoviti to. Boljelo je, sada je super.
Jer mi više nije stalo.
Vrijeme je takvo, poput rijeke. Sjećate li se vi koji me poznajete bolje kada sam to govorio. Ono teče, s sobom nosi stvari one dolaze, prolaze i ne ostaju. Ništa nije vječno dok ne nađemo osobu koja će biti pored nas, s nama. Neko vrijeme. Zamislite to ovako. U vodi je veliki kamen i vrijeme je voda, potok ili rijeka. I tako kamen godinama tamo stoji, jednog dana od nekuda se stvori još jedan kamen ili još bolje, od njega nastane 2 kamena. Onda vas je dvoje u životu. Život prolazi i sve je prolazno ali vi niste. Ne tako brzo. No kad tad, i vi nestanete, no ostane ono malo kamenje, vaši potomci kao dokaz vašeg postojanja nekada davno. To je ljubav, to je ono što svi trebamo. Osobu koja će provesti život s nama. Prijatelji su tek stvari koje plutaju po vrhu, zapnu za nas i kasnije odu. Kako? Druga stvar ih povuče. To je tijek života, to boli ali tako živimo.
Napisao sam ovaj post iz više razloga jedan je bio i onaj što sam tebi ljubavi htio pokazati donekle, koliko je u biti ispravno davati pažnju samo meni kada je ja zatražim. Koliko je u biti ispravno biti kao ja, donekle. Ljudi smo pa bi ipak trebali biti i u društvu s ljudima. No ono što želim reći, prioritet uvijek, u bilo koje vrijeme. Ne može biti prijatelj, može no to je balavo, glupo.
Iako i u ljubav sumnjam ponekad da je zauvijek, no uvijek me razuvjeriš svojim divnim riječima. Svojim ponašanjem ili jednostavno porukama. Zato te i volim.
Jesmo li ostali prijatelji nakon ovoga što ste pročitali?
Mislite da me i dalje zaslužujete zvati prijateljem?
Recite to, tu u komentaru. Pred svima, želim vidjeti to. Koliko vas i dalje može reći da je moj prijatelj?
Dali postoje takvi? Dragi moji, ovo je život. Ovo je ono što naučiš kada od 15-te 18-te proleti životu u trenutku, a ovo što sam uskoro 20 godina, to je samo usavršavanje.
Obećao sam curi a se neću opijati TJ. Piti a kakav sam to bio u subotu?
Kakav sam to bio? Pijan, s bljuvotinom na sebi. Tada sam shvatio dosta stvari, iako pijan.
Jedna od lijepih bila je opet, koliko mi je drag prijatelj medo. I uvijek pijan i izgubljen ali uvijek, uvijek prijatelj.
Pitam se bi li bio živ da ga nisam našao kako spava vani na stepenicama na -10 il više.
Volio bih stati svemu na kraj i reći da okrećem stranicu. Dali je to moguće? Dok sam u ovome gradu i okruženju? Navikao sam izaći s vama, slušati glazbu i napit se. Zajebavat se i uživati u svemu tome.
Ali, to ne može biti tako zauvijek ne? Život daje i oduzima. Oduzima nam slobodu. Žao mi je jer sam broj ljudi koje zovem prijateljima sveo svega na par ljudi. Žao mi je jer mnogo ljudi više ne smatram ničime ali eto vi koji ste tu, pokušajte me ne razočarati.
I za kraj, još nekoliko riječi mojoj dragoj.
Razmišljam uvijek kada se ne čujemo neovisno o tome što radim dakle dali igram nešto na kompjutoru ili samo gledam u monitor o mnogo stvari koje se događaju unutar naše veze.
Sada smo razdvojeni ovo neko duže vrijeme i ubija me doslovno više ne znam kako preživljavam ove dane. Ne znam koji je dan i budim se svaki dan dok je noć već počela padati. Razmišljam, nisam baš tako sjajan dečko kako svi misle da jesam. No opet, nisam ni tako loš kako sam ja mislio da jesam.
Jučer ujutro sam bio najsretniji i shvatio sam da se ne bi tako ponašala da me ne voliš.
