Na ljetnoj kiši stojiš ti…Stojiš i kisneš…Gledaš u mene svojim velikim plavim očima…Nisam sigurna što mi želiš reći, nisam sigurna želiš li mi prići, ili samo stojiš i čekaš…
Tvoje usne polako se razdvojiše, rukom prođeš kroz plavu, mokru kosu, te se kapljice rasprše…
Traperice su ti razderane, krvariš…Da li plačeš?
Krećeš…Pokret ti je tako mekan…Ali, zašto sije sunce dok pada kiša? Zašto je srebrna…? Vidim svijetlost na nebu, čudna je…Zove me…Gledaš me…Zašto? Zašto ništa ne govoriš, samo hodaš prema meni i lomiš se…
Zašto ne odgovaraš?…Plačem, želim te zagrliti, ne mogu se pomaknuti, što je to? Pomozi mi…Prolaziš kraj mene, sjedaš na mokar pod, dodiruješ sjenu…Što ti je?
Tu sam…kraj tebe…ne gledaš me više…
« Dođi…» - govoriš…» Dođi mi opet nazad brzo…»
Ne razumijem…
« Naše vrijeme, nedostaje mi…Naši poljupci utisnuti su na mojim usnama…» - pričaš mi i bacaš crvenu ružu u bezdan…Što je to…» Ne boj se…Sada si gdje želiš biti…Nedostajem li ti?»
Hvata me strah…Što to pričaš…Želim te, boli me…Praznina u meni je…
Srebrna kiša te i dalje moči, ti se ne opireš…Razdvajaš usne, ljubiš me, otvaraš ruke, grliš me, diraš moje lice, diraš moje usne, smiješ se…» Oh, kako volim te…» - govoriš…Sretan si, ali, odlaziš…Opet odlaziš…Okrećeš se…» Ne zaboravi me»
O, živote moj, ne idi od mene…
Pogled skrenem prema dolje…Vidim dugu, ali kako? Vidim anđela, o moj Bože…
Kiša me dodiruje, lakše mi je…Otvaram usne, izgovaram « Volim te «…U svijetlu polako nestajem, čujem te kako govoriš, a nema te, zašto? Čujem kako plačeš, osjećam miris ruža i svijeće.
Plovim kroz nebo, letim iznad otoka, zelenila…Vidim plavi vodopad, zove me…Spuštam se…Biserno more, okružuje me…Ali ne, ja nisam na zemlji…Što je to?…Ne bojim se, dobro mi je…
«Ne boj se» - okrenem se, anđeo i vila rastvoriše krila, i odvedoše me pred sud Božji…Ne vjerujem, ja sam umrla, od boli ja sam mrtva…A ti tek sada plačeš za mnom, tek sada me trebaš i želiš…
Ali ja ne mogu bez tebe…Dođi i poljubi me, dođi i voli me…
Jer srebrna kiša anđela odavno je prestala…moja bol opet je stvarna postala…Dođi i oslobodi moju dušu…Dođi, zagrli me…
Ljubavi, trebam te!
(ova priča je izmišljena i nema veze sa stvarnim događajima)
/cat/
srebrna kiša anđela
| nedjelja, 31.12.2006. u 07:01 | ][ 30 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
OPRAŠTAM TI
Umrla sam...
Večeras,
kad shvatila sam kakav si.
Umrlo je moje srce
koje te nekad toliko voljelo.
Umrla je moja duša
koja je zbog tebe tolike godine patila.
Umrlo je moje tijelo,
moje oči, koje bez tvojih pogleda više nemaju sjaj,
moje usne, koje bez tvojih poljubaca ne vrijede ništa.
Umrlo je sve u meni,
a ti ni ne shvaćaš koliku si mi bol nanio,
za cijeli život me povrijedio.
Ali opraštam ti sve, štoviše, žalim te,
jer ti ne znaš voljeti, ni ljubav primiti.
Sada idi iz mog srca i duše
dok moji snovi k’o kule u pijesku se ruše.
Ne želim zbog tebe više plakati i patiti
jer znam da jednog dana ću te zaboraviti.
I znaj, znaj da ne mrzim te,
ja opraštam ti sve...
Večeras,
kad shvatila sam kakav si.
Umrlo je moje srce
koje te nekad toliko voljelo.
Umrla je moja duša
koja je zbog tebe tolike godine patila.
Umrlo je moje tijelo,
moje oči, koje bez tvojih pogleda više nemaju sjaj,
moje usne, koje bez tvojih poljubaca ne vrijede ništa.
