|
"All the world's a stage, and all the men and women merely players: They have their exits and their entrances; and one man in his time plays many parts..."
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
Zakoni snova više ne vrijede, 
onaj koji drži vječnost u svojim rukama oduzeo mi je i mogućnost snivanja...
Dan se ugasio,luda glava u mislima te traži
osvjetljava svaki kutat svake sobe no nema ti traga.
Tko je ukrao šapate tihe koji spremnaali su me na počik?
Želim znati za čime bolno žudiš
Žašto u mojim snovima više ne skrivaš svoje znatiželjne poglede?
Zar si ti taj zbog kojeg mi je zabranio i sanjati?
I ne! nemoj mi ispričati još jednu priču o bezimenom dječaku izgubljenom na putevima vjetra,ovog puta neću zamrljati lice otrovnim suzama.
Dopusti mi da okusim tvoju istinu
Dopusti mi da te učinim čovjekom kakav si nekad bio.
„ja čeznem za polaganom šutnjom,želim se vratiti na mjesto gdje smo se prvi puta upoznali...“
Sve što preostaje je zahvaliti ti se na iskrenosti...ah da...takav si nekada bio– iskren i drag-Vodio si me na mjesta kojima su samo sjenke mogle koračati (učinio si nas dovoljno dobrima da prođemo tim putevima....volio si ...sjecas li se??)
Pokazao si mi sreću,mjesto na kojem se rađaju snovi a zatim se izgubi u dimenziji u kojoj i vrijeme i prostor prestaju postojati.
NE!
NE RAZUMIJEM!!
 Pojeo te vlastiti mozak!!!
Sada samo sjedim sama i sve što čujem su gorke suze koje ti teku obrazima.
Skriven iza planine koja sprema sunce na počinak znam da nisi sretan i želim da se vratiš...no još ti uvijek vjerujem,vjerujem da postoji dobar razlog...
Čini se da sam izgubila bitku koju sam davno započela,Taj...koji drži pješćani sat naše sudbine me pobijedio.
Moj bezimeni dječak ostao je sam i zbunjen,
predaleko od moga srca...predaleko od zdravog razuma.
Jesam li kriva za sve ?
uh...
MRZIM GA!
Korististim strah kao izgovor za ljudsku slabost ,no više nemam snage i gubim pamet jer ne znam više što je krivo...kamo dalje?Jesam li ja ta koja je sve ovo smislila...možda je sve ovo samo u mojoj glavi...jesam li luda?
Želim ga natrag ali nisam sigurna je li to ono ispravno?
Možda je sve ovo posljedica moje nemogućnosti kontrole osjećaja
....doza ljubavi bila je prevelika za njegove vene...i iako znam da me voli ...bol ostaje...
život je ovakav kakav je i takav je zbog tebe...
takav je bez tebe
Kako nikada ne bih zaboravila njegove riječi:
„Ne mogu ti obećati da ću se promijeniti i ne mogu ti reći da te nikada neću povrijediti ....ali znaj da ću uvijek biti uz tebe...pa makar ti to i ne primetila ...uvijek sam tu „
Ovdje postojiš kao zaborav
ovdje postojiš kao dio sjećanja
bol koja ne kani otići
zakamenjena u srcu ostaje sa mnom zauvijek,
kao i ti
i muti mi pamet
preispitujem samu sebe i ludim polako
i plaćam još jednu od ljudskih slabosti koje smo nekada smatrali samo izgovorom
...ljubav ipak je ništa više no bol ....
OVO JE SAMO MALA IZMJENA JEDNOG STAROG POSTA
POZDRAV
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
Mnogobrojna
lica metafore
trenutačnog raspoloženja
tihi vapaj
glasna šutnja
tupa bol . . .
zarobljen si u vlastitom JA
 nikada nisam vidjela tišinu
a sada . . .
crtam je na tuđim usnama
povremeno uživam u njenim notama
sve dok . . .
gluhi tuneli nisu spojili naše umove
dišeš li dok prilazim tvojim usnama?
gledaš li dok tražim ocean u tvojim očima?
ne čujem ti srca bat
postojiš li uopće?
kako god bilo
...ponekad...
kao da osjećam te
...ponekad...
kao da te i volim
silueta mog razmaženog bezimenog dječaka
ti . . . čiju tišinu teško podnosim
dozivam tvoje riječi
umrijeti od želje za bojom tvoga glasa
samo nekoliko riječi . . .
sve što tražim
dopusti da uništimo ovaj prostor omeđen agonijom
pobjegnimo
pobjegnimo sada
nestanimo
budi sretan sa mnom
budi sretan bez mene
samo nemoj izbijedljeti tužan
_____________________________________________________________________________________
 Slika nepoznatog umjetnika
odjekuje nečijim ubojstvom
kakvu tajnu zapravo krije?
kako razumjeti tisuću riječi
koje ona govori?
