da ne ispadne da samo cmoljim nad svojom tragičnom sudbinom, danas ću za promjenu pisati o nečem drugom.
pa krenimo...jučer sam bila u shopingu( nažalost nisu u pitanju bili ni roba, ni cd-i, nego hrana...), još je bilo jutro pa sam išla s jednim otvorenim okom, budući da se dugo budi uvjek malo kasnije,a u zadnje vrijeme nije baš ni poslušno, valjda zbog prehlade.
i tako ja dođem u trgovinu i stanem u red i promatram svijet oko sebe... nedaleko od mene se guraju bakice,( ali stvarno, zašto se bakice tako guraju...jednom me jedna malo vremešnija stara gospođa skoro srušila na vratima, čovjek se iznenadi koliko je snage u njima...),a blizu stoji i jedan tip, ne poznajem ga ali mi djeluje onak' malo retardirano...ne jako... i on isto tako čeka kao i ja dok prodavačice poslužuju onu spomenutu bakicu. uskoro se tip malo odmakne iz reda i uzima sa police druge stvari, jer kao i ja vidi da još neće doći na red, i dok je on bio odsutan, uleti na njegovo mjesto neka, ajmo reć' sređena ženica, onak' sva u žurbi , sa onim izrazom lica ˝gledajtemejersamjaiznadsvihvas˝. bakica tad ode a tip od maloprije se vrati u red i prodavačica ga posluži...e tad se dotićna gđica pobuni kako je to nećuveno..., kako može tako..., pa nije bio na redu, i još neke izjave u tom stilu...tip je samo šutio dok je gđica , a mene po običaju nitko ništa nije pitao, mada sam tamo stajala duže od gospođice, i ako se tko zapravo i trebao pobuniti to bih bila ja( al i po mom stajalištu nije bilo razloga zato). Ako se pitate zašto se nisam umješala i rekla nešto, odgovor je ona već prije spomenuta prehlada zbog koje mi suzi oko, i zahvaljujući kojoj su mi zakržljale glasnice i dišni putovi, pa svaki pokušaj govora zahtjeva pet minuta gromoglasnog iskašljavanja, a vjerujte mi to i nije baš neki prizor, a nije baš ni milozvučno za čuti...pa sam se morala suzdržati od rasprave. no tu ta priča nije završila. nešto kasnije kad sam se progurala do blagajne ,evo ti opet stiže ona gospođica.i gle ti čuda, stane iza nekog starijeg tipa koji joj se nasmješi i zatim je pusti preko reda jer je ona ˝zgodna, mlada- kako kome, puca i nesmije dugo čekati u redu ˝...(by the way, mrzim kad me starci puštaju preko reda, jer nemam potrebu da im se nakon toga smješim , razgovaram o glupostima i uvlačim u gu... )
sad malo razmislite kako je ženska bjesnjela kad je drugi poslužen ,pravedno, prije nje, a kako se slizala sa starim kad ju je pustio preko reda... čujemo se neki drugi put kad se pojavi barem zrnce kreativnosti, da ne moram pisati o ovakvim glupostima...


26.11.2006. | 13:36 | 2 K | P | # | ^

GREAT, BIG ,COLD WORLD

Nikad ne pričam o svojim osjećajima…nikad nikome nisam rekla kako se stvarno osjećam …nikad nikoga nije ni stvarno zanimalo…ionako ne bi shvatili ni riječ…
Kad sam s drugima trudim se biti nasmijana i sve OK ,ali zapravo nije tako…nitko nikad ni ne shvati kako se užasno osjećaš… zar sve trebaš napisati posred čela da bi netko mario…da bi netko shvatio da imaš ozbiljnih problema…
Ne znam jesam li samo ja takva osoba, ali ako baš hoćete iskreno uvijek shvatim kako se netko osjeća, koliko god to glupo i umišljeno zvučalo, uvijek shvatim kad nekom treba nekakva pomoć, ( ne garantiram da sam je uvijek sposobna pružiti kako treba ,ali bar se trudim) to se vidi…da ljudi samo na jednu jebenu minutu unutar ta 24 sata uspiju zašutjeti i stati sa strane …u toj jednoj minuti bi bili svjesni što se događa oko njih..kome mogu pomoći…ali očito su ljudi toliko sebični da ne žele nikome ništa pružiti, jer zašto bi on trebao biti sretniji od mene… svi su takvi…
Kad se radi o pomoći nitko ne vidi ni cm dalje od svog nosa, ali zato su svi tu kad treba sudjelovati u ponižavanju, ismijavanju, zlostavljanju…zašto ste takvi….