Umrlo je sve u meni,
a ti ni ne shvaćaš koliku si mi bol nanio,
za cijeli život me povrijedio.
Ali opraštam ti sve, štoviše, žalim te,
jer ti ne znaš voljeti, ni ljubav primiti.
Sada idi iz mog srca i duše
dok moji snovi k’o kule u pijesku se ruše.
Ne želim zbog tebe više plakati i patiti
jer znam da jednog dana ću te zaboraviti.
I znaj, znaj da ne mrzim te,
ja opraštam ti sve...
| subota, 30.12.2006. u 23:23 | ][ 11 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
ČEKAONICA SJEĆANJA
Prazna čekaonica...
Njegov miris i danas opija moj um,
pobuđuje sjećanja...
Klanjam se hladnim zidovima,
izblijedjeli lik još plovi opustošenim hodnicima...
Vrijeme ne postoji,
samo tren i vječnost je naša...
Zacakljeni pogled,
uperen u beskraj
donosi ustajalu melankoliju,
odnosi snove...
Ukrali su mi život,
pobijedili ljubav, ugasili žar...
Nemoćno se previjam,
smrtno ranjena,
njegove usne poput sotone
vječno me zovu u ponor...
Tek lagani dodir njegove prisutnosti
stvara oluju u davno ugušenim
snovima...
Prazna čekaonica,
samo ja i sjećanja...
Njegov miris i danas opija moj um,
pobuđuje sjećanja...
Klanjam se hladnim zidovima,
izblijedjeli lik još plovi opustošenim hodnicima...
Vrijeme ne postoji,
samo tren i vječnost je naša...
Zacakljeni pogled,
uperen u beskraj
donosi ustajalu melankoliju,
odnosi snove...
Ukrali su mi život,
pobijedili ljubav, ugasili žar...
Nemoćno se previjam,
smrtno ranjena,
njegove usne poput sotone
vječno me zovu u ponor...
Tek lagani dodir njegove prisutnosti
stvara oluju u davno ugušenim
snovima...
Prazna čekaonica,
samo ja i sjećanja...
| subota, 30.12.2006. u 08:55 | ][ 14 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
pozdrav
Bok,ljudi! Šta ima novoga kod vas? Pa kod mene nema baš ništa pa neznam što da pišem…..a i nemam inspiracije….joj…. No nadam se kad bude počelo drugo polugodište da ću imati o čemu pisati a ako se nešto zanimljivo dogodi i prije toga onda ću napisati. Mislim da je to za sada to……ili se možda varam…..a neznam…..
Nego da vas pitam: Kamo ćete za novu? Ja ću vjerojatno ostat doma a možda se i dogovorim s društvom pa nekamo izađemo……no ako se to dogodi onda ću pisat kako je bilo.
I sada stvarno mislim da je to sve…….do sljedećeg posta…….šaljem veliki pozdrav!
/cat/
Nego da vas pitam: Kamo ćete za novu? Ja ću vjerojatno ostat doma a možda se i dogovorim s društvom pa nekamo izađemo……no ako se to dogodi onda ću pisat kako je bilo.
I sada stvarno mislim da je to sve…….do sljedećeg posta…….šaljem veliki pozdrav!
/cat/
| petak, 29.12.2006. u 10:06 | ][ 8 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
SREĆA,SUZE I SRETAN KRAJ
Jutro je!
Prve zrake sunca probudile su Sandru a pogled na sat izazvao je razočaranje. Bilo je 7: 30 h a do 7: 45 h morala je biti u školi.
Obukla se, odjurila u kuhinju no nije popila svoj uobičajeni jutarnji kakao. Potrčala je u dvorište i vidjela da ju tata već čeka u autu. Vratila se u kuću, uzela svoj ruksak i zatrčala se prema autu.
Kad je ušla u auto tata ju je začuđeno upitao : «Što je bilo?».
«Ništa. Zaspala sam.» bio je njen odgovor.
Tata ju je odvezao u školu.
No tada se počelo događati nešto čudno, sasvim nevjerojatno. Njezini snovi su se počeli ostvarivati.
Prvo je srela svoju simpu u hodniku prije sata zemljopisa. Nakon zemljopisa imala je povijest. Tada se ponovo ostvario njen san, možda bolje rečeno dva.
Robert (simpa) dozvao ju je k sebi, nježno poljubio i prošaptao : «Volim te! Ne mogu živjeti bez tebe!»
Šapnula mu je : «OK! Vidimo se kasnije.»
Tada s se ponovo vratila u svoje društvo, a njena ju je prijateljica Sara samo upitala : «Što je to bilo?»