Savršena
Unakažena
. . . opet. . .
Neshvatljiva
i
prekrasna
remek djelo
kopija
možda ipak samo . .
smeće
tuđi pogled na sve što već ionako znamo
tuđi pogled na svakodnevnicu
neobičan pogled na svijet čovjeka koji doista je drugačiji
ne znam . . . kako bih znala ??
(slika koja je stavljena uz ovaj tekst nema nikakve veze s istim)
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
 Putniku u meni počeo je bježati put pod nogama...
prošao je kilometre šutnje i shvatio da na dlanu nema crtu života...smiješno nije li ?kako onda može putovati?
Kako se spasiti od onoga što jesi?
Kako zavarati vlatiti um i postati ... nešto posve novo..zapravo otkriti one skrivene osmjehe ?
ne znam . . . nikada nisam pokušala,do sada.
Želim ti toliko toga reći zašto ?ne znam jednostavno moram jer... ima nešto u tvojim očima što mi govori da su moje riječi kod tebe sigurne ..dalje od tebe neće ići
no čim izustim riječi postanu laži,ipak nisam toliko sigurna u tebe!Obrambeni mehanizam temeljen na prijašnjim ismijavanjima i ne prihvaćanjima tada nisam shvaćala koliko su drugi nevažni koliko mi zapravo do njih nije stalo
I sada...sve se promijenilo
S vremenom sam popustila i misli su postale glasovi upućeni tebi koji si ih znao prepoznati i razumjeti.Konačno te imam i samo si moj ,upijam svaku tvoju misao i svaki tvoj dodir u meni budi stari plamen koji je netko davno ugasio.Svakim si danom sve manje stranac sve više poznanik.Ti si moja putovnica u zemlju u kojoj sam oduvijek željela biti.
 Iako povlačim riječi sa granica inspiracije ostalo je još malo čarolije da zahvalim onome koji me voli i kojeg,možda i ja ,volim.Nešto između suze i osmijeha,neka nova dimenzija u kojoj sam još uvijek pomalo izgubljena ..no ti me vodiš.
Uspio je izmisliti novu mene. Toliko drugačiji ali svejedno isti kao i svi drugi ..iako znam da će me povrijediti s vremenom drago mi je što je sada samo moj...
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
ISJEČCI NEČEGA... prijatelju
želim
popiti šaku tableta
i spavati
sanjati
lebdjeti u svojim snovima
opet...kao nekada
ali
tvoj glas mi odjekuje u mislima
PRESTANI ŽIVJETI USNOVIMA!!!!
Zašto!? Pa realnost boli više nego snovi,zar ne?
i ne ,ne očekujem odgovor na ovo pitanje.
Duboko u sebi znam ...
oboje je jednako bolno
no snovi su ipak snovi i možemo ih kontrolirati bolje nego realnost.
Ja ne volim bol i ne želim ponovno patiti...zato me ostavi da sanjam
. . .
Svijet u kojem prevladava samo jedna boja nije za mene,ja želim dugu i stotine tisuca boja.
Ti.. potpuna suprostnost. .. upleo si mi se u misli,odpetljao neke mreže i počeo tražiti red u mašti! kako se to dogodilo???
Poput luđaka šetao si alejama moga mozga nisi znao da...
kada jednom uđeš nema povratka ,moj um je čarobno mjesto i ono što krije nije za normalne...na vratima piše samo za poremećene.
u tom neredu pronašao te putnik koji je oduvijek u meni,urezao ti liniju života na dlanu... i vratio te tamo gdje si bio usred ničega,zbunjenog poput malog djeteta i zadivljena bojom vatita glasa
Jesi li promijenio spektar boja svog života?Nije ni bitno...
