hej...
novi pokušaj... evo, dan za danom pokušavam popraviti ono što je otišlo k vragu, znam da ne mojom krivnjom, ali ne mogu si pomoći da u žaru svojih depresivnih stanja ne okrivljujem samo sebe...
Sada sjedim ovdje i razmišljam o svemu što se dogodilo... i o tome kako sam se naglo preobrazila i postala ovo...opet istićem da mi to nije bila namjera, nikada...
prije tjedan dana sam raspravljala sa frendama da li se ljudi mjenjaju. moja je bila tvrdnja da se ljudi ne mjenjaju, ali mogu se na kratak period pomaknuti za par stupnjeva od svoje stvarne prirode, ali sve se na kraju svodi na to da će se nakon tog kratkog vremena opet pretvoriti u ono što su bili... iskreno nadam se da sam u pravu, jer stvarno ne želim biti više ovakva... prije sam bila bolja, optimističnija...i podnosila sam različita maltretiranja, ali nakon TOGA sve se promjenilo... bojim se da se ne mogu vratiti na staro koliko god da pokušavam ,jer koliko god se ja trudila da budem nasmijana i vesela pred drugima, kad dođem među svoja 4 zida ta se fasada ruši ,a meni ostaje opet ona ista praznina.
I iz toga mogu izvuči samo jedan zaključak, a taj je vjerujte mi, jako bedast.Znaći da se nikad više ne smijem dovesti u situaciju da sam sama i da sam sposobna razmišljati, jer onda se sve to vraća...
sve je to jedna velika glupost, pomoglo bi mi pranje mozga, da mi se operu sva sjećanja, uspomene, sve što može podsjećati...
rekla mi je jedna draga osoba da se brine za mene, što ču napraviti sa sobom kada se ...udaljimo... nisam ništa odgovorila, jer nisam znala ni sama što ....