Nije odgovorila jer je došla profesorica iz povijesti.
Taj dan profa se činila nekako sretna, tako da je zaboravila da ih danas mora ispitivati. Tako su učili novu lekciju, a pred kraj sata počeli smo su zezati i šaliti.
Zvonilo je a Sandra je potrčala prema vratima kad ju je zaustavio dovik njezine prijateljice.
«Kud si se tako požurila? Zar se nismo dogovorile da idemo do Konzuma? Ha?»
«Znam, Sara. No moram prije toga nešto obaviti. Vidimo se u Konzumu. Ok?»
«OK, Sandra.»
SUSRET
Pojurila je hodnikom ne znajući kuda ide. Razgledavala je hodnik no nigdje da vidi Roberta. Tada je srela njegovog prijatelja iz razreda.
«Bok, Dino! Jesi li, možda , vidio Roberta?» upitala je.
«Hey! Zar ga tražiš? Mislim da je otišao do Konzuma.» odgovorio je.
«Hvala, Dino! » glasio je njen odgovor.
KOD KONZUMA
Otrčala je iz školske zgrade uputivši se prema Konzumu. Dojurila je na cestu, prešla pješački i glavom bez obzira pojurila prema Konzumu.
Trčala je stepenicama kako bi što brže došla. No tada je ugledala nešto u što nije mogla povjerovati svojim očima.
Sara i Robert su bili skupa.
«Što ona radi s njim?»protutnjilo joj je mislima.
Vidjela je kako ga je povukla k sebi i poljubila. Potrčao je stepenicama i naletio na nju, Sandru. Zastao je, začuđeno ju pogledao i upitao : «Što ti je bilo? Zašto me tako gledaš?»
«Šta si radio tamo sa Sarom?» upitala je.
«Možemo li kamo drugo otići ili moramo biti baš tu?» pitao je.
«Tu ćemo biti. » odvratila je.
«Dobro. Sasvim slučajno smo se sreli u Konzumu. Rekla mi je da me ti više ne voliš, a onda me povukla k sebi ……..»
«….. i poljubila. Misliš da to nisam vidjela»
«Ne znam. No ti dobro znaš da te ja volim. Nisam joj povjerovao. Vjeruj mi. Moraš mi vjerovati !! Moraš !! »
Baš u taj čas, došla je njezina prijateljica Sara.
«Sandra, gdje si ti do sada?» upitala ju je.
«Ne razgovaram više s tobom. Nisi mi više prijateljica!!! Da ti to bude jasno!!!» rekla joj je u naletu bijesa.
PONOVO U ŠKOLI
Zvonilo je, te se Sandra uputila do učionice iz kemije jer su imali sat kemije.
Kemičar je stigao nekom brzinom. Ušli su u razred te im je profesor najavio ispitivanje.
Nije znala što da napravi. Njezina prijateljica je sjedila ispred nje i zadovoljno se smijala.
Nije se uspjela ni okrenuti, a profesor je prozvao baš nju, Sandru. Izišla je pred ploču, kad se čula neka vika iz hodnika. Profesor je otvorio vrata a učenici iz susjednog razreda plakali su i vrištali.
Sandra se pitala što se dogodilo, a Dolores je došla do nje i rekla da je Robert ubijen, zapravo ozlijeđen.
Upitala se : «Zar je to dio mojih snova?»
Okrenula se i ugledala Elenu. Bivšu Robertovu djevojku i Sarinu frendicu. Stajala je ispred nje s nožem u ruci. Vikala je : « Ubit ću te kako sam i njega ubila. Ti si lažljivica, lopov, nemaš pravo da živiš. Ukrala si mi dečka. Stalno si govorila da je samo tvoj. Od danas nije ničiji.»
Još jedanput ju je pogledala te otrčala u WC u kojem je napola mrtav ležao Robert. Vidjela je da ima ubod nožem u trbuh. Sandra je pored njega i prošaptala : « Elena je kriva. Zašto je to morala učiniti?»
Ubrzo je došla policija i hitna. Roberta su odvezli a Sandru,Saru,Elenu i još nekoliko učenika odveli na saslušanje u našu školsku dvoranu.
SASLUŠANJE
Elena je uporno tvrdila da ne zna što je bilo dok je Sandra tvrdila kako joj je prijetila i da je rekla kako je ubila Roberta.
Sandrine tvrdnje potvrdilo je i nekoliko učenika iz susjednog razreda.
Elena je odvedena u policijsku postaju dok su ostali pušteni kući.
