sretan vam svima....
neću pisati kako je prošao današnji dan, nije vrijedno toga... samo se ne želim nikad više tako osjećati....
evo , znam da sam zakasnila... djedica je već podjelio sve darove, a osim toga sumnjam da je moje ime uopće na njegovom popisu...ali evo... dajem mu ovo, moj popis, moje želje, dajem mu jedan dio onoga što držim u sebi, da popravi, barem taj dio, ako mu je stalo... my ˝inner child˝još uvijek je živo, bez obzira na sve, na aparatima čeka još tu posljednju priliku da zaživi ili zauvjek utihne....
želim da se prestanem osjećati ovako jadno, ovako prazno, bezvrijedno, ...želim da nestane sve ...da se mogu vratiti u vrijeme dok sam bila nesvjesna svega oko sebe...i da mogu ponovno odrastati ,ali ovaj put normalno...ne mogu više pisati...
evo što stvarno želim, želim da se ujutro probudim i da se više ne nalazim u svom krevetu, u svojoj sobi, u svom tijelu...želim da se probudim kao netko drugi.,netko sretniji, netko normalniji... netko tko nema razloga u tami sjediti sklupčan i jecati....tko se ne boji... tko ima vjere u sebe i u druge... netko voljen...tko se ne osjeća kao da je otpadak ovog svijeta, ovako bezvrijedno....
samo želim biti sretna....mogu li to dobiti, ili pak tražim previše?
jedan dio ničega...
Ja sam podvojena ličnost…ima me više nego što je vidljivo na površini….ima previše različitih likova, lica, osjećaja…često se izgubim među njima…svakog trenutka na površinu mene izbija neko drugo ja… ne biram ih sama…oni se izmjenjuju nesvjesno…nesvjesno za mene… kao da su se sva ta lica urotila protiv mene sa odlučnom namjerom da me unište… svaki trenutak sam obuzeta sa nekim novim licem koje za sobom vuče neke nove osječaje…totalna suprotnost onima koji su vladali trnutak prije…te su promjene česte i sežu iz krajnosti u krajnost… i svaki put kada se sukobe, kada jedno lice pobjedi ,a drugo nestane onako iznenada kako se i pojavilo, na meni ostaju rezovi…ožiljci…svaka borba me ostavlja još praznijom…dok potpuno ne otupim i izgubim svaki smisao za stvarnost….
Jesu li uspomene kazna ili nešto na čemu trebam biti zahvalna…
Zašto tako bole…bili vrijedilo da zaboravim sve što je postojalo prije… sve ono dobro što me činilo sretnijom… u zamjenu da nestane ono što stvara toliku bol i samoću…
danas jednostavno nije moj dan, valjda zato pišem takve gluposti...glava me prekida i uopče mi više nije do ničega... i have my own reasons...
imam neodoljivu potrebu da nekoga sastavim u glavu ...idem tuči jastuke...
This live will soon slipp away…
Kako vrime brzo prolazi… ozbiljno, a zapravo se ništa pametno ni značajno ne događa…
Obično se kaže da vrime proleti kad se zabavljaš… a ja se čak ni ne zabavljam, dobro ajde, ponekad se zalomi, al' kako bi tek vrime letilo da se stvarno zabavljam…
Jeste kad razmišljali o tome kako smo mi kratkotrajni i prolazni? Pogledajte koliko je vremena, godina, stoljeća, tisućljeća…prošlo, i to od kada se broje, a koliko od tog vremena pripada nama… tako malo…sitnica pripada nama…mi smo samo male mrvice… pojavimo se u vremenu i za sekundu nas više nema… mislim da čovjek stvarno umire onog trenutka kad nestane i posljednja osoba koja ga se sjećala… al' teorija mi malo šteka kad bolje promislim, jer onda bi neki ljudi, oni poznatiji- sveprisutni, hitler, merilyn monroe, chaplin, 2pac, kurt,… onda bi to značilo da su oni vječni, jer ne vjerujem da će ih se ljudi prestati sjećati, osim ako nas /ih sve ne proguta lava, ili nešto slično…kad se svi umovi ovog svijeta pretvore u jednu bezličnu masu… tek onda bi i oni nestali… tako da moram još dosta razraditi tu teoriju… a dok ne otkrijem taj ključ, nastavit ču se zamarati svojom prolaznošću…
Jedna stvar me oduvijek mučila, a to je ta stvar zbog koje sam uvijek odustajala od svoje namjere da učinim ono što bi poštedilo mene, a mislim i moju okolinu… ne mogu otići dok ne napravim nešto vrijedno, nešto korisno…nešto po čemu bi me pamtili … valjda je to nesvjestan pokušaj da me ljudi napokon prihvate, barem i nakon smrti… znam da mi onda to više ne bi bilo bitno, jer ne bi znala za to, ali ne znam… jednostavno je tako… da imam neku ulogu u mijenjanju svijeta… i baš je i to jedan od razloga zašto mi nikad nisu bili jasni ljudi kojima je jedini cilj u životu da se bogato i dobro udaju i onda budu domaćice( čitaj sluškinje) mužu i drugima. Kako mogu svoj život potratiti na to.,a ona opet, oni sigurno misle kako ja mogu svoj potratiti samo na razmišljanje o nečemu što nikad neću ostvariti…
Jedna od boljih osoba koje znam, jedna moja frendica, kaže da jedva čeka kad će imati dijete, i muža,… i njoj nije jasno kako ja mogu imati takve stavove, o nečemu tako važnom…to je valjda rezultat svega što vidjeh tokom odrastanja…
I sada, na meni je ta odluka , želim li se pomiriti sa činjenicom da je nemoguće da itko promjeni svijet ,a pogotovo ja, i prepustiti se životu u kojem ću se zasigurno gušiti, jer nisam stvorena za njega, ili trebam prihvatiti drugu opciju i nastaviti i dalje pokušavati, pa makar to bilo nemoguće…
nema glupog naslova!!!!