Prijatelj si ..i iako me uvijek ostavljaš znam da nikada zapravo ne odlaziš,samo prividno nestaješ ..uvijek tu za mene
. . .
nikada nema dovoljno kofeina u krvi da me odži dovoljno dugo budnom da dovoljno dugo uživam u tvojoj ljepoti dok spavaš...
dovoljno dugo se znamo . . .opet dovoljno kratko...
najbolji prijatelji
najveci stranci... dok ti spavaš . . .mogu reći sve one njeme riječi
plačem!pa što onda!
ionako nikada ne vidiš te suze (sada je prvi i poslijednji put)
one su skrivene iza osmjeha koje ti svakodnevno poklanjam
ne kažem da nisu iskreni
koliko mi se srce samo veseli kad te vidi...no luda glava poznaje te bolje od naivnog srca
ne volim te
ni ti mene ne voliš
mi smo prošli ( davno smo hodali po valovima)
mi smo sada ( ako odvratiš pogled možda se oboje utopimo)
mi smo ....uvijek ali nikada
sve ...ali ništa
mi smo oni bez identiteta . . .
(nitko nasne doziva imenom)
nemamo usne ni glasnice . . .
(nitko nas nikada ne čuje)
ovo što nas veže pretače se u tihe osjećaje ... nedefinirano,nevidljivo
kako se izraziti ako nemamo ni usana ni glasa
možemo pisati,riječi tada postaju umjetnost . . . mi smo nepismeni
i zato se gledamo
pokušavamo se međusobno utopiti
u očima previše plavima
da bi smjele biti viđene
gledamo se . . . dok nam netko ne iskopa oči
PRIJATELJ!
onda
sada
možda i zauvijek
znam. . . sve znam i ne želim izbrisati ništa
ne želim više riskirati sadašnjost ibudućnost zbog onakve prošlosti
neću si dopustiti da te ponovno izgubim...ne na takav način
znaš da te volim
na svoj posebno uvrnut način
kao prijatelja
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
Kroz moje misli preljevaju se tvoje riječi.Sve što si rekla odavno je bilo u mojoj glavi ,samo nikada izrečeno među vama.Kako god okreneš, uvijek ispada da sam ja plagijator.
Da ...ja sam glupa djevojka koji ne govori mnogo i uvijek se smije...tako je jednostavnije...nesvjesno odbačena od onih s kojima želim biti i isto tako nesvjesno primljena k onima koji mi nisu toliko dragi...
Ponekad mi se čini da sam zid pun pukotina i da mnogi zure u mene i upliću mi se u razmišljanja.Zapravo ...ništa što jesam nije stvarno ,samo komadić slagalice koja čini iluziju u kojoj sada živim.
Misli mi vrludaju,pijane su od svih ljutih pogleda i ružnih riječi...
Ja sam vaša koliko ste i vi moji.Danas nitko nema svoj život
jer ste svi vi
moji najbolji prijatelji
svi ste vi
njegovi najbolji prijatelji..i tako u krug
Sve dok ne okrenem leđa
tada počinju priče 
i sve što nemaš snage reći mi u lice dođe do mene tihim šapatom.
Riječi nošene vjetrom zabijaju mi se ravno u srce i stvaraju neopisivu bol
Što će biti sutra..hah
...zar je bitno kad je danas ionako zadnji dan.
Možda zvuči pesimistično no drugog načina nema kada je jedina sreća vezana uz onog koga nema... u onom obliku u kojem mi najviše treba on ne ne postoji,
svejedno
on je tu ...
samo silueta,
osmijeh koji mi daje snagu za dalje ...
postoji kao podsjetnik da su svi oni zapravo dobri i
doista prijatelji samo ih ,kao i mene ,ponekad ponesu ljudske slabosti...
 svatko od nas je barem jednom u životu ugasio zvijezdu
Sada...guši me samoća,no kao i svaki put do sada proći će me.
Osmjeh će se vratiti na lice i opet će sve biti kao i jučer.
"putovanje od tisući milja počinje jednim korakom"
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
 Tvoja pojava za mene je samo nepozvan stranac,ti si zaborav i kao takav si dio sjećanja.Zaboravljen...jedina forma tvog postojanja.
Na zidovima ove zelene prstorije prolivena je tišina,strujanje zraka je ograničeno ,unutar zidova vrijeme je zaleđeno.Ovdje je skrivena moja vječnost , bliskost sa vladarima svemira ima svojih prednosti...a ti ..ti si samo jedan beznačajan trenutak izdvojen iz moje vječnosti...
Ti . . . skrivam tvoje ime u jednom od pretinaca koji se se rijetko otvaraju.Ti si taj koji je skrivio moj povratak u stvarnost ..onaj kojeg volim mrziti jer mi taj osjecaj daje neopisiv užitak.Kao vampir sam koji je utažio žeđ tvojom krvlju.