Nekad mi treba samo jedna riječ, a nekad da šute ali da su tu…da znam da postoji netko kome je stalo i tko suosjeća…nekad mi treba samo to…sad mi treba samo to…(jeli glupo ako kažem˝samo to˝…)…a sad toga nema…toga nikad nema…

Možda sam preosjetljiva…trudim se da se to ne vidi…ali što više krijem i potiskujem neke stvari u sebi, to se gore osjećam…
Trebala sam ići kod psihologa…na razgovore…ali sam shvatila da mi ne bi mogao pomoči…prvi problem je da mu se ne bih mogla otvoriti i govoriti ono što ni vama ne mogu napisati…a druga stvar je da mi on ne bi mogao riješiti probleme…samo bi pričala ali ništa se ne bi promijenilo….sve bi ostalo stajati na mjestu na kojem je i sad…
Pila sam i neke jadne tablete…nije ništa bilo bolje…

Dnevno na samoubojstvo pomislim najmanje 10 puta…i na satovima se ubijam razmišljajući o tom…

To je tako blizu, na dohvat ruke , a opet tako daleko…tako moguće, a opet tako strano i nepoznato…

Pitam se i koliko bi to bilo sebično od mene…pa onda opet mislim da imam pravo na to …bili koga povrijedila…možda bi par ljudi plakalo prvih par dana, ali kasnije bi zaboravili da sam postojala…možda bi me se ponekad sjetili u razgovoru…zamislili bi se na minutu- dvije…a onda bi se vratili svojim životima…tako to uvijek bude…

Kažu da svi problemi dolaze iz djetinjstva…ako mislite imati djecu, dobro promislite želite li ih stvarno..možete ih upropastiti…mislim da je to istina.
Maltretiranja , zapostavljanja , zlostavljanja, …od vršnjaka i obitelji potpuno će vas upropastiti…vjerujte ni na riječ…puno toga , od kronične nesigurnosti do mnoštva drugih strahova, fobija itd. …
Nikad ne bih imala dijete…zašto rađati ono što ćeš upropastiti. Kažu da dijete nasljeđuje i depresije , itd … moje dijete onda ne bi čekala svijetla budućnost…
Zato nikad neću roditi…
Možete to gledati i ovako: Toliko mi je stalo do mog djeteta da sam odlučila da ga nikad ne rodim. Ne želim mu priuštiti tu patnju…previše ga volim da bi mu to učinila.


13.11.2006. | 19:31 | 2 K | P | # | ^

svaki dan je isti...ja to više ne mogu trpit...da se barem nešto događa, da se barem nešto promjeni možda se nebi osjećala ovako jadno...
ubija me ova dosada, monotonija, kolotečina ili kako da se više izrazim.
nisam ja za ovo, za normalan život...stalno se pitam kako bi bilo/ili će biti kad se budem trebala zaposliti( a to baš i nije tako daleko) i raditi svaki dan isto... ne mogu ja to...
pokušavala sam čak zamisliti i kakva bi ja bila majka ili šta već ne, i zanima li vas kakva? Nikakva...nikad necu roditi i nikad se neću ženiti, nisam nezrela ni razmažena, puno sam o tome svemu razmišljala ali ne mogu se zamisliti u toj ulozi...a osim toga znam da nebih valjala, pa bolje sprijećiti nego...forsirati nešto što ne valja...

a di se vidim? 3 metra ispod zemlje?Pa i ne baš...ja ću ići na kremiranje...još nisam skontala kamo bi da me prosuju nakon ˝prženja˝, ali ne želim biti hrana crvima i drugim bubama...i sad su mi stravične... tako da je to jedina konačna odluka u mom životu...