NA PUTU OD ŠKOLE DO KUĆE
Otišla sam kući ali cijelim putem sam plakala. Nisam još uvijek kužila što se je stvarno dogodilo jer sve se to prebrzo odigralo.
POPODNE
Kad je Sandra od Sanje, Robertove sestre, saznala da je s Robertom sve u redu zaputila se u bolnicu u posjet Robertu. Tamo je zatekla njegove roditelje.
Njegov ju je tata pozvao da im se pridruži te je zamolio da im ispriča svoj dio priče. Sandra je rekla sve kako je bilo.
Saznala je još da je Elena smještena u popravni dom.
NEKOLIKO GODINA KASNIJE
Prošle su dvije godine od strašnog zločina počinjenog nad Robertom.
Sandra i Robert sad su srednjoškolci, a idu čak i u istu školu i isti razred.
Za Elenu ih nije briga, a jedino što znaju je da više ne živi u Rijeci.
Robert i Sandra su sretni i veseli, zaljubljeni i nerazdvojni te žele biti zajedno zauvijek !
(ovo je samo priča i nema veze sa stvarnim događajima).
Prve zrake sunca probudile su Sandru a pogled na sat izazvao je razočaranje. Bilo je 7: 30 h a do 7: 45 h morala je biti u školi.
Obukla se, odjurila u kuhinju no nije popila svoj uobičajeni jutarnji kakao. Potrčala je u dvorište i vidjela da ju tata već čeka u autu. Vratila se u kuću, uzela svoj ruksak i zatrčala se prema autu.
Kad je ušla u auto tata ju je začuđeno upitao : «Što je bilo?».
«Ništa. Zaspala sam.» bio je njen odgovor.
Tata ju je odvezao u školu.
No tada se počelo događati nešto čudno, sasvim nevjerojatno. Njezini snovi su se počeli ostvarivati.
Prvo je srela svoju simpu u hodniku prije sata zemljopisa. Nakon zemljopisa imala je povijest. Tada se ponovo ostvario njen san, možda bolje rečeno dva.
Robert (simpa) dozvao ju je k sebi, nježno poljubio i prošaptao : «Volim te! Ne mogu živjeti bez tebe!»
Šapnula mu je : «OK! Vidimo se kasnije.»
Tada s se ponovo vratila u svoje društvo, a njena ju je prijateljica Sara samo upitala : «Što je to bilo?»
Nije odgovorila jer je došla profesorica iz povijesti.
Taj dan profa se činila nekako sretna, tako da je zaboravila da ih danas mora ispitivati. Tako su učili novu lekciju, a pred kraj sata počeli smo su zezati i šaliti.
Zvonilo je a Sandra je potrčala prema vratima kad ju je zaustavio dovik njezine prijateljice.
«Kud si se tako požurila? Zar se nismo dogovorile da idemo do Konzuma? Ha?»
«Znam, Sara. No moram prije toga nešto obaviti. Vidimo se u Konzumu. Ok?»
«OK, Sandra.»
SUSRET
Pojurila je hodnikom ne znajući kuda ide. Razgledavala je hodnik no nigdje da vidi Roberta. Tada je srela njegovog prijatelja iz razreda.
«Bok, Dino! Jesi li, možda , vidio Roberta?» upitala je.
«Hey! Zar ga tražiš? Mislim da je otišao do Konzuma.» odgovorio je.
«Hvala, Dino! » glasio je njen odgovor.
KOD KONZUMA
Otrčala je iz školske zgrade uputivši se prema Konzumu. Dojurila je na cestu, prešla pješački i glavom bez obzira pojurila prema Konzumu.
Trčala je stepenicama kako bi što brže došla. No tada je ugledala nešto u što nije mogla povjerovati svojim očima.
Sara i Robert su bili skupa.
«Što ona radi s njim?»protutnjilo joj je mislima.
Vidjela je kako ga je povukla k sebi i poljubila. Potrčao je stepenicama i naletio na nju, Sandru. Zastao je, začuđeno ju pogledao i upitao : «Što ti je bilo? Zašto me tako gledaš?»
«Šta si radio tamo sa Sarom?» upitala je.
«Možemo li kamo drugo otići ili moramo biti baš tu?» pitao je.
«Tu ćemo biti. » odvratila je.
«Dobro. Sasvim slučajno smo se sreli u Konzumu. Rekla mi je da me ti više ne voliš, a onda me povukla k sebi ……..»