Bez obzira na sve prijašnje radnje...
ništa si više od zaborava ,
Velika crna mrlja na svijetlosti , sada okaljana tobom.Od mene možeš dobiti samo prezir i gađenje.
Možda se ipak...ispod svih tih plastičnih osjećaja koji me preliju kada te vidim ,krije neka mala iskrica
ipak... ponuditi nekome ljubav na tako neopisivo grub način,
ne misliš li da sam bila pre mlada za sve što mi učinio?
Mogla bih i sve to zanemariti ,samo kada bi znala da si se promijenio....
ahhh ...molim te da mi oprostiš...
za sva ova aludiranja,
lažne nade koje ispijaju tvoj nekada neizmjerno dubok pogled.
Nikada nemoj zaboraviti koliko sada uživam mučeći te ,jer znam...
znam da me nikada nisi prestao voljeti.
hi hi hi
svejedno tvoje ime se briše iz knjiga,
tvoja vječnost završava sada ....
i nitko osim mene neće ni znati da si postojao ...
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
ISPRIKA SVIMA KOJI SU MI OSTAVILI ONAKO DIVNE KOMENTARE,NESTO MI SE ZBRČKALO I OVAJ SAM POST MORALA REFRESHAT ,NAZALOST KOMENTARE NISAM USPJELA VRATITI.....
...kao da smo zarobljeni u dlanovima života.Maštamo o necemu što je daleko iznad našeg dosega.Ponekad i zaplačemo i otrovne suze nagrizu nam obraze.No mi ne osjetimo ništa,jer zapravo ,toliko smo otupili na taj osjećaj da ga više i ne prepoznajemo.
Zavidimo onima koji se iskreno smiju i često stojimo u njihovoj nadajuči se da će se njihov osje razliti i po našim licima.
..naivna smo djeca
bili smo naivna djeca
biti cemo naivna djeca
ako ikada odrastemo izgubit cemo i ovo malo veselja koje krijemo u grudima.Zato bježimo pred vremenom po ovoj beskrajnoj ravnici.
Sve dok nas jendom ne zahvati plamen.Što cemo onda?
Svjesni da kao bića kakva jesmo ne možemo stajati u plamenu a da ne igorimo ponovno cemo se nadati..da nas netko polije vodom...
mali brate !
...danas sam opet spavala na ulici
...danas sam ti opet bila stranac
...danas sam te opet ostavila samog u sobi
i iako znam da se bojiš mraka nisam se vratila.
Oprosti mi što ne razumijem ovaj život koji život
Oprosti što uvijek želim bolje i živim u mašti.
Kako da ti pokažem svoj strah i ljubav...
mi smo samo neka nedefinira bića prekrivena velom prošlosti
možda ako nas se netko jednom sjeti?...
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
Želim ponovno pisati ,vrisnuti prstima i riječima podariti život ,ali ne mogu
Nešto je poremetilo ravnotežu životnih trenutaka ,možda bi bilo bolje da kažem "netko".
Jesam li zaljubljena,opet... ne znam
Osjecaji su izmješani i svakog trena se ponovno iznenadim ...Osjecam da gubim igru u kojoj sam bila najbolja moja savršena laž se topi.On je druga strana novčića...dok sam ja iluzija on je stvarnost..i obozavam ga.I ne ,to nije ljubav.....ljubav nikada nije bila vezana uz pojam mene,samo luda,trenutna...opsesija.
I da , postoji šansa za romancu... postoji šansa i za ljubav
ali ni on ni ja to nečemo iskoristiti,mi nikada nećemo biti
mi jednostavno jesmo...ništa više nego izbijedljeli pojmovi ludosti
|
|
my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________
. . . kasnije budi se grad,saršen prizor poredanih ulica,tužnih noćnih lampi i drvaca bez krošnji...Jutro..obilazak ove scene ,rutina,monotonija,kronike nepoznatog grada .
Prvi umorni kosturi opstavljaju tragove na ulicama.
Vide im se duše
Vide im se srca
samo djelovi nečega što su nekad u celosti posjedovali.
Da imaju samo novćič sigurno bi kupili barem dio onoga što nekad su nazivali životom.
I dan prolazi polako,sve okruženo tišinom,obasjano sivim suncem...
Grad tuge . . .