što ću sa sobom? Več sam u godinam u kojima bi to trebala več znati! A ja ne znam ništa...očito mi se mozak nije razvijao ravnomjerno sa tijelom...još je u pubertetskoj fazi... di je ta slavna pamet i mudrost koje trebaju doći s godinama?!!


ubijte me molim vas...
Ponekad, kad se vozim u autu molim u sebi( to je jedini put kad se 'ajmo reć' molim ) da auto sleti s ceste i da drugima ne bude ništa, a da meni proleti nekakva čelična šipka kroz glavu...bolesno, ha? kad nemam hrabrosti da sama učini ono što treba...
ako ima u blizini netko dovoljno sposoban da ubije ...togodišnju djevojku neka se javi... neka bude brzo i bezbolno, ako je moguče...i neka me ne izmasakrira previše...želim da svi djelovi budu na broju...


12.11.2006. | 17:55 | 0 K | P | # | ^

Fade To Black

Life it seems, will fade away
Drifting further every day
Getting lost within myself
Nothing matters no one else
I have lost the will to live
Simply nothing more to give
There is nothing more for me
Need the end to set me free

Things are not what they used to be
Missing one inside of me
Deathly lost, this can't be real
Cannot stand this hell I feel
Emptiness is filing me
To the point of agony
Growing darkness taking dawn
I was me, but now He's gone

No one but me can save myself, but it's too late
Now I can't think, think why I should even try
Yesterday seems as though it never existed
Death Greets me warm, now I will just say good-bye



11.11.2006. | 20:11 | 0 K | P | # | ^

I cut myself to live….


Opet sam……mislila sam da sam završila s time, ali očito to nikad ne nestaje….ne znam zašto to radim od sebe…imam osjećaj kao da mi je onda lakše…kao da kad osjetim tu bol izvana, ona iznutra nestaje…nisam išla jako duboko, ali dovoljno da mi upravo sad cure kapi krvi niz ruku…zašto ovo pišem? Jer moram…da znam drugi put, (ako), zašto to radim…

Razmišljala sam …sad je dobra prilika…ako to stvarno želim učiniti…sve što zapravo trebam je ovdje…ali ne znam…

Jebote, sje…sam si cijelu ruku…i peče….boli ali i to je bolje nego ništa…zar ne?
Razmišljala sam o još nečemu …kako se ne sjećam kad sam zadnji put bila sretna…kako jadno ,ha? Stvarno se ne sjećam…
I onda mi drugi govore da im se ne povjeravam, da sve držim u sebi…pa da im se sad povjerim mislili bi da nisam normalna…uostalom, možda su u pravu…ali bilo bi lijepo za promjenu imati uz sebe barem jednu osobu koja razumije…ništa drugo zapravo i nije bitno…samo da razumije…

I need a friend…a real one…

Ja ne razumijem…više ni sebe ni druge…ni ovaj svijet…kako ljudi mogu biti okrutni, zli , sebični…cijeli svijet je u rukama takvih ljudi…koji ne vide druge…
Voljela bih da sam i ja malo više poput njih…da ne osjećam druge…da me nije briga kad netko pati…i umire…ali, ne ,morala sam ispasti takva…totalno sje…

A bog( namjerno pišem malim slovom)…jednom sam vjerovala…sad više ne mogu… jedan dio mene vjeruje da ne postoji, a drugi dio mene ga mrzi….ako griješim možda ću gorjeti u paklu…a možda pakao ni ne postoji…možda …u mome životu je uvijek bilo možda…možda ovo ,možda ono…možda se ubijem baš u trenu kad sve treba krenuti na bolje..možda nastavim živjeti i ništa ne bude bolje…možda je smrt jedino riješenje…možda će onda biti još i gore….ne znam…možda jednom ipak shvatim…možda…


03.11.2006. | 19:11 | 0 K | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Prosinac 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (3)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (6)
Studeni 2006 (5)
Listopad 2006 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?


Opis bloga

everything about nothing...


Linkovi

comablack@net.hr


Metallica
Fade To Black

Life it seems, will fade away
Drifting further every day
Getting lost within myself
Nothing matters no one else
I have lost the will to live
Simply nothing more to give
There is nothing more for me
Need the end to set me free

Things are not what they used to be
Missing one inside of me
Deathly lost, this can't be real
Cannot stand this hell I feel
Emptiness is filing me
To the point of agony
Growing darkness taking dawn
I was me, but now He's gone

No one but me can save myself, but it's too late
Now I can't think, think why I should even try
Yesterday seems as though it never existed
Death Greets me warm, now I will just say good-bye




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se