Ma ja znam da ti mene voliš, u to ne sumnjam uopće. Još malo i 8 mjeseci će nam biti naravno da ne bi bila moja toliko dugo da me ne voliš. I trudim se, muči me stvarno to što sam tako tvrdoglavo ljubomoran i posesivan , to što mrzim da išta diše blizu tebe.
Neću se nikada promijeniti puno, no barem povjerenje, barem na tome želim poraditi.
I trudim se, i kada pogledam sve realno, više je razloga zašto da ti vjerujem u potpunosti nego ne. Ali i dalje sam tako... Ne znam. Ne znam dali će to ikada nestati. Nemoj misliti da ti ne vjerujem uopće samo bih volio da mi baš uvijek govoriš istinu i da se ne bojiš da ću te ostaviti zbog nje. Da mi kažeš ako nešto želiš učiniti a znaš da ne želim da učiniš ili ako učiniš, želim da znaš da koliko god bio ljut. I govorio ti o prekidu kada se posvađamo, ma nema toga zbog čeg bi ja tebe ostavio.
Oprostio sam ti prevaru sjećaš se? Kako ne bih bilo što drugo onda.
Naravno, ne bi ako bi to radila konstantno ali ne želim nit ću dopustiti da nas sitnice rastave.
Od kada te imam u životu bol je postala samo prolazno stanje. I postala je preslaba da me smrvi, da me oslabi toliko da se ne mogu boriti s njom. Od kada te imam sretan sam, i iako nekada uplakan jer sam usamljen i iako nekada slomljen jer mi se čini da ne dobijem tvoju pažnju sretan sam.
Jer dobijem je kad tad, jer dobijem tebe i sretan sam onda jer te imam.
Rekla si mi neki dan '' ma sredit ćemo mi tebe'' i govoriš mi svaki dan ''volim samo tebe'' pa znaš. Vjerujem ti, ne sumnjam u to. I ja volim samo tebe.
Toliko od mene u ovome postu, bogme sam se raspisao na kilometre. No eto, to bi bilo to, čitamo se i dalje svi vi blogeri. I hvala onima koji čitaju a nemaju blogove.
Pozdrav svima
[ ipak je postan par dana kasnije ]
home, fucking home
Pišem iz iste sobe kao i onda kada sam pisao onaj post dolje. Pišem kao i onda. Zabrinut. No ovaj puta zato jer ne znam kako ću vidjeti svoju voljenu, kada ću je vidjeti. Onaj posao ipak nije bio kao ono što sam mislio da je. I jednostavno bio je neprihvatljiv, nisam pristao na njega.
Što da kažem, razočaran sam...
Taj dan kada sam putovao u zagreb bio sam tako uzbuđen i bio sam sretan što je vidim. Bio sam napet no ona me je opuštala stalno. Dok sam došao na posao i spoznao da mi je radno vrijeme 13 sati na dan, da iako bi bio u zagrebu svoju voljenu ne bih uopće viđao...
Odustao sam od tog posla. I ne znam kako sam uspio opet joj pogledati u oči, nisam uspio.
Razočarao sam se.
Pitao sam je da ide kod mene pošto sam sljedeći dan putovao doma. I tako je i bilo.
Bilo je to prvi put da skupa putujemo i bilo je vrlo lijepo moram priznati. Sami u kupeu do virovitice.
Grlili smo se, mazili i ljubili cijelim putem. Smijali se i pričali. Bilo je divno, da doista divno.
Kada smo došli do virovitice nismo odmah išli doma, otišli smo do parka i grudali se, pokušali sanjkati no ja sam se razbio i klizali se.
Šetali smo parkom i razgovarali, pokazivao sam joj mjesta gdje sam provodio vrijeme kao mlađi.
Odlučili smo ipak krenuti doma kada je moja stara nazvala da dođemo na ručak. I tako smo došli u toplo, jeli i pili čaj. Provodili bi vrijeme kao i uvijek. Ne mičući se iz moje sobe. Ležali na krevetu, ljubili se, mazili, slušali glazbu... uživali jedno u drugome. I tako kao i obično odlučila bi da ode zadnjim vlakom. Možda i zato jer nisam mogao zadržati suze i čvrsto je zagrlio, plakao dok sam osjećao njen miris. Nisam želio da ode. No znali smo oboje da mora.