«….. i poljubila. Misliš da to nisam vidjela»
«Ne znam. No ti dobro znaš da te ja volim. Nisam joj povjerovao. Vjeruj mi. Moraš mi vjerovati !! Moraš !! »
Baš u taj čas, došla je njezina prijateljica Sara.
«Sandra, gdje si ti do sada?» upitala ju je.
«Ne razgovaram više s tobom. Nisi mi više prijateljica!!! Da ti to bude jasno!!!» rekla joj je u naletu bijesa.
PONOVO U ŠKOLI
Zvonilo je, te se Sandra uputila do učionice iz kemije jer su imali sat kemije.
Kemičar je stigao nekom brzinom. Ušli su u razred te im je profesor najavio ispitivanje.
Nije znala što da napravi. Njezina prijateljica je sjedila ispred nje i zadovoljno se smijala.
Nije se uspjela ni okrenuti, a profesor je prozvao baš nju, Sandru. Izišla je pred ploču, kad se čula neka vika iz hodnika. Profesor je otvorio vrata a učenici iz susjednog razreda plakali su i vrištali.
Sandra se pitala što se dogodilo, a Dolores je došla do nje i rekla da je Robert ubijen, zapravo ozlijeđen.
Upitala se : «Zar je to dio mojih snova?»
Okrenula se i ugledala Elenu. Bivšu Robertovu djevojku i Sarinu frendicu. Stajala je ispred nje s nožem u ruci. Vikala je : « Ubit ću te kako sam i njega ubila. Ti si lažljivica, lopov, nemaš pravo da živiš. Ukrala si mi dečka. Stalno si govorila da je samo tvoj. Od danas nije ničiji.»
Još jedanput ju je pogledala te otrčala u WC u kojem je napola mrtav ležao Robert. Vidjela je da ima ubod nožem u trbuh. Sandra je pored njega i prošaptala : « Elena je kriva. Zašto je to morala učiniti?»
Ubrzo je došla policija i hitna. Roberta su odvezli a Sandru,Saru,Elenu i još nekoliko učenika odveli na saslušanje u našu školsku dvoranu.
SASLUŠANJE
Elena je uporno tvrdila da ne zna što je bilo dok je Sandra tvrdila kako joj je prijetila i da je rekla kako je ubila Roberta.
Sandrine tvrdnje potvrdilo je i nekoliko učenika iz susjednog razreda.
Elena je odvedena u policijsku postaju dok su ostali pušteni kući.
NA PUTU OD ŠKOLE DO KUĆE
Otišla sam kući ali cijelim putem sam plakala. Nisam još uvijek kužila što se je stvarno dogodilo jer sve se to prebrzo odigralo.
POPODNE
Kad je Sandra od Sanje, Robertove sestre, saznala da je s Robertom sve u redu zaputila se u bolnicu u posjet Robertu. Tamo je zatekla njegove roditelje.
Njegov ju je tata pozvao da im se pridruži te je zamolio da im ispriča svoj dio priče. Sandra je rekla sve kako je bilo.
Saznala je još da je Elena smještena u popravni dom.
NEKOLIKO GODINA KASNIJE
Prošle su dvije godine od strašnog zločina počinjenog nad Robertom.
Sandra i Robert sad su srednjoškolci, a idu čak i u istu školu i isti razred.
Za Elenu ih nije briga, a jedino što znaju je da više ne živi u Rijeci.
Robert i Sandra su sretni i veseli, zaljubljeni i nerazdvojni te žele biti zajedno zauvijek !
(ovo je samo priča i nema veze sa stvarnim događajima).
| srijeda, 27.12.2006. u 13:46 | ][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
SRETAN BOŽIĆ!
| ponedjeljak, 25.12.2006. u 00:10 | ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
BOŽIĆNA BAJKA
Krajolik je bio,ali baš,depresivan. Od šume je ostala samo hrpa polugolih stabala na kojima su se njihali požutjeli listovi poput starih krpica. Toplo je. Nema ni laganog povjetarca da prostruji ustajalim zrakom. Magla se spušta i diže kao zavjesa u kazalištu. Listopad je odavno prošao i ,očigledno, zaobišao krpičasta stabla. Studeni je prošao i ničim nije opravdao svoje ime. Da studeni! Pa moglo se lijepo sunčati! I prosinac se bliži kraju, a sparina ne popušta!
Umjesto očekivanih snjegova, fijukavih ,ledenih bura i inja po stablima šumom se razlijeva topla, maglovita i depresivna - rana jesen!
Šumski su stanovnici zbunjeni! Priroda u njima čini svoje, priroda izvan njih-svoje! Pukla koordinacija!