Kada ugasi se dan svaki kostur traži komadić nečega za sebe,mjesto gdje bi mogao vrištati,,plakati..žaliti..
No niti jedan prozor na kuci nije otvoren,nikoga se ne čuje,sve je mraku,tu i tamo neka polupana svjetiljka treperi i baca slabo svjetlo..gotovo neprimjetno...
I noć prolazi polako,čeka se novo jutro
ovaj grad ima tajnu
Ovaj grad samo je prikaz onoga što svaki dan proživljavamo. . . ako je uvijek sve isto ,ako je dan uvijek jednak. . . promijenite nešto jer ce te postat jedan od tih kostura koji lčutaju svijetom u potrazi za osjehom, za prijateljem,za promijenom,za nečim novim......
|
|
I've been following the ash from his wings again (VI)
____________________________
Stranče ! Dobar ti dan!
Kao da poznajemo se oduvijek
Kao da nikada se nismo sreli
Kao da se ipak predugo poznajemo
 Zaboravila sam da svako od nas korača svojim putevima,
da svako od nas ima svoju prošlost!
Možda se prečesto susrećemo a prerijetko istinski prepoznajemo...
I zato Stranče . . . nemoj mi priči.Želim te izdaleka promatrati .
Tako ćemo biti sretniji,jer voljeti te izdaleka je kao sanjati savršen
prikaz nesavršenstva...
jer ako je bit ljubavi savršenstvo...
tada ne želim voljeti
niti voljena biti
Stranče
Ti rasteš u meni i lomiš mi kosti,
rasipaš me na komadiće.
Da ! Ja sam tvoja i ti si moj
Oboje smo vezani ovim teškim lancima. . .
Iz daljina divimo se jedno drugome...
Mi smo oni koji snažno grabimo korak i iza sebe ostavljamo
samo tugu na licima usamljenih
Stranci ,prijatelji , ljubavnici ...zarobljeni u vlastitom umu...
...mi smo bezimeni....
Mi smo sve u jednome
Mi smo jedno u ničemu
Osranimo si nedostižni
Poput mladosti učinimo se bespovratnima
Jer oboje smo svjesni da je
san o sreći mnogo veći od srece same
|
|
I've been following the ash from his wings again (V)
____________________________
Tamo gdje završava završavanje pojavljuje se nekakva ljudska prilika.Usamljen u svom savršenstvu pognute glave i očiju zaljubljenih u vlastiti sjaj ,tražio si put ka zdravom razumu.Posjedovao si sva blaga živog svijeta a sada si samo dužnik.
Dužan si životu kojeg si uzalud potratio,tražiš li još jednu priliku....?
Ti si onaj kojeg volim mrziti
Ti si onaj zbog kojeg je proporcija životnih trenutaka izvrnuuta
Ti si glavni razlog mog lošeg raspoloženja!!
a opet . . .
Sav nesklad mog života utapa pri samo jednom pogledu u tvoje neizmjerno duboke oči.Moja prisutnost draga je samo tužnom dječaku kojeg kriješ u grudima .Za njega ja pradstavljam utjehu,oslonac..prijateljicu koju ti tjeraš od sebe.
Pijana sam od svih ružnih riječi koje izrekao si ,boli me istina koja govori da me mrziš...
Valjda je tako zapisano u zvijezdama kojima se svake noći divimo
...kažu da je naveća sreća skrivena u onima koje ne možemo imati.
|
|
I've been following the ash from his wings again (IV)
____________________________
 vidim tugu na naboranim dijelovima crne vjenčanice
noć okovana suzama
i tama probljeđena njenom svjetlošću
vidim tugu u odrazu zvjezda u moru
crna haljina
bijela djeva
koja se naginje nad površinu vode
. . . na dnu vodeona vidi njegove oči
vidim dijete
njegova se radost čuje u gluhoj tišini
njegova pluCa udišu Ljubav
neokaljano i dobro
vjetrom širi nježnost i snagu
vidi ga i djeva u crnoj vjenčanici
. . . a zatim opet pogleda u more
čuje dječji smijeh
. . . a zatim poseže za bocom
za nju je život sada samo pusta cesta
nitko osim nje ne prolazi njome
. . . svejedno ona stopira
uzalud se nadajući
a to dijete. . .
ono zna da dijeva pati
i nemoćno je
može ju samo promatraTi kako se utapa u alkoholu
. . . i u dubokoj vodi
na čijem dnu počiva njezin čovjek
kojem su uskratili sreću
|
|