Nismo ni slutili koliko će nam ova noć biti duga i lijepa iako moramo sada snositi posljedice.
Vlak je kasnio. Pisali smo koracima po snijegu, ljubili se i grlili. Volim vidjeti njeno anđeosko lice nasmijano. To lice mi je sve što imam u životu.
No tada smo se počeli brinuti jer je mutavi vlak kasnio preko 2 sata. A glupan na stanici nam je rekao krivu informaciju o vlaku na koji treba presjesti u koprivnici. Odlučili smo da ostane spavati kod mene.
Nisam je mogao smiriti odmah. Pokušao sam. No objasnio sam joj da što god bilo, sada dok možemo biti skupa moramo vrijeme iskoristiti. Prvo smo mislili da ide u 2 u noći s vlakom pa mi je spavala u krilu a ja sam bio za kompjutorom kako bi se održao budnim.
Onda kada sam razmislio, nisam htio da putuje tako kasno sama. I nisam htio da sama ide po ulici u 5 ujutro. Pa je ostala kod mene spavati i s vlakom u pola 8 ujutro je išla doma.
Bojali smo se posljedica kada se vrati u dom. Nismo znali kako će reagirati.
No eto, sad je kako je. Ne znam kada će opet doći kod mene, kada ću je vidjeti i kako ću je vidjeti.
Nemamo novaca ni za proklete bonove a dugova imam na sve strane. Jednostavno, teško je ovo .
Čujemo se jedino tako da ona posudi od nekog za poruke a ja iskoristim web sms kojih je 10... imamo 2 accaunta pa je kao 20 al obično ne stane sve u jednu poruku.
I što sada da radi, osjećam se usamljeno.
Čujem je tako malo, i želim je tako jako.
Nedostaje mi, ona mi je jebeno sve u ovom prokletom životu.
Kako da živim bez nje? Kako da se suzdržim od tuge i suza, od boli koja razara kada se sjetim da je ne mogu vidjeti.
Ne želim da zna koliko patim kada nismo skupa ali ne mogu ne reći joj to jer nadam se uvijek njenom tješenju jer ona je to oduvijek radila najbolje.
She's my savior.
I što da radim sada? Ne znam odgovor na ovo pitanje. Ne mogu doći do love da nam kupim bon. Da je čujem, barem njen glas. Kada ne mogu gledati u njezine divne oči. Kada ne mogu durati njenu meku koži, mirisati je. Blagi miris poput proljetnog jutra. Volim ga, nježno me mazi iznutra.
Zašto ljudi ne vide da ne možemo jedno bez drugoga?
Zar ne vide da nas samo uništavaju mi ne želimo jedno bez drugoga. Trebamo jedno drugo.
Ja nisam kao prije. Ne mogu biti sam svoj. Jer ja nisam svoj. Ja sam njen.
Ja nisam kao prije i ne mogu se boriti bez nje no mogu za nju. No uvijek trebam znati da se borim za nju.
Na mojim prsima tragovi njenih ugriza. Na leđima tragovi njenih noktiju. I sve me to iznova ubija, vrti u krug. Sjećanja...
Diram se po koži, želim da to ona radi. Kosa mi leprša po golim leđima i prsima, znam da bi je ona maknula. I širim ruke, ležim na krevetu i puštam suze neka teku.
Mislim si...
Misliš li i ti sada na mene? I slutiš li dok spavaš ljubavi da sam ja budan. Brinem se o tebi, za tebe. Tražim način da dođem do tebe. Da ne spavam i da pokušavam posuditi novac da te čujem, da pokušavam naći posao da budem blizu tebe. Shvaćaš li dušo? Ja ne mogu bez tebe biti.
Sve što ja radim je za nas i sve što ja želim je da nas dvoje zauvijek ostanemo par.
Reći ću ti nešto što možda nikada nisam.
Ponekad kada ti kažem da se ponašaš glupo zapravo želim da me razuvjeriš da si hladna i da mi daš što više emocija i pažnje.