- Ući ili ne ući? Ući ili ne ući? Što ću?-guštera zelenka muči teška dilema.
- Ako uđem,krepat ću od vrućine,a ako ostanem vani,riskiram da se smrznem! Ovo je za poludjeti! Pa nije mi se ni tijelo ohladilo! Ionako neću moći zaspati…. Ili ću sanjati grabežljivce koji pokušavaju ući u moj stan,brrrr…..
U IŠČEKIVANJU ZIME
Gušter Zelenko nije jedini kojeg muče takve dileme. Na krpičavim stablima sjede dvije zabrinute lastavice.
-Da krenemo ili ne? Što misliš? Već smo trebali odavno otputovati, ali stvarno je glupo kilometrima letjeti u krajeve koji nisu ništa topliji od ovih.
-Ja sam svoje gnijezdo pospremila još prije dva mjeseca. Djeca su se osamostalila i nemam nekog posla,paaa,možda smo trebali otići! Može tresnuti neko snježno nevrijeme i ….gdje smo onda!
-Pa može nas tresnuti i putem,a letjeti iz toplog u toplo..hm ne znam baš…
U šumi se ništa ne događa. Toplo je. Lišće se miče tek kad na granu doskoči neka očajna ptica. Svi čekaju. Čekaju da se dogodi nešto. Da zahladi ,da popada lišće s grana i da dobiju prvi signal da je vrijeme za zimski san, za odlazak u toplije krajeve, za trčanje po snijegu…….
Medvjedu je ipak,najgore. To mu svi priznaju! On je,jadan, promijenio svoju bundu s prvim jesenjim kišama. Utoplio se i nahranio,kao i svake godine. Da,ali ovo nije „kao i svake godine“! medo je jako nervozan. Krzno ga grije ,umire od vrućine. Koluta zakrvavljenim očima i baulja između stabala.
ZIMSKO LJETOVANJE
-Sve su ovo krivi oni glupi ljudi! Siguran sam u to! I najljući bi vegetarijanac postao mesožder! Kad ću zaspati? U svibnju? Možda proljeće bude hladno, a ljeti se budemo grudali i sanjkali! uopće me ništa ne bi čudilo….
I tako,od jednog do drugog grma, od jednog do drugog stabla, stanovnici šume pate. Pate i stenju! Na rubu su svojih krzna,bara i stabala….. Samo jedan stanovnik nije nezadovoljan-mali zec! Mali bijeli zec,s mrljom na njuškici i velikim veselim očima!
-Juhuuuuu ,juhuuuuu……,vrišti mališan i jurca među stablima.
- Baš dobro da nije hladno. Ne smrzavamo se i ne moramo glodati koru stabala, a ni vuk nas ne ganja!,zadovoljan je.
On je, očigledno, jedini koji je zadovoljan mučnom situacijom u šumi zarobljenoj u mlačnoj magluštini.
-Ali, dragi moj, vjerojatno ni dabrova neće biti ove godine. Tko će pronaći šumetinu u ovoj magli, a na Sjevernom polu sigurno ništa nije bolje. Nemaju se saonice kuda odvesti , a ni zvijezde nismo odavno vidjeli!
-Ajme,što ćemo?,počeo je očajavati.
VJERA U SRETAN ZAVRŠETAK
Zečja je rupa bila osvijetljena blagom, narančastom svjetlošću. Zečić je polaganim, sporim pokretom skinuo šapice s poluotvorenih očiju. U rupi je bilo toplo i ugodno. Kroz otvor se moglo vidjeti da je vani napadalo puno snijega,a povremeno,pahulje su i ulijetale.
-Mama,sanjao sam ružan san! U šumu nije došla zima! Bilo je toplo i sve su životinje bile nervozne…..Čak ni ptice nisu otišle na jug!
Mama zečica pogledala je malenoga i nasmijala se.
-Prejeo si se mrkve i kupusa pa zato imaš noćne more!
Zečić se umirio. Noć je bila ledena, a na tamnoplavim,zimskom nebu krijesile su se tisuće zvijezda. Upravo onako kako je to u vedrim i ledenim noćima biva, „kada zeko traži svoju mamu“! Nadao se i darovima i veseloj igri na snijegu s prijateljima…..Sve je,nekako,bilo na svom mjestu!
I ne zna se jesu li živjeli dugo i sretno i je li san bio samo san,ali ovog Božića još vjerujemo u sretne završetke i ružne snove.
Umjesto očekivanih snjegova, fijukavih ,ledenih bura i inja po stablima šumom se razlijeva topla, maglovita i depresivna - rana jesen!
