hej...
novi pokušaj... evo, dan za danom pokušavam popraviti ono što je otišlo k vragu, znam da ne mojom krivnjom, ali ne mogu si pomoći da u žaru svojih depresivnih stanja ne okrivljujem samo sebe...
Sada sjedim ovdje i razmišljam o svemu što se dogodilo... i o tome kako sam se naglo preobrazila i postala ovo...opet istićem da mi to nije bila namjera, nikada...
prije tjedan dana sam raspravljala sa frendama da li se ljudi mjenjaju. moja je bila tvrdnja da se ljudi ne mjenjaju, ali mogu se na kratak period pomaknuti za par stupnjeva od svoje stvarne prirode, ali sve se na kraju svodi na to da će se nakon tog kratkog vremena opet pretvoriti u ono što su bili... iskreno nadam se da sam u pravu, jer stvarno ne želim biti više ovakva... prije sam bila bolja, optimističnija...i podnosila sam različita maltretiranja, ali nakon TOGA sve se promjenilo... bojim se da se ne mogu vratiti na staro koliko god da pokušavam ,jer koliko god se ja trudila da budem nasmijana i vesela pred drugima, kad dođem među svoja 4 zida ta se fasada ruši ,a meni ostaje opet ona ista praznina.
I iz toga mogu izvuči samo jedan zaključak, a taj je vjerujte mi, jako bedast.Znaći da se nikad više ne smijem dovesti u situaciju da sam sama i da sam sposobna razmišljati, jer onda se sve to vraća...
sve je to jedna velika glupost, pomoglo bi mi pranje mozga, da mi se operu sva sjećanja, uspomene, sve što može podsjećati...
rekla mi je jedna draga osoba da se brine za mene, što ču napraviti sa sobom kada se ...udaljimo... nisam ništa odgovorila, jer nisam znala ni sama što ....
Cijeli život potraćen na traganje za izgubljenim životom… jučer kao da nije ni postojalo, a danas je već prošlost, to shvaćam dok bježim od sutra.
Znate da se pokušavam promijeniti, smijem se , tokom dana zauzimam veselu pozu, i držim je…i nikom ne pričam o onome što se događa sa mnom… nije da nemam povjerenja… zapravo ,ne znam možda je to, ali mrzim da me ljudi žale…
što se to događa sa mnom...
neke stvari se nikad ne mijenjaju, boli me što moram sama sebi priznati da sam ta stvar ja...
u mojoj glavi postoji jedan odvojeni svijet. prije sam ga koristila za bijeg od stvarnosti, ali mislim da sad moram pobjeći od njega....postala sam nesposobna za realnost, za normalan život...
nakon dugog vremena upornog bježanja, sada je već postao moja jedina stvarnost...taj moj svijet.
želim otići odavde, živim za taj dan, dišem za taj dan kada ću se maknuti s ovog mjesta...
gađenje...jeza...odvratnost...
prisutni u svakoj misli, riječi, dijelu, osjećaju...
odbojnost prema prisutnim,
a strast prema iluzijama
pa zatim sve to prožvakano sa novom dozom odvratnosti i gađenja
potreba za samoćom ,
za samostalnosti s jedne,
a dječja uplašenost i priželjkivanje potpore i zaštićenosti s druge strane...
sputanost slobode, vezanost za tlo,
borba sa samom svrhom u borbi..
negdje, u meni ...
samo mali dio te slagalice izgubljene unutar ovog labirinta…
akademija....
<font size=3>imate li kakvog pojma što je potrebno za upis na akademiju primjenjenih umjetnosti, što je potrebno za upad i sl... javite mi... hitno!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Šta radim?
Rolete su zatvorene, kao i obično. Ovako mi se više sviđa. Zaklanja mi tama pogled u ogledalo kad prolazim pored njega.
Čega se ljudi boje? Čega se ja zapravo bojim?
Mogla bih reći da se bojim pauka ili nekih buba, ali mislim da to nije ni približno ono čega se stvarno bojim.
Bojim se samoće, a istovremeno pokušavam svakog trena bježati , biti sama sa sobom. Puna sam kontradiktornosti.
Bojim se neuspjeha, to bi značilo da su svi bili u pravu, a da sam ja još jednom popušila.
Bojim se da ču biti poput njih, da ču postati netko koga mrzim, netko protiv koga se borim već 18 godina.
Bojim se da ću otići, ali da neću stići na ono mjesto o kojem sanjam već dugo, nego da ću stići na još jedno ovakvo mjesto. Još jedno isto, ovakvo mjesto.
Bojim se da nikad neću imati pravog prijatelja…
Bojim se da nisam sposobna ,da se borim…
Bojim se da postajem sve hladnija, tuplja…
Bojim se ljudi, osjećaja…bojim se da će me ljudi mrziti kad me stvarno upoznaju…
Bojim se sebe, toga da sam u pravu kada mislim da sam promašaj.