Svaki puta kada si sretna i kada vidim poruku u kojoj se potrudiš opisati mi svoje emocije, jednostavno mi produžiš život. Jer se toliko nasmijem da me i bogovi vole gledati.
Često kada te ne čujem nit vidim poželim raditi sve kao i prije. Želim uzeti žilet i razrezati svaki dio tijela koji prije nisam, želim krvariti i plakati kao nekad. A nisam više tako mal i morao bih se nositi s svime što život nosi znam, znam...
Volio bih da znaš da nikada nisam prestao misliti na tebe i onda kada sam želio da misliš kako te ne volim volio sam te i onda kada sam doslovno umirao bilo mi je žao samo jedne stvari.
Bilo mi je žao jer ti nisi bila tamo da ti kažem da te volim, stvarno te volim.
I znam da ne voliš kada pričam da te gubim ali ja se tako prokleto bojim da te ne izgubim i znam da ne voliš kada pričam o smrti ali ja tako prokleto želim nestati s lica zemlje ako tebe izgubim.
Jutro nije jutro kada ne vidim divne riječi od tebe u poruci. Noć nije noć i ne mogu spavati sretan i opušten ako mi ti ne zaželiš laku noć
Do sada sam ti dao sve što sam moga i imao nemam više ništa. Sve imaš moje ljubavi.
Molim te, molim te shvati me. Ne mogu biti kao prije u tvojim očima očito no tu sam...
I ne mogu biti nasmijan ako mi ne pomogneš, ne mogu biti vedar i sretan ako mi ne pomogneš.
Shvaćaš? Ne mogu živjeti, ako mi ne pomogneš.
Možda je djetinjasto i možda mi ne doliči. Možda i nisam najbolji primjer kako se boriti za život a stalno o tome govorim ali to je samo zato jer mi ti nedostaješ. Moje su misli mračne, moje srce je tužno i moja duša vapi, oči plaču.
Ja ne mogu skriti suze, ja ne mogu skriti ožiljke i ne mogu skriti emocije.
Trebam te, volim te, želim te...
Budi uz mene zauvijek i ja ću biti uz tebe zauvijek.
I nikada neću dopustiti da te išta povrijedi i nikada ali NIKADA neću dopustiti da nas itko razdvoji.
Volim te, volim te....
Boli me srce... duša....
No volim te...
Obožavam te.....
Oduvijek.... sada...
I... zauvijek....
Samo tebe pratim
Anđeli, anđeli su je čuvali
U moje ruke, u moje muke je donijeli
Ona je bila lijek, ona je bila sve
Što život dao mi je
I ona je otišla, otišla je
Kao i sve prije nje sve
Zauvijek od mene.
Raspadalo se je tijelo što je ljubila
Raspuklo se srce koje je ubila
Bolio je miris što mirisao je na nju
Borio sam se s životom i u snu
Borio sam se, borio da vratim ju.
Nebesa sam naljutio
Svojoj upornosti se čudio
Svojoj ljubavi divio
Druge sam za sve krivio
I shvatio sam da je kraj, kraj svega
Ako nje ne bude da ću ostati ispod leda
U grobu od suza i tuge
Ako nastavim umjesto njenih usana ljubiti druge.
Molio sam boga da vrati je
Iako boga nikada volio nisam
Molio sam anđele da je vrate
Da život moje ne trate
I vrijeme koje možemo biti zagrljeni, ne razdvojeni
Molio sam život da potraje, da potraje
Da imam je, da imam je
Da nikada ne napusti me.
Molio sam je da mi šapće ime ljubavi
Molio sam je da mi šapće stihove najdraže
I mazi me, mazi me
Po licu, po kosi, po tijelu
Moje najdraže
Volio sam, volio sam je
Volim, volim je
Želim da zna koliko stalo mi je
I više nego pisati znam
I više nego crtati znaju slikari
Svaku pjesmu moje srce ti podari
Pa iako za njih gotovo nitko ne mari
Osjećam kako moje tijelo stari
Mlad sam ja, mlad sam ja
Izgubljen u svijetu bez kompasa
I samo tebe pratim, samo tebe pratim
Izgubljen bez tebe samo se klatim
Zauvijek zato, zauvijek, samo tebe pratim.