Ovo je već treći pokušaj da napišem ovaj post…svaki put ga obrišem jer ne mogu nikako izbaciti svoje osjećaje…a koji su to?! Nema ih više….sve je prazno…
Ja sam bijedna ,isfrustrirana budala… već 45 minuta sjedim ovdje na stolici i pokušavam naći pravu riječ da izrazim ovu gadost u meni, koju osjećam. Ili ne osjećam…. Nema je.. ne mogu više podnijeti da sjedim ili stojim ovdje, da dišem ovaj zrak, da gledam., da mislim o svemu ovome… u meni je jedno veliko ništa. Kao da sam popila bocu domestosa, i u meni onda nije ostalo više ništa, samo ljuska izvana…
Ne osjećam više ni mržnju, ni strah, ni ljubav…sve što sam osjećala se nakupilo, izmiješalo, i valjda međusobno poništilo, pretvorilo u jednu veliku masu ničega….kao da sam mrtva…
Ne mogu više to podnijeti, tu…ne znam ni sama kako da ju nazovem…tu otupjelost…
Ništa više nema svoju svrhu, smisao… sve što radim cijeli dan radim automatski, kao na traci, bez ikakvih doživljaja, razloga, osjećaja…sve je tako besmisleno…svakim danom se osjećam sve gluplje i gluplje…mislim da polako puca i onih par veza što su držale na okupu ovu bezvrijednu masu u mojoj glavi…nema budućnosti…ona ne postoji u mom svijetu…
What the fuck is in my head?!!!
Obične gluposti neobičnog uma
Hello…jeste možda svjesni kako neke osobe ,za koje ste mislili da ih volite, nakon nekog vremena prestanu biti važne… a s druge strane oni za koje ste mislili da vam ne znače baš previše postanu vam nekako dragi…i iako niste baš bliski imate osjećaj da će vam baš ti pojedinci faliti…(ne bojte se, nikud ne idem ,na žalost…)
Bliže se blagdani…tj. Božić … ne volim blagdane…zato jer sam uvijek sisala iz američkih filmova i serija one njihove običaje…znate ono, cijela obitelj ispred kamina sjedi u crvenim poluverićima, pijuckaju nešto toplo i slatko, svi su veseli, vole se…pa onda ogromni borić sa hrpom velikih darova….i onda sam uvijek bila u defektu kad bi kužila da kod mene nikad nije ništa bilo takvo…jedina sličnost je bila ta da smo imali borić, ali ne onaj sjajni od poda do plafona, nego neki socijalni visine od stola i onda da mu treba još pol metra da bude i blizu lustera…a o darovima neću ni govoriti. Ali zapravo darovi nisu nikad ni bili bitni, više mi je bilo stalo do one bliskosti, kad znaš da imaš obitelj , cijelu, kojoj je stalo…al' toga nije bilo…
Danas je još gore, više nema ni borića
…tako da bojkotiram blagdane…
Za blagdane ustvari postaneš svjestan čega nemaš…
Ali pošto sam se prije par godina definitivno oprostila od crkve i kršćanstva( po mome to zapravo i nema baš previše veze s borićem…) sad imam izliku da ne slavim…
A sad jedno debilno pitanje tj. dva :
1.jel ima šanse da netko tj. ja, u ovoj staračkoj dobi nauči svirati neki instrument(npr. Gitaru), al' mislim stvarno nauči svirati?
2. Šta planirate za Novu?
Znate šta upravo slušam- What A Wonderful World rock version), baš mi je super…. Uljeva mi bolje raspoloženje…
….and I said to myself what a wonderful World ….
Tražim cimera koji će sa mom živit ubrzo kad se maknem iz ove rupe…po mogućnosti da je sličan meni( jadan on), da ga zanimaju slične stvari….pa da zajedno putujemo sa svežnjem na štapu kad god nam puhne, i još hrpu stvari…. I da ga ne zanima ni ljubav, ni veze ni niša' slično…da se ponašamo koda smo braća ili dva frenda….jel ima takvih?
ustvari tražim nekog tko doslovno izgleda koda je iz cirkusa….s tim imam najviše sličnosti….
Znate da se debil poput mene rađa svakih 100 godina!!!! (valjda da se ne poremeti nekakva ravnoteža on earth…) tako da je jako mala vjerojatnost da ću naći frenda kakvog tražim- po mojim proračunima je onda već prešao stotu…al to mi ne smeta…ionako ja imam dušu i organe(jetru) neke stare babe, tako da bi se nas dvoje savršeno slagali- ko yin i yang, hi hi…
Samo da napomenem –sad je THOUGHTLESS –korn, mora mu se sviđat ova stvar
wrajttamo si, bye ljudi
