15

subota

rujan

2012

Tragajući

Osmjeh otvara sva vrata... i zatvara usta znatiželjnicima. Barem dok ne okreneš leđa, a onda više nije bitno da li će se pitati zašto si toliko sretna, zašto si toliko različita, zašto si toliko posebna, zašto si puna sebe... I hodom filmskih diva zamišljaš da kročiš po crvenom tepihu, ponosno pored njih, čuvajući tajnu za sebe, zadržavajući led u očima i tješiš se – još malo, još malo... Još malo da otključaš svoja vrata i zatvoriš ih svima pred očima. I tad si slaba. Jadna. Plačljiva. Tad si dijete željno zagrljaja i lijepih riječi. Dijete koje sanja o nekom boljem svijetu, bez glume i skrivanja. Svijetu iz bajke gdje dobro pobjeđuje zlo. Gdje postoji pouka na kraju, gdje se ne ponavljaju greške i gdje uvijek žive sretno do kraja života. Ljudi. Da ljudi.

Ja ih još tražim oko sebe.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se