Šumski su stanovnici zbunjeni! Priroda u njima čini svoje, priroda izvan njih-svoje! Pukla koordinacija!
- Ući ili ne ući? Ući ili ne ući? Što ću?-guštera zelenka muči teška dilema.
- Ako uđem,krepat ću od vrućine,a ako ostanem vani,riskiram da se smrznem! Ovo je za poludjeti! Pa nije mi se ni tijelo ohladilo! Ionako neću moći zaspati…. Ili ću sanjati grabežljivce koji pokušavaju ući u moj stan,brrrr…..
U IŠČEKIVANJU ZIME
Gušter Zelenko nije jedini kojeg muče takve dileme. Na krpičavim stablima sjede dvije zabrinute lastavice.
-Da krenemo ili ne? Što misliš? Već smo trebali odavno otputovati, ali stvarno je glupo kilometrima letjeti u krajeve koji nisu ništa topliji od ovih.
-Ja sam svoje gnijezdo pospremila još prije dva mjeseca. Djeca su se osamostalila i nemam nekog posla,paaa,možda smo trebali otići! Može tresnuti neko snježno nevrijeme i ….gdje smo onda!
-Pa može nas tresnuti i putem,a letjeti iz toplog u toplo..hm ne znam baš…
U šumi se ništa ne događa. Toplo je. Lišće se miče tek kad na granu doskoči neka očajna ptica. Svi čekaju. Čekaju da se dogodi nešto. Da zahladi ,da popada lišće s grana i da dobiju prvi signal da je vrijeme za zimski san, za odlazak u toplije krajeve, za trčanje po snijegu…….
Medvjedu je ipak,najgore. To mu svi priznaju! On je,jadan, promijenio svoju bundu s prvim jesenjim kišama. Utoplio se i nahranio,kao i svake godine. Da,ali ovo nije „kao i svake godine“! medo je jako nervozan. Krzno ga grije ,umire od vrućine. Koluta zakrvavljenim očima i baulja između stabala.
ZIMSKO LJETOVANJE
-Sve su ovo krivi oni glupi ljudi! Siguran sam u to! I najljući bi vegetarijanac postao mesožder! Kad ću zaspati? U svibnju? Možda proljeće bude hladno, a ljeti se budemo grudali i sanjkali! uopće me ništa ne bi čudilo….
I tako,od jednog do drugog grma, od jednog do drugog stabla, stanovnici šume pate. Pate i stenju! Na rubu su svojih krzna,bara i stabala….. Samo jedan stanovnik nije nezadovoljan-mali zec! Mali bijeli zec,s mrljom na njuškici i velikim veselim očima!
-Juhuuuuu ,juhuuuuu……,vrišti mališan i jurca među stablima.
- Baš dobro da nije hladno. Ne smrzavamo se i ne moramo glodati koru stabala, a ni vuk nas ne ganja!,zadovoljan je.
On je, očigledno, jedini koji je zadovoljan mučnom situacijom u šumi zarobljenoj u mlačnoj magluštini.
-Ali, dragi moj, vjerojatno ni dabrova neće biti ove godine. Tko će pronaći šumetinu u ovoj magli, a na Sjevernom polu sigurno ništa nije bolje. Nemaju se saonice kuda odvesti , a ni zvijezde nismo odavno vidjeli!
-Ajme,što ćemo?,počeo je očajavati.
VJERA U SRETAN ZAVRŠETAK
Zečja je rupa bila osvijetljena blagom, narančastom svjetlošću. Zečić je polaganim, sporim pokretom skinuo šapice s poluotvorenih očiju. U rupi je bilo toplo i ugodno. Kroz otvor se moglo vidjeti da je vani napadalo puno snijega,a povremeno,pahulje su i ulijetale.
-Mama,sanjao sam ružan san! U šumu nije došla zima! Bilo je toplo i sve su životinje bile nervozne…..Čak ni ptice nisu otišle na jug!
Mama zečica pogledala je malenoga i nasmijala se.
-Prejeo si se mrkve i kupusa pa zato imaš noćne more!
Zečić se umirio. Noć je bila ledena, a na tamnoplavim,zimskom nebu krijesile su se tisuće zvijezda. Upravo onako kako je to u vedrim i ledenim noćima biva, „kada zeko traži svoju mamu“! Nadao se i darovima i veseloj igri na snijegu s prijateljima…..Sve je,nekako,bilo na svom mjestu!