Mrzim prolaziti sve ovo iznova i mrzim ne imati te a imati.
Teže je podnijeti kada nešto imaš a ne možeš do toga nego kada nemaš pa želiš to.
Ali opet lakše je ovako, barem nešto grije moje srce. Kada znam da si ipak moja.
Da sam vjernik molio bih se... da barem imam kome...
Postoji li netko tko mi želi, može pomoći?
Gubim sve ljude koje volim volio bih da barem ti ostaneš zauvijek.
Znaš kako volim onaj stih... i wont stay forever just till the end of time...
Da to... i pisao bi ti poruku od kada si mi rekla da se čujemo u ponoć ja ti želim pisati poruku.
Želim ti reći da tvoj debelji medo stalno misli na tebe i tako te prokleto želim stisnuti uz sebe.
Možda neki ne mogu shvatiti zašto sam ovakav i rekli su mi neki da, da se ponašam djetinjasto i da mi ne doliči kako se ponašam. Ali jebote, kao da mi je stalo.
Volim te, želim te, želim te ljubiti, grliti, maziti. Trebam te!!!
Nemoj se ljutiti na mene nikada molim te. I nemoj se derati nikada molim te. Samo reci što želiš i uvijek ću rado napraviti nešto što želiš da napravim.
Nemoj molim te, molim te nikada me ostaviti...
Jer umro bi da moram živjeti bez tebe...
I zauvijek me voli kao i ja tebe...
I zauvijek ćemo ostati. Zauvijek. Smrt nas ne može rastaviti.
I kada vrijeme raskoli naše putove nećemo dopustiti da bol raskoli naše srce. i kada se rastajemo prijatelji neću vam reci zbogom, jednom opet za stara vremena dignuti ćemo nove čaše.
Iako je u planu bilo da postam post ''black winter day'' koji sam napisao davno budem ga kao arhivu postao a sada ću napisati jedan post za sve one ljude koje i dalje mogu nazvati svojim prijateljima.
Ako ste jedni od onih koje i dalje mogu zvati prijateljima, hvala vam. Ako ste jedni od onih koji su me zaboravili i povremeno pomisle na mene, u redu je. Ako ikada poželite stati pred moje oči i reći mi da vam je žao, nemojte. Oprošteno je.
Kako svi znate govorio sam još ljetos o tome kako planiram otići živjeti u Zagreb svoj hoti.
Prvo sam bio skeptičan i sam kao i mnogi mislio sam da veza neće biti ovakva u biti ni blizu ovome što je postala i nisam mislio da će sve ovo biti ovako lijepo kako je. Drago mi je da na kraju ipak je.
No znate da sam time odlučio promijeniti mnogo toga u životu. Sve ono što je bilo ljetos bilo je kao ispucavanje sebe do kraja. Napraviti sve što sam htio i pripremio sam se za to da kažem stop mojem jadnom načinu života. Spreman da se borim za nju, za nas.
I odlazim. Nakon toliko godina druženja s vama, s nekima više s nekima manje. Nije mi baš lako ostaviti sve iza sebe no i sami znamo, budućnosti mi u ovome gradu nema. Jer što sam ja u njemu?
Propalica, alkoholičar, neprijatelj samome sebi.
Bilo je tu svega u našim odnosima zar ne. Neki su otišli neki su došli. Bilo je suza, bilo je i krvi nažalost bilo je sreće i tuge no znajte da svaki vaš prijateljski dodir, zagrljaj ili poljubac značili su više od gotovo svega na svijetu. Hvala prijateljima i prijateljicama, hvala vam.
Danas sam vidio kako se ljudi ipak i dalje vežu za mene, vidio sam da i neki stari prijatelji i dalje osjećaju nešto prema meni. Drago mi je, bilo mi je lijepo vidjeti vas opet nekako skupa. Bilo mi je drago vidjeti vas, sjetiti se što smo prošli i kako je divno bilo nekada.
