19

srijeda

rujan

2012

Nekom smrkne, nekom svane

Proživljavam najljepše trenutke u životu! Ponovno, iznova. Kao da je svemir stisnuo repeat na svaki sretni događaj u našem životu. Ti i ja smo stvoreni jedno za drugo. Ne malo puta jedno drugom ponavljamo. Imamo iste ciljeve, cijenimo iste kvalitete kod ljudi, težimo istim vrijednostima, smijemo se istim stvarima. Ti si mom loncu poklopac! Uspjeli smo od dvoje različitih ljudi stvoriti savršeni sklad. Jer ja se raspadam, na divne stanice... Od nas dvoje stvorili smo još jedan život, zaželjeli curicu i eto nje lupka u mojoj buši dok me ti toviš lješnjacima i usporedno naslanjaš uho na pupak. Djeluje kao stimulans.

Uporno želim zaustaviti taj osjećaj. Baš taj, u baš ovo vrijeme, na baš ovom mjestu! Sanjala sam o takvoj sreći oduvijek. Stisne me oko srca kad imalo pomislim da će ikada stati. Neće! Neće, kaže on, i ja znam da neće! Imamo takav dogovor – ljubav se zalijeva, ljubav se hrani, njeguje, trenira... s njome se bavi. I zato se i dan danas svako jutro opraštamo na vratima poljupcima, i zato mi fališ dok si na poslu, i zato misliš na mene u tisuću sms-ova u toku radnog dana, i zato uživam kuhajući i čekajući te na vratima kao američke kućanice u filmovima iz 50-ih. Ma meni je to super! Ja uživam! Da te nema, umrla bih od samoće.

Nakon bezbroj tupih, razočaranih pogleda koje uzalud pokušavam sakriti od tebe rekao si Nisi si mogla izabrati goru prijateljicu od nje. I još si je izabrala za kumu. Pa vas dvije nemate ništa zajedničko. Sve što ti jesi, ona nije! I šutim. U pravu je. Uzalud puka objašnjenja Pa mi se znamo više od 20 godina, pa mi smo se zajedno igrale, zajedno odrasle... U glavi mi se kao vrtuljak okreću uspomene, izlasci, druženja, filmske večeri, zajednička plakanja, odlasci u školu, a opet ona, baš ona, sad ne uživa u mojoj sreći. Baš ona nije tu da pita kako sam, kako je beba, kako se osjećaš... K vragu boli me i to što sam morala pamtiti datume tvojih menstruacija da znam da li se primilo ili ne, što sam bila uz tebe kad si išla na operaciju, kad nisi mogla imati djece, kad si išla na umjetnu oplodnju, cijelu tvoju trudnoću, svaki dan sam bila tu! Zar meni ne treba prijateljica jer sam eto ja sretna i kod mene ide sve onako si zamislim? Zar ne možeš uživati sa mnom? Zar nije to svrha prijateljstva – da se zajedno smijemo? Zašto si toliko ohola?

Nemam najbolju prijateljicu. Nemam je više. Bojim se ljudi, bojim se prijatelja. Bojim se biti bliska s nekim. Bojim se podijeliti sreću s nekim. Jesu li ljudi oduvijek bili takvi, jesu li svi takvi?

Zatvorim se u svoj stančić.. ah da, sad mi opet treba biti krivo jer je divan i jer sam ponosna na njega jer smo ga sami svojim rukama stvorili, i u glavi mi odzvanja tvoje lupetanje kako crne pločice nisu dobre za kupaonu... Zar stvarno ne možeš u ničemu uživati sa mnom? Ja sam to htjela, meni su lijepe, ja sam ih platila, ja ih čistim! K vragu sa svime!
Zatvorim se u svoj stančić, u utočište mojih boja i zelenila. Plešem, skačem, čistim, peglam, kuham, uživam. Mirna sam, ali opet mi fališ ti.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.