I ne zna se jesu li živjeli dugo i sretno i je li san bio samo san,ali ovog Božića još vjerujemo u sretne završetke i ružne snove.
| nedjelja, 24.12.2006. u 16:58 | ][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
.....pjesmica......
Sve je snježno,
Sve je mirno,
Sve je lijepo
I pahulje snijega padaju
Na zemlju.
Sve je blaženo,
Sve je radosno,
Sve je smireno
I mali zečić traži
Svoju mamu.
Sve je sretno,
Sve je drago,
I svaki čovjek je radostan,
Jer Božić nam stiže,
I svatko će biti sretan
Na taj dan.
Zato Sretan Božić
Svakom malom
Radosnom biću
Od sveg srca.
Sve je mirno,
Sve je lijepo
I pahulje snijega padaju
Na zemlju.
Sve je blaženo,
Sve je radosno,
Sve je smireno
I mali zečić traži
Svoju mamu.
Sve je sretno,
Sve je drago,
I svaki čovjek je radostan,
Jer Božić nam stiže,
I svatko će biti sretan
Na taj dan.
Zato Sretan Božić
Svakom malom
Radosnom biću
Od sveg srca.
| nedjelja, 24.12.2006. u 15:30 | ][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
hello
pozdrav!
ja sam jedna obična srednjoškolka koja pohađa medicinsku školu za smjer fizioterapeuta.
u školi mi je jako dosadno i sve je to samo jedna velika gnjavaža ali htjela sam upisati tu školu i sad mi tako kako je. nemogu se previše žaliti ali ni previše hvaliti. sve je ,onako, 50/50. nije ni loše ali nije ni naj naj bolje.
u ova tri mjeseca škole upoznala sam puno novih lica, bilo profesora ,bilo novih učenika u razredu, ali još uvijek mi fali moje staro društvo iz osnovne koje ponekad viđam ali nije to to jer smo u različitim školama i svatko od nas se je drugačije uklopio u novu okolinu. nekima je to dobro "sjelo" a nekima nije. ali svi se nadamo da će se sve to s vremenom promijeniti i da će nam biti baš dobro.
no ja sam se baš dobro uklopila i sve mi se čini kao da oduvijek idem u tu školu. a navikla sam se. našla sam nove prijatelje i baš sam dobra frendica s tri dečka.jako se dobro slažemo a čak sam se i zaljubila u jednog od njih.joj! ali dobri smo si i znamo pomoći jedni drugima. ni razred nije loš no ima ljudi koji su glupi i misle da su najljepši i najpametniji te da moraju biti centar razreda. ah kad je tako.
do sljedećeg posta šaljem veliki pozdrav!
.happy_person.
NEŠTO ZA MOJU DUŠU:
ja sam jedna obična srednjoškolka koja pohađa medicinsku školu za smjer fizioterapeuta.
u školi mi je jako dosadno i sve je to samo jedna velika gnjavaža ali htjela sam upisati tu školu i sad mi tako kako je. nemogu se previše žaliti ali ni previše hvaliti. sve je ,onako, 50/50. nije ni loše ali nije ni naj naj bolje.
u ova tri mjeseca škole upoznala sam puno novih lica, bilo profesora ,bilo novih učenika u razredu, ali još uvijek mi fali moje staro društvo iz osnovne koje ponekad viđam ali nije to to jer smo u različitim školama i svatko od nas se je drugačije uklopio u novu okolinu. nekima je to dobro "sjelo" a nekima nije. ali svi se nadamo da će se sve to s vremenom promijeniti i da će nam biti baš dobro.
no ja sam se baš dobro uklopila i sve mi se čini kao da oduvijek idem u tu školu. a navikla sam se. našla sam nove prijatelje i baš sam dobra frendica s tri dečka.jako se dobro slažemo a čak sam se i zaljubila u jednog od njih.joj! ali dobri smo si i znamo pomoći jedni drugima. ni razred nije loš no ima ljudi koji su glupi i misle da su najljepši i najpametniji te da moraju biti centar razreda. ah kad je tako.
do sljedećeg posta šaljem veliki pozdrav!
.happy_person.
NEŠTO ZA MOJU DUŠU:
| subota, 16.12.2006. u 12:33 | ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
.....pjesmice......
Feelings
The days have gone by
without me knowing,
the charms of a life,
led without falling.
Falling is simple,
in love i mean.
But loving is hard,
The days have gone by
without me knowing,
the charms of a life,
led without falling.
Falling is simple,
in love i mean.
But loving is hard,
| subota, 16.12.2006. u 12:21 | ][ 13 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