Tužna lica ne želim gledati jer nemate razloga biti tužni, nemojte se nikada bojati vaš blacken the angel vas nikada neće zaboraviti.
Onoliko koliko mnogi ne volimo ovaj grad mislim da ga s jedne strane ipak i volimo baš zato jer se svi poznajemo. I da vas nije bilo ja se nikada ne bih osjećao onako visoko kako sam se nekada osjećao.
I dalje mi je žao jer ću otići bez da se s nekim ljudima pozdravim, s nekima koje volim i do kojih mi je stalo iako nas je vrijeme ili nešto drugo razdvojilo.
Žao mi je, doista je. Ako sam ikako povrijedio ikoga od vas stvarno mi je žao. I oprostite.
Žao mi je jer vjerojatno ću opet ja biti taj koji neće nikoga zaboraviti a biti onaj kojeg će mnogi zaboraviti. Ali ionako prijatelji smo, nismo tu da živimo doslovno jedni za druge zato stvaramo obitelji i udaljujemo se. Neki prije neki kasnije. S vremenom svede se na isto.
No znate dragi moji, nikada nisam rekao računajte na mene i okrenuo vam leđa. I nikada neću.
Hvala ti seko Nina tvoje riječi i zagrljaj puno mi znače. Ti mi stvarno puno značiš i nikada me nećeš zaboraviti kao ni ja tebe to znam. Tvoje oči ne smiju biti tužne a ja ću za tebe uvijek biti tu kada zatrebaš nekoga da ti vrati osmijeh na lice makar svojim gluparijama. Hvala i tebi seko Beta =)
Lijepo je imati te za prijateljicu i stvarno sam stekao osjećaj da si mi seka, znaš da bi se uvijek brinuo za tebe i tako će ostati. Koliko god daleko od tebe bio.
Prijatelji, vaša imena ne moram isticati i sami znate koji ste. Znate što je najvažnije?
Ostati muško, da. No uz to i ostati prijatelj do kraja. I dokažimo si da to možemo. Uvijek sam bio spreman stisnuti šake za vas, zagrliti vas ili se jednostavno napiti za vas. Uvijek sam nas mogao skupiti na hrpu. Očuvajte prijateljstva =)
Prijateljice… vas sam najviše izgubio. I bilo je divno danas kada si sjela pokraj mene Petra znaš da mi je jako drago bilo i bilo mi je vrlo lijepo i zbog Sofi i tako dalje. Vrlo lijepo je vidjeti vas cure i dalje zajedno nakon što se ekipa koja nas je držala sve skupa raspala.
Dea, također. Uvijek smo mogli satima pričati i uvijek smo se mogli pronaći. Shvaćao sam te uvijek znaš to, znamo se. Drago mi je da postoje ljudi kao ti, onda vjerujem da u svijetu i dalje postoje ljudi s dobrim srcem. I što god drugi meni rekli za tebe i što god pokušali da ukaljaju tvoje ime u mojim očima. Nit shvaćam zašto to rade nit me je briga. Ja znam tko si, što si i vjeruj mi. Uvijek si bila ista za mene.
Sve je ovo zapravo smiješno. Ljudi se ponašaju kao da umirem a ne da se selim svega 152 km od doma. Uvijek će te moći posjetiti svojeg prijatelja i uvijek će te moći nazvati ga. Alkohol, droga i slična sranja. Recimo svi tome zbogom jednom zauvijek i recimo novome životu da je dobrodošao.
Prestanimo se uništavati i ostavio to za one koji se žele uništavati. Shvaćate? Dosta bi bilo toga.
Ako ja mogu stati, možete i vi. I želim da stanemo svi s time, volio bih.
Ovo je ono što sam morao napisati kako bih vam objasnio koliko mi je doista stalo do vas.
I da shvatite koliko mi je doista teško. Nije lako vjerujte započeti novi život u drugom gradu bez ikoga osim svoje cure no nitko tko ti može pomoći da ne ostaneš gladan i slično.
