This live will soon slipp away…
Kako vrime brzo prolazi… ozbiljno, a zapravo se ništa pametno ni značajno ne događa…
Obično se kaže da vrime proleti kad se zabavljaš… a ja se čak ni ne zabavljam, dobro ajde, ponekad se zalomi, al' kako bi tek vrime letilo da se stvarno zabavljam…
Jeste kad razmišljali o tome kako smo mi kratkotrajni i prolazni? Pogledajte koliko je vremena, godina, stoljeća, tisućljeća…prošlo, i to od kada se broje, a koliko od tog vremena pripada nama… tako malo…sitnica pripada nama…mi smo samo male mrvice… pojavimo se u vremenu i za sekundu nas više nema… mislim da čovjek stvarno umire onog trenutka kad nestane i posljednja osoba koja ga se sjećala… al' teorija mi malo šteka kad bolje promislim, jer onda bi neki ljudi, oni poznatiji- sveprisutni, hitler, merilyn monroe, chaplin, 2pac, kurt,… onda bi to značilo da su oni vječni, jer ne vjerujem da će ih se ljudi prestati sjećati, osim ako nas /ih sve ne proguta lava, ili nešto slično…kad se svi umovi ovog svijeta pretvore u jednu bezličnu masu… tek onda bi i oni nestali… tako da moram još dosta razraditi tu teoriju… a dok ne otkrijem taj ključ, nastavit ču se zamarati svojom prolaznošću…
Jedna stvar me oduvijek mučila, a to je ta stvar zbog koje sam uvijek odustajala od svoje namjere da učinim ono što bi poštedilo mene, a mislim i moju okolinu… ne mogu otići dok ne napravim nešto vrijedno, nešto korisno…nešto po čemu bi me pamtili … valjda je to nesvjestan pokušaj da me ljudi napokon prihvate, barem i nakon smrti… znam da mi onda to više ne bi bilo bitno, jer ne bi znala za to, ali ne znam… jednostavno je tako… da imam neku ulogu u mijenjanju svijeta… i baš je i to jedan od razloga zašto mi nikad nisu bili jasni ljudi kojima je jedini cilj u životu da se bogato i dobro udaju i onda budu domaćice( čitaj sluškinje) mužu i drugima. Kako mogu svoj život potratiti na to.,a ona opet, oni sigurno misle kako ja mogu svoj potratiti samo na razmišljanje o nečemu što nikad neću ostvariti…
Jedna od boljih osoba koje znam, jedna moja frendica, kaže da jedva čeka kad će imati dijete, i muža,… i njoj nije jasno kako ja mogu imati takve stavove, o nečemu tako važnom…to je valjda rezultat svega što vidjeh tokom odrastanja…
I sada, na meni je ta odluka , želim li se pomiriti sa činjenicom da je nemoguće da itko promjeni svijet ,a pogotovo ja, i prepustiti se životu u kojem ću se zasigurno gušiti, jer nisam stvorena za njega, ili trebam prihvatiti drugu opciju i nastaviti i dalje pokušavati, pa makar to bilo nemoguće…
