vBulletin tracker
Free Counter | Diseńo Web
crna bobica

Kod pedagogice bez nekog posebnog razloga

24 listopad 2011

Ja sam kao duh ovog bloga, malo me ima malo me nema. Načas izblijedim, ali onda ipak odlučim još malo ostati na zemlji.

Pritisnule su me ocjene, škola i obaveze, ali ipak sam uspjela odvojiti malo vremena. Ma o čemu ja laprdam? Imam temperaturu i sjela sam za komp da si skratim vrijeme.

U školi sam se neznam zašto prijavila na pedagogicinu grupu ''prijateljska pomoć''. Stvarno ne znam zašto.
U početku sam bila zaluđena idejom o pomaganju siromašnima i kreativnim radionicama, ali naša je škola tako jadna i glupa da ništa ne može ispasti dobro!
Umjesto da pomažu djeci u Africi kako su lijepo napisali na letcima (koje su platili od naše trošarine) oni su se uhvatili nekakve akcije prodavanja peciva koja bi naše mame napravile da bi platili marende učenicima koji nemaju dovoljno novca. Zašto škola ne bi osigurala te besplatne marende nego mi moramo trošiti svoj novac na kolačiće koje nitko neće kupiti?!
Ta je akcija neslavno propala zbog nekog glupog razloga koji je očito bio samo izlika da to ne rade.
Zatim je pedagogica uzela dobrovoljce iz grupe koji bi išli s njom na radio Split promovirati njihov ''rad''.
Onda je mene uhvatila da me intervjuiraju dva učenika Gabrijel i Matej.
- Zašto?- pitala sam ja, a ona je odgovorila:
- Zato što si ti najbolja učenica pa ćemo te pitati neka pitanja o tome i tako...
- Ali, zar nije Renco najbolji učenik?
- Je, ali on je odbio.
- A što je s Klarom?
- I ona isto.
- A Josip?
- Pa, i on isto tako...
- A Paula iz a razreda? A Karmen iz a razreda??? Zar sam ja jedina ostala?
Pedagogica je napravila nekakvu kretnju između odmahivanja glavom i kimanja glavom očito ne želeći izgubiti još jednu žrtvu.
- Intervjuirat ćemo te tijekom drugog sata tako da ćeš propustiti zemljopis, a pedagogica će te opravdati. Samo 15 pitanja- ubacio se netko.
Moj ranjeni ego me nagovarao da se podignutog nosa vratim u učionicu, ali bio je na izmaku snaga i razum je pobijedio.
Gabrijel i Matej su me presreli čim sam izašla iz učionice.
- Samo ćemo te pitati dvadesetsedam pitanja i to je to.
- Čekaj malo, zar malo prije nije bilo petnaest pitanja?
Pitanja su bila klasična:
Kako se zoveš?
U koji razred ideš?
Jesi li odlična učenica?
Koji ti je najdraži predmet?
Treniraš li nešto?
Učiš li neki strani jezik?
Stigneš li se između učenja i svih tih obaveza družiti s prijateljima i imati slobodnog vremena? (ovo je ubacila pedagogica između svih tih suhoparnih pitanja)
i tako dalje i tako dalje sve do dvadeset i osmog ( kojeg su nekako uspjeli ubaciti dok nisam gledala)
A onda se pedagogica sjetila da nije upalila duktafon pa smo morali sve ponovno.
Prije neki dan je to bilo na radiju. Bože me sačuvaj! U jednom sam trenutku zvučala kao bebica, a u drugom kao okorjela sedamdesetogodišnja pušačica!

Poruka istinite basne (u kojoj sam ja jedini čovjek, zamislite pedagogicu kao vranu sa plavim očima ili Zluradu iz Trnoružice koja se pretvara u vranu s plavim očima):
Ne dopuštaj uzaludnim bićima da te povuku za sobom.


Misao

12 listopad 2011

Blackbird singing in the dead of night
Take these broken wings and learn to fly
All your life
You were only waiting for this moment to arise

Black bird singing in the dead of night
Take these sunken eyes and learn to see
all your life
you were only waiting for this moment to be free

Blackbird fly, Blackbird fly
Into the light of the dark black night.

Blackbird fly, Blackbird fly
Into the light of the dark black night.

Blackbird singing in the dead of night
Take these broken wings and learn to fly
All your life
You were only waiting for this moment to arise,
You were only waiting for this moment to arise,
You were only waiting for this moment to arise

Eh

04 listopad 2011

Tužno. Šmrc.




Uploaded with ImageShack.us

kitten in da house

03 listopad 2011

Evo me opet. Neko vrijeme me nije bilo jer sam bila zauzeta svim i svačim.

Prije tjedan dana vozila sam se autobusom s treninga. Autobus stane na semaforu. Kroz prozor ugledam mokro mače kako drhturi i tužno mjauče. Ne može se okrenuti ni hodati. Na slijedećoj stanici izađem. Dođem do njega i pogledavam hoće li tko od ljudi stati i smilovati se mačiću. Nitko ne staje, nitko ne gleda. Mjauče sve slabije, dršće, umrijet će, pomislim.
Uzmem ga u ruke i odnesem kući.
Stavili smo ga u vanjsku ostavu. U veliku kartonsku kutiju od deterdženta.
U početku nije ništa jeo, a kad bi mu stavili vode u usta počeo bi proizvoditi čudne zvukove.
Odnjela sam ga u veterinarke koja mu je dala infuziju i antibiotik i tako tjedan dana.
Sada jede sve što mu dam i obavlja to što ima na pijesak. ili se kaže pjesak?
I zove se Tihotap. Sivo- smeđe je boje, na prugice.
Ali, ne možemo ga još dugo zadržati jer kod kuće imamo bebu, a u ostavi ne može još dugo živjeti jer on raste, a nema dovoljno prostora.

Ako itko želi besplatno udomiti sivkasto- smeđeg muškog mačića sa prugicama na leđima i nožicama od otprilike dva mjeseca koji je cijepljen i nema buhe ni nametnike i čist je jer sam ga upravo jučer okupala neka ostavi komentar
(u kojem piše da ga želi udomiti i svoj broj) pa ću ga ja nazvati i dogovoriti.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se