Na meni je veliki pritisak i nije baš lako nositi se s ovim no ja to mogu i želim =)
Nikada nisam bio optimističan i nikada nisam vjerovao u sebe znate to. I eto na kraju, kažem vam ovaj put ću uspjeti i vjerujem u sebe, u nju i našu vezu. Vjerujem u vas i vjerujem da možete isto kao i ja, možda i bolje učiniti od svojeg života.
Martina, za kraj. Nikad se ni jedna prijateljica prema meni nije ponašala kao ti i iako te puno zajebavam znaš da je sve to samo zato jer si mi draga. Rijetko tko bi uopće za bilo kog napravio to što si ti za mene danas. Drago mi je da sam te upoznao. I drago mi je da te nisam nikada izgubio.
Svi su moji prijatelji divni no ti si doista posebna. Eto toliko od mene. Ti znaš da kada god poželiš, prijatelja imaš.
Dragi blogeri ovo je kratak pozdrav i vama jer ne znam koliko će mi trebati da si sredim net i to.
Pa tako da znate, blacken će vam se već javiti kada stigne neki net od nekud a nadam se što prije jer ja živim na netu.
Pozdrav svima, sve najbolje u novoj godini.
Pozdrav svima.
Ustanite kao i ja za dobra stara vremena
Dakle to, to je kraj
Ono što je nekada bio naš mali raj
Ona bol koju smo dijelili mi
Ulicama bauljali pijani
Rame uz rame, kao braća
Ljubav ne uništena ni od jednog trača
Da je bol barem bila kraća
Možda bi nas bilo više
Smijeha više no nažalost sve je tiše.
Volio bih, volio bih da ste sada svi
Kao što smo nekada bili
Rukama se čvrsto primiti
Na istim mjestima gdje smo bili nekada
Da smo i sada
Da kažem vam još jednom za kraj
Napuštam ovaj pakao, naš nekadašnji raj.
Voljeli smo kasne noćne sate
Pa i policajce da nas u korak prate
I voljeli smo prkositi svima
Uvijek smo se ponosili time koliko nas ima
No iz dana u dan, iz dana u dan
Svemu je došao kraj
I ona šačica ljudi koja je ostala od nas
U otrovu što svijet daje našla je spas.
Nekada je boca bila slađa
Nekada je bol bila lakša
I sve ono što nam život da
Bilo je nekada bolje
Iako nije bilo velike volje
Živjeti, nasmijati se
Bili smo prijatelji
Bili smo obitelj i imali smo sve
Imali jedni druge
No zaboravili smo
Zaboravili da ništa rastaviti ne smije nas
I sada odlazim i ja, prijateljstvu ne postoji spas.
Stari prijatelji što su u zaborav pali
I oni koji su još rame uz rame ostali
Svi su isti, svi su dio srca
Koje u mojim grudima kuca
Svaki puta kada sam digao ruke za vas
Stisnuo šake da obranim nas
Svaki puta kada sam udarao znao sam da bol će proći
No prijateljstvo sam smatrao vječnim te noći.
Odlazim, odlazim i ostavljam vas
Ne same, ne nikada
No odlazim, i više tijelom nisam tu
Oprosti mi prijatelju
Sada više nisam tu
I zato digni se, probaj svoje oči otvoriti i bori se
Nekada smo ulicama padali skupa
Sada ti je pružena od mojeg srca ruka
Ustani, ustani kao i ja
Ovaj život je borba
A mi vječno gubili smo je
Ispijali boce, pušili i smijali se
Smatrali smo da tako je najbolje
Dok nismo pali nisko, nisko dolje
Ostali beživotni, slabi i bez volje.
Neki više nisu tu
Neki su u vječnome snu
Neki više nisu tu
Oni su u zaboravu
No za sve koji su tu
Koji dišu i ne bore se
Moje srce i duša moja
Imate je, znate da volim vas sve
I koliko god daleko od doma svog
Neću nikada zaboraviti prijatelja, prijatelja svog.
Hvala vam prijatelji, hvala svima koji su ikada bili uz mene. I doista,koliko god daleko da odem, sada je to Zagreb vjerojatno budem odlazio i dalje, znajte svijet je isti na istom smo planetu. Tako da, javite mi, javite kada me trebate i tu sam. Nisam anđeo, nisam bog no volim vas.
