this is my reason....
imam jedno pitanje za vas, jeste li ikad izgubili nekoga tko je jedini uvijek bio uz vas...jedinu osobu koja vam je značila više od života...više od svega što može postojati....nekoga koga ste voljeli cijeli svoj život....
shvaćate li sada zašto sam ovakva....
uvijek sam bila ona osoba koju je trebalo štititi...a sad toga štitnika više nema....
u meni je takva praznina koju ništa ne uspjeva popuniti....nisam ništa osjetila od tog trenutka....ostala sam zarobljena na onoj istoj razini i nisam se pomakla ni centimetar naprijed...jednostavno ne mogu...i ne vidim razloga....sve je tako bezlično ....
jedan dio mene je mrtav, a bez tog dijela drugi dio nije sposoban normalno živjeti....
jedina stvar, ona nemoguća, koju želim je da se vrijeme vrati i da sve opet bude kao prije...prihvatilla bih ponovnu prošlost, sa svim njenim manama da barem na trenutak osjetim....
jedno vrijeme sam bila uvjerena da je sve samo san....ležala bih u krevetu i čekala trenutak da se otvore vrata, da nešto kaže....ali taj trenutak nije dolazio....ja sam svakog jutra ostajala sama...i vrijeme je prolazilo...nekako sam uspjela shvatiti da ne sanjam...danas sam tu, sama, i jedino čega se doista bojim je zaborav...da će nestati iz sjećanja....
to je jedino što imam....