Pokušavala sam sebe zamisliti za nekih desetak godina…jedina slika koja mi je došla pred oči nije bila baš primamljiva… vidim se kako sjedim na tepihu , u nekoj skučenoj prostorijici na nekom starom tavanu, ili pak vlažnom, smrdljivom podrumu, gledam pred sebe, onako naborana , nepočešljana i natežem alkohol iz boce zamotane u izgužvani škartoc…naravno, oko mene nema nikoga, ni obitelji ni prijatelja, samo ja totalno otupjela, prepuštam se djelovanju opiuma i iščekujem ono neizbježno…
Kažu da cilj života nije ništa drugo ,nego putovanje… ponekad se pitam koliko je još potrebno da dođem do te zadnje stanice…
Kako je tužno kad te ljudi uvjeravaju da te poznaju, a zapravo ti znaš da je ta slika koju oni imaju o tebi samo fantazija… možda je tako ispalo mojom krivnjom… jest, sigurno je tako… ali opet opravdavam sebe i uvjeravam se da su drugi krivi što im nisam dozvolila da mi se približe…ali u malom, razumnom kutku ja znam, da sam najveći krivac za sve samo i jedino ja…
Ovo sam sinoć zapisala na papir prije nego sam zaspala:
Problem je u meni, uvijek je bio i uvijek će biti…ja sam problem, izvor svega negativnog…ja sam sam svoj parazit.
preuzimam ...
da vam se pohvalim,našla me štafeta...(thanks dream maker:).
pa, krenimo...ovo je pet stvari o meni koje niste znali, do sada...
1. previše vremena provodim u mašti i snovima
2. obožavam Griote
3.još i danas spavam s medom
4.ovisna o simpsonima
5. tattoo
bilo bi mi drago kad bi ovu štafetu preuzele sljedeće osobe...
ZBUNJENO DIJETE
UPS,AJ DIDIT AGEJN
JUDITH
ARTES
NECEBITIBOLJE
kako je?? zbunjeno...
još malo...pa ću 19...jako ljepo...
samo problem je taj što stojim na jednom mjestu već predugo...zakopavam se u živi pjesak...
"Alone I Break"
Pick me up
been bleeding too long
Right here, right now
I'll stop it some how
I will make it go away
can't be here no more
Seems this is the only way
I will soon be gone
these feelings will be gone
these feelings will be gone
Now I see the times they change
leaving doesn't seems so strange
I am hoping I can find
where to leave my hurt behind
All this shit I seem to take
all alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?
Shut me off
I am ready,
Heart stops
I stand alone
Can't be on my own
I will make it go away
can't be here no more
Seems this is the only way
I will soon be gone
these feelings will be gone
these feelings will be gone
Now I see the times they change
leaving doesn't seems so strange
I am hoping I can find
where to leave my hurt behind
All this shit I seem to take
all alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?
Am I going to leave this place?
What is it I'm running from?
is there nothing more to come? (am I Gunna leave this place?)
Is it always black in space?
Am I going to take it's place?
Am I going to leave this race? (Am I going to leave this race?)
I guess god's up in this place?
what is it that I've become?
is there something more to come? (more to come)
Now I see the times they change
leaving doesn't seems so strange
I am hoping I can find
where to leave my hurt behind
All this shit I seem to take
all alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?
Ovo više nisam ja, to je netko razbijeno staklo, ne mogu ga više nikad zacijeliti,
Mogu pokušati sa ljepilom, ali nikad više neće biti cijelo…
Pokušavam se vratiti na staro, ali ne mogu, ovo je put bez povratka…bez cilja…
Više ne osjećam ono što je nekad bilo…
Nisam pesimistična…ne želim to biti, ali nemam snage da glumim, da se pretvaram da sam ono što nisam… da se pravim da osjećam ono čega nema… što je to sreća…ili ljubav… to je nešto nepojmljivo , nezamislivo iz moje perspektive…
Osjećam da gubim ljude oko sebe…sebe sam već izgubila…
Treba mi prijatelj… koliko god mi trebaju, toliko osjećam da se udaljavamo… ne želim to…ostati sama…ali mislim da drugačije ne može biti…
Ne mogu se otvarati ljudima…jednostavno ne mogu…ne mogu biti bliska s nikim…ne mogu se natjerati na to….
Svi odu….otišli su… imam osjećaj da bi i ovi oko mene otišli da im se približim…ne svojom voljom…ali kao da je to suđeno…da ljudi nestanu kad ti najviše trebaju…
Razmišljala sam o onome da ti život da onoliko koliko možeš podnijeti… očito sam jako izdržljiva…jer podnijela sam više nego što sam mislila da bi ikad mogla…ali ono što od mene ostaje nakon svega toga nije vrijedno ničega….
Želim otići negdje daleko, biti sama… da ne progovorim više ni riječ s nikim…da ne moram više gledati ovaj svijet…da ne mogu više nikome činiti zlo… da ne moram biti sama među hrpom ljudi…manje je bolno kad si stvarno sam…
Voljela bih da sam nevidljiva, da sjedim na oblaku i da promatram ljude ispod… da me ne vide i ne znaju da sam ondje…da im mogu pomagati…potajno…
S jedne strane čini se bolno biti sam, ali zapravo to i nije tako strašno… tako se zapravo štitiš od onoga što dolazi… od boli koja ostaje kada ljudi odu…kada umru….
bolje je cijeli ivot biti sam, nego podnositi onu prazninu koja ti ostaje nakon smrti...smiješno je kako ljude uzimamo zdravo za gotovo, ne znamo što smo imali dok ih ne izgubimo...
Mrzim sve ovo…ne ljude, nego sebe i ovo u što se pretvaram…mrzim to što znam da sam propalica…sada i zauvijek…
Ne mogu ništa promijeniti… da se mogu roditi ponovo kao netko…početi iznova…
Ovo je najviše što sam o sebi ikad izbacila na papir… ne znam hoću li to na kraju obrisati ili ne…
...nestajem,
puzeći mračnim hodnicima svoje duše...
progonjen nepoznatim osječajima...
rađam se kao čovjek ,a umirem napušten kao životinja...
